Tko govori istinu – medijski mogul Ninoslav Pavić ili hrvatski novinari?

Baš nekako u vrijeme Papinog prigodnog obraćanja Urbi et Orbi, ukazao nam se na stranicama „Jutarnjeg lista", koje li koincidencije, i Ninoslav Pavić - suvlasnik i predsjednik Uprave EPH. S prigodno učinjenog portreta, naravno iz podaničke perspektive, da se zna tko je gore a tko dolje, Pavić nas gleda s visoka i ostavlja dojam čovjeka umornog od brige za stanje nacije i medija. Jasno izražene bore na čelu samo dodatno upotpunjavaju sliku čovjeka posvećnog borbi za istinu, zabrinutog nad urušavanjem elemetarnih prava novinara čiju je sudbinu do nedavno i sam dijelio, ali čini se i zaboravio! Cest' la vie! Tko im je kriv što i oni nisu uspjeli!

Razlog što spominjem Pavićevo ukazanje nije ukazanje samo po sebi, već to što se to dogodilo neposredno nakon jednog uistinu važnog događaja – obilježavanja 100. obljetnice osnutka Hrvatskog novinarskog društva, na kojoj su date ocjene o stanju u medijima dijametralno suprotne onim novinara okupljenim u HND! Možete li zamisliti kakova je to prigoda za jednu dubinsku analizu stanja u medijima u Hrvatskoj bila, naročito u kontekstu zaključaka Skupštine HND-a. Bilo je za očekivati da zaredaju tribine, okrugli stolovi, predavanja, prigodni tekstovi naših uglednih kolumnista, komentari boraca za ljudska prava, da ne spominjem mogućnosti najmoćnijih medija, radija i TV! Kad ono ništa! Događaj je dobio tretman vijesti! Kako je to sve očito izostalo iz razloga što nikom ne odgovara da se pred ulazak u EU stanje u medijima ocjenjuje gorim no u vrijeme Tuđmana, kada je zbog njegovog gušenja medijskih sloboda Hrvatska bila izolirana. Rasprava je zatvorena prije nego što je i otvorena. Čast zatvaranja dobio je medijski mogul Ninoslav Pavić.

Tekst koji slijedi dakle, ne pretendira prezentirati ukupnost problema kroz koje mediji prolaze, već kroz „medije koji to nisu" na malom prostoru, učiniti ono što su „Pavićevi mediji koji to jesu" izbjegli učiniti pred očima ukupne hrvatske javnosti – zabaviti se u ovo blagdansko vrijeme kroz ocjenu stanja u medijima, onu Skupštine HND-a i onu medijskog mogula gospodina Ninoslava Pavića?

Hrvatski novinari: Stanje u hrvatskim medijima na najnižim granama...

U svom kratkom govoru u okviru obilježavanja svečane obljetnice osnivanja HND-a gospodin Zdenko Duka, nakon svog sumarnog viđenja sumorne hrvatske stvarnosti, osvrnuo se i na stanje u hrvatskim medijima: „... naša je skupština jučer ocijenila da je stanje u hrvatskom novinarstvu i hrvatskim medijima na najnižim granama u novijoj povijesti. Sve je više uredničkog novinarstva, sloboda medija sve više postaje samo sloboda za vlasnike, a novinare degradiraju, otpuštaju i guše njihove slobode. Uz političke pritiske, na slobodu novinara presudno utječu interesi profita."

Tjedan dana kasnije, Ninoslav Pavić, neformalni predstavnik vlasničkih struktura koji se može biti pronašao među prozvanima, odgovara retorikom političkog komesara: „ ... svatko tko tvrdi da je hrvatsko novinarstvo na dnu, ne zna ništa ni o novinarstvu, niti o medijskoj industriji ..."

Kratko i jasno, nema s njim zezancije, šta će njemu tamo neki olinjali novinarski polusindikalist govoriti o medijima. Pa valjda on zna! Povjerio se Butkoviću kazavši: „ ... budući da sam obišao sve značajnije europske novinske kuće, znam o čemu govorim ..." Siguran sam da zna o čemu govori, a znam i zašto! Znam da znate i Vi. Šteta je što Pavić prostor koji je dobio nije iskoristio i argumentirano otklonio ocjene preko tri tisuće novinara, već je uzvratio uvredom, diskvalifikacijom omiljenim sredstvom bivšeg režima koje nema veze s demokracijom, tolerancijom spram drugoga i drugačijega. Drugim riječima, on ljude na čijoj se grbači obogatio, a prema vlastitom kazivanju i dalje mu dobro ide, naziva budalama koje ništa ne znaju. Pitanje je, je li i tu retoriku gospon Pavić pokupio šećući po europskim destinacijama?! Zašto on to čini? Jer može! Zašto oni to trpe? Jer misle da moraju!

S jedne strane osjećaj moći, a s druge straha! Žena me uvjerava da je navek tak bilo i da navek tak bu! Morda je tak, al ja se s tim nigdar nis pomiril, nit bum! Sumnjam da će se i novinari pomiriti s logikom - profit. Siguran sam da se bliži trenutak pobune hrvatskih novinara, ako ne zbog ideala „slobode izražavanja" koju na žalost mnogi vide tek kao nešto apstraktno, onda zbog sve veće ugroženosti ove profesije, u svim njenim elementima djelovanja. Da bi nas uvjerio da trebamo biti sretni sa stanjem u medijima, Pavić nas podsjeća, da smo pred dvadeset godina imali formalnu cenzuru i odmah zaključuje. „Danas su mediji uglavnom privatni i o cenzuri se ne može govoriti!" Čitatelja se dakle tretira maloumnikom i sugerira zaključak – mediji su sada privatni i tu ne može biti cenzure! Ako u grobu to može čuti, Mladen Delić zasigurno viče: "Pa ljudi moji da li je to moguće?" E, moj Mladene, sve je manje više privatizirano, pa je u Hrvatskoj i nemoguće postalo moguće! Valjda nam je zato tak dobro!

Kada naiđem na ljudsku mudrost poput ove Pavićeve uvijek se pitam gdje je uistinu granica ljudske spoznaje? S druge strane se pitam, što čovjeka poput mene zadrži da ne postupi kao svojevremeno predsjednik Mesić i list s čijih nam se stranica Pavić obraća nazovem „smećem"? Sprečava me to što se uvijek sjetim da nisam predsjednik i to što uistinu vjerujem u toleranciju. Volim polemike, može i oštre, ali bez uvreda! Slažem se s Pavićem da formalne cenzure nema. To je danas nepotrebno! Taj posao umjesto propisa danas odrađuju „uštrojeni" glavni urednici po naputku onih koji drže daljinski. Cenzura je iz nekih drugih vremena kad su se čast, dostojanstvo, Hrvat, Hrvatska, domoljublje, izgovarali sa strahom ali i s uznositošću. To su vremena kad su glavni urednici završavali u zatvorima. Istina, bio je to dokaz nakaznosti jednog režima, ali istovremeno i dokaz morala i hrabrosti koji bi danas u demoraliziranoj Hrvatskoj, bojim se jedino izazvao podsmjeh.

To je dno o kojem govori Zdenko Duka, ali ga nema tko čuti, jer nije Pavić pozvao predsjednika HND-a da u prigodi 100-te obljetnice osnutka HND-a, u nekom od njegovih medija  elaborira stavove novinarskog ceha, već ih je nazvao neznalicama i budalama. Nema što, nahodao se Pavić po toj Europi. No, „čovjek koji ništa ne razumije" svoj govor na svečanoj obljetnici završio je lijepim riječima: „Osobno mislim i nadam se, a takvo je i mnijenje velikog broja novinara, da je Hrvatska ne samo u ekonomskoj, nego ponajviše u takvoj moralnoj krizi društva i politike koja se produbljivala godinama – da je sada baš pri samom dnu – a to onda mora probuditi nadu. Jer ne može se dosegnuti dno, a da se ne doživi preobražaj i da se ne vidi da se jedino na drukčiji način od dosadašnjeg može dalje. Kucnuo je krajnji čas da negativne trendove svi zajedno zaustavimo.„

Pavić: Oni koji tvrde da je stanje loše ne znaju ništa o novinarstvu

Postavlja se pitanje, tko to svi gospodine Duka?! Vaše su riječi lijepe, ali koliko su vjerodostojne? Jesu li samo prigodničarske ili programske? Koliko gospodine Duka novinara, od ukupnog broja koji formalno predstavljate, istinski podupire Vaše riječi? Jeste li svjesni da Hrvatskoj trebaju korjenite promjene, a nitko na političkom tržištu nije dovoljno hrabar da se odluči za takav Program? Jeste li vi i vaši novinari uistinu kadri da od sutra „beskompromisno ukazujete na sve što je u društvu loše ... šibate laži, prokazujete lažne vrijednosti i negativnosti – bez obzira na sve moguće pritiske sa strane"? Recite mi, molim Vas, kakve promjene u Hrvatskoj možete nazvati ozbiljnima a koje ne bi započele raskidom svake i najmanje povezanosti s totalitarističkim režimom i njegovim tekovinama, procesuiranjem njegovih zločina, oduzimanjem imena ulica, trgova, škola, parkova zločincima? Recite mi, vidite li vi tu pokretačku snagu gospodine Duka, u današnjoj zbunjenoj Hrvatskoj? Koje promjene može pokrenuti političko vodstvo koje tolerira slavljenje čovjeka koji je odgovoran za smrt i zatočenja cijele jedne populacije?

Možda smo tako zatucana i kukavička nacija jer su sve hrabre i osviještene Hrvate poubijali ili pozatvarali i pustili da trunu u kazamatima, a ostali su zanjemili od srama što su to dopustili. Je li to povijest hrvatske šutnje? Pa mi smo država u kojoj nije kažnjivo veličati i slaviti zločinca druga Tita pjevajući „Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrećemo ..." Mediji to, uključujući državnu televiziju, s ponosom prenose u domove i obitelji pobijenih i zatvaranih, ne shvaćajući da je to protuzakonito, nehumano, neukusno i konačno da se radi o govoru mržnje koji priziva nove zločine sa starim predznakom. Sve se zločine rehabilitira u ime antifašizma. Pa, kakve  veze ima antifašizam s ubijanjem u ime totalitarističkog režima? Oprostite mi na pitanju, jer Vi ste mi u ovoj priči pozitivac, ali moram Vas pitati. U kojoj mjeri za stanje u medijima vidite svoju odgovornost i novinara koje predstavljate? Jeste li učinili sve što ste mogli? Kakva je zapravo razlika između Vas i Pavića! Je li ona samo retorička ili suštinska? Želim vjerovati da je suštinska!

I tako, privodeći kraju ovo moje promišljanje koje želim podijeliti s Vama koji ne prezirete „prezrene", ostaje mi pojasniti kako Pavić objašnjava svakodnevnu cenzuru „u njegovim medijima koji to jesu". Jednostavno, sve što bi „mi koji ne znamo ništa o novinarstvu i medijskoj industriji"  pogrešno nazvali cenzurom, Pavić naziva „lošim tekstom". Kako bi ovoj umotvorini priskrbio status presumptio juris et de jure s tendencijom da danas sutra postane dogma, Pavić se poziva na neprikosnoveni autoritet neovisnog novinarstva – New York Times, u čiju neovisnost ne vjeruju više niti eskimi. Poput Nušićeve pokondirene tikve Pavić nam u suvremenom izdanju, umjesto argumenata nudi autoritet, objašnjavajući nam na stranom jeziku (fit to print), ono što ne zna na vlastitom. Ali svjesni ste da za promjene koje ste dotakli treba puno više od govora u nekoj prigodi. Treba djelovati. I to svakodnevno.

Pitam se na koncu, kakav to želudac imaju hrvatski intelektualci da sve to sa strane promatraju. Zar se uistinu ne osjećaju suodgovornima?! Ili im je njihova pozadina toliko prevažna da ih jednostavno ništa ne zanima? Ako je tako, onda nemojmo više govoriti o hrvatskoj inteligenciji. Inteligencija po mom skromnom mišljenju nije samo društvena pamet, nije samo pitanje prava pametnih pojedinaca  već prije svega temeljnih dužnosti spram vlastitih građana, odgovornost za sudbinu tih građana. Dokle će pametni dopuštati da glupost caruje? Tko će prvi ustati i reći : „Car je gol!"? Po meni za hrvatsku pljačku stoljeća nisu krivi samo oni koji su je počinili, nego i oni koji su je promatrali! Ja ne vidim danas u Hrvatskoj niti jednu instituciju od ugleda  kojoj je dostupna javnost, osim crkve, koja bi svoju odgovornost spram javnosti i dokazala! Ali koga je briga što ja vidim! Ja ionako po Paviću spadam „u medije koji to nisu" . Koji su to? Po Paviću su to svi oni mediji koji nisu „EPH". Svi drugi su zločesti. Osnuju portal i napadaju koga hoće - žali se Pavić. To nije u redu. To nije demokratski.

Tito: Za inteligenciju koja gleda na Zapad demokracija ne važi

Ovo poimanje demokracije druga Pavića podsjeća me na Titovo slovo na zdravici u Hotelu Esplanada gdje je kazao: „Drugovi u Hrvatskoj ima i nepoštene inteligencije. To je ona koja gleda na Zapad. Za takvu inteligenciju demokracija neće važiti." Poručuje li nam to drug Pavić poput druga Tita, istančanim osjećajem za demokraciju kakav jedan i drugi dokazano imaju, da za „medije koji to nisu" demokracija neće važiti?! Postavlja se pitanje što to Paviću kod „medija koji to nisu" zapravo smeta? To što EPH dobiva konkurenciju u „napadanju koga god hoće"? To što „mediji koji to nisu" dodatno erodiraju povjerenje javnosti u Pavića i njegove medije? To što „mediji koji to nisu" djelomično vrše ulogu koju su „mediji koji to jesu" zaboravili? To što u nekoj mjeri vrše ulogu civilnog društva, koje je u Hrvatskoj ugušeno, baš kao što su i medijske slobode? To što Pavićevi mediji gube monopol na istinu  ili to što Hrvatska ima pravo znati, a što ne! Muči li ga možda to što je svjestan da su mediji kojima pripada kompromitirali sami sebe o očima svoje publike, jureći za senzacijama, brinući jedino za održanje zadate veličine dobiti, zanemarujući kvalitetu novinarskog proizvoda i novinara proizvođača posebno. Novinari su nesretna populacija! O njihovim otpuštanjima, zlostavljanju na poslu, svakojakom izrabljivanju se ne piše, jer su novinari. Siguran sam da ponekad požele biti radnici u brodogradilištu!

Nije problem u Paviću nego kako se mi odnosimo prema Paviću! Mi moramo shvatiti da Pavić odlično radi svoj posao medijskog mogula! Glupo bi bilo od njega očekivati suosjećanje za probleme novinara. On ima svojih problema. Je li dobit dovoljno velika? Hoće li iduće godine moći kupiti ono što do sada još nije?! To su njegovi problemi! Zna se tko kojim metodama skrbi o tom problemu! Ono što mi svi moramo, jest usprotiviti se da se cenzura u medijima provodi gotovo legalno kroz konstrukciju „no fit to print". Želim upozoriti da je „no fit to print" neformalna cenzura puno opasnija od formalne cenzure druga Tita. Naime, kod formalne cenzure imali smo nekakvu odluku nekakovog tijela. Mogli smo je registrirati! Kod neformalne cenzure to ne možemo: To omogućuje cenzorima da rade što god im padne na pamet. Zašto bi se kompromitirali kojekakvim odlukama? Svaki tekst koji se ne dopadne oglašivaču, vlasniku, suvlasniku, nekom uvaženom političaru  ili jednostavno trećem s prefarans partije, proglašava se „no fit to print". Pavić nas je zaboravio počastiti podatkom  tko je zapravo taj koji klasificira s „no fit to print" barem u njegovoj kući. Je li to on, je li to glavni urednik, je li to neki politički komesar kakvih čujem u nekim medijima ima? Tko je to? I po kojim kriterijima se to određuje? Je li to propisano? Postoji li neki interni akt? Ili jednostavno u svakom mediju postoji čovjek koji posjeduje „licence" da kaže „this tekst is no fit to print". Tek toliko da se vidi da sam i ja nešto hodao po tom bijelom svijetu. I što kazati na samom kraju? I osobno sam profitirao Pavićevim objašnjenjem! Ispričavam se ovom prigodom „Večernjem" što sam požurio s optužbom za cenzuru, ne znajući da je Večernji privatiziran, i da tu onda nema cenzure, već da moj tekst posvećen mom predsjedniku Josipoviću, jednostavno nije bio "fit to print". Opet sam ispao budala!

Vladimir Gredelj
Speakers' Corner by Vladimir Gredelj