Hrvatska u ratu koji nikad nije završio: tko nas svjesno drži podijeljenima?

U posljednje vrijeme, dok iz Hrvatske dolazi sve više uznemirujućih vijesti o raspirivanju „bivših“ svađa i svrstavanja tko je za Tita, a tko za Pavelića, konačno je stigla i jedna ohrabrujuća. Politički i bračni par Selak – Raspudić uz najprometnije zagrebačke ulice postavio je reklamne plakate sa vrlo poticajnim geslom svoje novoimenovane stranke – Ni Pavelić ni Tito, samo – drito.

Ako to nije samo još jedan od jeftinih predizbornih trikova na koje smo navikli, poput onog o „normalnom“ predsjedniku, dobro je da se netko na političkoj sceni Hrvatske konačno sjetio kako je doista krajnje vrijeme da se iziđe iz zlokobnog kruga svađa i podjela iz II. svj. rata.

U ovako ozbiljnoj geopolitičkoj situaciji, gdje se diljem svijeta stvari odvijaju vrtoglavom brzinom, a treći svjetski rat prijeteći kuca na vrata, zar nije tragikomično gledati kako novokomponirani hrvatski „antifašisti“ i „fašisti“ međusobno još uvijek vode onaj koji je završio prije više od 80 godina?

Njihove ostrašćene svađe, koje se sve više pretvaraju u nepomirljivu mržnju i putem mainstream medija prenose na običan narod, prijete dosegnuti razinu sa koje će smirivanje tenzija postati nemoguća misija.

Jednom kada se tako zapaljiva retorika i nepromišljeno srljanje u sve dublju provaliju međusobnih podjela otmu kontroli, možemo lako doći u stanje u kojem Hrvati jedni u drugima više ne će vidjeti svoju braću, prijatelje i suputnike na putu u bolju budućnost, nego zaklete neprijatelje na povratku u već viđenu „bolju“ prošlost.

Bilo bi doista glupo i nepromišljeno ignorirati lako predvidljive posljedice sve žešće polarizacije na toj osnovi koja je na tragičan način već uništila mnoge hrvatske naraštaje. Činjenice o tome su neumoljive, a opasnost toliko velika da bi svako nadolijevanje ulja na vatru nepomirljivih podjela iz prošlosti, u ovako prijetećoj situaciji u svijetu i okruženju, bilo neodgovorno i potencijalno vrlo opasno.

Nema sumnje da bi u slučaju još većeg zaoštravanja netrpeljivosti i masovnijeg svrstavanja naroda na jednu i drugu stranu (uz malu pomoć sa strane) sukob hrvatskih „fašista“ i „antifašista“ mogao eskalirati u otvoreni plemenski rat „na ulicama, u tramvajima, na stadionima“. A onda bi vrag zaista odnio šalu.

Naime, nikada ne smijemo smetnuti s uma da velikosrpski predatori u Beogradu, skupa s centrima moći nesklonim današnjoj hrvatskoj slobodi i samostalnosti, još od Tuđmanove smrti perfidno pripremaju teren i nestrpljivo čekaju upravo takav rasplet događaja, koji bi širom otvorio vrata povratku Hrvatske u „novi“ kolonijalni sustav tzv. srpskog sveta.

Iako su međuhrvatske podjele, nametnute velikosrpstvom i jugoslavenstvom, u dvjema propalim zajedničkim državama bile uzrokom golemih tragedija i patnji hrvatskog naroda, očito smo malo ili gotovo ništa naučili iz svojih bivših zabluda i pogrešaka.

Pripazimo da nam se povijest ne ponovi.

Podjele kao oružje protiv Hrvatske

Dakle, ako nikome drugome, onda sigurno velikosrbima ovo razbuktavanje „bivših“ svađa i podjela, koje se u današnjoj Hrvatskoj vode na balkanski primitivan način, pričinjava veliko zadovoljstvo. Jer to onda mogu podmetati pod nos svima kada se stvara slika o nama Hrvatima i hvaliti se kako su cijelo vrijeme bili u pravu kada su tvrdili da su Hrvati divlje balkansko pleme nesposobno za vlastitu slobodu i državu.

Moramo znati da Beograd za to ima iznimno razvijenu i dobro podmazanu agenturnu i lobističku mrežu svuda po svijetu, koja utjecajne centre moći, strane dužnosnike i medije stalno zatrpava pismima, knjigama, izložbama i filmovima o Jasenovcu i drugim „dokazima“ da je današnja Hrvatska samo „povampirena NDH“.

Njima je, dakle, iznimno važno da se novostvorena hrvatska država stalno traumatizira „fašističko“-„antifašističkim“ svađama, „ugroženim Srbima“, podmetnutim „incidentima“ i sabotažom svakog njezina uspjeha. Kako bi nas, zaokupljene time i uz sve prisutniju meku moć oživljavanja sportskog, glazbenog i filmskog bratstva-jedinstva koje premošćuje nove granice država, držali vezanima za „našu“ regiju i lagano, ispod žita, navlačili u novu, lukavo postavljenu „regionalnu“ stupicu.

O opasnostima takve politike i medijskih manipulacija mnogi, uključujući i moju malenkost, upozoravaju već više od dvadeset godina. Ali koga briga?

Citirat ću, za primjer, Poslanicu „nenormalne“ bivše predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, kojom se prije skoro deset godina (10. svibnja 2016.) dramatično obratila naciji putem vodećih TV kanala u svezi s istim ovim problemom:

„U posljednje vrijeme svjedoci smo eskalacije netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima. Hrvatska javnost zasuta je podjelama koje razdiru hrvatsko društvo i nagrizaju temelje države. Tisućljetnu junačku i ponosnu povijest našega naroda sveli smo na nekoliko godina prošloga stoljeća (2. svj. rata) koje su stotinama tisuća ljudi donijele patnju, smrt, uništene domove i razorene obitelji, a hrvatski narod duboko podijelile.“

Treba li ovome što dodati? Zar s ovih nekoliko rečenica bivša gospođa predsjednica nije sasvim točno dijagnosticirala koliko je apsurdno za današnje vrijeme dopustiti da ideološke podjele i ličnosti iz II. svjetskog rata još uvijek „razdiru hrvatsko društvo i temelje države“? Nije li ispravno predvidjela i oslikala današnju situaciju u Hrvatskoj? Zar se nije u vrijeme svog mandata kao lavica borila da Hrvatsku izvuče iz ralja Balkana i približi je krugu civiliziranih država Europe? Drugim riječima, da je izvuče iz mraka kumrovečkog i jasenovačkog te daljnjeg programiranog propadanja zadržavanjem bivšeg stanja i načina ponašanja.

Iako je, dakle, apel „nenormalne“ predsjednice bio logičan potez kao odgovor na moguće fatalne posljedice vješto podmetnutih podjela u hrvatskom društvu, vidjeli smo kako se zbog toga na nju srušilo drvlje i kamenje iz oba, tobože nepomirljiva tabora. Da bi je na kraju, ujedinjenim snagama, eliminirali iz politike i sebi izabrali „normalnog“ predsjednika.

Toliko „normalnog“ da se zbog njegova balkanski primitivnog ponašanja na Hrvatsku danas gleda s podsmjehom i nepovjerenjem, a s njime nitko normalan u svijetu (ako nije „normalan“ kao Mile Dodik) ne želi ni kavu popiti.

Predsjednik koji raspiruje umjesto da smiruje

Ali je zato na domaćem terenu, posebice tamo gdje se dobro jede i pije, iznimno aktivan. Obilazeći seoske fešte vatrogasnih, vinarskih, šahovskih i kobasičarskih društava, očito se fino zabavlja i deblja, koristeći svaku takvu prigodu da što više razjari stare i posije nove međuhrvatske svađe. Uvrijeđuje što više ljudi koji ozbiljno i odgovorno rade svoj posao, a s posebnom strašću vanjske saveznike i prijatelje Hrvatske, kako bi nanio što više štete međunarodnom ugledu i položaju „slučajne“ države kojoj je, koje li slučajnosti, baš on na čelu.

Nakon svakog Milanovićeva javnog istupa sve što možete jest upitati se – tko je veća prijetnja današnjoj Hrvatskoj: Vučićeva Srbija, koja se manijakalno naoružava i priprema za „drugo poluvrijeme s ustašama“, ili Milanovićevo opstruiranje svega što može opstruirati i krajnje štetno potkopavanje euroatlantskog savezništva (EU, NATO) koje ekonomski jača i vojno štiti Hrvatsku?

Mislili smo da od notornog Stipe Mesića nikada više ne će biti štetnijeg i za dužnost predsjednika hrvatske države neprikladnijeg političkog lika. Onda je, na sličan način, najedanput iz bivšeg mraka na tu poziciju izguran „normalni“ Zoran Milanović, prema kojem sada čak i jedan Mesić izgleda kao pristojan gospodin.

Njegovi razdražljivi ispadi bijesa i otkačenog rusofilskog brbljanja, punog nepovezanih gluposti i prostačkog vrijeđanja EU-a i NATO-a, zaradili su mu titulu najomiljenijeg Balkanca u „našoj regiji“.

Posebice u Vučićevoj Srbiji, u kojoj je mržnja prema „fašistima“ Hrvatima i „zločinačkom“ Zapadu temeljno duhovno stanje. Isto kao u vrijeme Slobodana Miloševića. Ako ne još i gore.

Ali najveći apsurd je to što mu je balkanski primitivno ponašanje, koje daje vjetar u leđa velikosrpskoj i ruskoj propagandi te nanošenju štete Hrvatskoj anti-EU i antizapadnom retorikom, osiguralo dva mandata na mjestu predsjednika „slučajne države“ i prvo mjesto na ljestvici najpopularnijih hrvatskih političara, koje drži već godinama.

Sve to pokazuje koliko je današnja hrvatska država duboko zatrovana jugobalkanskom prošlošću i načinom razmišljanja. Utaočena jugoudbaškom „dubokom državom“, zaostalom iz bivšeg sustava, koja uz jak utjecaj srpskih i ruskih tajnih službi još uvijek kontrolira temeljne stupove društva.

Najveća sramota onoga što se trenutno događa u Hrvatskoj jest u tome što se sve to moglo bez problema izbjeći da je bilo više političke zrelosti i odgovornosti prigodom izlaska na izbore.

Posebice nakon Tuđmanove smrti, kada su na vlast vraćeni „bivši“ Jugoslaveni, „maršom kroz institucije“ Hrvatsku potpuno otvorili razarajućim utjecajima neprijatelja njezine slobode i uspjeha, izvana i iznutra. Važno je naglasiti da su događaji koji su uslijedili nakon izbora Mesića i Račana na vlast potvrdili sve ono na što je Tuđman za života upozoravao. Zbog toga imamo tako kaotičnu situaciju u Saboru, u diplomaciji, u ključnim državnim institucijama, medijima i općenito u društvu.

Rezultati izbora su ključ svega. Prepoznavanje te stvarnosti presudno je za izgradnju istinske sloge i iskoraka u bolju budućnost. Kada ćemo konačno shvatiti da ne može biti sklada u društvu u kojem skupine i pojedinci koji ga razaraju, poput „bivših“ Jugoslavena i današnjeg „normalnog“ predsjednika, na izborima dobivaju ključne državne funkcije, a u medijima veliki publicitet i promociju? To bi, ako bismo htjeli, bezbolno i u jednom danu mogli promijeniti samo politički zreli birači na demokratskim izborima.

Država talac prošlosti i pogrješnih izbora

Sve dotle dok se bivši udbaši, mentalni Jugoslaveni i velikosrbi, koji profesionalno generiraju društveni nered i nanose štetu, izbornom lustracijom ne odstrane iz politike, medija i vitalnih državnih institucija, Hrvatska ne će imati ujedinjujući narativ. I umjesto da rješava za današnje vrijeme bitna pitanja i probleme, ostat će poprište permanentnog društveno-političkog kaosa, stalno gurana na pogrješan kolosijek i vraćana natrag u prošlost – u II. svjetski rat, u Jasenovac, na Bleiburg i na Balkan.

Na hrvatskim biračima je, dakle, hoće li na izborima dopustiti zlodusima loše prošlosti da njima i njihovoj djeci i dalje kradu bolju budućnost. Šteta, zaista velika šteta, što se današnja hrvatska mladež ne odgaja bez tog nametnutog tereta. U slozi i prosperitetu koje su žrtve prethodnih naraštaja za današnju slobodu sanjale i zaslužile.

Novostvorenoj hrvatskoj državi, članici EU-a i NATO saveza, ne trebaju ni Tito ni Pavelić ni njihove pristaše. Ni „partizani“ ni „ustaše“. U današnje vrijeme i jedni i drugi su posve deplasirani i nevažni. Štovanje današnje Hrvatske i služenje njezinu narodu treba graditi na pobjedi u Domovinskom ratu. Na poštivanju i slavljenju njezinih stvaratelja i branitelja. Na sadašnjem, svakidašnjem životu i pogledu u budućnost.

Posao hrvatskih domoljuba s desna i s lijeva je da sebe ponude ovoj današnjoj Hrvatskoj i rješavanju njezinih aktualnih problema, a ne da se međusobno iscrpljuju svojim „istinama“ i troše dragocjeno vrijeme u jalovim svađama o propalim ideologijama i obilježjima iz 2. svjetskog rata. Prijepori hrvatskih „antifašista“ i „fašista“ oko toga je li pozdrav „Za dom spremni“ ustaški ili nije i kojom bojom počinje prvo polje hrvatskog grba potpuno su besmisleni jer se ne će ništa bitno promijeniti ako je u pravu jedna ili druga strana.

Naime, ako hladne glave gledamo na te stvari, zar postignuće današnje hrvatske države nije dokaz da smo mi Hrvati kroz cijelu svoju povijest bili – za dom spremni? Zar hrvatski grb oduvijek nije bio i ostao naš hrvatski grb, bez obzira na to je li mu u određenom trenutku naše povijesti početno polje bilo bijele ili crvene boje? Zar nije jednako naš onaj drevni na krovu crkve svetog Marka s prvim bijelim i onaj današnji s prvim crvenim poljem u pedeset metara udaljenom Hrvatskom državnom saboru?

To što se oko toga do danas vode vješto podmetnute svađe očit je primjer dvostrukog standarda i jasan pokazatelj da u Hrvatskoj još uvijek vlada „bivše“ jugokomunističko jednoumlje.

Tako što se jednoj strani žestoko napada i pokušava na sve moguće načine zabraniti univerzalni domoljubni pozdrav – „Za dom spremni“, kojeg je zapravo nemoguće ograničiti jednim povijesnim vremenom i jednom ideologijom, „bivši“ Jugoslaveni i velikosrbi rade upravo to tvrdeći da on navodno ne može biti domoljuban jer su u II. svj. ratu „pod njim ubijani ljudi“. Dotle se drugoj strani dopuštaju jugopartizanski pozdravi i simboli, kao i slavljenje Tita i njegove politike.

Dvostruki kriteriji koji hrane sukobe

Politike koja je u II. svj. ratu i nakon njega, s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu, skoro iskorijenila Hrvate iz Hrvatske – zvjerskim masakrima od Bleiburga do Vukovara, političkim progonom, pljačkom i raseljavanjem diljem svijeta.

Naravno da takav dvostruki standard u odnosu na osudu zločina fašizma i komunizma neminovno vodi do nepravde, napetosti i podjela u društvu. Sve dotle dok se osuđuje i sotonizira jedan zločin, a opravdava i slavi drugi, u Hrvatskoj ne će biti mira ni sklada.

Interesantno je da „buđenje fašizma“ u Hrvatskoj najviše izazivaju upravo hrvatski „antifašisti“ koji se protiv njega navodno bore – svojim proslavama lažnih obljetnica osnutka prvog partizanskog odreda i Titova izmišljenog rođendana u Kumrovcu, s puno provokativnog neukusa i kiča.

Dok se, nakon svake masovnije demonstracije hrvatskog domoljublja, kao u slučaju Thompsonovih koncerata ili dočeka trofejnih sportaša na Trgu bana Jelačića, pa čak i paradnog kićenja ustaškim obilježjima pozornosti željnih pojedinaca, odmah pale svi alarmi i diže uzbuna do neba zbog „ponovnog buđenja hrvatskog fašizma“.

Sva podmukla mudrost „bivših“ velikosrba i Jugoslavena svodi se na to da osjećaj bezgranične ljubavi slobodoljubivih Hrvata za svoju domovinu provociraju na način kako bi kod njih iz inata izazvali upravo takve reakcije zbog kojih bi nam svijet okrenuo leđa kao narodu okuženom fašizmom.

U današnjoj slobodi i demokraciji pojedinci, naravno, imaju pravo, zbog obiteljskog naslijeđa ili trauma, privatno kritizirati ili imati simpatije za određene ličnosti i događaje iz vremena bivše Jugoslavije i NDH. Ali moraju biti svjesni da njihovo javno veličanje može izazvati slične reakcije druge strane i onda se to nadovezuje u lanac kojim sami sebe vežemo i držimo trajno zarobljenima u bivšim vremenima.

Vidite, mi Hrvati, koji smo po dužini ropstva jedan od najnapaćenijih naroda Europe, možemo ustaški pokret i stvaranje NDH smatrati dijelom povijesne borbe za slobodu. Možemo reći da je u II. svj. ratu Jasenovac bio veliki Pavelićev zločin, ali stvaranje hrvatske države nije. No, bez obzira koliko jaka bila naša argumentacija da je NDH, kakva god da je bila, ipak na neki način bila ostvarenje vjekovne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom i u ratnom kaosu bila mu stanovita zaštita, mora nam apsolutno biti jasno da je za ne-Hrvate i međunarodnu zajednicu to jednostavno bio fašizam i da se to ni sa čim ne da promijeniti.

To bi razumnim hrvatskim domoljubima, bez obzira na to koliko velike traume i teret naslijeđa iz prošlosti nose, moralo biti savršeno jasno. Jednostavno, besmislenim bivšim svađama i podjelama, kao i zastarjelom partizansko-ustaškom paradiranju koje više ničemu ne služi nego samo kompromitira današnju modernu i demokratsku hrvatsku državu, ne bi smjelo biti mjesta.

Sami se malo zamislimo i zapitajmo zašto se „hrvatski“ fašizam i „hrvatski“ komunizam, koji su nam izvana nametnuti i svaki na svoj način u prošlom stoljeću nanijeli puno zla i štete, jedino još u Hrvatskoj, i među Hrvatima, nastoje umjetno održavati na životu?

Zašto se u svim drugim europskim zemljama koje su prošle slične traume komunističkih diktatura dosljedno provodi Deklaracija Vijeća Europe o osudi propalih totalitarističkih ideologija fašizma i komunizma, a u Hrvatskoj se još uvijek sotonizira i napada samo jedna strana, a opravdava i slavi druga?

Propaganda, laži i priprema za nove sukobe

Mora nam biti potpuno jasno zašto se, isto kao u 2. svjetskom ratu i nakon njega, pa opet u Domovinskom ratu i nakon njega, Hrvate stalno nastoji podijeliti na dva nepomirljiva tabora – „antifašiste“ i „fašiste“, čiji međusobni rat ne prestaje.

Kada bismo jednom raščistili s time, sigurno bismo tada više političke i medijske pozornosti posvetili aktualnim problemima i izazovima poput lavina odvratnih laži i sotonske antihrvatske mržnje kojom osuđeni i neosuđeni ratni zločinci iz agresije na Hrvatsku i psihopati svih vrsta, preko Vučićevih medija, svakodnevno zatrpavaju vlastiti narod i svjetsku javnost, pripremajući ih za „drugo poluvrijeme“.

Doduše, prikazivanje Hrvata kao fašista i zločinaca, a sebe kao njihovih nevinih žrtava, nije ništa novo. To je dio stoljetne velikosrpske tradicije izokretanja pile naopako i osnovni trik njihove današnje politike i propagande – ono što ti namjeravaš učiniti ili činiš drugima, optuži druge da to rade i žele učiniti tebi. To je notorna velikosrpska inverzna perverzija na koju smo odavno navikli.

Može li, naime, itko povjerovati u Vučićevu tvrdnju da će današnja Hrvatska, čim joj se za to pruži prigoda, zajedno s Kosovom i Albanijom, napasti njegovu Srbiju?

Možete zamisliti kako bi Hrvati, kojih u domovini ima ispod 4 milijuna i koji imaju prekrasno more, otoke, Istru, Dalmaciju, Slavoniju, Zagorje, Međimurje, Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik, Opatiju, Rovinj, Varaždin, Đakovo, Vukovar…, išli napadati i osvajati Srbiju jer ne mogu živjeti bez Šumadije, Čačka, Ljiga i Surdulice – jedva čekajući da se tamo nasele.

Bit će ipak da je obrnuto od toga istina.

Ili sloga – ili ponavljanje povijesti

Naime, dok Vučić manijakalno naoružava Srbiju ofenzivnim naoružanjem, velikosrpski revanšisti, poraženi u agresiji 90-ih, uopće ne kriju svoje nove agresivne namjere prema Hrvatskoj i u režimskim medijima otvoreno izjavljuju da za to samo čekaju pogodan trenutak. I pomoć „braće Rusa koji uskoro stižu na Dunav“.

Očito je da, zbog grabežljivih pretenzija na Hrvatsku, koja ima „tako veliko i lepo more, obalu i ostrva, a Srbija od toga nema ništa“ (komentar u beogradskom „Blicu“), Hrvati ostaju predmet neprekidne kampanje ljubomorne mržnje i demonizacije od strane velikosrpskih predatora. „Možete samo sanjati da ćete živjeti mirno u Lijepoj vašoj“, poručuju nam s Vučićevih medija.

Hrvatski političari i narod općenito ne bi trebali sjediti na ušima i praviti se da ne čuju kako Vučićeva antihrvatska industrija laži već više od 10 godina na najodvratniji način svakodnevno vrijeđa i sotonizira hrvatski narod i državu.

Na žalost, o posljedicama tako žestoke, sveobuhvatne i perfidno orkestrirane kampanje koju Vučić neprestano širi, bogato sponzorira i licemjerno vodi, adekvatnog odgovora iz Hrvatske nema. Nema političke reakcije, nema službenih diplomatskih prosvjeda, nema javnih rasprava u „hrvatskim“ medijima.

Po svemu sudeći, današnjim političarima u Hrvatskoj, vlasnicima i urednicima medija, od kojih su mnogi dio te mreže, važnije je potpirivanje međuhrvatskih svađa i podjela iz II. svj. rata nego javno raskrinkavanje i osuda sve zloćudnije protuhrvatske kampanje iz Beograda.

Trebaju li, dakle, razumni hrvatski domoljubi s desna i lijeva u ovako kritičnim vremenima dolijevati ulje na vatru besmislenih bivših podjela i time pomagati onima koji nam zlo žele i zlo rade, ili možda biti među sobom tolerantniji i mekši, rješavajući naslijeđene sporove normalnim, demokratskim putem, uobičajenim u civiliziranim državama?

Ovakva situacija, u kojoj se ruši dosadašnji geopolitički poredak u svijetu, a ratni bubnjevi oko nas čuju sve glasnije, zahtijeva od slobodoljubivih Hrvata, u domovini i izvan nje, istu onakvu političku mudrost i slogu kakvu su iskazali pojedinačnim i zajedničkim primjerima tijekom Domovinskog rata.

Željko Dogan