Stvaranje 'novoga identiteta' Srba

Kad se, premda na trenutak, zamislimo nad vremenom kroz koje su Hrvati u svojoj povijesti prošli, učini se da smijemo reći kako je veliki dan slobode tek svanuo. U njemu se još sabiru i oblikuju težnje naroda koje su do jučer bile zaustavljane i zabranjivane. Nasuprot tomu, zapravo, protiv tih težnja usmjeruju se nove silnice koje su uglavnom inspirirane i poticane onim jučerašnjim, zamislima i djelovanjima protiv interesa naroda Hrvata. Ta se aktivnost odvija u mnogim segmentima društva. Pokušavaju u drukčiji jezik utisnuti i staro komunističko jugoslavenstvo, kome je, uz 'revolucionarnu' destrukciju, glavna kohezivna sila bila i ostala u njegovoj velikosrpskoj obmani. Život oko nas svjedoči da sve to nisu samo elementi prošloga vremena i da se te aktivnosti sve manje prikrivaju.

Hrvati i srpska baština

Kad se srbistika suoči s ponekim oskudnijim stranicama vlastite baštine, kad se suoči s praznim listovima predviđenim za moguće tekstove o srpskim prinosima, primjerice, humanizmu, baroku, renesansi, dok je njihova kultura bila izložena sasvim drukčijim inspiracijama i utjecajima, aktiviraju se već prokušavane metode koje još nisu dale nikakva ploda. Ne pomažu izokretanja, obmane i laži kako bi, neovisno o cijeni, dohvatili zamišljeni cilj: imati ono što nemaju i biti ono što nisu. Kako bi dubrovačka književnost mogla postati - srpskom, kako bi se zapadna granica njihove države pomaknula nadomak Zagrebu? S time su povezana i izazivanja drugih napetosti, prema poznatim parolama: 'Srbi svi i svuda'; 'svi Srbi su štokavci', 'svi štokavci su Srbi'. Iz potvrdne premise ne uspijevaju dobiti univerzalni zaključak. (M.M. Letica). Svi štokavci nisu Srbi. Još jedna mala uvodna bilješka: u ovom će nas tekstu pratiti mnoštvo upitnika. To nije, ipak, posljedicom nedostatka informacija, koliko želje za dijalogom i potraga za što boljim odgovorima.

Otimači tuđega nisu bez asistencije i među onima koji nominalno stoje u svijetu poštovanja 'drugoga i drukčijega', njegove povijesti i nasljedstva. Odgovori, tumačenja, objašnjenja koja bi htjela reinterpretirati i stariju i noviju hrvatsku povijest, u skladu s pogledima iz Beograda, uzimaju sve više prostora i u medijima u Hrvatskoj. Tumači naših 'zabluda' su tu, usred Zagreba. "Problem nije što serbisti jako čeznu prigrliti Gundulića – problem je što je hrvatski puristički instinkt iz kulture očistio deseteračke pjesme, partizanske filmove ili (Krleži tako drage) bogumile. Problem je što se hrvatske kulturne institucije i službena povijest ponašaju kao da nikad nismo bili u Jugoslaviji, te kao da nema štokavskog dijasistema." (J. Pavičić, Jutarnji, 2.9. 2023.). Autor citirane tvrdnje tomu dodaje da problem nije to što 'srpska nacionalistička politika prisvaja' hrvatsku baštinu, nego je problem 'što hrvatska to ne radi', što uopće ne pokušava prisvajati srpsku baštinu. To bi bio aktualni, svježi odgovor iz onoga dijela Hrvatske koji upravlja tradicionalnim medijskim prostorom. Ipak, započet ćemo s prinosima razumijevanju odnosa s istočnim susjedom, koji stižu iz akademske zajednice.

Oluja i njezini protivnici

Generira li, možda, 'hrvatska prošlost' podjele, kao što ovih dana tvrdi povjesničar sa Zagrebačkoga sveučilišta, ili ih u hrvatsku stvarnost ponovno unose zastupnici interesa kojima ne odgovara hrvatska državna samostalnost i suverenitet? Zastupnik spomenute postavke pokušava oblikovati 'povijesni uvid' u kojem najavljuje da ('vjerojatno') nema kraja hrvatskim 'podjelama'. Riječ 'podjela' u ovom kontekstu ima isključivo državno-političku dimenziju. Opravdano je upitati zašto bi skretali pozornost na 'podjele' kad je uporište hrvatske države demokratsko, pluralističko društvo, koje se još oporavlja od okova komunističkoga totalitarizma, od svijeta bez 'podjela', jednopartijske države i ideološke isključivosti vladajućih struktura. Možda povjesničar misli na neke druge 'podjele'.

Tomu da oporavak od nasljeđa jednopartijskoga režima ide sporo, pridonosi i djelovanje onih ljudi koji pokušavaju protumačiti 'prednosti' i važnost nekih drukčiji, ali ne novih, nego prikrivenih starih političkih konstelacija. U tekstu koji u Zagrebu objavljuje na dan proslave Oluje, spomenuti povjesničar (T. Jakovina) govori o hrvatskoj 'prošlosti' koja se javlja u 'novim' podjelama. Drugim riječima, jučerašnji je govor prilagođen današnjemu danu. Tko se, danas, u Hrvatskoj dijeli i zašto, tko bi htio nove napetosti i zašto? Tko račune drži neizravnanima? Ako su Hrvati imali pravo braniti i osloboditi svoju okupiranu zemlju, što bi se danas novoga moglo dodati argumentima koji su prošli sva moguća provjeravanja, ispitivanja i kušnje, kod kuće i u svijetu?

Oluja je velika po sebi, ne treba joj glorifikacija

Profesor povijesti piše da u 'glorifikaciji Oluje postoji opasnost da Hrvatska svoju pobjedu slavi kao poraz svojih državljana Srba'. 'Postoji opasnost' (!?). Ali postoji i nada da će svi hrvatski državljani slaviti oslobođenje Hrvatske. Hrvati ne slave ničiji poraz, niti 'glorificiraju' Oluju. Slaviti svoju pobjedu je pravedno, dobro i to im je dovoljno. S Olujaobzirom na ukupne prilike, ona je velika po sebi i ne treba joj nikakva 'glorifikacija'. Ako su Srbi, hrvatski državljani, s oružjem u rukama ratovali protiv države Hrvatske, a jesu, oni vrlo vjerojatno ne će biti na strani slavljenika, ali ne bi trebalo očekivati ni da će ponovno ići protiv Hrvatske. Nije im oduzeta mogućnost mirna života u državi protiv koje su ratovali. Hrvatska je ponudila miran suživot svim svojim državljanima koji je priznaju i poštuju. Pa i onima koji to poštovanje ne iskazuju.

Zašto Srbiju povezuje s pomirenjem u Hrvatskoj? Naime, ako bi to pomirenje o njoj ovisilo, ako bi unutarhrvatsko pomirenje ovisilo o Srbiji, nikad do njega ne bi ni došlo. Tko je i zašto oružanom silom 1991. napao Hrvatsku? Zašto agresorska sila prešućuje logore za Hrvate u Srbiji, što je sa skrivanjem grobnica hrvatskih žrtava, što je s ratnom odštetom? Ako je, kako piše profesor povijesti, Oluja veoma prihvaćena, logična i dalekosežna, što bi joj još trebalo za 'mirotvorstvo' u Hrvatskoj? Čitamo ovih dana uznemirujuće pismo jednoga čovjeka (I. Korača) koji zna u kakvim mu je okolnostima 1. studenoga 1991. djed nasilno odveden iz svoga doma na Jakobovcu i s brojnim Hrvaticama i Hrvatima završio u Negoslavcima.

Djedov će se glas čuti i kroz buduće vrijeme

Sačuvano je svjedočenje o tomu kako su ga mučili. Nakon mučenja gubi mu se svaki trag. Posljednji je put viđen u podrumu zatvora koji su držale okupatorske vlasti. Unuk zna da u Negoslavcima ima ljudi koji znaju gdje je zakopan njegov djed, ali to ne žele reći. Sve je pokušao, uključujući i objavljivanje velikih plakata s fotografijom djeda i svojom e-adresom. Bezuspješno. Ove se godine odlučio otvorenim pismom obratiti Negoslavčanki, saborskoj zastupnici (D. Jeckov) 'iz kvote srpske stranke SDSS'. Moli je za pomoć. Na kraju pisma iznosi da to što njegov djed 'odavno ne može govoriti' ne znači da je ostao bez glasa. "Ali njegov glas sam ja. I govorit ću i postavljati pitanja, sve dok ga ne pronađem, sve dok sam živ. Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin."

Tko kvari odnose sa susjedima, tko naziva Oluju 'progonom' i 'pogromom' Srba? Jesu li te optužbe utemeljene na činjenicama ili na lažima? Kako Oluja, koju je povjesničar s pravom nazvao najvažnijim hrvatskim praznikom, postaje praznikom koji će, kako mu se čini, biti 'najteži za pomirenje u samoj Hrvatskoj'? Otkud futur, sugerira li pisac da Oluja ni nakon gotovo trideset godina nije završila? Bit će praznik 'najteži za pomirenje'? Kad, komu i zašto? Ako oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske nije temeljna pretpostavka za uspostavu mira, što bi se još trebalo dogoditi za 'po-mirenje'? Povjesničar pretpostavlja da će Srbija i ubuduće biti 'odlučujući faktor' unutarhrvatske sloge. (!!!)

Tko do sad nije razumio Oluju, ne će je ni razumjeti

Kako bi Srbija mogla biti 'odlučujući faktor' sloge u Hrvatskoj? Nesloga među Hrvatima u prošlosti i podjele na 'crvene', 'crne' i 'domobrane' nadvladane su onda kad su odlučili zajedno braniti i osloboditi Hrvatsku, neovisno o kninska tvrđavatomu na kojoj je strani nekad bio čiji otac. Višestranački pluralizam i politička nadmetanja danas ne spadaju u te podjele. Povjesničar kaže da pokušava razumjeti zašto se 'svakoga ljeta' kvare odnosi između 'Srbije i Hrvatske'. Nekako se učini da to nikad neće razumjeti, ako do sad nije razumio. Svakoga ljeta uz proslavu Oluje, slušamo o 'protjerivanju' Srba iz Hrvatske. Je li to 'kvarenje' odnosa?

Hrvatska nije tjerala Srbe iz krajeva oslobođenih 1995., jer su oni to područje napustili i prije nego što je u njega ušla Hrvatska vojska. Dokazi za tu tvrdnju lako su provjerljivi. "Tvrdnjama o 'protjerivanju' Srba iz Hrvatske nakon Oluje pokušava se pobunjene Srbe osloboditi krivnje i odgovornosti za rat u Hrvatskoj. Pobunjeni hrvatski Srbi bili su, prema takvim objašnjenjima, samo jedna od žrtava hrvatskih i srpskih nacionalističkih vođa koji su vodili 'dogovoreni rat'. To su svakako pokušaji skretanja pozornosti s bitnih činjenica koje govore da Srbi u RSK, dobrim dijelom, uopće nisu željeli prihvatiti bilo kakav suživot s Hrvatima u sklopu Republike Hrvatske. Vlasti RSK su neposredno uoči Oluje i za vrijeme njezina odvijanja, organizirale i provodile evakuaciju srpskog civilnog stanovništva s toga područja." (N. Barić).

Progoni zbog toga što su bili Hrvati, a ne Srbi

T. Jakovina sve to vidi posve drukčije: "U glorifikaciji Oluje postoji opasnost da Hrvatska svoju pobjedu slavi kao poraz svojih državljana Srba. U biti, poražena je velikosrpska politika u kojoj je participirao nemali broj srpskoga stanovništva, koji nije imao povjerenja u hrvatsku državu." Doista, na tlu Republike Hrvatske, Srbi pod oružjem su Milan Babić1991. zauzeli dio prostora i tamo proglasili svoju 'državu', RSK. Pobili su mnoge Hrvate i druge ne-Srbe i s okupiranoga područja protjerali stotine tisuća ljudi, ne-Srba. Uskoro su i pripadnici drugih etničkih zajednica s Hrvatima krenuli braniti i oslobađati Hrvatsku. Pobunjenicima i agresorima nije se pridružila ni jedna nacionalna manjina.

Jedan je od vođa kninskih pobunjenika (M. Babić) pred sudom u Haagu ovako govorio: "Izlazim pred ovaj Tribunal s dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovanje u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi bili su proganjani. Nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao što se dogodilo, šutio sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao osobno odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude". Cilj srpskoga udruženoga zločinačkog pohoda bio je da se "veći dio hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva trajno i prisilno ukloni s približno trećine teritorija Hrvatske kako bi se pretvorio u srpsku državu".

Srpska pobuna nije bila motivirana samoobranom i ugroženošću Srba u Hrvatskoj, nego osvajačkom agresijom. U ožujku 1991. pobunjenici su donijeli Odluku o odvajanju od RH. Tada je Skupština SAO Krajine promijenila svoj Statut iz kojeg je izbrisala sve riječi u svezi s Republikom Hrvatskom. SAO Krajina je sebe definirala oblikom teritorijalne autonomije u sastavu Federativne Jugoslavije. Prije toga je u Titovoj Korenici prihvaćena Odluka o pripajanju SAO Krajine Republici Srbiji, međutim to je i za Srbiju bio prekrupan zalogaj pa je njezina Skupština odbila takvu odluku. Umjesto toga je usvojila Deklaraciju o mirnom rješenju jugoslavenske krize. Uskoro je počeo rat.

'Kninska vlada' - 2023.

Nije teško vidjeti i razumjeti to što i danas u Beogradu, 28 godina nakon Oluje, stoluje 'vlada i skupština RSK u progonstvu'. Možda ni to ne pridonosi mirotvorstvu i skladnim odnosima 'usred ljeta'. U siječnju ove godine (2023.) pozivali su Vučića da ne zaboravi kako je Hrvatska "okupirala Republiku Srpsku Krajinu" i "prognala iz nje i drugih hrvatskih područja 800.000 (osam stotina tisuća) Srba, lišila ih osnovnih ljudskih prava i zaplijenila im svu pokretnu i nepokretnu imovinu”. (Večernji list). (Usput, zašto govore o 800.000 kad bi jasenovačka brojka od 'milion i pol' snažnije 'svjedočila'?) Srbijanski političari, govoreći o Oluji, nastoje usmjeriti pozornost samo na vlastitu interpretaciju onih nekoliko dana iz kolovoza 1995., ali ne i na vrijeme od Memoranduma SANU do balvan-revolucije i agresije na Hrvatsku 1991. U svijesti zagovornika 'pogroma' valjda uopće ne postoji vrijeme između 1991. i 1995.

"Pola milijuna Hrvata protjerano je iz svojih domova s čitavog prostora ondašnje RSK. Od onih koji su ostali, otprilike 3000 Hrvata ubijeno je za vrijeme postojanja te paradržavne tvorbe. O svemu tome malo se govori pa se zaista postavlja pitanje kakvo je to rezoniranje najviših dužnosnika Srbije. To je bio pokušaj etničkog čišćenja, da bi se stvorili preduvjeti za RSK, baš kao što je, u susjednoj državi, napravljeno na prostoru koji se i danas zove Republika Srpska. Dok se dio srpskog autohtonog stanovništva vratio u Hrvatsku, Hrvati se nisu vratili u onaj dio Bosne i Hercegovine koji danas zauzima srpski entitet."( V. Škare Ožbolt).

Odluka o 'planskoj evakuaciji'

Prema podatcima Vladina ureda za prognanike, za vrijeme Domovinskoga rata najveći broj prognanika činili su hrvatski prognanici. Iz okupiranih dijelova Hrvatske 1991. - 1995. prognano je 485.000 ljudi. Najviše ih je bilo u prosincu 1991. Ukupno je bilo registrirano 700.000 prognanika. U dugotrajnom zatočenju bilo je više tisuća hrvatskih i Olujadrugih nesrpskih civila u logorima u Crnoj Gori, Srbiji i BiH. Prisilno je premješteno najmanje 170.000 hrvatskih i drugih nesrpskih civila.Vrlo je teško opisati prilike i tragične okolnosti koje su nastale srpskom agresijom 1991. Ali toga nema u svijesti ljudi koji Oluju svake godine dočekuju samo govorom o 'prognanim' Srbima.

Prije 4. kolovoza 1995. obitelji visokih dužnosnika RSK napustile su Knin. Na dan početka Oluje, poslijepodne je održana sjednica Vrhovnog savjeta obrane RSK. Donijeli su ovu odluku: "Zbog novonastale situacije izazvane otvorenom općom agresijom Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i nakon prvih početnih uspjeha u obrani došlo je do ugrožavanja velikog dijela teritorija Sjeverne Dalmacije i dijela Like, zbog toga ODLUČUJEMO: 1. Da se pristupi planskoj evakuaciji svega za borbu nesposobnog stanovništva iz općina: Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac. 2. Evakuaciju provoditi planski prema pripremljenim planovima pravcima koji vode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu. 3. Za evakuaciju zatražiti pomoć od zapovjedništva UNPROFOR-a sektor “Jug” sa sjedištem u Kninu”. Odluku je potpisao predsjednik RSK Milan Martić, a ovjerena je 4.8.1995. u Glavnom štabu SVK u 17:20 sati.

Upute su i onda stizale iz Beograda

Dokumenti pokazuju da je vodstvo RSK-a planove za evakuaciju stanovništva pripremalo već od 1993., a da su neposredne pripreme Republičkoga štaba civilne zaštite RSK-a za evakuaciju stanovništva RSK-a počele 29. srpnja 1995. Prema tome, srpski izvori jasno pokazuju da je za odlazak Srba s okupiranoga područja iz Hrvatske isključivo Rskodgovorno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj prema uputama velikosrpskih stratega iz Beograda. Dio Srba u Hrvatskoj najprije su potaknuli na oružanu pobunu, a onda i na sudjelovanje u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Na kraju su ih odveli u izbjeglištvo, a za sve to uporno pokušavaju optužiti Hrvatsku. Prema izvješću Vlade RH iz 1998., nakon vojnih operacija Bljesak i Oluja izbjeglo je 130.000 ljudi. Već 1991. zbog egzistencijalnih je razloga okupirana područja napustio znatan broj osoba srpske nacionalnosti. Prema podatcima iz srpskih izvora, oko 100.000 Srba iselilo se već do kraja 1992.

Još riječ-dvije o srpskim migracijama

Dok se govori o njihovim seobama, rijetko se spominje velika migracija krajem 1995., nakon potpisivanja Daytonskoga mirovnog ugovora, kad ih je gotovo 100.000 napustilo dijelove Sarajeva koji su do tada bili pod njihovim nadzorom. 'To područje pripalo je Federaciji BiH i Srbi su ga napustili, iako nisu bili na to prisiljeni nekom vojnom akcijom. Kao što Srbi iz RSK nisu htjeli priznati hrvatsku vlast, tako ni sarajevski Srbi nisu htjeli živjeti u Federaciji BiH, nego u, etnički uglavnom očišćenoj, Republici Srpskoj. A međunarodna zajednica se s time složila, pa danas u BiH postoji još jedna 'republika srpska'. Nakon rata, prema službenim podatcima koje je 2015. objavilo i Srpsko narodno vijeće, u Hrvatsku se vratilo 133.000 Srba. Znatniji ih se broj vratio potkraj devedesetih, a najviše 2001., oko 15.000, dok se od tada bilježi povratak stotinjak osoba godišnje. (M. Jurasić).

F. Tuđman pozivao ih je da ne idu u izbjeglištvo

Hrvatske su vlasti nakon početka Oluje pozvale srpsko stanovništvo da ostane u svojim domovima. Predsjednik F. Tuđman u svojoj je poslanici, koja je objavljena u hrvatskim medijima, naglasio da hrvatski građani srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni ostanu kod svojih kuća bez straha za život i imovinu. Slične izjave davali su i drugi visoki hrvatski dužnosnici. S obzirom na planove pobunjenika o evakuaciji pučanstva, hrvatski pozivi tim ljudima da ne odlaze nisu imali velike šanse na pozitivan odgovor. Međutim, srpska zajednica u hrvatskom Podunavlju, nakon reintegracije u hrvatski ustavnopravni poredak 1998. nastavila je živjeti gdje je i do tada živjela.

Povjesničar T. Jakovina je u svom tekstu 2023., na dan obilježavanja Oluje, iznio pitanja od kojih smo neka i spomenuli, a onda - promijenio temu. Kao da je to tek uvod u ono što će dogodine reći, jer 'zna' i ono što drugi ne znaju. Valjda će odgovoriti i na pitanje: kako promijeniti loše raspoloženje koje se osjeti 'svakoga ljeta' u odnosima između Hrvatske i Srbije? A međusobni odnosi ni prije 'onoga' ljeta nisu bili dobri. U Memorandumu SANU piše više o tomu. Uskoro nakon prikaza srpskih aspiracija počeo je osvajački pohod. Hrvati su znali odgovoriti. Tko bi, nakon svega, u Hrvatskoj osporavao opravdanost i pravednost oslobođenja vlastite zemlje? Možda ima i ljudi koji računaju s 'kninskom vladom' u izbjeglištvu.

Minorne grupice i grandiozna Oluja

Izgleda da netko i u slobodnoj Hrvatskoj 'ostavlja jugoslavensku prošlost otvorenom'. Krivnju za narušavanje nekadašnje 'idile' dijele na dva 'jednako odgovorna' subjekta: jedan je onaj koji napada, a drugi je onaj koji se brani. Povjesničar tvrdi da je proslava Oluje vrijeme "kada su svi nacionalistički ispadi dopušteni i dobri." Otkud mu ta tvrdnja? Hrvatima nisu potrebni 'nacionalistički ispadi' ni bilo što nalik tomu. To je vrlo zlonamjerna interpretacija, koja Priznanje RHse ne oslanja na istinite činjenice. Tko bi 'dopuštao' ispade i tko bi procjenjivao da su 'ispadi dobri'? Akteri ispada ili neka državna tijela?

Čemu ispadi kad se može slaviti, kad su hrvatski oslobodilački ciljevi ostvareni 1995.? Treba pitati tko i kako definira 'nacionalističke' ispade ako im se iz sadržaja ukloni polazište da je uspostava, obrana i oslobođenje Hrvatske, velikosrpstvu, komunističkom jugoslavenstvu i njegovim sponzorima, samo jedan veliki 'nacionalistički ispad'. Što je u Oluji 'nacionalističko' (ako se Hrvatima prizna da su narod, koji je uspostavio, obranio i oslobodio svoju međunarodno priznatu državu, upisanu među članice Ujedinjenih naroda? Članicu EU-a, članicu NATO saveza)?

Ti 'ispadi' Hrvatskoj nisu potrebni. Niti ih dopušta niti ih uzima dobrim. Možda odgovaraju nekim nehrvatskim interesima. To se zna poklapati s vremenom u kome se pojačava ritam klevetanja i Oluje i Hrvatske. Već je postalo dijelom rituala mahanje zastavom na kojoj piše da je Oluja pogrom. Postoje i knjige, časopisi i novine u koje se upisuje svaki 'ispad' uz oznaku da je ('nacionalistički') počinitelj s hrvatske strane i onda kad za to nema nikakva dokaza, jer svaki nedobronamjernik lako može pisati i crtati što hoće i za to optuživati Hrvate. A zapisivači i skupljači te 'optužne' građe imaju dugogodišnje iskustvo i znaju kako se i zašto sve to radi. Izgleda da se teško zaboravljaju metode iskušane još u Valerijanovu memorandumu, prije osamdesetak godina.

Natjerati Hrvate da 'otimaju' srbijansku baštinu

Vratimo se još na trenutak aktualnom 'prijeporu'. Postoji, naravno i vrlo moćna medijska potpora u Hrvatskoj, koja odgovara na pitanje (koje sama i producira): zašto bi trebalo 'pokloniti' Srbima dubrovačku književnost. Na tomu rade i 'orjunaško-mletački' nostalgičari, kakvim sebe prikazuje i kolumnist Jutarnjega lista iz Zagreba. Čini mu se da bi možda bilo 'apsurdno', ali ipak moguće učiniti nešto važno za zbližavanje: "mi bismo u Hrvatskoj zapravo morali Srbija Rusijanavijati da nam Srbi prisvajaju Ranjinu i Držića. Više bi nam u dugoročnom i bitnom interesu bilo da Srbi svoj identitet grade na vezi s Dubrovnikom i Zagrebom, nego na vezi s Moskvom." (Jutarnji list, 2.9.2023.).

Eto, čovjek samo ponavlja nakane koje su stajale i iza i ispred 'europske', očigledno neuspješne, politike odmicanja Srbije od Rusije, koja traje već gotovo dva stoljeća. Priželjkuje da Srbi ustraju na otimanju hrvatske baštine, jer bi ih to moglo odmaknuti od Rusije. (!!!) "Bilo bi i za nas i za njih bolje da kanon grade na hrvatskim piscima (Držiću i Gunduliću) nego na vezama s Rusijom". Nije zaboravio što je sve 'hrvatski puristički instinkt iz kulture očistio', 'kao da nikad nismo bili u Jugoslaviji'. Nije zaboravio vrijeme kad nam je 'bilo bolje", pod srpskom kraljevinom, pod vlašću komunista i pod vojskom S. Miloševića. Samo su 'preventivno' 1991. granatama zasuli Dubrovnik kako bi ga potpuno 'dezinficirali' od Hrvata ('ustaša') i lakše 'gradili svoj kanon'.

Kad se već toliko trudi oko stvaranja 'novoga identiteta' Srba, kolumnistu bi koristilo informirati se i, recimo, o uvidima vodećega ruskoga slavista, Denisa J. Alimova, profesora na katedri slavistike i balkanologije sveučilišta u Sankt Peterburgu (napisao je i knjigu Etnogeneza Hrvata - formiranje hrvatske etnopolitičke zajednice). Alimov, naime, tvrdi i ovo: "Rusija, kao i Srbija, pripada bizantskom civilizacijskom i vjerskom krugu. Hrvatska je pak po svom civilizacijskom, kulturnom i vjerskom habitusu zapadnoeuropska zemlja."

Ivan Bekavac

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 13-07-2024, 15:48:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.