EPK i subkultura

Za objasniti fenomen „europske prijestolnice kulture“ (tzv. „EPK“) možemo govoriti o posljedici, ali po meni ne bi bilo ni uzroka. Osobno sam mislio da će „europska prijestolnica kulture“ biti Pula, ali postala je Rijeka kao možda najorganiziraniji, najnapredniji (u smislu sofisticirane pozadine upravljanja) i (kulturno) najbolje plaćeni grad u RH. (Hrvatska je država paradoksa: tako imamo prestižna dostignuća u pogledu električnih automobila dok su u Rijeci uvedena „hibridna“ umjesto da gradovi investiraju u razvijanje autobusa na akumulator i solarne kolektore.)

Neprihvatljivo je da Zadar nije ušao u „drugi krug“ što dostatno govori o tim „krugovima“. Dubrovnik je imao imaginarnu EPK-šansu koja je to i ostala. Važno je i pitanje granica Grada (Dubrovnika) jer smatram da Grad u tom smislu mora predstavljati cijelo područje Dubrovačke Republike koje je potrebno urediti (od Konavala i Župe do Pelješca). Grad bez područja (Dubrovačke) Republike glava je bez tijela, a Republika bez Grada obezglavljeno je povijesno biće smisla života(renja).

Postoje mnoga kulturna i turistička „zdanja“ koja još nisu obnovljena (od Domovinskog rata i prije) što će i kasnije SredstvaBivšim kolonijalnim silama kao predvodnicama EU ne bi baš pala kruna s (financijske) glave kada bi u potpunosti izdvojile sredstva npr. za kompletnu obnovu stonskih zidina i sl. Dapače, to bi bila i moralna dužnost svijeta kojim načelno vlada čovjekoljubništvo (tzv. filantropija). Stvarnost pak ima neko drugo lice odnosno više njih: i stvarnosti i obraza od tak(t)-potpetica.biti posebno problematična priča. Ipak, sve se to može obnoviti do 2020. godine, ali nisam poklonik činjenice obnavljanja koje će koštati 3-20 puta skuplje nego što bi u biti trebalo (izdvojiti) za gotovi „kulturni proizvod“. Izdvajanje po principu 60% i 40% za „europsku prijestolnicu kulture“ smatram neprimjerenim, već bi EU trebala izdvajati sredstva u potpunosti (100%). Nadalje, EU bi baš trebala obnavljati zapuštene i ruinirane gradove i njih proglašavati „prijestolnicama kulture“ diljem Europe, možda i do stotinjak gradova i gradića godišnje, ali tu je i pitanje sredstava koja nisu svih građana i o kojima svejednako ne donose odluke upravo ti svekoliki građani EU.

Jer znači li „dojam komisije“ neko novo „zlatno tele“ obožavanja i nužnosti pokoravanja? Tu leži bit p(red)određenosti kulture modernog svijeta. Bivšim kolonijalnim silama kao predvodnicama EU ne bi baš pala kruna s (financijske) glave kada bi u potpunosti izdvojile sredstva npr. za kompletnu obnovu stonskih zidina i sl. Dapače, to bi bila i moralna dužnost svijeta kojim načelno vlada čovjekoljubništvo (tzv. filantropija). Stvarnost pak ima neko drugo lice odnosno više njih: i stvarnosti i obraza od tak(t)-potpetica.

Zašto nešto skrivati od vlastitog naroda

Potrebno je razlučiti narode Europe, samu Europu (kao pojam) i Europsku uniju (EU). Ovaj zadnji EU-realizam ne PortalZašto npr. ne postoji posebni program i portal gdje se mogu iščitavati ili su doneseni svi članci ugovora RH s EU, regeste (popisi) i sažetci s objašnjenjima? Zašto je poglavlje o (pravo)sudstvu (bila i ostala) tabu-tema? Zašto ne reći narodu da su za tisuće ispisanih stranica na stranom jeziku i (djelomičnom) prijevodu na hrvatski jezik „krivi“ građani jer oni plaćaju tu „igru razmjene“ tisuća EU-honorara i plaća?bi postojao da nije korporacija i banki, a budući da one polažu temelje prošlim, sadašnjim i budućim ratovima do srži su zločinačkog karaktera. Također možemo dodati da pojedinci ne mogu predstavljati cijele narode, „demokracija“ („vladavina naroda“) je u biti pojedinačni izbor filtriranog mišljenja stranački orijentirane grupe ljudi kroz usta njih nekolicine, kao i neprimjereno baljezganje o EU-događajima na više-manje lokalnim dnevnim vijestima televizije i koje (samo po sebi) ne izlazi iz tih gabarita gluposti (jer za to postoje Internet-portali i dr.).

Zašto npr. ne postoji posebni program i portal gdje se mogu iščitavati ili su doneseni svi članci ugovora RH s EU, regeste (popisi) i sažetci s objašnjenjima? Zašto je poglavlje o (pravo)sudstvu (bila i ostala) tabu-tema? Zašto ne reći narodu da su za tisuće ispisanih stranica na stranom jeziku i (djelomičnom) prijevodu na hrvatski jezik „krivi“ građani jer oni plaćaju tu „igru razmjene“ tisuća EU-honorara i plaća? Zašto nešto skrivati od vlastitog naroda (npr. predpristupni pregovori ulaska u EU) i kako se čovjek u suprotnom uopće može javno ili bilo kako drukčije pojaviti i govoriti u lice bilo kojem narodu ovog svijeta? Narodi obično ne izabiru svoje predstavnike za skrivanje stvari i prikrivanje gubitaka jer u suprotnom izborni ne da nisu oborivi ili ništetni, već je samo pitanje mjere dugoročne višestruke štetnosti i pogubnosti istih i sličnih p(r)opuštanja naroda.

Kultura i subkultura

Za objasniti autorsku potragu za značenjem kulture, subkulture i odnosnih fenomena, barem ukratko, moguće je iznijeti razmišljanja trojice autora.

„Ljudska priroda nije sasvim isto što i polje šećerne repe, ali je poput polja valja njegovati - stoga kao što nas riječ 'kultura' pomiče od prirodnoga duhovnome, ona uspostavlja i neku bliskost između njih. Ako smo bića kulture, istodobno smo i dio prirode na koju djelujemo. [...] Kultura nije odvojena od društva niti je s njim posve povezana. Ako je ona na jednoj razini kritika društvenog života, na drugoj ga zagovara. [...] Riječ 'kultura' koja bi trebala označavati vrstu društva, ustvari je normativni način mišljenja tog društva. [...] Kultura se može sažeti kao skup vrijednosti, običaja, vjerovanja i praksi koje čine život neke posebne skupine. [...] Ako je kultura odveć nenastanjena i bestjelesna, kultura je i previše spremna za lokalno nastanjivanje. [...] Ali umjetnička djela za koja se čini da su najnevinija u odnosu na moć, u svojoj ustrajnoj brizi za zamahe srca, mogu upravo iz tog razloga poslužiti vlasti“. (Terry Eagleton, Ideja kulture, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002, str. 13, 15, 35, 46, 57, 64).

„Nema apsolutne moći bez svijeta nad kojim se ona može provoditi, ali nema je niti s takvim svijetom. Bez otpora, moć prestaje sebi biti prezentna i doživljava unutarnji slom; uz otpor, više ne može sanjati o savršenstvu. Ako su civilizacija i barbarstvo bliski susjedi i ujedno zakleti protivnici, to je dijelom stoga što evolucija čovječanstva sa sobom nosi i istančanije tehnike divljaštva. [...] Ljudske su kulture iščeprkane iz kaosa prirode, a bez organiziranog nasilja uključenog u to ne bi bilo eko-ratnika [...] Pothvat izgradnje civilizacije od početka je prožet smrću. Ono što pridonosi ljudskoj kulturi ujedno joj i šteti. Sama sila namijenjena podjarmljivanju kaosa potajno je u nj zaljubljena. [...] U ime želje za apsolutnom sigurnošću gradovi se uništavaju, nedužni građani spaljuju i sakate, a cijeli naraštaji postaju kivni i ogorčeni. [...] U srcu ljudske civilizacije nahodi se ono što joj je iz temelja suprotno. Stanoviti 'terorizam' ugrađen je u našu pomno izrađenu uljudnost. [...] Nije nerazumno zaključiti da bi se, ako se čovječanstvo suočava s nekim katastrofalnim svršetkom, gledano unatrag moglo prosuditi kako njegova postignuća nisu bila vrijedna patnji koje je stajala. [...] Priznati da se, kad je riječ o civilizaciji, teror u smislu barbarstva prostire posvuda nipošto ne znači pokoriti mu se. Isto vrijedi za politički terorizam. [...] Ako teror hoćete djelotvorno iskoristiti, morate priznati njegovu podvojenu narav. [...] Želja je volja sagledana u svjetlu trijeznog razočaranja. [...] Za drevne je Grke to bio tragičan manjak, neka vrsta usađenog kvareža kojemu su dali ime 'hamartia'. [...] Freud je u tom pogledu naučio mnogo od Arthura Schopenhauera, vjerojatno najmračnijeg filozofa koji je ikad živio. U nesmiljeno turobnim Schopenhauerovim tekstovima zatječemo klasičniji koncept volje u činu prometanja u pojam želje, dok se neka uzvišena praznina čije nakane nisu ni najmanje prijateljske, ušuljava u srž sebstva. 'Svako htijenje', primjećuje Schopenhauer, 'proistječe iz manjka, iz nedostatka, i otuda iz patnje'.“ (Terry Eagleton, Sveti teror, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006, str. 18-22, 103).

Neutažena želja za izborom „europske prijestolnice kulture“ u nama neće možda izazvati izraziti osjećaj „patnje“, ali će zasigurno kod nekih, bili oni poklonici ovakvog ili takvog svijeta, izazvati posprdni i cinični osmijeh zadovoljstva (često ćete takve vidjeti na sjednicama raznih razina vlasti jer ne donose /štetne/ odluke o svojim glavama).

„Pojam subkulture je dosta širok. [...] Koliko su slični, a koliko različiti pojmovi poput 'supkultura', 'kontrakultura', 'alternativna kultura', 'kultura mladih', 'rock kultura', 'rave kultura', to ovisi o našoj definiciji, no činjenica je da u suvremenoj sociologiji ne postoji opća suglasnost o tim definicijama i da se pojmovi koriste različito. [...] Supkultura, na razini sociološke definicije, odriče se političkih akcija, stvaranja filozofije potkrijepljene manifestima, alternativnih institucija i medija (od komuna do podzemnog tiska), odriče se i zamagljivanja razlika između posla, kuće, obitelji i slobodnog vremena, što su sve obilježja kontrakulture i što čini osnovnu razliku ova dva pojma. Čak i kad bi u stvarnosti bilo 'čistih tipova' i kad bismo zamislili subkulturu u skladu s navedenim određenjima (ukotvljenu u prostor slobodnog vremena omeđenog školom i roditeljskim domom), morali bismo primijetiti raznovrstan opstanak kontrakulturnih sadržaja u glazbi, stilovima i ritualima subkulturnih grupa. [...] Alternativna scena je pojam koji u ovom slučaju označava prostor u kojem se sreću akteri subkulture, alternativno-kazališni i drugi umjetnički projekti, kao i akteri pokreta i inicijativa.“ (Benjamin Perasović, Urbana plemena, Sociologija supkultura u Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2001, str. 11, 89, 319).

„Zašto su čovjekova društva među sobom postala toliko različita? [...] Razdoblje naše kulturne diferencijacije (iako ne i promjenjivosti naše kulture) sada, kako se SeloDanas pak obranu od divljaštva urbaniziranog, gradskog života upravo predstavlja povlačenje u relativno čistija okružja rustikalnog, seoskog života, te će za ljude koji su ponosno isticali seosko podrijetlo, u nakani gradskog izdizanja, povijest pokazati da je puno bolje i zdravije da su tamo, na selu, i ostali.čini, završava, budući da globalizacija širom svijeta nameće zajednički model prema kojem bismo trebali živjeti. [...] Pokušamo li odgovoriti na pitanje 'Koja su najuspješnija društva u povijesti svijeta?' vjerojatno ćemo odmah pribjeći nepromišljenoj i narcisoidnoj pretpostavci da je promjena mjerilo uspjeha; društva koja su ostvarila spektakularan napredak, širenje i transformacije okoline slave se kao 'velike civilizacije' i uzori koje treba oponašati, čak i ako im je ponestalo snage i ako su od njih ostale samo ruševine. No ako je cilj preživljavanje, najuspješnija su zapravo društva koja su se najmanje mijenjala - koja su očuvala tradicije i identitet, ili su produljila postojanje racionalnim ograničavanjem eksploatacije okoline. [...] Francisco Cuellar, koji je preživio brodolom [španjolske] Armade 1588. i poslije zapisao prikaz bježanja kroz Irsku, svoje je domaćine bez imalo sustezanja nazivao divljacima; unatoč odanosti katoličanstvu, u njima baš i nije vidio braću koja pripadaju istoj religiji. Škoti iz visočja i s otoka u istom su se razdoblju suočavali sa sličnom sudbinom: i dok su Englezi pokoravali Irce, stanovnici nižih škotskih predjela na sličan su način ratovali protiv susjeda na sjeveru i zapadu. James VI. - koji će ubrzo postati engleskim kraljem Jamesom (Jakovom) I. - užasavao se onih 'najdivljačkijih' dijelova svoga kraljevstva, te je nudio velikodušne fiskalne poticaje konkvistadorima koji su bili voljni nekako ih 'upristojiti', bez obzira na sredstva. [...] Henry VIII. slično je razmišljao o jadnome Lincolnshireu - 'krajnje neljudskom i zvjerskom kraju' - kada su se njegovi stanovnici drsko pobunili protiv njegove tiranije. [Možda je susljedno razumljivije zašto Velika Britanija kao perjanica EU ne želi u vlastitu zemlju uvesti euro kao obveznu valutu jer je moguće smatra „divljom“.] [...] Rat protiv divljih ljudi - za razliku od rata protiv čudovišta i mitskih zvijeri - bio je toliko česta tema prikaza viteških aktivnosti da je teško oteti se dojmu da je obrana civilizacije od divljaštva bila plemenita obveza svakog gospodina i viteza.“ (Felipe Fernández-Armesto, Mislite, dakle, da ste ljudi?, Kratka povijest čovječanstva, Barka, Zagreb, 2005, str. 41-42, 114-115, 121).

Čak i oronulog, ukipljenog Orlanda. Danas pak obranu od divljaštva urbaniziranog, gradskog života upravo predstavlja povlačenje u relativno čistija okružja rustikalnog, seoskog života, te će za ljude koji su ponosno isticali seosko podrijetlo, u nakani gradskog izdizanja, povijest pokazati da je puno bolje i zdravije da su tamo, na selu, i ostali.

Đivo Bašić