Only zunzarije&vuvuzele

Zašto djeca nisu zajednička želja dvaju nedavnih masovnih hodanja?

Ono što se, kao svjetski problem, predviđa da će za najmanje desetak godina postati aktualno u svjetskim razmjerima, ali predvidivo drugačijeg svijeta, već se kod nas događa. Imamo i imat ćemo friška iskustva koja ćemo moći koristiti kako bismo pomogli ostalima u prebrođavanju. Izvozna iskustva.

Novinar Večernjeg lista Zoran Vitas u dva nastavka intervjuirao je izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija, autora knjige -„Homo Deus“ – kratka povijest čovječanstva - o iznesenom u sadržaju knjige, označene kao bestseller. O sadržaju dovoljno govori naslov drugog nastavka „Glavni Mi ili oniDok nas, prema autoru i Večernjaku, u ovom stoljeću, u koje smo dobrano ugazili, u sljedećim desetljećima očekuje „proizvodnja tijela, mozgova i umova“, mi imamo čudan prijepor dvaju masovnih, po medijskoj brojnosti izjednačenih hodnji. Iza nas su dvije velike, masovne „masovke“, masovne manifestacije, masovna Hod za život za djecu i masovna kurikul manifestacija za obrazovanje. U podijeljenoj političko/medijskoj javnosti ne samo da su doživljene po špranci Mi/ONI i ONI/Mi, nego i kao suprotstavljene, protivničke, natjecateljske, u takmičenju. Za što?proizvod gospodarstva u 21. stoljeću bit će tijela, mozgovi i umovi“. Koga zanima neka intervju pročita u Večernjaku ili neka kupi knjigu. Mi smo se spopiknuli na dvije rečenice intervjuiranog, iznesene na kraju intervjua koje ćemo biti slobodni citirati:

“Do 2040. možda ćemo vidjeti stvaranje nove masovne klase, klase nepotrebnih. Milijarde ljudi koji nisu tek nezaposleni, nego nezapošljivi. Nemamo nikakav gospodarski model za takvu situaciju. Što učiniti s klasom beskorisnih bit će možda najveće gospodarsko i političko pitanje 21. stoljeća“.

Novi klasni pristup – klasa nezapošljivih??

Klasnim pristupom, s klasom, koju autor bestsellera označava klasom nepotrebnih, nezaposlenih i nezapošljivih, suočili smo se doma prigodom tranzicije kada su brojna poduzeća zbog raznoraznih razloga prestala s radom, a radna snaga je ili umirovljena uz doplatu staža ili je upućena na burzu rada, čiji je sastav štićenika rastao bez mogućnosti novog zapošljavanja, dakle nezapošljivih, jer se njihove školske i radne kvalifikacije nisu uklapale u nove gospodarske vjetrove, bez tvornica.

Obrazovni i školski sustav se, čitamo u novinama, gledamo na televiziji i slušamo na radiju, uključujući internetske mreže, jalovo prilagođava potrebama zapošljavanja, teško je definirati čijim. Uglavnom, novi vlasnici, među njima i poduzetnici riješili si to pitanje poznatim – pređi brigo na drugoga. Tom, drugom, preostaje svake jeseni slati ministra financija u lov za otprilike milijardom eura kako bi se isplaćivale mirovine, i njegovim povratkom uz likujući smiješak da nas je uspio opet jednom zadužiti (čitaj: spasiti) pod najpovoljnijim uvjetima.

Dok nas, prema autoru i Večernjaku, u ovom stoljeću, u koje smo dobrano ugazili, u sljedećim desetljećima očekuje „proizvodnja tijela, mozgova i umova“, mi imamo čudan prijepor dvaju masovnih, po medijskoj brojnosti izjednačenih hodnji. Iza nas su dvije velike, masovne „masovke“, masovne manifestacije, masovna Hod za život za djecu i masovna kurikul manifestacija za obrazovanje. U podijeljenoj političko/medijskoj javnosti ne samo da su doživljene po špranci Mi/ONI i ONI/Mi, nego i kao suprotstavljene, protivničke, natjecateljske, u takmičenju. Za što?

Jedni za djecu, drugi za njihovo obrazovanje???

Normalna logika namiguje da bi te dvije hodnje trebale biti komplementarne, jer se jedna zalaže za život djece, a druga za svoje viđenje obrazovanja djece. One to nisu ni bile, niti ne će biti. Iz ideoloških razloga. Zašto komplementarne? Zato jer bez djece nema ni odgoja i obrazovanja. Jednima su važna djeca u državi koja ljudski odumire, a drugima obrazovanje djece nakon ideološkog prijepora i nadjačavanja financijske i medijske moći jačih i organiziranijih, djece koja preostanu.

U čijem interesu? Očito onih, eurogotovana, koji trebaju obrazovanu radnu snagu, u obrazovanje kojih nisu uložili svoj novac. A džaba dobivaju kvalitetan rad, nove porezne platiše i uplatitelje mirovinskih doprinosa. I dr. To su stranci, koji primaju našu nezaposlenu klasu koja je doma, po terminologiji i klasificiranju autora bestsellera nezapošljiva. S obzirom na otvorene europske putove radna snaga odlazi „trbuhom za kruhom“, jer doma nema radnih mjesta. Istodobno smanjuje se broj štićenika burze i bilježe rezultati njihova smanjenja kao statistički uspjeh, pretvorenih u političku ocjenu smanjenja, heureka, broja nezaposlenih. Raste zapošljavanje... Nitko ne spominje odgovarajuće smanjenje u mirovinskim fondovima, poreznim obvezama. Jer toga s nezaposlenima i nezapošljivima doma ne bi ni bilo. Ovako vani, ionako „debelim guskama“, pune porezne blagajne i mirovinske fondove.

Nitko ne spominje odgovarajuće smanjenje u našim mirovinskim fondovima, poreznim obvezama????

Očito je da se radi o prijeporu za vrstu obrazovanje, jer oni koji ostaju su, tako izgleda, zbrinuti i nemaju potrebu za odlaskom. Njima je namijenjeno upravljanje državom, pa trebaju i zalažu se za transeuropsko obrazovanje odgovarajuće svjetskim trendovima pod šarenim zastavama.

Hoće li svijet u ovom stoljeću koristiti ova naša klasna iskustva? Trebali bi. Zamislite milijarde nezapošljivih (piše u knjizi o kojoj je riječ), u burzama rada u nizu sada uspješnih država kada ih njihovi vlasnici počnu liferovati kao prekobrojne, nepotrebne i nezapošljive. Klasu beskorisnih.

Naše bake su znale reći – sve bu dobro ak' ne bu rata...

DRAN