'Govor mržnje' i kongoanska djeca

Najprije se suočavamo s pitanjem kako razlikovati izražavanja negativnoga mišljenja od poticanja na mržnju i zašto bi izražavanje negativnoga mišljenja o nečemu, uopće svrstavali samo u emocionalni odnos prema temi ispitivanja i protagonistima nekoga postupanja. Zadržat ćemo se na definiciji koja mržnju prikazuje kao 'snažno negativno čuvstvo usmjereno prema nekoj osobi ili skupini, osobini ličnosti ili načinu ponašanja, koje se očituje u nesnošljivosti, neprijateljstvu, srdžbi, pa i progonu i maltretiranju objekta mržnje.' Zakon zabranjuje govor koji potiče na mržnju prema nekomu ili nečemu, ali totalitarni su sustavi, primjerice, svoju represiju i započinjali najprije s pokušajima ograničavanja slobode kritičkoga mišljenja i govora.

Ako se, još na trenutak, prisjetimo iskustava totalitarnoga komunizma u našoj zemlji, vidjet ćemo kako se 'mržnja' u revolucionarnom vremenu 'koristila' i kao 'metak' i kao 'dimna bomba'. Najprije poziv da se mrzi protivnike revolucije, a onda optužbe za stvarno izgovorenu ili lažno pripisanu riječ kontra-revolucije, koja je protumačena kao neprihvatljiv 'govor mržnje' i nesklonost novom poretku. A to se nije opraštalo. Kazne su bile okrutne. Vrlo često je, u početku, to bio - metak. Kasnije su, i prije razgovora s okrivljenim, aktivirane 'dimne bombe', označavanjem riječi ne-revolucionara, 'govorom mržnje', neprijateljske propagande, zlonamjernosti... I zbog toga su ljude slali pred sud. Nije bilo oslobađajućih presuda.

Mržnja bez milosti

Međutim, nitko ne poriče da postoji i mržnja i 'govor mržnje'. To se negativno čuvstvo skriva u mračnim dubinama ljudskoga bića i uništava ga iznutra, a kad izađe u vanjski svijet posljedice znaju biti još tragičnije. O tomu svjedoče različita čovjekova zlodjela, ne samo u ratovima. Zavukla se i u mnoge sfere vanjskoga svijeta, prijeteći miru i čovjekovoj slobodi. Ljudi su ponekad (u prijašnjim revolucionarnim vremenima) čak slavili mržnju kao put oslobođenja. ("Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči - mrziti ga…" M. Đilas). ("Mrzimo vas, hulje,/ Mrzimo, krvnici,/Vi, pljačkaške rulje! ... / Za pobjede nove, nova nadahnuća." I. G. Kovačić). U novom pohodu, ljevica danas mijenja taktiku: govor neistomišljenika često naziva govorom mržnje, nastojeći ih ušutkati i prije rasprave o prijeporima. Ovo je tekst o jednom očitovanju takve prakse ušutkavanja.

Zamišljali smo da su zlouporabe i lažna optuživanja, razorni pohodi mržnje na ljude zbog boje kože, rase, vjere, političkoga uvjerenja i sličnih 'razloga' ostali iza nas, da je sve to povijest, polazeći od uvjerenja da je ljudska obveza protiviti se svakoj riječi ili djelu koje ne poštuje drugo biće, posebno ljudsko, kome je Stvoritelj dao život, da je nezastariva obveza pred svima zagovarati poštovanje života i jednakoga prava na slobodu i dostojanstvo. Možda pojedinac ne bira mržnju, nego u konfliktu između dobra i zla u njemu samome, mračna strana ponekad svlada onu drugu, koja se zlu ne uspijeva oduprijeti. Ostavljamo pravnoj znanosti procjenjivati razinu ugroženosti onoga na koga se mržnja usmjeruje, bez obzira na povod. Ipak, vidimo kako kritičko motrenje današnjih staza 'progresivaca', znači izlaganje, njima sklonom, moćnom medijskom aparatu.

Zabranjeno je poticanje na mržnju

Pred nama je, kako nam se čini, alarmantan primjer koji optužbe za mržnju koristi u aktualnom javnom govoru, kako bi se skrenula pozornost s nedopuštena ponašanja u jednom slučaju, prema onima koji prigovaraju zbog takvih djela. Ovako izgleda ta konstrukcija: ako ispitujete što je istina, a što laž u postupanju javnih institucija, što je namjerno zatamnjeno i skriveno zbog nekoga mutnoga razloga, možete dobiti etiketu širitelja mržnje, a ne tragatelja za istinom. Međutim, hrvatski Kazneni zakonik zabranjuje poticanje na mržnju i poticatelju prijeti kaznom do tri godina zatvora. Postoji, dakle, institucija prevencije i zaštite.

Kanadski političar Pierre Lemieux:"Uvjeravaju nas da zakoni o zabrani mržnje (hate laws) služe zaštiti društvenoga mira. Ali, zar povijest nije dokazala da su sloboda govora, sloboda religije i sloboda pojedinca općenito, najdjelotvorniji društveni mehanizmi ikada otkriveni za promociju tolerancije i mira? S druge strane, cenzura je jedan od najsigurnijih putova prema viktimizaciji, političkim sukobima, netoleranciji i nasilju." Dr. N. Sesardić citira Stanford Encyclopedia of Philosophy, koju naziva najautoritativnijom filozofskom publikacijom: "Budući da je izraz 'govor mržnje' ono što se tipično naziva suštinski osporavanim terminom, potraga za njegovom jednoznačnom ili univerzalnom definicijom je uzaludna."

Govorom protiv 'mržnje' u jednom javnom konfliktu, navodno se, danas u Hrvatskoj želi pomoći 'ugroženoj skupini' koja je već nekoliko mjeseci u središtu javnih prijepora. Nije razgovijetno rečeno tko govorom širi mržnju prema ugroženoj skupini i zašto; ima li još skupina koje netko ugrožava 'govorom mržnje'? Tko i na temelju čega odlučuje koju skupinu treba poštedjeti od 'govora mržnje', a koju ostaviti, neka se sama nosi s posljedicama 'govora mržnje'? Je li, recimo, 'govor mržnje' kad se cijeli jedan narod i njegova vlast naziva difamiranim imenom i je li potrebno usprotiviti se tom govoru? Tko će i kako određivati prema kome se ne smije obrambeno nastupati? Zadržat ćemo se samo uz javno propitkivanje razine poštovanja zakonitosti, unutar procesa posvojenja djece iz Konga, i nastojati razumjeti optužbe za 'govor mržnje'.

Mržnja, nesnošljivost, srdžba, progon

U javnoj se komunikaciji ponekad zanemaruje razlika između izravnog poziva na nasilje i neizravnoga poziva na nasilje. Proširi li se pojam govora mržnje tako da se uključi i govor koji neizravno potiče na nasilje, otvara se prostor za kriminaliziranje ili stigmatiziranje onoga govora koji je, po mišljenju mnogih, tradicionalno potpadao pod slobodu izražavanja. (N. Sesardić). Vrlo je dvojben pokušaj da se raspravi u medijskom prostoru, o jednom incidentu i ispitivanju jesu li pojedine državne institucije djelovale u skladu sa zakonima, pripiše zla namjera pa i označavanje te rasprave prinosom “enormnom rastu govora mržnje”.

Nije lako razumjeti odnosi li se odgovor institucija na sam meritum, na razloge ispitivanja, ili je pred nama politički govor koji traži prešutno odobravanje novih usmjerenja, koje nazivaju 'progresivnim', a napuštanje tradicionalnoga, bez obzira na duh i slovo zakona. Prijepor nastaje već u razumijevanju slobode govora, korištenju pojma mržnja, koji se nalazi na rubu govora koji iznosi loše mišljenje o nekomu ili nečemu, za kritički raspoložene ljude koji se ne zadovoljavaju iskazima i tvrdnjama bez pokrića u činjenicama i razboritu objašnjenju. Sudaraju se kritičko mišljenje i kritički govor s govorom koji ne nudi argumente, ili se oni kritičarima čine nedovoljnim za potkrjepu neke tvrdnje.

Propitkivanje postupaka vlasti ili 'govor mržnje'

Danas imamo najavu kako će se u našoj zemlji državni aparat ozbiljno suprotstaviti 'govoru mržnje' u slučaju jednoga aktualnoga zapleta povezanoga s pokušajima 'zambijske grupe'. Problem je u tomu što još nismo ni čuli ni vidjeli kako se iskazuje taj 'govor mržnje', navodno, potaknut djelovanjem spomenute grupe, osim ako se takvim govorom ne naziva ispitivanje zakonitosti odluka pojedinih državnih institucija i potraga za odgovorima koji su javnosti još uvijek nepoznati ili nerazumljivi. Nismo čuli nikakav 'izravni poziv na nasilje' ni 'poziv na nasilje'. Izravno je pozivanje na nasilje u našoj civilizaciji uglavnom zabranjeno, a neizravno poticanje na nasilje i nije razgovijetno definirano.

S visokoga mjesta izvršne vlasti, dolazi kvalifikacija govora, koji propitkuje postupanje upravo državnih institucija, i to ne samo pravosudnih, kao govora mržnje. Izgleda da to nije tek neoprezan iskaz o nevažnom događaju: "Svaki govor mržnje pa i ovaj sada dovodi do toga da možda djeca koja su posvojena iz neke zemlje ranijih godina, hodaju danas po cesti, a netko ih vrijeđa, ide iza njih i govori: ‘Vas su ukrali, vas su kupili, vi ste oteti vašim biološkim roditeljima’."

'Možda'!? A možda se to i ne događa, možda ih nitko ne vrijeđa? Trebalo bi potkrijepiti tako ozbiljnu tvrdnju. Vjerojatnije je da nitko 'po cesti' ne prati posvojenu djecu, niti za to postoje razlozi. Ako bi koga trebalo bolje pratiti, onda su to ljudi koji krše zakon. Lako je vidjeti s koliko strasti i isključivosti zastupnici ideologije, koja je trenutno na vlasti u gradu Zagrebu, brane grupu ljudi koji su otputovali u Zambiju. Kritičko propitkivanje institucionalne provedbe i zakonitosti te 'misije', dočekano je s jednakom srdžbom s kakvom udaraju na svoje političke neistomišljenike.

Nedužno hodanje i protuzakonito postupanje

Pokušavaju zaštiti od 'govora mržnje' ne samo nedužnu, posvojenu djecu, kojoj normalan čovjek nema za što prijetiti, niti ima kakva znaka da je netko 'hodao po cesti' i tu djecu vrijeđao i govorio im vrlo uznemirujuće riječi. Drugo su akteri kojima se na teret stavlja protuzakonito ponašanje u postupku posvajanja djece u Africi. Ali to je stvar države, a ne susreta 'na cesti'. Hrvatska javnost još uvijek nije s mjerodavnoga mjesta izvještena o tomu što se, 'u formalnom i materijalnom smislu' dogodilo u Kongu. Upućenima je sumnjivo već to što su djeca, kongoanski državljani, preuzimana u Zambiji.

Možda se, ipak, cijeli taj govor prilagođava raspoloženju dijela 'progresivističke' javnosti, koja ne prihvaća kritičko ispitivanje činjenica važnih za njihove ideološke koncepte. Ovo je najblaža varijanta pogleda u konkretan slučaj, koji je prisutan u javnosti već nekoliko mjeseci. Involvirana su tijela državne uprave i pravosudne institucije. Malo je teorijskih pitanja o aktu posvojenja, a više se interesa usmjeruje prema pitanjima zakonitosti. Postupa li se onako kako domaći i međunarodni propisi određuju, ili se izbjegavaju obvezujuće norme? Na pitanje o zakonitosti postupanja u vezi s posvojenjima iz Afrike, pred nama je i odgovor, post festum, o potrebi 'opreznijeg postupanja' sudova: "Mogli bismo reći da su sudovi trebali postupati opreznije. Imaju uputu da sada postupaju preciznije." (Predsjednik Vrhovnoga suda RH).

Pretpostavljali smo i pretpostavljamo da sudci i sudovi baš u svakom postupku moraju postupati vrlo oprezno. Zagovor 'opreznijega postupanja' sudaca u RH, i drugih aktera u postupcima pred sudovima, nije dobar znak. Toleriranje 'neopreza' u sudskim postupcima nije dobar znak. Mislimo i na prošlo, i na sadašnje i na buduće vrijeme. Pred sud dolaze ljudi i njihovi životi. Govor i postupanje, kad se radi o ljudskim sudbinama, uvijek zahtijeva najveći respekt, 'oprez i preciznost'. A djeci je, u svakom pogledu, potrebna maksimalna pomoć odraslih. Nije lako razumjeti „neoprez“ sudova. Oni, naime, ne djeluju u privatnim stvarima, nego presuđuju u ime hrvatske države.

Misterij sudskoga spisa

Rasprava o posvojenju djece iz Konga u našoj zemlji i pravnim problemima grupe hrvatskih ljudi u Zambiji, dosta se odužila, a još uvijek nemamo odgovore na ključna pitanja koja su u domeni državnih institucija. U priopćenju je, primjerice, Općinski sud u Zlataru, na upit novinara Z1 televizije, T. Radnića, naveo kako ne postoje evidencije o posvojenjima djece iz Konga. Iz toga slijedi da nije moguć uvid u 'spis predmeta', odnosno u odluku mjerodavnoga suda u Kongu, jer kako stvari stoje, u arhivi hrvatskih sudova, koji su donosili odluke o priznanju strane odluke, nema takve odluke. To bi svakako mogao biti vrlo alarmantan znak.

Ne znamo zauzimaju li se hrvatski ''ljevičari" za to da država otkrije što je i kako je bilo, ili su za to da se sve prikrije zbog 'interesa djece' iako su neke europske države u sličnim situacijama izabrale put suočavanja s istinom svih protagonista, uključujući i djecu. Hrvatski su posvojitelji, najprije, morali podnijeti zahtjev mjerodavnim tijelima države Kongo, kako bi njihove institucije provjerile jesu li zadovoljeni svi uvjeti za zakonito posvojenje. Trebali su dokazati podobnost za posvojenje.

Nasuprot tomu, istodobno se ponavljaju tvrdnje o maltretiranju i stigmatiziranju posvojene djece, ali se ne na vodi tko je to činio, kad, i gdje. Možda je i to samo jedan od pokušaja skretanja pozornosti s glavnih pitanja. Da je tko maltretirao ili 'stigmatizirao' posvojenu djecu javnost bi to sigurno doznala i najoštrije se suprotstavila. Dosadašnji hrvatski posvojitelji djece iz Konga osnovali su svoju udrugu koja javnosti nudi postavku da je svako propitivanje načina na koja su ta djeca posvojena, zapravo, rasističko te diskriminira njihovu djecu. Ne znamo je li itko postavio pitanje državi Kongo da se očituje o svim elementima slučaja te ispita je li ovlaštena, odnosno mjerodavna institucija države Kongo donijela zakonitu i valjanu odluku o posvojenju afričke djece za hrvatske posvojitelje? Je li tko provjerio izvorne sudske odluke u Kongu?

Govor o institucijama, a ne o 'grupi'

Zbog svijesti o mnogim nelegalnim postupcima povezanim s posvajanjem djece, u mnogim je državama smanjen broj posvajanja. U Hrvatskoj taj broj raste. Prema dostupnim podatcima, iz Konga je u SAD-u, u zadnjih pet godina, posvojeno 46 djece, a u Hrvatskoj 68. "Ako je točno što je AFP-ov sugovornik, a riječ je o visokom dužnosniku u ministarstvu obitelji i djece DR Konga, i to ravnatelju zaštite djece, rekao o međunarodnom posvojenju djece iz DR Konga, to onda znači da su hrvatski sudovi sve vrijeme štambiljali krivotvorine, držeći da je riječ o sudskim odlukama o posvojenju. To je onda velika međunarodna blamaža." (M. Jurasić, 19.2.2023.). Odbori za ljudska prava UN-a 29. rujna 2022. donijeli su zajedničku izjavu o ilegalnim aspektima međudržavnoga posvajanja djece. Ona omogućuje razumjeti skoro sve što se događalo s posvojenjima iz Konga u Hrvatskoj.

Neki komentatori prosuđuju da se osoba, koja za sebe kaže da nije ono što biološki jest, u toj zambijskoj priči pojavljuje samo zato da bi skrenula pozornost s bitnih pitanja o humanosti, legalnosti i poštovanju zakona. G. Luyela, direktor zaštite djece u kongoanskom Ministarstvu za spol, obitelj i djecu, oglasio se tek sredinom veljače 2023. Rekao je 'da ni njemu nije jasno otkud hrvatskim državljanima odluke sudova u DR Kongu o posvojenju'. Nitko u svijetu nije znao za 68 hrvatskih posvojenja od 136 posvojenja u svijetu (prema HCCH-u) koja su se dogodila nakon 2017., niti je tko o tomu govorio. I na mnoga pitanja nema odgovora. Pravni stručnjaci upozoravaju da „zanemarivanje zabrane“ iz kongoanskog propisa kojim se štite upravo prava djeteta (jer i DR Kongo je strankom Konvencije o pravima djeteta) predstavlja prijevarno ponašanje suda i nepoznavanje propisa.

Temeljni kriterij: najbolji interes djeteta

Ni u nastavku ovoga teksta ne ćemo iznositi mišljenje o 'zambijskoj grupi'. Zanima nas postupanje unutar mjerodavnih institucija koje odlučuju u procesu posvajanja djece. Naši početni navodi u ovom tekstu upućuju na to da bi samo nizanje činjenica i pitanja moglo biti razumljeno kao poticanje na loše mišljenje o nekome ili nečemu. A između toga lošega mišljenja i zabranjenoga govora, vrlo je tanka razdjelnica koja nije tako lako utvrdiva. Ispitivati, tražiti odgovore i činjenice, istraživati što je istina, a što laž može se prikazati i kao retorika "onih koji bez dokaza osuđuju, stigmatiziraju i prokazuju".

Nekoliko je ključnih točaka u razmatranju postupanja povezanih sa 'zambijskom grupom'. Prvo, što uopće znači 'posvojiti dijete'? Posvojenje je, kako piše u Hrvatskoj enciklopediji, obiteljskopravni institut kojim se pravnim putem zasniva roditeljski odnos između tuđega djeteta (posvojenik) i punoljetne osobe (posvojitelj). Dok je u prošlosti osnovna svrha posvojenja bilo produženje obitelji posvojitelja, u suvremenim pravnim sustavima svrha mu je ponajprije obiteljskopravno zbrinjavanje i zaštita djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

"Konvencija o pravima djeteta kao temeljno načelo ističe najbolji interes djeteta kao kriterij za donošenje formalnih i neformalnih odluka u vezi s djecom. U tome je smislu i ostvarivanje svakog od šezdesetak prava djece iz te Konvencije vođeno tim kriterijem. Međutim, ta ista Konvencija vrlo je rezervirana prema međudržavnim posvojenjima, smatra ih dopustivim tek ako nijedan drugi oblik zbrinjavanja djeteta nije moguć u državi podrijetla djeteta, upravo zato što dijete takvim posvojenjem gubi mnoštvo svojih prava, među njima i pravo da ga odgajaju vlastiti (biološki) roditelji, pravo na identitet, kulturna prava, i dr." (Prof. dr. Dubravka Hrabar).

Protuzakonito posvojenje, suvremeni oblik ropstva

Svako posvojenje, koje je zasnovano bez poštovanja propisa - kako zakona države podrijetla djeteta, tako i države primateljice - ilegalno je posvojenje, koje se smatra trgovinom djece i suvremenim oblikom ropstva. Ne gleda se krajnji cilj: je li to zbrinjavanje djeteta, preprodaja, prostitucija, trgovina organima. Dovoljno je da je dijete oteto, prodano, da nije bilo pristanka roditelja. Problemi koji su se pojavili pred Hrvatima, pri zadnjem pokušaju posvajanja djece iz Konga, upućuju na složenost tih postupaka.

Jedni tvrde da je u toj stvari sve u redu, drugi tvrde da s tim u vezi ništa nije u redu. Ravnatelj zadužen za zaštitu djece u kongoanskom Ministarstvu za obitelj i djecu, izjavio je novinarima AFP-a da stranci ne mogu legalno posvajati djecu iz DR Kongo još od 2017. Odbacio je svaku pomisao da su hrvatskim parovima kongoanski sudovi, otkad je taj zakon usvojen, mogli odobriti posebno izuzeće za posvojenje. Ne postoji načelo od slučaja do slučaja, ne znam kako su uspjeli dobiti te sudske presude, rekao je Luyela. Pravnici tvrde da hrvatski sudovi nisu posumnjali u vjerodostojnost odluka sudova DR Kongo i, vjerojatno zbog toga, nisu provodili poseban postupak ispitivanja njihove vjerodostojnosti (legalizaciju).

U samom vrhu hrvatskih pravosudnih i drugih državnih institucija, čuju se drukčije prosudbe. Iznose tvrdnje da Hrvatska ima pravo dovesti sumnjivo posvojenu djecu iz Konga u RH, jer “djeca imaju hrvatske dokumente”. Te tvrdnje upućuju na zaključak da je valjana dokumentacija za dobivanja državljanstva. Nekim sudbenim prvacima čini se da, možda, postoji način međunarodnog posvajanja djece iako je ono u, primjerice, Kongu zabranjeno. Predsjednik Vrhovnoga suda RH: “Ravnatelj u njihovoj agenciji je rekao da nisu dopuštene baš nikakve iznimke, ali neosporno je da su sudovi nakon 2016. donijeli negdje između 40 do 70 odluka kojima su odobrili međunarodna posvojenja”.

Jesu li djeca iz Konga hrvatski državljani?

Odgovorila mu je prof. dr. Dubravka Hrabar. "Zar ovo što predsjednik VSH-a kaže ne potvrđuje upravo to da se u Kongu trguje i ilegalno posvajaju djeca usprkos zakonskoj zabrani međudržavnog posvojenja? Matematika je jednostavna: usporede li se (privremeni) podatci o tome koliko je djece iz Konga došlo u Hrvatsku usprkos zabrani (od 2016.) s javno objavljenim podatkom o smanjenju broja međudržavnih posvojenja u Kongu, onda valja zaključiti da je upravo Hrvatska, odnosno njezini državljani, bila sudionikom ilegalnih posvojenja."

Prof. Hrabar odgovara i na prosudbu R. Dobronića da 'Zambija nema temelja osporavati hrvatsko državljanstvo te djece, jer su valjane isprave koje je izdao MUP. Nisu krivotvorine.' "Ne bih s takvom sigurnošću govorila o tome da su djeca hrvatski državljani." Bilo bi dobro kad bismo mogli znati više o papirima na kojima piše da je odobreno primanje u hrvatsko državljanstvo. Isto vrijedi i za provjeru izvornih sudskih odluka u Kongu."

A kako su ta djeca uspjeli “postati” hrvatski državljani? Odredba čl. 4. st. 1. t. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da hrvatsko državljanstvo može steći dijete stranog državljanina, koga su prema odredbama posebnog zakona posvojili hrvatski državljani. Izraz 'posvojili', znači da je provedena zakonita procedura, da su ispunjeni svi preduvjeti temeljem kojih se dopušta nekoj osobi da posvoji dijete. Kad proces posvojenja nije vođen u Hrvatskoj, nego u stranoj državi, hrvatske institucije ispituju ispunjava li to posvajanje, prema zakonima strane države, sve pretpostavke, odnosno uvjete, koje moraju zadovoljiti posvojitelji, po kojima bi mogli posvojiti dijete u Hrvatskoj. Mora postojati spis s dokumentima - pravnim temeljima, na kojima počiva odluka o posvojenju, u koji se uvijek može imati uvid. (D. Karačić)

Lažna dokumentacija

Na sjednici UN-ova Odbora za prisilne nestanke u Ženevi (20. i 21. ožujka 2023.), raspravljalo se i o Zambiji. Nije bilo hrvatskih predstavnika. D. Matembo, državni tajnik zambijskoga ministarstva unutarnjih poslova i unutarnje sigurnosti te voditelj izaslanstva kazao je da su kongoanske vlasti potvrdile da je dokumentacija osmero hrvatskih državljana, koji u Zambiji čekaju ročište na visokom sudu - lažna. Nakon što je izjava D. Matemba dospjela u hrvatske medije odmah je reagiralo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. Iz MVEP-a su naveli da je riječ o netočnim navodima gospodina Matemba te da će uputiti službenu notu Stalnoj misiji Zambije pri UN-u. Pogrješno je, iznosi MVEP, navedeno i kazneno djelo koje se hrvatskim državljanima stavlja na teret. Međutim, više je tvrdnja da su djeca u Zambiju došla iz kongoanskoga sirotišta. 

Vlasnik sirotišta iz kojeg su dovedena ta djeca još uvijek je u bijegu. Mnogi upućuju da je nužno utvrditi jesu li dokumenti pravovaljani, odnosno, pokrenuti postupak legalizacije te dokumentacije. To do sad nije učinjeno jer se 'jako dobro zna da su to krivotvoreni dokumenti. (V. Vučemilović). Legalizacija, je obvezni čin prije priznanja strane sudske odluke, kako bi država u kojoj se traži priznanje bila sigurna da ju je donijelo mjerodavno tijelo u zakonom propisanom postupku. Legalizacijom se potvrđuje vjerodostojnost potpisa, svojstvo u kojem je djelovala potpisana osoba i po potrebi identitet pečata ili žiga.

Vratimo se, nakon sažetih prikaza mišljenja kompetentnih ljudi o djelovanju mjerodavnih državnih institucija, na osvrt s vrha vlasti o tomu kako su "zgroženi": "najstrože osuđujemo retoriku i poteze onih koji bez dokaza osuđuju, stigmatiziraju i prokazuju. To je neodgovorno i opasno ponašanje, motivirano netrpeljivošću i mržnjom". Osuđivanje, stigmatiziranje, prokazivanje i mržnja! Kome su te riječi upućene? 'Onima' koji "bez dokaza prokazuju, motivirani mržnjom pod krinkom zaštite prava djece, osvrćući se na slučaj uhićenih hrvatskih državljana i na ozračje koje se stvara oko djece posvojene iz afričkih zemalja."

Plemenito djelovanje nasuprot nezakonitom postupanju

Zašto se polazi od pretpostavke da je i samo razgovaranje o činjenicama "motivirano netrpeljivošću i mržnjom". Koga bi i zašto mrzili ljudi koji se nisu spremni zadovoljiti postavkama o 'neopreznosti' u postupanju sudova? Zašto bi tko iskazivao neraspoloženje prema plemenitim ljudima, koji žele pomoći drugima, a posebno onda kad pružaju ruku dobrote prema djeci? A, opet, tko se ne bi uznemirio kad bi bilo znakova da se pod javnim prikazivanjem plemenitih namjera, krije nešto posve suprotno plemenitosti i zakonitosti? Čuli smo da se pokušaji utvrđivanja istine o tomu radi li se o dobru ili lošem ponašanju nazivaju 'rasplamsavanjem govora mržnje'. A gotovo sva očitovanja ljudi, koji bi po svojim službenim položajima morali više znati o svemu tomu, pokazuju da ima dosta dvojbenih odluka, neovisno o tomu impliciraju li one nečiju krivnju ili izostanak krivnje. Govor o tim dvojbenim odlukama spada u samu srž misije javnih medija.

Izgleda da nije teško razumjeti dodvoravanje 'progresivcima'. Hrvati su davno pali na ispitu internacionale, jer su se od početka, opirali, 'revolucionarnom jedinstvu' i onoj ideologiji koja je pokušavala nametnuti, ne samo jedinstvo nego i posebno 'bratstvo'. Već dugo, uz svoje ime nose Marxove kvalifikacije o sebi kao narodu nesklonu revolucionarnim zamislima i njihovim provedbama. ('reakcionarni' 'hrvatski ološ'). I danas se budnim okom prati kako se Hrvati odnose prema novim 'revolucionarnim ideologijama'. S jedne strane su postavili kato-talibane, 'pećinske ljude i homofobe', a s druge 'progresivce', nove revolucionare, prave ljude novoga vremena. Možda bi bilo dobro o tomu još malo promisliti.

Ivan Bekavac

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.