Domoljublje i kultura sjećanja su ono što svi trebamo njegovati i prenositi na mlađe naraštaje

Nedavno sam preko WhatsAppa dobio poruku iz rodnog Imotskog od supruge sina mog pokojnog brata, da su njih dvoje s još jednom bliskom obitelji, iznajmili na nekoliko dana kuću u Borovou naselju kako bi skupa sa svojih petero mlade djece i ove godine sudjelovali u Koloni sjećanja.  Obradovala me ta vijest kao i ona koju sam pročitao prije par dana da se u Vukovaru tom prigodom ove godine očekuje rekordan broj sudionika iz cijele Hrvatske i inozemstva.

Domoljublje i kultura sjećanja su ono što svi trebamo njegovati i prenositi na mlađe naraštaje. Posebice zbog toga što se još uvijek nalaze pod snažnim udarima velikosrba iz Beograda, duboke jugoudbaške države i dobro podmazane pete kolone u mainstream medijima koja je uvijek spremna uvaliti se u krevet svakome tko je dobro plati. Vidite kako i danas podmuklim oživljavanjem jugonostalgije i bivših ‘vrijednosti’ lukavo navode mladež i one koji lako zaboravljaju ‘što je bilo’, da se ponovo ponašaju i žive kao u 'dobra stara vremena' bivše Jugoslavije.

Kao Hrvat iz iseljeništva svaki put kada posjetim Lijepu Našu i mjesta koja su obilježila ta njihova ‘dobra stara vremena’ prisjetim se koliko je borba našeg naroda za slobodu bila tragična, nepokolebljiva i junačka. Ali i načina na koji je ta mukotrpna prošlost definirala našu nacionalnu sudbinu i životni put svakog od nas.

Od Bleiburga do Škabrnje

Bleiburg, Macelj, Huda jama, Jazovka, Vukovar, Ovčara, Lovas, Voćin, Škabrnja, …, stotine jama od austrijske do makedonske granice i milijuni raseljenih širom svijeta podsjećaju nas na užasni pleter tragedija i brutalnosti kojima su se neprijatelji hrvatske slobode u bivšim Jugoslavijama obračunavali s Hrvatima koji su je željeli i za nju se borili. Nikada, dakle, ne smijemo zaboraviti činjenicu da su u te dvije jugobalkanske tamnice Hrvati proganjani i ubijani samo zato da bi se ubila njihova sloboda i samostalna država.

Radić, Bleiburg, Bruno Bušić, Đureković,…, Vukovar, Ovčara, Škabrnja i brojna druga mjesta masovnih likvidacija Hrvata, kao i nepregledne kolone sjena bezimenih hrvatskih mučenika iz jama i grobova uvijek će nas podsjećati na to.

Velikosrpska agresija 1991.-1995. konačno je svim Hrvatima sa zrnom zdrave pameti u glavi širom otvorila oči i izoštrila sliku na pogubnu stvarnost bivših Jugoslavija.

Postalo im je, naime, sasvim jasno da zbog zločinačkog nastojanja da ih se pretvori u veliku Srbiju, te dvije neprirodno i na silu sklepane tvorevine, zapravo i nisu mogle završiti nikako drugačije nego su završile - u užasnim ratovima i krvoproliću.

One očito nisu bile ništa drugo do lukavo postavljena velikosrpska zamka i prijevara unutar kojih su ideolozi i planeri stvaranja velike Srbije, znajući jako dobro koliko im jugoslavenska ideja otvara velik prostor za širenje, milom i silom, pripremali teren za okupaciju čitavog teritorija koje su bivše Jugoslavije obuhvaćale.

Herojska obrana i žrtva Vukovara

Zbog vjekovne žudnje za izlaskom Srbije na Jadransko more, posebice okrutno okomili su se na Hrvate. Tretirajući ih u zajedničkoj državi kao nižerazredno buntovno pleme koje na svaki način treba pokoriti, a Hrvatsku kao svoju koloniju posrbiti i prisvojiti. Raspad bivše Jugoslavije i njihova barbarska agresija početkom devedesetih bio je prijelomni povjesni trenutak kada je ta opasnost bila najveća.

U tim sudbonosnim danima herojska obrana i žrtva Vukovara, koji je u nemogućim uvjetima odolijevao napadima tri mjeseca, bili su od presudne važnosti za spas Hrvatske . Za to vrijeme hrvatski narod se uspio organizirati, koliko-toliko naoružati i na zaprepaštenje i razočarenje mnogih, na kraju tog neravnopravnog rata izaći kao pobjednik.

Tko može zaboraviti s kakvim su domoljubnim žarom i junaštvom slabo naoružani vukovarski vitezovi u tenesicama i s krunicom oko vrata na početku agresije branili nadljudskim naporima svoj grad i domovinu. Nesebično žrtvujući svoje živote i ugrađujući ih u temelje hrvatske slobode. I kako su, suočeni s zvjerskim zločinima i neopisivom okrutnošću razularenih paravojnih hordi iz Srbije, nahuškanih lokalnih Srba i moćne JNA, ipak uspjeli zadržati obraz i dostojanstvo koje je nadilazilo sav taj krvavi užas.

Ako bi, dakle, željeli razumijeti koliko je velikosrpska agresija na Hrvatsku bila brutalna morali bi je gledati očima vukovarskih branitelja i stradalnika, a ne sramotnog cmizdrenja nad razbijenim ćiriličnim pločama ‘bivših’ Jugoslavena i velikosrba u onom što se danas naziva vodećim hrvatskim medijima.

"Jadna ćirilica"

Još i danas mi kroz glavu prolijeću bombastični naslovi iz Jutarnjeg, Večernjeg, 24 sata, Pupovčevih Novosti, HIN-e, radijskih i televizijskih vijesti, koji su danima naricali zbog ‘užasnog nasilja nad ćirilicom u Vukovaru’. Dajući time veću važnost i pozornost očito podmetnutoj provokaciji da bi se ponizio Grad heroj, nego monstruoznim zločinima i iživljavanju nad zarobljenim braniteljima i civilima u do temelja razorenom Vukovaru. Upravo to jasno ilustrira koliko bezosjećajni na patnje vlastitog naroda odnarođeni mentalni Jugoslaveni i mediji mogu biti.

Na žalost, u njihovom kolu nalazio se i današnji predsjednik Hrvatske a tadašnji premijer. koji se s jednakim prijezirom odnosio prema još svježim ranama Vukovaraca dok im je uz pomoć policije silom nametao te duboko uvrjedljive ploče uz bizarnu tvrdnju da je ćirilica ‘potreba Vukovara'. A one koji su se u šoku i nevjerici opirali toj odvratnoj sramoti razbijajući ih, nazvao 'divljačkim šovinistima’.

Eh, da. Jadna ćirilica. Ako itko, ona se silno napatila u Vukovaru.

Ne očajni Vukovaraci pod kišom metaka, granata i bombi s ćirilicom ispisanim porukama mržnje kojima je svakodnevno mjesecima zasipan njihov opsjednuti grad. Ne desetci tisuća hrvatskih prognanika koji su samo s djecom u naručju ili s najlon vrećicama u ruci bili prisiljeni bježati iz razorenog i opljačkanog grada i okolnih mjesta.

Ne ni ona traumatizirana i napaćena djeca, starci i nemoćni u pretrpanim skloništima i podrumima bez struje, vode i grijanja. Ni teško ranjeni i bolesni u podzemnim hodnicima danonoćno bombardirane vukovarske bolnice. Ni oni koji su u paničnom strahu čekali da im smrt pokuca na vrata dok se ulicama razrušenog Vukovara krvoločno orgijalo i pijano urlalo: 'Slobodane šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate.' Ni oni odvedeni na Ovčaru i logore u Srbiji. Ni obitelji preko tisuću nestalih Vukovaraca za koje ni dan danas ne znaju gdje i kako su završili, …

Ako, dakle, na velikosrpsku agresiju gledate očima tih ljudi a ne vodećih ‘hrvatskih’ medija i trenutnog hrvatskog predsjednika, koji sve to marginaliziraju i potiskuju u drugi plan, onda će vam biti jasno zašto se Vukovarcima na ćirilicu povraća. I zašto danas, Hrvati koji ‘znaju što je bilo’ imaju toliku odbojnost prema njihovim ‘dobrim starim vremenima’, Jugoslavijama, Titu i bilo kakvim novim regionalnim integracijama s Srbijom.

Stupica 'regionalnog' tamničenja Beogradom i Balkanom

Nakon svega što su pod njima propatili i proživjeli jedino još ‘bivšim’ velikosrbima i Jugoslavenima nije jasno zašto golema većina hrvatskog naroda želi potpuni prekid s tragedijama i stradanjima koja su im donijeli.

Prema procjenama demografskih stručnjaka izravna posljedica samo bleiburške tragedije danas je 2 milijuna Hrvata manje. Ne računajući tu stotine tisuća onih koji su nakon II. svjetskog rata zbog okrutne jugokomunističke tiranije bili prisiljeni emigrirati iz Hrvatske.

Moramo, dakle, znati i dobro upamtiti da su dvije Jugoslavije bile najveća stratišta hrvatskog naroda u njihovoj vjekovnoj borbi za slobodu. Činjenice govore da ni u jednom povjesnom razdoblju nije pobijeno i raseljeno toliko Hrvata koliko za vrijeme njihovog trajanja. Previše je u njima hrvatske krvi proliveno, previše je torture, pljačke i progona bilo da jugoslavenstvo za nas Hrvate napokon ne bi postalo zauvijek zatvoreno, duboko kompromitirano i mučno poglavlje naše povijesti.

Jedino tako Hrvatska i Hrvati mogu opstati i izgraditi sliku uljuđenog europskog naroda i bolji život za sebe. Trebamo pokazati svima da smo čvrsto odlučili graditi za sebe bolju budućnost u okviru europske zajednice i civilizacije kojoj po svemu pripadamo, a ne u okviru nekakve novo jugoslavenske zajednice zapadni Balkan, kojem ni povijesno ni civilizacijski ni kulturno ne pripadamo.

Budući da se Hrvatska ulaskom u NATO i EU već strateški i kulturološki opredijelila gdje pripada, više nema niti jednog razloga ni opravdanja da je bilo tko gura natrag i drži taocem Beograda i Balkana.  Najvažnije od svega je izbjeći stupicu ponovnog 'regionalnog' tamničenja Beogradom i Balkanom.

Hrvatska je prelijepa i bogata zemlja s velikom budućnošću zbog čega Hrvati danas u svojoj samostalnoj državi imaju sve moguće razloge biti sretni ljudi i ponosni domoljubi. Svatko tko u široj slici vidi njen položaj, prirodno bogastvo i potencijale za razvitak koje ima unutar sebe i u iseljeništvu mora biti utemeljeno optimističan u pogledu njene budućnosti.

Samo da se već jednom otrese zloćudnog jugoslavenstva i nametanja balkanskog identiteta koji je još uvijek guše i sapliću na svakom koraku.  Koliko će narodu u domovini uzeti vremena da se izbornom lustracijom izvuče ispod tog toksičnog tereta te konačno zatvori mučnu stranicu svoje jugobalkanske prošlosti, teško je reći.

Da to ostaje jedna velika nedovršena priča jasno se vidi iz opetovanog izbora ‘bivših’ Jugoslavena u sam vrh piramide hrvatske vlasti, izostanka osude jugokomunističkih zločina i zločinaca, vlasničke strukture i uređivačke politike medija, stanja u gospodarstvu, pravosuđu i obrazovanju te u priličnom nedostatku samopoštovanja i kulture sjećanja.

‘Oni koji su zaboravili prošlost osuđeni su je ponavljati’

Hrvatska sloboda plaćena je krvlju njenih najvjernijih i najvrijednijih sinova, ali te će se sloboda teško moći održati ako sam narod i vladajući političari ne sudjeluju odgovorno u njenom učvršćivanju.  Iako smo se u Domovinskom ratu uspjeli izboriti za svoju slobodu i od tada na mnogim područjima postići zavidne rezultate, uznemiruje činjenica da na političkom planu zabrinjavajuće sporo sazrijevamo i lako zaboravljamo ‘što je bilo’ pa se još mnogi daju olako zavaravati i trovati romantiziranom jugoslavenskom prošlošću i mitovima o ‘dobrim starim vremenima’

Još prije više od 150 godina mudri Otac domovine, Ante Starčević, ispravno je zaključio: ‘Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izviru sve naše nesreće, svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi nanose’.

U tom smislu i ovaj komentar samo je mali napor da se lako zaboravne i lakomisleće Hrvate podsjeti na tu čuvenu Starčevićevu rečenicu i upozorenje mnogih umnih ljudi: ‘Oni koji su zaboravili prošlost osuđeni su je ponavljati.’

Neka nam ta mudrost služi kao vodič kako u budućnosti ne bi naivno ponavljali jedne te iste iste grješke. Ključne lekcije koje smo naučili u Vukovaru i Domovinskom ratu neka nam ostanu temeljne vrijednosti i putokaz.

Kada se u prigodama kao što je vukovarska Kolona sjećanja prisjećamo svih masovnih zločina, patnje i progona, te goleme i nepovratne štete koje su nam dvije propale Jugoslavije nanijele, iznimno je važno prisjetiti se i držati posljednjeg zavjeta pok. predsjednika Tuđmana: ‘Čuvajte se balkanskih integracija.’

Potpuni prekid s pogubnom jugobalkanskom prošlošću i još pogubnijom štetom koju bi nam ‘nove’ regionalne integracije s Srbijom neizbježno donijele, uvjet je opstanka hrvatske nacije.

Od životne je važnosti, dakle, da se odavanje počasti žrtvama obrane Vukovara i svih drugih stratišta Hrvata iz vremena dviju Jugoslavija, kao i proslave briljantnih vojnih operacija kojima su oslobođena okupirana područja Hrvatske za vrijeme velikosrpske agresije, održavaju u tom duhu.

To je ujedno i najljepša zahvala svim onima koji su se borili i umrli za hrvatsku slobodu i neovisnost od Jugoslavije. Time im dajemo do znanja da njihova žrtva nije bila uzaludna.

Željko Dogan