Vodeće industrijske nacije stoje danas pred dilemom: Povećati investicije za gradnju novih nuklearnih reaktora na račun zapostavljanja razvoja obnovljivih izvora energije, ili prekinuti daljnju izgradnju nuklearki a povećati investicije u obnovljive energije.

Kroz zadnjih tridesetak godina je kod političara oscilirala dominacija jednog ili drugog scenarija, ovisno o momentalnim tehničkim i psihološkim problemima vezanim uz nuklearke kao i od duljine svjesne memorije većih atomskih nesreća poput Harrisburga (USA), Lucensa (Swiss), Windscale odnosno Sellafielda (GB), Saint-Laurenta (Francuska) i Černobila (Rusija) i veliki broj manjih ili većih tehničkih smetnja.

Većina aktivnih građana je protiv nuklearne energije, ali to nije slučaj za industrijske bosove. Razlog je jednostavan: ako država (poreznici), investira u gradnju jedne nuklearke, onda danas samo pogon privatnoj industriji donosi u prosjeku dnevno po milijun eura čiste zarade. Kod tolikog novca lako dolazi do korupcije i političke malverzacije na štetu objektivnosti u diskusiji i ne obaziranja na želje i dobrobit građana.

U Toyatu (Japan) se na nedavnom sumitu šefova vlada vodećih industrijskih zemalja (G7 + Rusija) predlagala izgradnja preko tisuću novih nuklearki kao rješenje zatopljenju zbog stakleničkih plinova. Po toj financijski i tehnički utopijskoj sugestiji bi se navodno moglo do 2050. prepoloviti produkciju CO2-a. Pritom se zaboravlja da sve današnje nuklearke produciraju približno 16% svjetske električne energije, ali samo 2.1% globalne primarne energije. Iz toga se vidi kako se pretjeruje njihova važnost za smanjenje ugljičnog dioksida. Sumit je u medijima prouzročio novu euforiju za pro-nuklearni scenarij sa sloganom „renesansa atomskih reaktora“. U stvari se radi samo o renesansi propagande za nuklearke, jer nijedna od G7 zemalja momentalno ne gradi ni jednu. Cilj lobiranja atomske industrije je dobivanje državnih subvencija (kako je to bilo do sada) za gradnju i osiguranje nuklearki, jer je i jedno i drugo previše riskantno da bi zanimalo privatne investitore. To je jedan od razloga da od 30 zemalja koje imaju nuklearke samo 12 grade nove, i to pretežno u istočnoj Europi i Aziji.

U SAD-u, naprotiv već tri desetljeća se ne planiraju nove nuklearke, i to uglavnom zbog toga što država ne preuzima financijski rizik, a privatnom kapitalu se to ne isplati. Na primjer, kod nesreće Three Mile Island reaktora 1976. godine se dogodilo da je u nekoliko minuta propala investicija u milijardama dolara s dodatnom milijardom za čišćenje od radioaktivnog materijala, a da i ne govorimo o padu vrijednosti nekretnina u tom području. Ne mora svaka nuklearna nesreća biti u kategoriji Černobila da bi upropastila državni proračun i turizam male zemlje poput Hrvatske.

Srećom, nedavno je došlo u svijetu do revolucionarne spoznaje i konsenzusa (koji se, nažalost, skoro ne odražava u hrvatskim medijima) da je dugoročno nuklearni scenarij slijepa ulica i da su obnovljive energije jedina alternativa. Posve je neupitno da su, dugoročno, obnovljive energije jedino samoodrživo rješenje sa stanovišta resursa, ekologije, cijene, izbjegavanje ratova i terorizma. Ostaje samo tehničko pitanje koliko vremena znači dugoročno.

Često je riječ o energetskoj katastrofi poslije 2050. godine, kad relativno jeftina nafta i plin budu iscrpljeni. U stvari, katastrofu doživljavamo već danas s novim cijenama svih vrsta energija. Najvažniji dio rješenja za tu neposrednu katastrofu je štednja energije i njena efikasnija upotreba. Za to nam treba bitna promjena tehničke tradicije i dosadašnjeg načina života! 

Pogledajmo malo detaljnije pro i kontra argumente za nuklearni scenarij.

Argumenti za nuklearne je da produciraju puno manje CO2 plina od fosilnih, i da cijena fosilnih resursa brzo raste zbog ograničenih rezervi, dok potrebe, osobito u zemljama u razvoju, rastu još brže. No, to je samo djelomično istinito jer se prešućuje kompleksni ciklus za dobivanja goriva za nuklearke. Evo što se prešućuje:

Kako prirodni uran ima samo 0.7 % korisnog izotopa 235, treba ga obogatiti do 2-3 % s izotopom 235, što se radi u velikim specijaliziranim postrojenjima pomoću difuzije ili centrifugalno. Tako obogaćen se stavlja u nekoliko metara duge cijevi koje onda služe kao jezgra nuklearnog reaktora. Taj kompletni kompleksni proces obogaćenja i pakovanja košta otprilike isto toliko koliko i dobivanje prirodnog urana iz rudače.

Cijena proizvodnje kilovatsata je ista u Njemačkoj i u Francuskoj, ma da Njemačka dobiva samo 25 % električne energije od nuklearki, dok Francuska, koja se je davno opredijelila za nuklearni scenarij, dobiva gotovo 80 %, a izvozi 40 % svoje proizvodnje. Neovisno o cijeni iz nuklearke, cijenu određuje burza i prema cijeni burze se kupuje ili prodaje električna energija u zapadnoj Europi. Cijena obnovljive energije će se polako stabilizirati (jer je neiscrpna) dok će cijena nuklearne energije stalno rasti ( kilogram urana skočio od 60 na 510 dolara u zadnjih 5 godina). Rezerve Urana s današnjim načinom korištenja su manje od rezervi plina! Općenito govoreći rezerve neće nestati, ali cijena će biti nedostiživa. Obnovljivi resursi su besplatni! Odatle slijedi da nuklearni scenarij ne može dugo biti stabilan. Francuske će se stare nuklearke amortizirati, ali kada će se isplatiti nove (poput eventualne Hrvatske nuklearke) ako se uzme u obzir da od projektiranja do funkcioniranja nove elektrane može proći i petnaest godina?

Dosad smo diskutirali cijenu proizvodnje nuklearne energije, ali je otpad veliki problem. Do danas ne postoji na čitavom svijetu ni jedan deponij za jako radioaktivan otpad, pa nuklearna industrija uz ostalo ostavlja ceh našim unucima. Treba znati da svaka nuklearka danas u prosjeku godišnje producira oko 30 tona radioaktivnog materijala, uključujući 200 kg visoko otrovnog plutonija, s poluživotom od 24000 godina. Lako je ilustrirati značaj tog velikog broja: da su Neadertalci imali nuklearke, danas bismo još bili potencijalno izloženi četvrtini njihovog plutonija u privremenim deponijima. Element plutonij je materijal za bombe. Ne postoji u prirodi, nego je umjetno proizveden kao otpad u nuklearkama. Poznato je koliko problema imamo s deponijima za obične otpatke. Nitko ga ne će u svojoj blizini. Za radioaktivni deponij je problem tisuću puta veći! Samo jednu minutu nezaštićenog zadržavanja blizu male količine plutonija znači sigurnu smrt. To je najefikasniji materijal za teroriste. Zato proliferacija nuklearki može postati konac civilizacije! 

Treba biti oprezan i sa stručnim ocjenama. Tako je Heisenberg, nobelovac, veliki fizičar koji je prvi pokušao u Europi graditi atomski reaktor, tvrdio 1955. godine, da je radioaktivni otpad dovoljno zakopati tri metra u zemlju.

Nedavno je u Tricastinu (Francuska), gdje tri nuklearke proizvode 75% električne energije za obradu uranovih resursa, isteklo 30 kubičnih metara tekućine s uranovim sastojcima. Turistima je zabranjeno kupanje i ribarenje u rijeci, a seljaci ne smiju upotrebljavati vodu. Kako je s podzemnim vodama i kakvu će reperkusiju imati izljev zagađene Rhone u more za kupaće još je nepoznato. Ponovno 24.7.2008 nuklearna nesreća u Francuskoj. To je četvrta nesreća unutar dvije sedmice u šampion zemlji za nuklearke. Ironično je ili neupućeno zvati nuklearnu energiju čistom samo zbog toga što jedan dio procesa proizvodnje te energije izbacuje u atmosferu manje ugljičnog dioksida od staromodnih elektrana na ugljen! Poslovi s radioaktivnim materijalom zahtijevaju visoku tehniku, gornje izjave pokazuju opasni manjak tehničke kulture kod nas! 

Mnogi ekonomisti smatraju da jedino energetsko rješenje do polovice 21. stoljeća su obnovljive energije: sunce, vjetar, voda geotermik, biomasa i ugljen s tzv. „Clean Coal Tehnologijom, „zero emission of CO2“ (filtriranje ugljičnog dioksida). Interesanto je napomenuti da Kuwait gradi elektrane na ugljen s jeftinim australskim ugljenom, da bi prodavao skupo svoju naftu

Danas je u Hrvatskoj najveći izvor električne energije štednja i efikasnija proizvodnja i raspodjela električne energije. Elektrane na ugljen moraju imati efikasnost 45 do 50% s dekarbonizacijom. Plinske elektrane moraju biti kombinirke koje se mogu vrlo brzo izgraditi. Inteligentna je tendencija decentralizacija produkcije električne energije, napr. Vjetroturbine i južne krovove pokriti s fotovoltajičkim panelima, gorive ćelije koje lokalno vrlo efektivno stvaraju struju i toplinu, mini hidrocentrale i slično. Kako je već dugo slučaj u Njemačkoj, počeli su se organizirati i kod nas poduzeća s namjerom da iznajme južne krovove da bi o svom trošku ugradili fotovoltaičke panele i prema novom zakonu o obnovljivim energijama unosno zarađivali na investiranom kapitalu prodajom subvencioniranog kilovatsata! Standardni centralizam, favoriziran u prošlom stoljeću polako se reducira. Zato treba nova moderna električna mreža za transport električne energije koja bi bila u rukama poduzeća neovisnog od poduzeća za produkciju, kako to zahtjeva i Europska komisija. To favorizira ubacivanje u globalnu mrežu električnu energiju produciranu s obnovljivim izvorima energije, eventualno kupovanje na burzi električne energije i time spriječiti monopol HEP-a. To nisu male investicije, ali su investicije u budućnost bez financijskog rizika kako je to slučaj kod nuklearki. Naš put morao bi biti bez nuklearki, jer one nisu kompatibilne s obnovljivim energijama. Naime obnovljive ovise o meteorološkim uvjetima, a nuklearke se ne mogu prema potrebi bez velikih financijski troškova isključiti ili uključiti što je vrlo jednostavno s fosilnim elektranama. I nuklearke su kapital intenzivne, ali bez novih radnih mjesta za razliku od obnovljivih. Novac se može samo jednom potrošiti. Hrvatska ne može financijski slijediti oba puta: nuklearni i obnovljivi. Cijena novih nuklearki je u stvari nepoznata, tvrdnja 3-4 milijarde eura je optimistička. Jedini EPR (Europian Pressurized water Reaktor) treće generacije reaktor u gradnji u zapadnoj Europi (Olkiluto, Finska) već danas još u gradnji od predložene cijene dodatno košta 1.5 milijardi eura. 1975. godine tzv. „Rapid Brider“ reaktor, tada euforično smatran kao jedini ekonomski tip reaktora, skočio od predložene cijene 700 milijuna maraka na 7 milijardi i 1991. zbog političkih razmirica na koncu napušten bez da je proizveo jedan kilovatsat energije. Takvo nešto može se priuštiti bogata Njemačka, ali ne Hrvatska!  

Što god radimo u životu vezano je uz rizik, ali prihvaćanje rizika je uvijek osobno, a ne znanstveno pitanje. Zato u demokratskom društvu može samo plebiscit odlučiti koji ćemo put odabrati. To vrijedi za sve demokratske zemlje, pa se može dogoditi, osobito poslije jedne supernesreće, da u bogatim industrijskim zemljama reaktori budu napušteni, a atomska tehnologija obsolitna. To bi imalo reperkusije za daljnji pogon nuklearke i u Hrvatskoj! 

Ne odlučujmo brzopletno, konačna odluka je sudbonosna, jer Hrvatska neće ostati ista s novim reaktorom ili bez njega! 

Daljnja budućnost može biti samo „obnovljiva“. Zato započnimo čim prije taj put!

fizičar dr. Ivo Derado, München