Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (3/5)

Iznimno zanimljiv slučaj odigrao se 2001. Tada je snimljen dokumentarni film „Oluja nad Krajinom". Predstavljan je kao prvi film koji progovara o hrvatskim ratnim zločinima. Autor je bio Božidar Knežević, Crnogorac s prebivalištem u Hrvatskoj. Državljanin RH nije bio iz jednog nadasve znakovitog razloga – nikada nije želio podnijeti zahtjev za hrvatskim državljanstvom, a začuđenim prijateljima je objašnjavao kako „ima jugoslavenski pasoš". Već sama najava prikazivanja dokumentarca podigla je prašinu. Producent Nenad Puhovski je 2002. u izjavi za riječki Novi list priznao kako su na HRT-u bili „de facto natjerani od samog predsjednika Mesića" da film prikažu. Toliko o slobodi medija i „hrvatskoj" politici u to vrijeme.

Što se tiče samog sadržaja o njemu se može raspravljati. Činjenica je da su sugovornici bili i čelnici HHO-a Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak. Pozivajući se upravo na izvješća HHO-a film je zaključen podacima o stotinama civilnih žrtava za vrijeme Oluje i „prvih 100 dana nakon njenog završetka", te tvrdnjom kako je „zapaljeno preko 20 000 kuća, a ostale su opljačkane i devastirane". U to vrijeme u obliku knjige objavljen je i izvještaj HHO-a „Vojna operacija Oluja i poslije". I u njemu se navode spomenute brojke. Tada i iz ova dva izvora stvoren je jedan lažan mit kojim je Oluja ponajviše ozloglašena i koji se ponavlja do danas – Sporni dokumentaracDodatno ćemo pojasniti koliko su te tvrdnje daleko od istine, no valja završiti priču oko spornog dokumentarca. Naime, nakon što je film prikazan potrebu da reagira osjetio je jedan drugi filmaš, Pavle Vranjican. On je u posjedu imao nemontirane snimke Yutela sa početka 90-ih. Upravo kao reporter Yutela u to vrijeme je radio spomenuti Božidar Knežević i upravo njegove su bile snimke koje je posjedovao Vranjican. Usporedbom tog cjelokupnog sirovog materijala sa reportažama koje je kao končane priloge u programu Yutela puštao Knežević pokazalo se kako su ti prilozi puno više istine prikrivali nego otkrivalikako su Hrvati tijekom i nakon Oluje pobili 600 srpskih civila i zapalili više od 20 000 kuća.

Daleko od istine

Dodatno ćemo pojasniti koliko su te tvrdnje daleko od istine, no valja završiti priču oko spornog dokumentarca. Naime, nakon što je film prikazan potrebu da reagira osjetio je jedan drugi filmaš, Pavle Vranjican. On je u posjedu imao nemontirane snimke Yutela sa početka 90-ih. Upravo kao reporter Yutela u to vrijeme je radio spomenuti Božidar Knežević i upravo njegove su bile snimke koje je posjedovao Vranjican. Usporedbom tog cjelokupnog sirovog materijala sa reportažama koje je kao končane priloge u programu Yutela puštao Knežević pokazalo se kako su ti prilozi puno više istine prikrivali nego otkrivali. Primjerice, u sirovim materijalima moglo se vidjeti naoružane pobunjene Srbe kako prijete i hvališu se svojim oružjem. No, u svojim prilozima Knežević nije prikazivao te dijelove, već daleko nevinije prizore, „miroljubive" pripadnike JNA koji „štite narod" i tome slično.

Vranjican je odlučio javnost upoznati sa likom i djelom autora „Oluje nad Krajinom", pa je sam snimio dokumentarac kao svojevrstan odgovor Kneževiću posluživši se dotad neobjavljenim snimkama sa početka 90-ih. Jedini način da odgovor dobije isti javni prostor kao i Kneževićev uradak bio je da se i on prikaže na HRT-u. Da skratimo priču – film do dana današnjeg nije emitiran na javnoj televiziji! Za „prvi film o hrvatskim zločinima" našlo se mjesta iste godine kada je snimljen, a za jedini odgovor na njega mjesta nema niti više od deset godina kasnije. Valjda nismo imali sreće da na Pantovčak zasjedne predsjednik koji bi HRT natjerao na takav programski sadržaj.

Pa se opet pitamo kakvu istinu o Domovinskom ratu i kakav odnos prema braniteljima, ratnim zapovjednicima i generalima možemo očekivati u Hrvatskoj kada sa naslovnica najutjecajnijih medija čitamo dezinformacije i izmišljotine za koje nitko ne odgovara čak i kada se nepobitno dokaže da nemaju veze sa istinom?! Kada najrazvikaniji novinari plasiraju najgluplje moguće priče i zaplete, ne samo zbog neprofesionalnosti ili neznanja već i u sklopu nekih zakulisnih igara, da bi, i kada ih se raskrinka, već sutra držali nove lekcije o „suočavanju s prošlošću"? Kada je čak i hrvatska javna televizija poligon za razne manipulacije, bez mogućnosti da se na njih adekvatno odgovori čak i kada odgovori postoje?

I na koncu, ali sigurno ne najmanje važni u ovoj priči, su razno razni i samozvani aktivisti za ljudska prava, istraživači ratnih zločina, intelektualci... U nastavku ćemo prikazati dio djelovanja nekih nevladinih udruga i istaknutih pojedinaca koji su plasiranjem različitih interpretacija, špekulacija, insinuacija, poluinformacija, netočnosti pa i notornih krivotvorina pogubno utjecali na percepciju Domovinskog rata i osloboditeljskih akcija Hrvatske vojske.

Dežurni dušebrižnici

Teško da danas postoji osoba u Hrvatskoj koja barem površno ne prati ove teme a da ne zna za HHO, GOLJP, Documentu, Ivana Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog, Zorana Pusića, Vesnu Teršelić ... Još teže se sjetiti bilo kakve javne rasprave, televizijske emisije, tribine ili okruglog stola a da u njima značajnu ulogu nisu dobili upravo gore spomenuti. Naravno, uvijek sa naglaskom na „hrvatske zločine" i „suočavanje sa prošlošću".

Kao što je već spomenuto, više gotovo i nema rasprave o Oluji tijekom koje se neće spomenuti „više od 20 000 zapaljenih kuća i više od 600 ubijenih srpskih civila". Pošto se radi o olako izrečenim, ali iznimno teškim kvalifikacijama, valja podrobno istražiti genezu nastanka te sintagme kao i njene opravdanosti u kontekstu događaja na koje se odnosi.

U tu svrhu potrebno je analizirati iznimno obimnu arhivsku građu. Dio tog materijala i ranije je objavljivan, ali fragmentirano, u različitim prigodama, u različitim izdanjima, na različite načine i uz različite interpretacije, a često i na marginama medijskog prostora pa tako nisu mogli pružiti cjelovitu informaciju vezano za referentnu temu.

U svakom slučaju, kao ishodište popularizirane sintagme o „20 000 zapaljenih kuća i 600 ubijenih srpskih civila" može se prepoznati knjiga u izdanju HHO-a iz 2001. sa naslovom „Vojna operacija Oluja i poslije". To je prva knjiga u Hrvatskoj kojom su navodi o „20 000 spaljenih kuća i 600 ubijenih srpskih civila" objelodanjeni kao utvrđeni zaključci i činjenice.

Knjiga je zasnovana na terenskim istraživanjima aktivista HHO-a na području bivše „RSK", provedenima nakon VRA Oluja; u kolovozu 1995. te u ožujku i travnju 1996. godine, te na dodatnim informacijama prikupljenih analizom raznih medijskih istupa, izvješća hrvatskih vlasti, međunarodnih organizacija, tijela UN-a ... Prije izdanja u obliku knjige, 1999. godine gotovo u potpunosti isti tekst HHO je otiskao u 150 primjeraka te ga kao izvještaj o VRA Oluja proslijedio „državnim institucijama, medijima kao i stranim predstavništvima u Zagrebu"

U ljeto 2001. HHO pomoću financijskih sredstava doniranih od strane Norveškog helsinškog odbora (prof. Puhovski je tijekom svjedočenja u Haagu naveo norveški odbor, dok se u samoj knjizi navodi švedski) i Nieman fondacije izvještaj je izdan kao knjiga pod naslovom „Vojna operacija Oluja i poslije". Autor teksta najvećim dijelom bio je Petar Mrkalj, dugogodišnji član i izvršni direktor odbora. Predsjednik HHO u to vrijeme bio je Žarko Puhovski, a u izdavanju knjige sudjelovao je kao jedan od autora i odgovorna osoba izdavača. Bila je to prva knjiga objavljena u Hrvatskoj u kojoj su listom navedena imena oko 680 osoba, navedenih kao civilne žrtve stradale tijekom VRA Oluja i nakon nje. Već u samom uvodu knjige stoji:

„U UN Sektoru Jug, za službenog trajanja operacija 'Oluja' i u narednih 100 dana, HV je, (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijski odorama) unatoč tome što oni nisu davali nikakav otpor, smaknula više stotina, najmanje 410 civila (...) Zapaljeno je ili minirano najmanje 22 000 kuća, a ostale opljačkane i teško devastirane."

Iako su brojni izvještaji i navedena edicija HHO-a čitav niz godina temeljni dokumenti na kojima počivaju razne optužbe za navodne zločine i nedjela HV-a tijekom i nakon VRA Oluja, dugo vremena nije izvršena neka ozbiljnija analiza vjerodostojnosti spomenutih dokumenata te zaključaka koji iz njih proizlaze, uključujući i one o „20 000 spaljenih kuća i 600 ubijenih srpskih civila". Ipak, zahvaljujući činjenici kako je knjiga „Vojna operacija Oluja i poslije" na suđenju hrvatskim generalima Čermaku, Gotovini i Markaču priložena kao dokaz, a jedan od njenih autora, Žarko Puhovski, na istom suđenju u veljači 2009. dao iskaz u svojstvu svjedoka može se reći kako je knjiga podvrgnuta detaljnoj raščlambi. Konačni rezultati takve analize na koncu su se pokazali kao, najblaže rečeno, porazni za autore knjige. Tijekom samog suđenja i svjedočenja prof. Puhovskog na vidjelo su izašli mnogi nedostatci terenskih misija HHO-a, kao i oni vezani za samu knjigu. Nema sumnje da su upravo te činjenice uzrokovale vrlo lošu ocjenu dokazne vrijednosti knjige „Vojna operacija Oluja i poslije" izraženu u prvostupanjskoj presudi generalima od 15. travnja 2011.:

„Dokazni predmet P2402 je izvješće pod naslovom "Vojna operacija Oluja i poslije", koje je objavio Hrvatski helsinški odbor i uredio Žarko Puhovski. Izvješće sadrži izjave koje nisu potkrijepljene izvorima i dvostruke unose. Nadalje, tijekom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo je jasno da u knjizi ima grešaka. Iz tih razloga, Raspravno vijeće je odlučilo da se ne osloni na dokazni predmet P2402 u pogledu u njemu opisanih informacija kad nisu bile potkrijepljene drugim dokazima."

Čak i nakon ove evidentne i nedvojbene diskreditacije tog izvještaja HHO-a u Hrvatskoj se na razne načine pokušavalo obraniti vjerodostojnost HHO-a i autora knjige. Pri tome nije dolazilo samo do novih netočnih objašnjenja i kontradiktornosti sa nekim ranijim izjavama i činjenicama, već su se koristile i najgrublje krivotvorine. Nedvojbene činjenice su sljedeće:

a) izvještaj HHO-a je jedini izvor koji navodi brojke o 22 000 zapaljenih kuća i više od 600 ubijenih srpskih civila.

b) Ne postoji nijedno drugo istraživanje ili tijelo (DORH, UN, međunarodne humanitarne organizacije, haaško tužiteljstvo ...) koje barata s tim brojevima.

c) Kao takav izvor taj izvještaj je podrobno analiziran i preispitan na suđenju hrvatskim generalima u Haagu.

d) Konačni rezultat takve revizije je gore citirani zaključak iz prvostupanjske presude kojom se izvještaj odbacuje kao nevjerodostojan.

Ukratko – teza o „20 000 zapaljenih kuća i 600 ubijenih srpskih civila" od strane HV-a ničim nije potvrđena. Naprotiv, na jedinom mjestu gdje se empirijski preispitivala potpuno je opovrgnuta a jedini izvor iz kojeg je potekla je proglašen nevjerodostojnim.

Unatoč svemu tome, tijekom godina se podatak o „20 000 zapaljenih kuća i 600 ubijenih srpskih civila" nametnuo kao prva asocijacija na spomen Oluje. No, najgore od svega jest da se to radi i dalje! Spomenuli smo već Damira Kajina i njegovu izjavu nakon presude, ali daleko od toga da je on jedini. Vesna Teršelić, ravnateljica Documente, također nakon presude , za jedan portal izjavljuje:

„Trebalo bi smoći snage sagledati i jednu i drugu dimenziju jer je ubijeno više od 600 civila, spaljeno je više od 22 000 kuća."

Također u travnju 2011., za portal H-alter o presudi generalima govore Čedo Prodanović, Vesna Teršelić (opet), Hajrudin Hromadžić i Ivo Goldstein. Podatak o „20 000 spaljenih kuća i 600 ubijenih civila" spominju gotovo svi. Primjerice, Ivo Goldstein:

„Problem je nastao u trenutku kad se ta oslobodilačka akcija transformirala u nekim dijelovima u etničko čišćenje. Činjenica jest da je oko 600 ljudi pobijeno i da je nekih dvadesetak tisuća kuća spaljeno. To su činjenice s kojima se hrvatska javnost treba suočiti."

Otac spomenutog, Slavko Goldstein, ide čak i dalje te u svojoj knjizi „1941. Godina koja se vraća" navodi podatak od 26 000 uništenih kuća i 760 ubijenih srpskih civila!

Kao što se vidi, tim brojkama se barata kao neospornim činjenicama s kojima se „hrvatska javnost mora suočiti". No, prava istina je posve suprotna. Te brojke ne odgovaraju istini i vrijeme je da se svi oni koji ih godinama plasiraju suoče s time!

Ante Bokšić