Only zunzarije&vuvuzele 

Dvojbeni stavovi kolumnistice Večernjeg lista

U Večernjaku u srijedu u kolumni «Otvorena vrata» autorica nije podvrgnula sumnji, nego je još jednom potvrdila temeljni zakon kapitalizma, na kojem se temelji cijela ekonomska kategorija koju smo uveli u naš društveno-politički sustav osnivanjem Republike Hrvatske. Ali čini nam se da je, kako se to sada popularno kaže, pilu okrenula naopako.

Spoznaju, da se radi o temeljnom načelu kapitalizma - ponudi i potražnji, i, posljedično, zaradi kao modusu, i operandi i vivendi, gradimo na sintagmi da se ono o čemu piše autorica, a nama je poznato iz vuvuzelizuirane javnosti, knjiga, romana, televizija, naziva najstarijim, zanatom na svijetu. Zanat znači da se radi i o ponudi i o potražnji i o , u načelu proizvodnji, a ovom prigodom o usluzi, za novac ili plaćanje u nekom sličnom obliku. Dakle gospodarskoj djelatnosti. Autorica udarno, na kraju teksta, što je prenijela na još udarniji naslov, tvrdi: « Da nema mušterija, ne bi bilo ni prostitutki».

Taj naslov nas je «napenalio» da o tomu razmislimo i da se latimo «izokrenute» pile. Živimo u još prilično čvrstoj kršćanskoj sredini i okružju uz već dobrano uzdrmana i razdrmana kršćanska načela organiziranim i čvrsto vođenim atakiranim liberalističkim, ateističkim, ljevičarskim promjenama koje idu za «rušenjem» obitelji, kao temeljnog postulata kršćanstva i rušenjem ostalih vrijednosti kako bi poravnali «konzervativan» teren za slobodni konzumerizam, i razsidravanje od vjere i - Dekaloga. Uz ulaganje velikih sredstava i upornost, s manje-više uspješnosti i neuspješnosti. Kakve to veze ima s temom o «najstarijem zanatu» zapitat će se netko.

Ima. Utoliko što je kršćanski brak svetinja, a njegovo razvrgavanje nemoguća mogućnost iliti moguća nemogućnost po Corpus iuris Cananonici. U idealnom slučaju kršćani živi u braku, rađaju se djeca i obitelj se razvija. Budući su ljudi grješni i slabi ideali slabe, ljubav se troši i u najboljem slučaju transformira se u uspješan odgoj djece i zadovoljstvo njihovim napretkom u školovanju, poslu, odrastanju, brakovima, unucima... A u lepezi onoga što preostaje od idealnih slučajeva ima svakakvih varijacija, a jedna od njih je i ona koju spominje Večernjakova kolumnistica koja, u braku nezadovoljne muškarce, svrstava u mušterije i krivce za najstariji «zanat « na svijetu, jer da nema njih ne bi s Večernjakove strane bilo ni prostitutki.

Dvostrani posao

Stereotipjoš nešto. Nastavljajući o bračnim/nebračnim odnosima autorica u kolumni postavlja pitanje: A kada ste zadnji put pročitali priču o djeci koju je napustio otac? I poentira : «Može se pročitati i takva priča, ali ta je obitelj sigurno dospjela u novine zbog neke druge drame koju proživljava, a onda smo usput otkrili da djeca odrastaju bez oca». Naravno da se takva priča rijetko može naći u novinama, ali poslije razvoda gotovo je redovita i stereotip koji majka prenosi na djecu – da nas je otac napustio.Je li stav Večernjakove kolumnistice seksističko/ženski, jer se zasniva na strasti i želji za promjenom i rješavanjem pitanja nezadovoljstva kod nezadovoljnih grješnih muškaraca, uz spremnost žena da na to odgovore, a zanemarujući temeljno načelo kapitalizma – isplatu, dakle gospodarski aspekt, u korist žena, kao dobrovoljnih pružateljica usluga? S jedne strane grješni i pohotni muškarci koji traže zadovoljenje pohote kod prostitutki za što su spremni platiti (plaćanje unaprijed) kao krivci, a s druge strane žene koje su dobrovoljno, kao ne/krive spremne zadovoljiti tu grješnu pohotu i to naplatiti. I na tomu graditi svoj stav da su muškarci, kao mušterije, krivi što postoji prostitucija? Odgovor prepuštamo čitateljima i komentatorima, ako ih bude. Naše je mišljenje da se kao i kod svakog gospodarskog posla radi o dvostranom pravno/nepravom poslu pa su akteri jednako krivi ili nevini. Druga stvar je kako to gledati s moralnog aspekta.

I još nešto. Nastavljajući o bračnim/nebračnim odnosima autorica u kolumni postavlja pitanje: A kada ste zadnji put pročitali priču o djeci koju je napustio otac? I poentira : «Može se pročitati i takva priča, ali ta je obitelj sigurno dospjela u novine zbog neke druge drame koju proživljava, a onda smo usput otkrili da djeca odrastaju bez oca». Naravno da se takva priča rijetko može naći u novinama, ali poslije razvoda gotovo je redovita i stereotip koji majka prenosi na djecu – da nas je otac napustio.

Opet su krivi muškarci koji su se rastali ili razveli jer nisu mogli živjeti sa svojim bračnim partnerom/drugom, a djecu je, pogotovu maloljetni u 90 posto slučajeva država ( sud je državni organ) povjerila majci. I djeca odrastajući prihvaćaju taj stereotip i oca vide kao krampusa, koji ih je ostavio, a od majke ne mogu čuti zašto!? Podsjetimo se poznatog slučaja novinara i bivšeg veleposlanika Ljube Čućića što je sve radio da dođe do svoj djece, a što su mu radili država, i naša i grancuska, i odvjetnici... Budući se o tomu ne piše vjerojatno je uspio doći do svoje djece uz suprugu odvjetnicu.

U svakom slučaju nije zgodno o ovim temama govoriti jer su muško/ženski odnosi takvi kakvi jesu, a u medijima, na sudovima, u javnom odvjetništvima, državnoj upravi, organima za brigu o djeci u velikoj su većini zaposlenici i dužnosnici žene. Otuda i stav Večernjakove kolumnistice kao dame držimo u najblažu ruku, obojenim.

DRAN