Predavanja o Domovinskom ratu
Početkom ožujka u dijelu tiskanih i elektronskih medija su „iscurila“ superpovjerljiva i tendenciozna izvješća o projektu Nacionalnog programa edukacije o Domovinskom ratu u organizaciji Hrvatskog generalskog zbora i Agencije za odgoj i obrazovanje za nastavnike povijesti. Koliko su dobro (dez)informirani medijski sveznajući krugovi („Borgovi“) dovoljno govori činjenica kako je spomenuti program edukacije započeo još sredinom studenoga prošle 2016. godine.
Za čitatelje koji ne znaju tko su Borgovi kratka informacija – riječ je o izmišljenim likovima znanstvenofantastičnog serijala „Zvjezdane staze“. U pitanju su izuzetno agresivni kibernetički organizmi koji šire svoju rasu ubrizgavanjem nanobota u tijelo žrtve te ga uvode u kolektivnu svijest svoje rase asimilacijom pri čemu uzimaju znanja vrste koju su uveli u svoj Kolektiv. Borg je poznat po citatu: „Mi smo Borg. Otpor je uzaludan“. Nešto slično kao poklič „No pasaran!“ no bez korištenja jama i rudnika.
„Naši Borgovi“ nemaju potrebu asimilirati drugačija znanja od onih koja su im već usađena u kolektivnu svijest. Nema potrebe za usvajanjem novih saznanja jer oni ionako već sve znaju. Sudjelovali su na skupovima udruga civilnog društva od „Vardara pa do Triglava“ suočavajući se s teškom prošlošću koja nas je sve (pod)jednako opteretila devedesetih godina 20. stoljeća. Selektivna uporaba pojedinih događaja i nesagledavanje povijesnih zbivanja u cjelini ono je na čemu „Borgovi“ temelje povijesnu istinu. Još je veći povijesni značaj ukoliko „dokaz“ pronađe bivši sekretar Vlade samoproglašene Republike Srpske Krajine Savo Štrbac.
Regionalnoj komisiji koja je još 2011. godine imala namjeru stvoriti svoju obrazovnu pa čak i pravosudnu nadležnost po sistemu „kadija te tuži, kadija te sudi“ na prostoru bivše Jugoslavije ne odgovara iznošenje znanstveno utemeljenih činjenica naročito ukoliko te činjenice iznose zapovjednici pobjedničke hrvatske policije i vojske. Krimen je utoliko veći što se objašnjavaju pripreme za agresiju na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu uz kronološki i uzročno-posljedični pristup od teritorijalnog preustroja nekadašnje JNA do „spontanih događanja ugroženog nenaoružanog srpskog naroda“ te završnih vojnih i redarstvenih akcija hrvatskih snaga u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini. I sve to pred nastavnicima povijesti osnovnih i srednjih škola – upravo onih koji će dio zanimljivih informacija prenositi generacijama hrvatskih školaraca! Svakako je riječ o dobrodošloj aktivnosti Hrvatskog generalskog zbora za koju se nadam da će se nastaviti i dalje, a pohvale zaslužuje i Agencija za odgoj i obrazovanje koja je prepoznala važnost uloge multiperspektivnog pristupa nastavi suvremene hrvatske povijesti!
Ekskluzivno – samo za čitatelje portala Hrvatskog kulturnog vijeća donosim kratke sažetke dosad održanih predavanja.
Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu
Prvo predavanje o samoj pripremi agresije održao je admiral Davor Domazet – Lošo koji je svoje izlaganje započeo s rečenicom „nema dva rata, jedan u Hrvatskoj i drugi u Bosni i Hercegovini, sve je to jedan rat“! Admiral Domazet – Lošo je nastavio sa svojim izlaganjem kako je riječ o upravljanoj krizi na tlu bivše Jugoslavije sa strateškim ciljem stjecanja nadzora nad prvim vratima Euroazije. Upravljanoj krizi prethodile su desetogodišnje pripreme za rat počevši od krize na Kosovu 1981. preko vojne vježbe JNA „Sloga – 83“ s ciljem uigravanja scenarija za oduzimanje oružja Teritorijalne obrane Hrvatske i davanja uloge političkog čimbenika saveznoj vojsci do dogovora slovenskih i srpskih intelektualaca 1985. o slobodnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije. Pripreme su se nastavile teritorijalnim preustrojem JNA od 1985. do 1987. ukidanjem armija, divizija i pukovnija umjesto kojih su se ustrojile vojne oblasti, korpusi i brigade. Zapadne granice 1. vojne oblasti za sjedištem u Beogradu bile su zapravo zapadne granice „Velike Srbije“ na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag čime su zanemarene republičke granice. 20.5. 1987.
Predsjedništvo SFRJ donijelo je odluku o pravu JNA za intervencijomu izvanrednim prilikama u Strategiji o općenarodnoj obrani i društvenoj samozaštiti. Udio Srba u zapovjednom lancu išao je preko 70 % zastupljenosti, a glavna doktrina postaje bitka u prostoru koju je osmislio general Radovan Radinović i udar s distance s ciljem osvajanja teritorija i preseljenja stanovništva.
U provedbi plana trebalo je naglašavati jugoslavensku opciju i čekati da „unutarnji neprijatelj“ prvi napadne te ga onda poraziti koristeći znanja iz ratnih planova i vojnih vježbi „Romanija“ održanih od 1986. do 1990. godine. Gospodin Davor Domazet – Lošo je naveo podatak kako je 2/3 napada na Hrvatsku dolazilo s područja Bosne i Hercegovine, a 1/3 iz Vojvodine. U četrnaest dana trebalo je poraziti Hrvatsku no Hrvatska se održala i time je po prvi puta spašena i Bosna i Hercegovina u kojoj se nalazila i ključna geometrijska i strateška točka – Kupres.Iako je Kupres okupiran 10.4. 1992.od snaga JNA pod vodstvom Save Kovačevića (Srbi govorili „Sava Kovačević na Neretvi i Sutjesci, Savo Kovačević na Kupresu“), ipak je 23.4. iste godine zaustavljen prodor i time je po drugi puta spašena Bosna i Hercegovina. Gravitacijske stožerne točke u Hrvatskoj jesu Maslenica i Ston odnosno dolina Neretve. Napadi su vršeni u dva stupnja, prvi stupanj odvijao se prometnicama uz vodeću uloga JNA (mehanizacija, zračne snage), a drugi stupanj odradile su četničke jedinice s ciljem zauzimanjem prostora unutar ključnih točaka (gradovi Karlovac, Sisak, Pakrac, Osijek, Vukovar, Zadar i Dubrovnik) proširenjem bojišnice.
Admiral se detaljnije posvetio pojedinim dionicama rata, a posebno se osvrnuo na strategiju realne prijetnje srpskih planera koji je uzeo u obzir nepovoljan geostrategijski položaj Hrvatske (raketna i topnička sredstva stalna ugroza hrvatskim gradovima i industrijskoj zoni Zagreba). O toj strategiji možete se dodatno informirati u knjizi „ Oluja – odgovor na strategiju realne prijetnje“ autora Ivana Pokaza u izdanju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz 2015. godine.O cjelokupnosti i umreženosti vanjskih i unutarnjih čimbenika prije i tijekom rata možete više pročitati u sadržajnim knjigama admirala geotratega Davora Domazeta – Loše koji je uz mnoge ostale zanimljive informacije naveo statistički podatak o spremnosti hrvatskog vojnika za odlazak u napadnu akciju koji je iznosio čak 28 % u vrijeme operacije „Oluja“ dok je prije toga najveći postotak imao izraelski vojnik 1973. u iznosu od 16 %.
Ustroj i značaj „jakih snaga MUP-a“ 1990. – 1992.
Drugo temu predavanja o ulozi policijskih snaga u obrani Republike Hrvatske održali su generali Josip Lucić i Željko Sačić koji su spomenuli kako je Hrvatska od početka bila u iznimno nepovoljnom odnosu spram srpskih snaga budući je 14.5. 1990. general JNA Blagoje Adžić izdao naredbu o oduzimanju oružja Teritorijalne obrane Hrvatske i Slovenije čime je Hrvatska izgubila oko 200 000 komada vatrenog oružja uz mnoge ostale dijelove vojne opreme (lako topništvo, protuzračna obrana). Dodatno je položaj Hrvatske otežala odluka Ujedinjenih naroda o zabrani uvoza oružja koja je donesena na inicijativu Budimira Lončara. Hrvatske političke vlasti bile su svjesne opasnosti i 17.9. 1990. donesena je odluka o načelima organizacije i ukupnom brojčanom sastavu milicije u Republici Hrvatskoj u slučaju rata,neposredne ratne opasnosti i drugih izvanrednih prilika kojom se utvrđuju načela organizacije Službe javne sigurnosti i ukupan broj pripadnika aktivnog i rezervnog sastava u Ministarstvu unutarnjih poslova u slučaju rata,neposredne ratne opasnosti i drugih izvanrednih prilika. U pitanju je bila ratna sistematizacija aktivnog sastava policije (25 000 pripadnika) i rezervnog sastava policije (45 000 pripadnika). Od ožujka 1991. snaga raste na 35 000 pripadnika aktivnog i 65 000 rezevnog sastava MUP-a. 21. 7. 1990. objavljen je poziv na Tečaj Prvog hrvatskog redarstvenika u petnaest satnija ukupno oko 1970 ljudi čija je planirana obuka u trajanju od 6 mjeseci prekinuta zbog početka „balvan-revolucije“ 17.8. 1990. I upravo su to snage poznate kao „jake snage MUP-a“! 7. 9. 1990. osnovana je Antiteroristička jedinica Lučko (ATJ Lučko) od dvjestotinjak najspremnijih pripadnika. Od polaznika Tečaja osnovana je i Jedinica za posebne namjene MUP-a Rakitje pod zapovjedništvom Darka Rukavine i kasnije Josipa Lucića. Od te je jedinice nastala baza za buduće snage Prve gardijske brigade „Tigrovi“.
Ostale jedinice osnovane od polaznika Tečaja jesu Posebna jedinica policije (buduća Vojna policija sa sjedištem na Tuškancu) i Jedinice za posebne namjene MUP-a u Kumrovcu, Vinici, Valbandonu, Zadru, Sisku,Vinkovcima,Karlovcu i Gospiću. 3. na 4. 12. 1990. planiran je prvi dobro organiziran pokušaj nasilnog svrgavanja hrvatskih vlasti uz opravdanje kako se ilegalno naoružavaju pripadnici Hrvatske demokratske zajednice. Pokušaj je odgođen odlukom saveznog ministra obrane Veljka Kadijevića do 12.12. 1990. nakon sjednice Predsjedništva SFRJ kada su se planirali uhititi Franjo Tuđman i hrvatski ministri, a operacije je vodio Aleksandar Vasiljević. Radi bolje koordinacije i uspješnog otpora hrvatskog redarstva i hrvatskog naroda naspram očekivane agresije JNA, izdana je i zajednička: „Naredba o formiranju zajedničkog štaba za područja svake Policijske uprave u Republici Hrvatskoj“, potpisana od ministra Josipa Boljkovca i ministra Martina Špegelja, 7. 12. 1990. godine. Zajedničke uprave trebalo je formirati najkasnije do podneva 8.12. 1990. Tim formalnopravnim i ustrojbenim zadaćama seuvelo stanje neposredno ratne ugroženosti na području Republike Hrvatske. Oko 70 000 pripadnika aktivnog i djelomično naoružanog pričuvnog sastava MUP-a RH (uz potporu hrvatskog naroda) u tim je danima organizirano branilo Republiku Hrvatsku i odvraćalo JNA od vojne intervencije na području Republike Hrvatske, istaknuo je general Željko Sačić inače ratni načelnik Stožera Specijalne policije MUP-a.
O težini prijetnje u tom vremenu govore i sadržaji „Depeše“ upućenih svim Policijskim upravama 7. 12. 1990. godine u 8,20 sati s potpisom pomoćnika ministra Željka Tomljenovićakojom se nalaže „hitno aktiviranje cjelokupnog sastava aktivnog i 50 % (22 500 osoba) rezervnog sastava vaše Policijske uprave“. Zbog opasne prijetnje vojnog udara na Hrvatsku isti dan je u 13sati odaslana svim Policijskim upravama nova „Depeša“ s nalogom da: „odmah aktivirate i preostalih 50% rezervnog sastava Policijske uprave” što znači da je tada aktivirano oko 45 000 pripadnika rezervnog sastava MUP-RH i 25 000 pripadnika aktivnog sastava MUP-a RH.
Drugi pokušaj uvođenja izvanrednog stanja dogodio se 25. 1. 1991. godine kada je sazvana sjednica Predsjedništva SFRJ u Beogradu na koju se uz Stipu Mesića,unatoč svim rizicima i izglednim opasnostima, čak i za osobnu likvidaciju, odazvao i Franjo Tuđman čije osiguranje su predvodili Mate Laušić i Mile Ćuk. Nakon prvog dijela sjednice,u 20 sati na centralnom Dnevniku SFRJ emitiran je uradak KOS-a „Što je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj?” Taj dan su u Petoj vojnoj oblasti JNA (obuhvaćala je područje cijele Republike Hrvatske) svi pripadnici i postrojbe JNA stavljene u stanje „najvišeg stupnja borbene gotovosti”.
Uoči odlaska predsjednika Tuđmana u Beograd na spomenuti odlučujući sastanak Predsjedništva SFRJ, Ministarstvo unutarnjih poslova uputilo je 21.1.1991. godine tajnu i vrlo hitnu Naredbu sa potpisom ministra Josipa Boljkovca svim Policijskim upravama, da se „odmah aktivira 50 % rezervnog sastava policije (22 500 pripadnika rezervnog sastava) u cilju njihove„intenzivne obuke u obavljanju policijskih“. Također, ovom naredbom se zatražilo aktiviranje onog dijela rezervnog sastava koji je „opremljen i naoružan kako bi prema potrebi mogao pružiti pomoć aktivnom sastavu policije (koji je tada brojao 25 000 pripadnika) u obavljanju povećanog obima poslova“. General Sačić je završio svoje izlaganje isticanjem uloge koju je u Domovinskom ratu imala hrvatska policija te sjećanjem na 158 poginulih pripadnika Specijalne policije u Domovinskom ratu.
General Josip Lucić nadovezao se na riječi gospodina Sačića te je spomenuo kako je prema trenutnim podatcima oko 3 000 hrvatskih branitelja počinilo samoubojstvo, oko 50 000 ih je preminulo, uz prosjek od 51 godine života. Prve ratne godine su bile teške i organizacijski – JNA imala oko 25 500 oficira, a Hrvatska oko 40 časnika u samim počecima stvaranja oružanih snaga tijekom 1990. godine. Oružani sukobi u Pakracu i Plitvicama trebali su poslužiti uništenju postrojbi Specijalne policije Hrvatske – npr.tijekom „Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama je mobilizirano oko 10 000 pripadnika JNA s ciljem opkoljavanja policijskih postrojbi u čemu nisu uspjeli jer je 250 hrvatskih specijalaca porazilo srpske pobunjenike na mjestu zasjede...okršaj je započeo između 5 i 6 ujutro, a Josip Jović je poginuo u akciji u 8 sati i 5 minuta.
Slavonsko bojište 1991.
Treću temu predavanja izlagali su general Mladen Kruljac s detaljnijim osvrtom na Istočnoslavonsko bojište i general Rudi Stipčić s osvrtom na Zapadnoslavonsko bojište. Istočnoslavonsko bojište obuhvaćalo je područja nekadašnjih općina Osijek, Vukovar, Vinkovci i Beli Manastir. To područje je bilo strateški važno za napadne operacije JNA i četnika prema zapadu, a za početak bilo je potrebno uspostaviti mostobran na desnoj obali Dunava. Napadi su išli direktno s teritorija Srbije uz potporu lokalnog stanovništva srpske narodnosti. Granica Srbije i Hrvatske je išla tokom Dunava u dužini oko 130 km, a uz kopno oko 110 km. Pomoćne snage trebale su razbiti i uništiti snage branitelja, presjeći komunikacije Novska – Slavonski Brod i Virovitica – Našice i izbiti na crtu: Virovitica – Okučani te biti u spremnosti na nastavak napadnih djelovanja prema Bjelovaru i Kutini kroz četiri do pet dana.
Zadatak glavnih snaga bio je razbiti, okružiti i uništiti glavne snage branitelja, deblokirati preostale vojarne (Vinkovci/Vukovar) i izbiti na crtu Donji Miholjac–Našice–Slavonski Brod te biti u spremnosti za nastavak napadnih djelovanja prema Virovitici i Okučanima te spajanja snaga sa snagama 5. korpusa kroz dva do tri dana trajanja djelovanja. General Kruljac je naveo kako su sa suprotne strane do kraja 1991. godine bile hrvatske snage Prve operativne zone Osijek s oko 25 000 vojnika u 12 brigada i 6 divizijuna Hrvatske vojske. 29.4. 1991. osnovana je 3. A brigada, a 28.6. 1991. osnovane su R brigade: 106. brigada u Osijeku, 107. brigada u Valpovu, 108. brigada u Slavonskom Brodu i 109. brigada u Vinkovcima. U obrambene aktivnosti bile su uključene i samostalne bojne, njih osam ukupno.
Na područje Operativne zone Osijek došla je u pomoć 101. zagrebačka brigada što se tiče cjelovitih brigada iz drugih operativnih zona. General Kruljac posebno seosvrnuo na uspješne akcije koje su bile važne u počecima rata kada Hrvatska nije imala oružja, a riječ je o dvije akcije zaustavljanja vlakova koji su na putu iz Slovenije za Srbiju prevozili vojnu opremu. Prvi takav vlak zauzet je 28. 8. 1991. u Slavonskom Brodu, a drugi 30. 8. 1991. u Vinkovcima. Također, spomenuti su i pokušaji deblokade Vukovara 4.10. i 12. na 13. 10. 1991. te 12.11. na 13.11. 1991. iz smjera Nuštra. Svi pokušaji nisu bili uspješni zbog snage mehanizacije JNA i četničkih formacija. Otvorena ratna događanja na istoku Hrvatske započela su još tijekom veljače 1991. kada je bilo održano nekoliko mitinga Srba, a 2.3. 1991. pucano je na franjevački samostan u Vukovaru. Prve straže i barikade pojavile su se već 1. 4. 1991., a dan kasnije uslijedila je potpuna blokada grada Vukovara oružanim barikadama. 7. 5. 1991. Srbi su zauzeli most Ilok – Bačka Palanka, a još su 3.5. 1991. zauzeli Batinski most preko kojeg ulaze snage JNA. Tijekom lipnja u selima Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera i Negoslavci uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela s nesrpskim stanovništvom. 7. 7. 1991. spaljeno je prvo hrvatsko selo Ćelije. Neprijateljske snage su napredovale dok se linija nije stabilizirala. Sredinom prosinca 1991. Hrvatska vojska je oslobodila oko 30 km² teritorija između Osijeka i Kopačeva.
General Stipčić, brigadni general u mirovini, ratni zapovjednik Operativne grupe Posavina od 8. 10. do 31. 12. 1991. i ratni zapovjednik 3. Operativne zone Zagreb od 1. 1. do 30. 6 1992.godine svoje izlaganje je započeo davanjem općih geografskih podataka o smještaju zapadne Slavonije površine 7 689 km² od kojih su srpske snage okupirale 2 875 km². Obrambene operacije izvode postrojbe Operativne grupe „Posavina" i postrojbe Druge Operativne zone Bjelovar. Postrojbe OG „Posavina" slamaju napadnu moć glavnih snaga Petog banjalučkog korpusa i preuzimaju operativnu inicijativu te 29. 10. 1991. godine na Zapadnoslavonskom bojištu počinju napadna djelovanja pod nazivom „Orkan – 91" na smjerovima: Novska – Okučani i Nova Gradiška – Okučani. U toj operaciji oslobođeno je 720 km². Operacijama „Otkos – 10“ u Operativnoj zoni Bjelovar oslobođeno je oko 270 km² do 5. 11. 1991., a operacijom „Papuk – 91“ oslobođeno je oko 1 230 km². U 86 dana operacija poginulo je 327 hrvatskih vojnika, a ranjeno njih 672. Pod okupacijom je do operacije „Bljesak“ ostalo oko 600 km² uz snage oko 6 320 vojnika srpskih snaga, a smatra se kako je „eliminirano“ (mrtvi, ranjeni, evakuirani) oko 15 200 pripadnika srpskih snaga s područja Zapadnoslavonskog ratišta tijekom i nakon prvih oslobodilačkih akcija hrvatskih snaga 1991. godine.
Banovina, Kordun i karlovačka bojišnica 1991. – 1992.
Četvrtu seriju predavanja pripremili su i održali brigadir Ivan Bobetko i satnik Siniša Mihović na temu Banovine te stožerni brigadir Ivan Polović i brigadir Dubravko Halovanić na temu Korduna i karlovačke bojišnice tijekom 1991. i 1992. godine. Gospodin Bobetko osvrnuo se na tešku situaciju u kojoj se našla novoizabrana hrvatska vlast 1990. godine. Sam je imenovan za predsjednika Saborskog odbora za nacionalnu sigurnost i narodnu obranu (lipanj 1990.) dok su ostali članovi bili Pero Kriste i Zvonimir Červenko. Situacija je bila znatno otežana budući su 25.4. 1990. predsjednik SRH Ivo Latin, predsjednik KPH Ivica Račan i zapovjednik TO SRH general Novoselić dopustili da se preda 200 000 do čak i 250 000 borbenih kompleta oružja snagama savezne vojske. Taj čin se dogodio odmah nakon prvog kruga demokratskih izbora u Hrvatskoj.
Kako se preuzimala vlast po općinama u posjed dolaze i uredi za obranu, a samim time i mobilizacijski kartoni tako da se formiraju nenaoružani odredi po terenu. Početkom listopada 1990. nabavljeno je 5 000 komada kalašnjikova koje je na poljoprivrednom dobru Mandićevac kod Đakova raspodijeljeno prema procjeni opasnosti određenih područja. Sisak je dobio 570 komada koji su 16.10.1990. (dok je u Zagrebu bila proslava povratka spomenika banu Jelačiću) podijeljeninenaoružanim odredima grada Siska. Prvi ozbiljniji incidenti na Banovini događaju se 27. 9. i 28. 9. 1990., a riječ je o napadima na policijske postaje u većim gradovima (Hrvatska Dubica, Hrvatska Kostajnica, Dvor na Uni). 29. 9. 1990. nekoliko tisuća četnika napadapolicijsku postaju u Petrinji – taj slučaj riješio je Marko Lukić sa svojom specijalnom postrojbom. Gospodin Bobetko je spomenuo i stupanj „ugroženosti“ Srba u Sisku pa je naveo primjer sisačke željezare u kojoj je od 40 direktora njih 39 bilo Srba, a jedan je bio Musliman iako je u gradu Sisku prema popisu stanovništva bilo 22,7 % Srba.
Najviše srpskog stanovništva imali su Dvor na Uni (86,5 %), Hrvatska Kostajnica (62,91 %) i Glina (60,65 %). 1991. godina je donijela otvorenu agresiju,a naročito se izdvaja primjer Gline 26. 6. 1991. i napad na policijsku postaju koji je ipak odbijen. Krajem srpnja 1991. formiran je Krizni štab za Baniju, Moslavinu i Posavinu čija je dužina linije odgovornosti iznosila 167 km i dubine 25 km. Tada je započeo i proces nastajanja ili ojačavanja pričuvnih brigada i jačanja policijskih postrojbi: 57. bataljun prerasta u brigadu, brigada „Braća Radić“, 120. brigada „ban Toma Bakač“, rezervni sastav policije („Vukovi“, „Ose“).
Veliki uspjesi bili su osvajanja (Barutana kao prva osvojena kasarna JNA 3. 9. 1991. i osvajanja radarske baze u Šašinoj Gredi). Banovinsko ratište imalo je veliki značaj zbog neposredne blizine Zagreba te moguće ugroze zagrebačkog industrijskog bazena s Kutinom i Siskom (srpska strategija realne prijetnje). Istaknut je značaj obrane grada Sunje u kojoj su veliku ulogu imali i lokalni stanovnici, a jedan od istaknutijih branitelja bio je glumac Sven Lasta. Obranom Sunje je bitno olakšana obrana grada Siska i sisačke Posavine te održan mostobran južno od Save koji će značajnu ulogu odigrati u operaciji „Oluja“.
Završne i poticajne te upečatljive riječi iznimno britkog gospodina Bobetka bile su: „vjerujem u dragoga Boga i hrvatskoga pješaka“! Gospodin Siniša Mihović osvrnuo se na zagrebačko područje i sam grad Zagreb u Domovinskom ratu te je naveden podatak kako je namjera srpskih snaga bila prodrijeti do Zagreba iz dva pravca: prvi pravac Petrinja – Lekenik – Velika Buna – Velika Gorica, a drugi pravac bio je Karlovac – Jastrebarsko – Samobor – Zagreb. Gradski štab Teritorijalne obrane osnovan je 1. 3. 1991., a 1. 10. 1991. Operativna zona Zagreb. Grad Zagreb dao je ukupno 10 brigada kroz koji je prošlo oko 73 000 dragovoljaca. Satnik Mihović osvrnuo se na neuspješnu operaciju „Vihor“ u kojoj je bila namjera osloboditi Petrinju no zbog niza otežavajućih okolnosti akcija je rezultirala sa trinaest poginulih hrvatskih vojnika (13.12. 1991. 10 utopljenika, troje poginulih od minobacačke vatre).
Akcija je kretala po teškim vremenskim uvjetima uz najtežu ratnu operaciju, a to je forsiranje rijeke. Također, prvi čamac koji je trebao postaviti ponton direktno je pogođen granatom i dodatno, dio vojnih postrojbi nije se pojavio na terenu u dogovorenom roku. Srpski izvještaji spominjali su dvije do tri stotine mrtvih s hrvatske strane. Kao jednu od informacija gospodin Mihović je spomenuo kako se na Banovini nalazi i druga najveća masovna grobnica u Hrvatskoj – riječ je mjestu Baćin u općini Hrvatska Dubica s 56 žrtava. U selu Baćin 21. 10. 1991. ubijeno 76 civila ukupno od čega 13 nije identificirano, a 56 posmrtnih ostataka nađeno je u masovnoj grobnici uz samu rijeku Unu.
Gospoda Polović i Halovanić međusobno su se nadopunjavali prilikom prezentiranja događanja na području Korduna i Karlovca. Istaknut je strateški položaj „mekog trbuha“ budući je od Turnja do Velike Kladuše ukupno 44 km, a od Turnja do slovenske granice svega 16 km udaljenosti. I upravo je tih šesnaest km prostora bilo slobodno za povezivanje s morem. U samom gradu Karlovcu nalazilo se dvadeset vojnih objekata JNA, a veliku prijetnju predstavljala je i 4. oklopna brigada u Jastrebarskom na putu između Zagreba i Karlovca. Mitinzi srpskog naroda nisu zaobišli niti ovo područje Hrvatske: 4. 2. 1990. Miting istine u Karlovcu s oko dvije do tri tisuće prisutnih, 4.3. 1990. Miting bratstva i jedinstva na Petrovoj gori s oko 50 000 ljudi (došli i Srbi s Kosova), 19. 7. 1990. miting u šumi Abez, 27. 7. 1990. Dan ustanka na Debeloj kosi, 2. 8. 1990. miting u Ličkoj Jasenici i 21.9. 1990. miting u Plaškom. 1991. godina je donijela 9. 1. otimanje trofejnog oružja iz spomen sobe „Nikola Tesla” na Plitvicama (Mukinje), 17. 2. pokušaj mitinga u Karlovcu koji je zabranjen, 9. 3. miting na Veljunu, 26. 3. srpska manjina na Kordunu je proglasila neovisnost, 31. 3. „Krvavi Uskrs“ na Plitvicama, 4. 7. formiranje kordunaške brigade u Vrginmostu, 29. 7. izdvajanje policijske postaje Vrginmost i 30. 7. 1991. izdvajanje policijske postaje Vojnić iz Policijske uprave Karlovac. Obrambene aktivnosti na lokalnoj razini bile su vezane uz posebnu jedinicu policije pri PU Karlovac – „Grom” koja je osnovana 1. 3. 1991. od svih vodova policije ukupne snage 186 ljudi te rezervni sastav „Trn” i „Kišne gliste”. 28. 6. 1991. ustrojio se prvi bataljun iz Karlovca kao dio 110. brigade za djelovanje na području Korduna i Karlovca. 26. 6. 1991. u Dugu Resu dolazi treća bojna Druge gardijske brigade „Grom“. Odlučujuća bitka za grad Karlovac vodila se 4. 10. 1991., a plan agresora bio je probiti se do Jastrebarskog i produžiti prema Zagrebu. 7.10. na Turnju je napad uspješno zaustavljen. Od svih kasarni JNA u gradu Karlovcu i okolici jedino se kasarna Logorište uspješno izvukla (30 tenkova, 50 kamiona) 4. 11. 1991. uz velike gubitke hrvatskih snaga kada je poginulo 9 hrvatskih vojnika. U napadu na Karlovac sudjelovala je i 169. motorizirana tenkovska brigada „Loznica“ te 9. motorizirana brigada prikupljena iz četrnaest garnizona u Srbiji s oko 60 tenkova. 39 % linije bojišta bile su rijeke, ukupno je 52 % Karlovačke županije bilo okupirano, poginuo je 627 branitelj, 520 civila i 20 djece. Županija je imala oko 65 000 izbjeglica.
Završna napomena: Svaka tema predavanja održala se ukupno četiri puta, po dva puta u jednom tjednu, dva tjedna zaredom, kako bi što je moguće više nastavnika moglo prisustvovati izlaganjima. Na kraju svakog izlaganja nastavnici su mogli slobodno postavljati pitanja i na svako pitanje je dan odgovor odnosno gledište kako od strane predavača tako i od strane prisutnih članova Hrvatskog generalskog zbora na čelu s predsjednikom gospodinom Miljavcem.
Igor Baldassi