Ante Bokšić: Nepravednost Haaškoga suda (1/5)

Prošlo je godinu dana od haaške presude koja mnoge nije iznenadila, ali je većinu ipak šokirala. Naime, više uopće nije sporno da na tom političkom sudu nema smisla očekivati pravdu, no tako rigorozne kazne izrečene generalima Gotovini i Markaču ipak se nisu mogle očekivati. Ako se išta moglo sigurno zaključiti nakon svega, to je da za tu presudu najmanju krivicu snose oni koji je izdržavaju. Daleko veći krivci svi koji su tu presudu „skuhali", učinili mogućom. Od onih izvan Hrvatske, pa do njima sličnih u Hrvatskoj.

Već godinama od razno raznih političara, novinara, samoproglašenih boraca za ljudska prava smo slušali o zločinima u Oluji, desetcima tisuća zapaljenih kuća, stotinama ubijenih civila, kaosu, bezvlašću, nekažnjavanju, blagoslovu političkog vrha, da bi nakon spomenute presude zavladao šok, nevjerica i sumnje u njenu utemeljenost. Da paradoks bude veći, čak i od onih koji su se kleli u taj Haag i poručivali da se moramo suočiti s „hrvatskim zločinima".

Simptomatična priopćenja

Simptomatično je kako su svojim priopćenjimaHaaške presudeVeć godinama od razno raznih političara, novinara, samoproglašenih boraca za ljudska prava smo slušali o zločinima u Oluji, desetcima tisuća zapaljenih kuća, stotinama ubijenih civila, kaosu, bezvlašću, nekažnjavanju, blagoslovu političkog vrha, da bi nakon spomenute presude zavladao šok, nevjerica i sumnje u njenu utemeljenost reagirali francusko i američko veleposlanstvo. U njihovim priopćenjima nije bilo izraza zadovoljstva što je „pravda zadovoljena" ili što su „krivci kažnjeni", kako bi se moglo očekivati da je riječ o nekim neospornim ratnim zločincima. U tim tekstovima prevladalo je razumijevanje za hrvatske ratne patnje, podsjećanje da se žalbeni postupak nastavlja i uvjeravanje kako ta presuda neće utjecati na pozitivnu ocjenu Domovinskog rata.

Pa smo mogli čuti predsjednika Josipovića kako kaže da u Haagu sjede nevini ljudi. Aktualni premijer Milanović izjavio je kako generali plaćaju tuđi dug. Jedan portal prenosi izjavu Žarka Puhovskog kako on „stvarno ne vidi" za što je to kriv Gotovina. Ivo Banac komentira kako je moguća revizija prvostupanjske presude jer je „toliko loša".

Međunarodni komentari

Osim njih, čitav je niz međunarodnih komentara kojima je izraženo nezadovoljstvo presudom. Od bivšeg sudca haaškog tribunala Wolfganga Schomburga i zastupnika u njemačkom Bundestagu Klaus-Peter Willscha, preko uvaženog američkog pravnika Stevena Beckera pa do 12 uglednih vojnih i pravnih stručnjaka koji su se obratili i samom sudu.

Dakle, toliko negativnih reakcija na presudu od svih onih koji se nikako ne mogu nazvati zadrtim ekstremistima ili desničarskim fanaticima što negiraju ikakav hrvatski zločin. Jako je malo onih koji danas nisu svjesni da je bilo kakva osuđujuća presuda hrvatskim generalima u Haagu jednostavno do neba vapijuća nepravda.

I baš zbog toga se postavlja pitanje – kako je moguće da je došlo do te nepravde?! Već prije je spomenuto kako je Gotovini i Markaču servirana kaša koju su neki drugi godinama kuhali. Kada bi spomenuli sve takve, tekst bi bio više nego predugačak. Iz tog razloga pokušat ćemo se ukratko podsjetiti kako su mediji, političari, „borci za ljudska prava" kontinuirano stvarali atmosferu kriminalizacije Domovinskog rata.

Kriminalizacija Domovinskog rata

Za početak, prisjetimo se političara. Mnogo ih je koji već dugi niz godina, još i za vrijeme rata, u svojim javnim nastupima i političkim nadmetanjima koriste temu „hrvatskih zločina". Varijacije su različite, od priča o „podjeli Bosne" ili „agresiji na BiH" pa sve do vojnih akcija poput Oluje. Zaista bi previše prostora uzelo nabrajati sve primjere iz političkih krugova, pa ćemo se poslužiti jednim zanimljivim, vezanim upravo za u Haagu zatočene zapovjednike. Damir Kajin, saborski zastupnik IDS-a u jednoj svojoj kolumni ubrzo nakon prošlogodišnje presude piše:

„Znam da je za mnoge ta tvrdnja ravna bogohuljenju, ali za pljačke, paleže 22000 zgrada po Oluji, likvidacije 600 bespomoćnih staraca i starica, odgovoran je bivši politički vrh. Mogu razumjeti (ne mogu opravdati) da se na mah zapalilo 100 ili 200 zgrada, ali zapaliti 22000 zgrada moglo se samo ako je netko izdao takvu naredbu, a s ciljem da se izbjeglo srpsko stanovništvo ne vrati svojim domovima."

Ovdje ćemo ostaviti po strani što Kajin ponavlja jednu evidentnu i prokazanu neistinu o 22 000 zapaljenih zgrada i ništa više istinitu priču o 600 ubijenih staraca i starica. O tome ćemo više u nastavku. I u ostatku teksta Kajin ponavlja neke dobro poznate floskule, insinuirajući o krivici onih koji tobože nisu procesuirali kaznena djela počinjena u Oluji i nakon nje ili onih koji su Gotovini 1998. zabranili „da daje iskaz Haaškom sudu", uvjeren kako bi Gotovina, baš kao i general Stipetić, danas bio slobodan građanin da mu je dopušteno da razgovara s haaškim istražiteljima.

Ante Bokšić