Desetar Janša – okupator Savudrije

U borbi za referendumsko NE u Sloveniji Janez Janša nam je otkrio koliko je svojedobno bio vrlo ambiciozan vojak slovenske armade. Točnije, ovih dana saznali smo da je kao izučeni desetar „Jugoslavenske ljudske armade" devedesetih godina nakon slovenskog osamostaljenja u jednom trenutku planirao - ni više ni manje nego - "osvojiti" Savudriju. Nešto slično kao što je osvojena Sveta Gera, odnosno kako je Slovenci od 1923. godine vole zvati Trdinov vrh. Stoga se čovjek počinje pitati kakve to susjede naša zemlja uopće ima, ili je problem možda negdje drugdje.

Republika Slovenija stalnim vraćanjem na svoje teritorijalne pretenzije na tragikomičan način pokušava izigravati nekakvu silu na području bivše Jugoslavije. I to sve, naravno, na račun naše pasivnosti. No, tu smo si sami krivi. Kao isposvađana i konfuzna država po prirodi stvari smo idealna meta svakojakih ambicioznih generala, odnosno u slovenskom slučaju desetara.

Svakome pametnom i politički pismenom jasno je da iza slovenskih ucjena i Janšinih bedastoća stoje stvarne teritorijalne aspiracije za kojim dijelom Lijepe Naše. I naravno, pri tome nitko u Sloveniji ne mora primati političke packe za ekstremne političke ispade prema svojim hrvatskim susjedima. S druge strane, mi sami ne možemo pomišljati na bilo što slično u našem ponašanju na međunarodnoj sceni. Recimo, zar ne zvuči potpuno nevjerojatno situacija kada bi netko od naših političara rekao da bi bilo dobro pripojiti Neum, zato da ne bi onda trebali dizati velebni most prema Pelješcu?

Od zapada do istoka

Kad se već dotakli susjeda, u zemlji na našim istočnim granicama objavljuju se novine "Velika Srbija". Navodno su vrlo popularne, ali to izgleda nikoga puno u Hrvatskoj, kao i kod naših europskih mentora, ne smeta. Kao ni svježe otvoreni Muzej Draže Mihajlovića u Beogradu posvećen četnicima. Stoga opet zamislimo jednu situaciju u domovini i novine koje bi se zvale „Nezavisna država Hrvatska". Postojanje takvog izdanja nesumnjivo bi iste sekunde odgodilo priče o ulasku u Europsku uniju sve do tamo 2050. godine, puno učinkovitije nego što to trenutno uspijevaju i udarne haaške mućke s tzv. topničkim dnevnicima.

I opet se mora reći da smo si dobrim dijelom sami krivi za ovo što se događa. S jedne strane srljamo u Europsku Uniju, a s druge strane dozvoljavamo poistovjećivanje Tuđmana i Miloševića, Gotovine i Mladića, hrvatskih branitelja i četnika. Klanjamo se, ispričavamo, ispunjavamo zadaće. Od hrvatskih građana zapravo svi rade budale, i to počevši od općinskih birokrata pa sve do Vlade i predsjednika. Zašto to ne bi onda radili i susjedi? Kak bi jedan pravi predsjednik rekel, ispali smo "stoka sitnog zuba". Dozvolili smo "smutljivcima, prevrtljivcima, jednom riječju prodanim dušama" voditi nas, a oni ne zaslužuju voditi niti dvije nacrtane ovce.

Igor Drenjančević