Drugi krug predsjedničkih izbora - nepotreban potez države "na rubu pameti"

Nekako u ovo poslijeizborno vrijeme sjetio sam se da postoje zapisi podosta zločestih riječi Miroslava Krleže u knjizi Na rubu pameti gdje I. poglavlje nosi naslov "O ljudskoj gluposti". Jer kako nazvati drugi krug predsjedničkih izbora nego financijskim promašajem bahate, obijesne i jadne države. Umjesto da se nakon prvog kruga izbora reklo: prvi kandidat koji ima najviše glasova je predsjednik države, a drugopozicionirani je potpredsjednik! Time bi bili ušutkani preskupi predizborni govori koji se dugoročno ne isplate za državu, već samo donekle za jednu jedinku kojoj moralno pravo nalaže nerastrošnost sredstava, pogotovo ako su (u krajnjoj liniji ili lektorima dražoj crti) stečena znojem većeg broja ljudi. Država bi jednim krugom izbora time uštedjela poveći iznos milijuna Kn s obzirom na to da potencijalne predsjedničke kandidate financiraju uglavnom bogati građani koji su ta bogatstva stekli (recimo pomalo idilično) u relativno široj zajednici nego što je njihova obiteljska i ona kućnih prijatelja.

Mogle su se čuti svakojake (ili riječima svakoslabe) međusobne optužbe, tvrdnje, spekulacije i dr., pa mi je ostala u sjećanju ona o pobjedi sila svjetla nad silama tame. Zanimljivo. Mislio sam da je to stara "dobra" dualistička koncepcija svijeta koju ćemo izrečenu prije čuti iz ustiju gnostika, a ne agnostika jer se u agnosticizmu navodno smatra da "u stvari nema ničega što se ne bi dalo spoznati, već postoje samo stvari i pojave prirode koje na dotičnom povijesnom stupnju razvitka znanosti još nisu spoznate". Borba sila dobra i zla utkana je u sve vjere svijeta, pa tako i u kršćansku. S druge strane tvrdilo se da će u izboru suprotnika biti odabrana opcija "crvene Hrvatske". Nije se mislilo na onu "Crvenu Hrvatsku" iz Ljetopisa popa Dukljanina (Grgura Barskog), već na postkomunističku i dalje komunističku (zapravo socijalističku) Hrvatsku. Smatram da je svaki dobar i pošteni građanin ove zemlje potencijalni predsjednik, ali ako takav misli i govori da će u većoj mjeri promijeniti RH u kojoj predsjednik ima ograničene ovlasti, onda je to čin naivca, nekog čovjeka idealističkih pogleda na svijet. Ili možda takav misli da je narod naivan. Štoviše, čovjek koji je nekad redigirao i (recimo to jezikom za široke mase) "dotjerivao" zakone to ne bi trebao činiti kao predsjednik neke države. Jednostavno neće imati vremena (od siline audijencija ili primanja, pa i osobnih), a i zakoni su vječnonedorečene i kontradiktorne obrane od (većeg) "kaosa". Opet dolazimo na dualistički ustroj svijeta: vječnu borbu reda i kaosa. Pogledajmo kako u SAD-u predsjednički kandidat prije izbora odmah istakne ime svog zamjenika (potpredsjednika), a u RH ako se što, ne daj Bože (ili Svespoznajna spoznajo), dogodi predsjedniku, treba organizirati nove predsjedničke izbore i potrošiti ogromna sredstva poreznih obveznika! To je suludo.

Pogledajmo stanje prije izbora, pa ćemo lako zaključiti da se (nakon izbora) posljedično dogodio jedan paradoks. Čovjek koji je toliko učinio za pravnu znanost i pravnost neke države (pretpostavljam i vjerujem da je tako) više to neće moći činiti, već će držati govore i ograničenoovlasne prijekore, a čovjek koji je prije izbora bio jedan od najmoćnijih u državi to će ostati i nakon izbora, te mu predsjednik neće moći jašiti oko vrata jer mu je (po moći) tamo negdje do koljena, da se malo našalim. Hoćete-nećete, rijetki su kandidati u svjetskim razmjerima koji za sebe mogu reći da rade 16 sati dnevno, te nema te političke stranke u svijetu koja neće žrtvovati svog dojučer visokopozicioniranog člana samo da bi zadovoljila "vladavinu naroda". Ljudski je šaliti se, ali kojom će to velikom moći jedan čovjek ograničenih ovlasti moći promijeniti cijelu hordu korupcijskih (recimo pučkim rječnikom: iskvarenih) "sila zla" koje ruiniraju RH? Vrlo malom ili nikakvom jer to (žalošću i zlopamćenjem naroda) i nije njegov posao. Pisac ovih redaka je svijestan da zakonodavac u svakom sustavu brani pravni poredak neke države (naravno, i svoj vječnotrebajući status), pa ćemo tako u svim sustavima, bili oni diktature, demokracije ili tranzicijokracije, zapravo naći zakonodavce i pravnike općenito kako revno održavaju sustave na životu. Upravo zato sustavi i žive (ili preživljavaju) toliko koliko žive, ni manje ni više. Gotovo bi i društvene strukture mogli opisati kao čestične, pa tako male čestice čine zapravo istinsko bogatstvo neke (ne)promjenljive strukture (zapravo, više njih). Mali ljudi, u vama leži bogatstvo pojedine i svih država svijeta i nemojte ga potratiti na trivijalnosti i pričice prije i poslije izbora jer to ne vodi do istinskog preporoda nekog pojedinca, države i svijeta u cijelosti. Od početka "demokracije" u RH pobjednici na izborima odnose svojevrsnu Pirovu pobjedu. Kamo sreće da je odnesu daleko od RH. Uvijek su tu neke nedorečenosti, dugovi iz prošlog sustava, od prošle vlasti i sl.

Pogledajte samo koliko je dosad bilo lokalnih, državnih, pa i ova dva kruga predsjedničkih izbora, te se nitko nije dosjetio priložiti dodatni referendumski listić da li ste za ulazak u EU ili niste. Pa neću valjda biti za ili protiv ulaska u EU samim izborom predsjednika RH! Štoviše, referendumsko pitanje ulaska u EU moglo je biti naznačeno na istom (izbornom) listiću, te bi se tako uštedjela znatna sredstva. Ovako je realno pitanje želimo li mi u EU na pošten, pravedan, pravno utemeljen i uopće razuman način. Ne zaboravimo da nas u EU neće dovesti otvaranje i zatvaranje pojedinih poglavlja pregovora jer EU pozorno motri na brutto-nacionalni dohodak po glavi stanovnika i iskvarenost sustava. Ne bih se začudio da uopće ne bude referenduma o pristupu RH u EU (što je očito pravno neutemeljeno), ali i jednako tako spletom okolnosti izazvanog neprimanja u EU, te da u križnoj vatri prepucavanja budu lažirane različite statistike potrebne birokraciji Europe i svijeta, što nas dovodi do nekog drugog općeljudskog prava na svoje mišljenje ili pak na nešto dosta različitije od "volje" ili "vladavine naroda" koju provode i predvode pojedinci. RH se mora bojati istinske volje naroda, a ne pojedinih stranaka, te bijesa EU u slučaju lažiranja podataka jer ćemo prije mi financirati njih (što i činimo), a ne oni nas jer im to, europski i birokratski praktično, i nije posao.

Dodao bih da je svaka država proizvod (pro)padajućeg, što bi se u narodu reklo, kurbinog pira. Usudio bih se citirati riječi koje smatram izniknućem i stečevinom krležijanstva: "To je svake države obećani raj, a na kraju završi kao običan kurveraj".

Đivo Bašić