Gospar Đuro Vuić (rođ. 1924., podrijetlom iz Komolca) jedan od najstarijih starosjedilaca Gruža, zasigurno pravi Gružanin i strastveni lovac, ispričao mi je 26. srpnja 2009. neka svoja sjećanja o starom Gružu koja zapisom treba oteti zaboravu. U vrtu ispred njegove kuće na gruškoj obali (Obala Stjepana Radića 1) leži staro sidro koje je uspio spasiti od radova nasipanja i proširenja gruške obale (nakon ukidanja tramvanja 1969./1970.), tako što je zamolio ondašnje radnike da mu prenesu inače teško sidro čemu je dobro poslužila dostupna dizalica "Lorena". Sidro se nalazilo postavljeno uspravno, te očito ispod razine današnjeg (tada nepostojećeg) asfalta, neposredno blizu semafora, na odvojku puta koji danas vodi iz Gruža za Lapad. Ukopano donjim dijelom, stršilo je željeznim strukom i aniom (karičnjakom, prstenom, alkom) na kraju za privez brodova. Tako je gospar Đuro spasio sidro i očuvao ga za budućnost. Inače, na mjestu gdje su današnji semafori u Gružu (blizu Minčete) prije je bio zapravo prometni kružni tok (tijek). Kaže mi je da je bilo još dva takva sidra, te su također služila kao bitve (za privez) brodova ondašnje Dubrovačke plovidbe ("Dubac", "Kumanovo", "Kralj Aleksandar", "Petka", "Šipan"). Sjeća se kako se tu, danas bi (još uvijek) rekli ispred Minčete, vezivao i brod-magazin "Pelješac", te nekadašnji školski brod "Margita". Usput spomenimo da "Margita" bijaše hrvatski školski brod (nabavljen 1894.) u vrijeme kad školske brodove nisu imale Engleska, Francuska i druge velike države!

Spominje se gospar Đuro da su iza Minčete (bivša pekara) Talijani izgradili postrojenje za preradu riže koju su stanovnici prozvali "rižana". Njegova none (umrla 1935.) pričala mu je da su za vrijeme Austro-ugarske, jer je onda bila kraća gruška obala, dolazili hidroavioni (ispred tada nepostojeće Minčete), te je tamo bio svojevrsni hangar. Djeca su se igrala oko nožica tih zrakoplova. Bilo je čak i patki koje su dolazile, pa bi pokoja završila kao puškom usmrćen ulov. Tada nije bilo pandivjerne za ribolov, pa su djeca kriomice išla otkinuti konjima vlati od repa kod konjovlasnika ("šefa štala") g. Merčepa, tamo prema nekadašnjoj Raguzeji (Ragusea - zgrada Dubrovačke plovidbe). Trebalo je znati smotat' te vlati da bi postale sredstvo za ribanje. Blizu se nalazila i baraka od mornarice ("Marina"). Također i sidrište za minolovac "Orao" i duguljasti brod "Drager". Tuda bijaše i velika catara (od tal. zattera, venecijanski zatara; splav, nisko plovilo za rad na obnovi broda u luci) gdje su se oni igrali kao djeca. Pokraj današnje crpne postaje (iliti benzinske stanice) nekoliko je stabala od kojih je jedno (ovo prema glavnom putu i Remizi) zapravo (na ovom području neuobičajeno) stablo (od) pluta. Donio ga je kap. Kuzma Dragojević (Gružanin, podrijetlom s Korčule) oko 1947. godine. Inače, gospar Dragojević je preživio konvoje na Atlantiku tijekom II. svjetskog rata, pa je to bio njegov svojevrsni zavjet (mlađim naraštajima) očuvanja za budućnost.

Inače, u vrtu gospara Vuića nalazi se kapelica nepoznatog titulara. Preslica (bez zvona) oštećena je na obje strane granatama u Domovinskom ratu. Tijekom rusko-crnogorske navale, pljačke i paleži 1806. ovog područja uništene su knjige koje bi dosta toga otkrile o starom Gružu. Gđa. Dubravka (Beba) Beritić nije uspjela pronaći kome je posvećena crkva, a rekla je i da to područje nekada bijaše "otok". Tijekom kopanja bunara u Remizi u dubini su nađeni žali, a također i kod obnove kuće (neuobičajeno nakošeno postavljeni "temelji od ploča"). Niko Gjivanović, Crkvice u Dubrovniku nazad 500 god., Narodna svijest, god. XII, br. 19, (17. V. 1930.), Dubrovnik, 1930, str. 4, kaže da su stari nazivi crkvica bili u svezi bliže kuće ili stanovanja starih vlasteoskih obitelji, te su neki nazivi crkvica tijekom vremena dobili izmijenjene, "na pučku" prekrojene ili skraćene nazive od kojih se "prvotni pravi imenski oblik" slabo nazire, a ponekad je ime sveca zamijenjeno drugim titularom. Nekim je crkvicama mijenjana veličina i oblik, te čak i prvotni položaj. Lujo Vojnović, Dubrovačko-gruške prodaje kuća i ulice staroga Dubrovnika (XIV.-XVII. vijeka), Rad JAZU, knj. 196, Zagreb, 1913, str. 121, kaže da je postojala jedna crkva Sv. Mihajla "na moru". Lukša Beritić, Ubikacija nestalih gradjevinskih spomenika u Dubrovniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10, Split, 1956, str. 16, 53, kaže da je u velikom potresu 1667. izgorio arhiv nadbiskupije, pa tek otad počimlju knjige (vizitacije) dubrovačke nadbiskupije. Nekadašnja crkva Sv. Lucije u starom gradu spominje se početkom XVI. stoljeća, na mjestu otad više nespominjane stare crkve Sv. Mihajla "na hridinama". Josip Lučić, Historijska topografija dubrovačke Astareje (do god. 1366.), Anali, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962, str. 295, kaže da su u Gružu, pored ostalih, postojali sakralni objekti santo Serixto (santo Serico, 1363.), na putu za Rijeku ecclesia Transfigurationis (1285.), santo Usmeth od Gruža (1348.), crkva Sv. Vlaha "na obali blizu/poviše? puta" (1348.) na imanju Gundulića, a prema oporuci B. Gundulića trebala se 1348. izgraditi "na mjestu dominikanaca jedna kapel(ic)a... zvana Sv. Marija".

U vrtu gospara Vuića nalazila se do 1937. (brodo)remontna radionica "Orlić i Musladin" (kasnije iza Elektrojuga). Inače, nasulo se dosta materijala (za koje gospar Vuić ne zna odakle je sve dovučeno) da bi se dobila današnja razina (asfalta). Još dva sidra leže ("možda i na dubini od 2 metra") na tom potezu ukopana tim nasipom (gdje je današnji park, od rive prema Minčeti-Elekrojugu-Raguzeji), udaljena (jedno od drugog) 20-22 m. Nije poznato jesu li također zglobna sidra jer bijahu vidljiva samo u gornjem dijelu metalnog struka. U slučaju da se bude kopalo to područje, trebalo bi izvaditi ta sidra, te ih u cijelosti vidljive možda čak prezentirati na samom mjestu nalaza kao uspravne spomenike-pokazatelje koliko je nekad gruški zaljev bio veći, ili ih pak smjestiti ispred kakve ustanove ili hotela čiji će djelatnici, s vremena na vrijeme, izdvojiti malo vremena i brinuti o njima (premaz crnom polumat piturom "Hammerite" osigurava zaštitu za 6 godina). Zglobno (patentno) sidro u vrtu gospara Vuića oblikom sliči formi između tzv. tipa "Tyczak" i "Rynvaart", ali vjerojatno se radi o inačici manjih dimenzija Bryersovog "pouzdanog" sidra bez prečke (oko 1890.). W. L. Bryers iz Sunderlanda u Engleskoj konstruirao je takva sidra krajem XIX. stoljeća. Prvo je patentirao 1887., te ih izradom usaršio 1890. i 1900. godine. Zanimljivo je da je W. L. Byers bio načitan i očaran onodobnim otkrićima Troje arheologa Heinricha Schliemanna. Zbog toga je svojim brodovima davao imena Homerovih heroja, te čak na krakovima sidara svoje tvrtke oblikovao svastiku (prihvatio ju je i na vlastitoj zastavi) koja se inače nalazila na posuđu otkrivenom u Troji. Gruško sidro je jednostavnije izrade i znatno manjih dimenzija, bez tih oznaka. U kasnijim razdobljima razvića sidara ona se usavršavaju što se odražava u vidu manjih dimenzija i težine sidra.

Sidro je simbol nade, postojanosti, stabilnosti, mirnoće. Za sidro se na engleskom jeziku (anchor) kaže da je foul ili fouled, ili kad je zakačilo zapreku ispod mora (vode), ili kad brod, uslijed skretanja vjetra, zaplete nezategnuto (sidreno) uže uokolo (okrenute) prečke sidra ili gornje kuke sidra od toga. Po teretu posljednjeg (po redu), od toga da izbjegne pozornosti oštrog motrenja, naz(i)vana je pomorčeva nemilost (sramota). Zabrtvljeno (zapleteno) sidro (engl. foul anchor) može također simbolizirati čamac i jarbol, u kojem slučaju ima značenje spoja ženskoga (zaštitničkog mjesečeva čamca) i muškog (faličke motke ili jarbola). U Egiptu je ovaj simbol bio (p)ojačan omotanom "zmijom života" uokolo jarbola. Prikaz sidra i dupina simbolizira sidro kao sporost i dupina kao brzinu, tako da zajedno prikazani predstavljaju sretnu sredinu iliti "žuri polako" (lat. festina lente).

Sidro je kršćanski simbol spasa, postojanosti, istinske vjere. Za vječnu silu Božjeg promisla u biblijskoj Poslanici Hebrejima se kaže: "Ovu nadu imamo kao pouzdano i čvrsto sidro duše...". (Heb. 6, 19). Sidro je zaštitni znak Sv. Klementa (osuđen na bacanje u more kao privezanik uz sidro), te Sv. Nikole, biskupa iz Mire, zaštitnika pomoraca. "Mučeništvo Sv. Klementa" je naslikao Bernardino Fungai (York City Art Gallery), a tu su brod, te sidro (privezano za vrat biskupa koji odgurnut pada u more s bande od broda), prikazani u srednjovjekovnom ozračju. Sidro prikazano s dupinom simbolizira i Krista na križu (npr. delfin prikazan uvijen oko sidra na podnom mozaiku u Delosu u Grčkoj), a tako je izgledao i logotip poznatih mletačkih tiskara i nakladnika Alda i Paola Manuzia (od kraja XV. do kraja XVI. stoljeća; engl. Aldine Press), koji su tiskali više klasičnih djela na grčkom i latinskom jeziku, te u novije vrijeme logotip izdavačke kuće Chatto & Windus u Londonu. U ranokršćanskoj umjetnosti sidro je rabljeno kao prikriveni oblik križa i nade. Istaknute pomorske nacije rabe sidro kao simbol sigurnosti, osiguranja (zaštite) i dobre sreće.

Đivo Bašić

{mxc}