Slovenija je konačno otkrila svoje karte, danas je sasvim jasno tko to - ali ne prejudicira - nego tko to poseže za tuđim, za onim što nikad nije bilo njegovo. Takvo ponašanje se može zvati jedino čistim imperijalizmom a nikakvim možebitnim prejudiciranjem. Službenoj Ljubljani sporna je danas čitava granica s Hrvatskom, a tzv. Piranski zaljev je već i u slovenskim kartama ucrtan kao slovenski teritorij - ne samo more nego i 'pripadajući' komad hrvatskoga kopna (vidjeti kartu uz članak izrađenoj po Udruzi 'Zavod 25. lipnja'). Sjećamo li se još dobro Janšinog zahtjeva krajem 1993. godine (ili početkom 1994.) za oružanim obračunima Slovenije prema Hrvatskoj u tzv. Piranskom zaljevu? Ista stvar učinjena je i 1991. g. na Svetoj Geri. A sjećamo li se još dobro Janšinih i Rupelovih veoma opasnih oružanih provokacija prije dvije godine na Muri? Korijeni tih, po Slovencima, izmišljenih sporova sežu daleko u povijest, još od Vukove doktrine 'Srbi svi i svuda' i Garašaninovih 'Načertanija', teza koje je objeručke prihvatio Vukov veliki prijatelj Jernej Kopitar, 1825. g u Beču, a isto tako i Karadžićev dugogodišnji mlađi prijatelj Franc Miklošić, također u Beču (ali jednako i u Trstu).

A što se tiče «Piranskog zaliva», kako tu Savudrijsku valu zovu Slovenci, to nikada prije nije bio slovenski zaljev. Na brdima blizu tog zaljeva Slovenaca je do 1945. godine bilo svega pet posto. Ostalo su u Koperu, Piranu i Luciji bili Talijani, Dalmatinci i hrvatski Istrani koji su i ime promijenili u Istrijane pa postadoše Talijanašima. Stoga i Stipe Mesić ima potpuno pravo kada kaže da bi Slovenci gledali Jadransko more s udaljenosti od 20 km, ali uz jednu ispravku: i bez hrvatskih partizana Slovenci su more gledali s okolnih brda. Precizno govoreći, Slovenci su Jadransko more gledali samo sa Socerba i Črnog Kala zbog čega su ih u Ankaranu, Valdoltri, Izoli, Strunjanu, Fiesi i Piranu pogrdno i zvali «Brđanima». Službena Ljubljana danas itekako dobro poznaje Međunarodnu konvenciju o pravu mora UN-a i stoga se toliko boji arbitraže i godinama bježi od nje k'o vrag od tamjana. Osim toga Slovenija jako dobro zna da po toj Konvenciji više ništa ne može dobiti u Savudrijskoj vali osim sramote, a možda i neke nove karantene u okviru EU kao što se to nedavno desilo Bugarskoj i Rumunjskoj.

Međutim, istini za volju, nije Dimitrij Rupel bio prvi koji je počeo sanjati budalaste snove o Velikoj Sloveniji. Svemu je ustvari krivo famozno Vuk/Garašanin-ovo 'Načertanije', koje je Vuk Stefanović Karadžić 1825. godine ponudio kratkovidnom i nebuloznom Jerneju Kopitaru u Beču, gdje je Kopitar kao lingvist službovao kao cenzor za slovenske knjige. Što se Jerneju snilo, to mu se i htilo. Budući da je Vuk Karadžić, kao ruski agent, bio u službi širenja ruskog panslavizma, u kome je Srbiji bila namijenjena uloga balkanskog Piemonta, on je počeo Srbima pripisivati sve štokavce «sva tri Zakona» (Hrvate-Poturice, Crnogorce i Makedonce), a Jerneju Kopitaru je dao na volju sve hrvatske Kajkavce proglasiti Slovencima. Kopitar je to jedva dočekao i objeručke prigrlio. Njegov učenik Franc Miklošič, inače i sam lingvist, svojski je radio na produbljivanju tog jaza među Hrvatima i tzv. Slovencima koji su dotad slovili kao Alpski Hrvati. Tako su se čak i najugledniji Slovenci tada i izjašnjavali, primjerice gradonačelnik Ljubljane i slavni književnik Ivan Tavčar i veliki slovenski pjesnik dr. Franc Prešern. Inače, da i to spomenemo, Franc Miklošič je bio i osobno veliki prijatelj Vuka Karadžića, i to čak tridesetak godina.

U sve to se, posljednjih desetak godina Mikošičevog života i rada, uključio i Franc Kos, koji je naročito proučavao onomastiku i toponomastiku Južnih Slavena, a to je nastavio i njegov sin Milko Kos sve do svoje smrti 1971.g. Uostalom, Milko Kos je jedno vrijeme (1924./1925.g.) bio docent povijesti na beogradskom Univerzitetu, a od 1934. g. je bio profesor «zgodovine» na Univerzi u Ljubljani. A nikako ne treba smetnuti s uma da je gotovo paralelno s njim i gotovo u svim Vladama stare (kraljevske) Jugoslavije, ključni ministar na raznim funkcijama (pa jedno vrijeme i predsjednik SHS-Vlade) bio dr. Anton Korošec-pop, kojeg su stariji Hrvati, a naročito Stjepan Radić i njegovi HSS-ovci smatrali velikim zlom za nas Hrvate. Eto, tako se rađao san o Velikoj Sloveniji, koji je kulminirao u Drugom svjetskom ratu, kada je 1942.g. u Buzet i Pazin dolazio u svoju misiju glavni komandant slovenskih partizana Franc Rozman-Stane, nastojeći autohtoni hrvatski partizanski pokret u Istri staviti pod svoju komandu. Već slijedeće godine, 1943., kad je nakon pada Italije u našoj Istri buknuo svenarodni ustanak, u Buzet i Pazin je dolazila delegacija slovenskih svećenika s ciljem da hrvatsku Istru pripoje budućoj republici Sloveniji.

No, nisu uspjeli u tome, ponajviše zahvaljujući našim svećenicima i narodnjacima, poštenom rodoljubu Boži Milanoviću i Zvonimiru Brumniću. Već krajem 1944.g. počelo je razgraničavanje dva, do tada, 'bratska naroda' u Istri. Tako je sa SNOS-om (Slovenskim narodno-osvobodilnim svetom) dogovoreno da buduća granica između dva naroda u Istri bude na rijeci Dragonji. I tako je na kraju rata, 1945.g., to i bilo. Ali samo do 1952.g., kada je na mjesto potpukovnika Mirka Lenca, tadašnjeg vojnog komandanta Zone-B u Kopru, bio postavljen pukovnik Miloš Stamatović, osobni prijatelj Borisa Kidriča, tadašnjeg moćnog saveznog ministra privrede i industrije. Njih dvojica su uz veliku pomoć još moćnijeg Edvarda Kardelja, a u zavjetrini bolesnog hrvatskog slabića, Vladimira Bakarića, pomakli granicu u tzv. Piranskom zaljevu s ušća Dragonje na 2 km južnije, na odvodni kanal Svetog Odorika, kojeg je meliorirao hrvatski inž. Božidar Ekl. Slijedeća prilika se Slovencima ukazala nakon velike Tršćanske krize 1953./1954.g., koja je završena Londonskim Sporazumom o suglasnosti (1954.g.). Slovenci su se najednom osjećali prikraćenima, jer je njihov san o granici Velike Slovenije na furlanskoj rijeci Tilmentu (Tagliamentu), koji je ujedno bio i njihov ratni cilj-neslavno propao. Stoga su počeli pritiskati prema jugu, preko rijeke Dragonje, što im je uz navedenog partijskog aparatčika, Vladimira Bakarića, 1956.g. i uspjelo.

Uspjelo im je prijeći još jednom granicu na Dragonji i na Gornjoj Bujštini i Buzeštini te od Hrvatske administrativno otrgnuti šest župa sa 34 sela i zaseoka. A uspjelo bi im vjerojatno i više da iznenada nije izbila revolucija u Mađarskoj, 1956. g., kada se ratna prijetnja agresivnog SSSR-a opasno približila i njihovoj istočnoj granici. Slovenci su morali promijeniti taktiku, naročito kad je Edvard Kardelj u jednom lovu u Vojvodini dobio metak u potiljak; nekako je to uspio preživjeti. Dakle, slovenska taktika se mijenja budući da je i Boris Kidrič u međuvremenu umro (a nešto kasnije Boris Krajgher sa sinom Igorom stradao na vrlo sumnjiv način kod Srijemske Mitrovice-u tipičnoj 'Udbaškoj' prometnoj nesreći.?). Stoga su slovenski političari tajno stvorili jedan svoj crni fond, kojim su šakom i kapom dijelili novac svojim ljudima za kupovinu zemlje u hrvatskoj Istri i za kupovinu ili gradnju svojih vikendica, a sve to najviše na crno. Tako su od Savudrije do Pule i Kavrana počela nicati slovenska turistička naselja. A svaki pokušaj lokalnih hrvatskih političara da to zaustave i/ili ograniče, završavao je u Beogradu, političkom arbitražom u korist Slovenaca. Tako je to bilo sve do raspada tzv. Nove Jugoslavije. Čim su krajem svibnja 1990.g. konstituirani novi parlamenti Slovenije i Hrvatske, oba su parlamenta donijeli svoje Deklaracije o razdruživanju od Jugoslavije. A tad se nad obje nove Države nadvila ratna prijetnja Srbije i njene već dobrano srbizirane JNA. Nakon kratkog i po svemu sudeći dogovorenog, 10-dnevnog 'operetnog' rata u Sloveniji (s nešto malo bojeve municije.), taj se rat okrenuo prema Hrvatskoj, a nešto kasnije i Bosni i Hercegovini. U toj zavjetrini, Slovenci su počeli ostvarivati svoj plan i svoju urotu protiv Hrvatske.

Slovenski parlament je ubrzo izglasao svoju rezoluciju o Piranskom zalivu, u kojoj je Slovenija dala na znanje kako smatra cijeli Piranski zaliv slovenskim; a to je nedvojbeno prejudiciranje granice. Paralelno s tim, slovenski neo-imperijalisti počeli su harangirati svoje građane/birače da zahtijevaju granicu na rijeci Mirni, potom i na rijeci Raši, a njihov vođa, bivši jugo-UDBAŠ, Zmago Jelinčić je zahtijevao i slovensku granicu čak i na Rječini. Bilo je među Slovencima i takvih usijanih glava koje su tražile i svoj Trsat nad Rječinom (a tražili su za sebe i svoj narod čak i hrvatski grad Karlovac). I da zaključimo: U borbi za predsjedničku vlast tijesni poraz je doživio i opskurni slovenski šovinist Zmago Jelinčić ali je za premijera došao bahati Borut Pahor koji jednako kao i Rupel otvoreno laže da Hrvatska prejudicira granicu sa Slovenijom; ista meta, isto odstojanje. Nažalost, slovenski građani su već duboko povjerovali u tu notornu laž a to znači da ovoj priči ovdje još nije kraj….o čemu svjedoči i trenutna, besmislena i nepravedna blokada naših pregovora s EU.

U suradnji s Ante Rokov Jadrijevićem, priredio:
Damir Kalafatić

{mxc}