Po čemu se Armenska apostolska Crkva razlikuje od drugih?

Armenija je prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao državnu religiju, 301. godine. Prvi navjestitelji kršćanstva u Armeniji, propovjednici i utemeljitelji Armenske Crkve bili su apostoli Bartolomej (Bartul) i Juda Tadej, a prvi imenovani biskup Zakarija (68. – 72.). Smatra se da je apostol Juda Tadej donio Riječ Evanđelja na granice Velike Armenije 43. godine, kao i vršak koplja kojim je proboden raspeti Isukrst, a apostol Bartolomej sliku Majke Božje koju je uzeo sa sobom. Armenci pak svojim apostolom smatraju i sv. Grgura Lusavoriča (Prosvjetitelja) (239. – 325./326.), koji je pokrstio kralja Tridata III. (286. – 342.), a s njim i armenski narod. Većina Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj Crkvi, ali postoji i Armenska katolička Crkva koja je u potpunom zajedništvu s Apostolskom Stolicom i njezinim poglavarom papom. Armenokatolici posjeduju isto hijerarhijsko zajedništvo, iste sakramente i isto ćudoređe kao i katolici zapadne Crkve, ali u sklapanju unije zadržali su u bogoslužju armenski obred i stari armenski jezik – grabar (potanko v.: Bagdasarov, Artur. 2021. Armenska Katolička Crkva. Zagreb: Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu).

Apostoli Juda Tadej i Bartolomej

Krštenje kralja Tridata III. i životopis Grgura Lusavoriča (Prosvjetitelja), goblen iz 18. st.
Katolički muzej mhitarista u Beču

Armenska apostolska Crkva (arm. Հայ Առաքելական Եկեղեցի, Hay Arakelagan Yegeghetzi) pripada obitelji staroistočnih Crkava koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska sabora te zbog toga imaju malo drugačiju kristologiju, hijerarhiju i obrede u odnosu prema Rimu i Bizantu.

Kristologija

Armenska apostolska Crkva prihvaća samo prva tri ekumenska sabora, ima nešto drukčije kristološko nazivlje od „kalcedonskih“ Crkava. U vrijeme kristološke rasprave na 4. kalcedonskom saboru godine 451. o tom jesu li u Kristu nazočne dvije naravi, ljudska i božanska, ili samo jedna, božanska, kalcedonsko vjerovanje jasno je izreklo vjeru u dvije naravi u Kristu. One nisu međusobno pomiješane i božanska narav nije poništila ljudsku. Takav crkveni nauk nije prihvatila armenska Crkva, jer ga je vidjela kao odstupanje od nauka Ćirila Aleksandrijskoga o Kristovu jedinstvu. Glavna je razlika od drugih crkava u dogmi o „mješavini” božanske i ljudske prirode Krista. Stoga je armenska Crkva držala kako je trebalo biti proglašeno da je Krist „od dvije naravi”, a ne „u dvije naravi”. Ipak, u drugoj polovici 20. st. armenski miafizitski crkveni nauk prihvaćen je kao moguće tumačenje pravovjernoga shvaćanja kršćanske vjere, a to su potvrdili vrhovni poglavar Katoličke Crkve Ivan Pavao II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartol I. (Bartolomej).

Hijerarhijski ustroj

Osnovna podjela vjernika jest na dva staleža, klerike i laike. S obzirom na stupanj svetoga reda, klerici se dijele na biskupe (arm. episkopos), svećenike (arm. kahana) i đakone (arm. sarkavag). Na vrhu armenske crkvene hijerarhije stoji katolikos (grč. katholikos – opći). Katolikos je vrhovni poglavar Armenske apostolske Crkve. On stoji, za razliku od Katoličke i Pravoslavne Crkve, za stupanj više nego biskupi. Katolikos ima iznimno pravo blagoslivljati sveto ulje (svetkovina se uljovarenja događa jedanput u sedam godina) i posvećivati biskupe. U njegovu nadležnost ulazi blagoslivljati nove crkvene zakone, prihvaćati nove blagdane, osnivati nove eparhije (dijeceze), sazivati crkveni sabor i druga pitanja iz ovlasti crkvenoga upravljanja. To ne mogu ni biskupi ni svećenici. Službena je titula katolikosa – Njegova svetost Vrhovni patrijarh i Katolikos svih Armenaca. Katolikosa bira Crkveno-nacionalni sabor, najviše tijelo armenske Crkve. Sabor se sastoji od svećenstva i svjetovnjaka.

Armensko svećenstvo

Zarediti se za svećenika može samo đakon. Svaki svećenik prvo mora postati đakon pa onda svećenik. Svećenici i đakoni nisu obvezatni na celibat, no biskupom može postati samo neoženjeni svećenik. Celibat za biskupa uveden je još u 13. stoljeću. Oženjeni svećenik (arm. ter ajr) prije zaređivanja mora biti u braku najmanje godinu dana i imati sina. Neoženjeni svećenik (arm. abeha) u isti dan nakon zaređivanja daje zavjet beženstva i stavlja klobuk (arm. vegar) kao simbol odricanja od svijeta. Đakon se zaređuje iz broja crkvenih lektora (arm. dlir) On pomaže biskupu i svećeniku u liturgiji, no sam ju ne može obavljati. Lektori se sa svoje strane dijele na psalmopjevce, crkvenjake, nažigače, ključare. Biskupi nose mitru sličnu latinskoj, a ostali svećenici s nižim stupnjem svetoga reda mitru sličnu bizantskoj. I jedni i drugi nose plašt s visokim ovratnikom, prepoznatljivi su po kukuljicama stožasta oblika. Svećenik za vrijeme slavljenja mise i podjeljivanja ostalih sakramenata često u desnoj ruci drži križ kojim blagoslivlja nazočne vjernike.

Odavna u hijerarhiji armenske Crkve postoji znanstveni stupanj vardapet (vjeroučitelj, nastavnik) i vrhovni vardapet. Vardapeti sliče katoličkim profesorima, magistrima i doktorima teologije. Dobiti počasni stupanj vardapeta mogu samo neoženjeni svećenici. Vardapet dobiva palicu s dvoglavim zmajem koji simbolizira mudrost i pravo tumačiti Božju riječ, poučavati i predavati.

U suvremenom hijerarhijskom sustavu armenske Crkve postoje dva katolikosata i dva patrijarhata koji vode armensku pastvu u različitim mjestima zemaljske kugle. Poglavar je Armenske apostolske Crkve od 27. listopada 1999. godine vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca Garegin II. (Ktrič Nersisjan) koji je smješten u Ečmijadzinu (Armenija) i od 1995. godine cilicijski katolikos Aram I. (Petros Kašišjan) – u Anteliasu (Libanon). Postoje također carigradski patrijarh i jeruzalemski patrijarh. Carigradski su i jeruzalemski patrijarsi u crkvenom značenju nadbiskupi.

Euharistija i blagdani

U armenskoj Crkvi postoji sedam sakramenata: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Euharistijski kruh u armenskoj je Crkvi beskvasan, a vjerski blagdan Krštenja Gospodinova i Božić slave se u isti dan 6. siječnja prema staroj kršćanskoj tradiciji. Nakon Božića u Armeniji se svetkuje Dušni dan (arm. Mereloc). Armenokatolička Crkva za razliku od Armenske apostolske Crkve slavi Božić 25. prosinca, a Bogojavljenje – 6. siječnja. Liturgijska je godina podijeljena na sedam ciklusa, od kojih svaki sadržava približno po sedam nedjelja. Nedjelje su samo dan Gospodnji i na taj se dan ne može slaviti nikakav svetac. Svi se marijanski blagdani shvaćaju kao „Gospodnji“ zbog tijesne povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja. U crkvenom kalendaru postoje tri vrste blagdana. Prvu skupinu čine Gospodnji blagdani koji su posvećeni Isukrstu. U drugu skupinu spadaju blagdani svetaca, a u treću dani posta, svaka srijeda i petak. Postoje i tjedni blagdani. U kaležu za euharistijsku žrtvu rabe samo vino, bez miješanja s vodom. Armenci se križaju s pomoću tri prsta, ruka ide od čela do prsa i od lijevoga ramena k desnomu, a na koncu križanja dlan stavljaju na prsa.

Sveta pričest

Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije (arm. Verapohumn Surb Astvacacin ili kako ga u narodu nazivaju – Hahohornek). Nakon liturgije obavlja se blagoslov grožđa

Blagdan Uzvišenje Svetoga Križa (arm. Hačverac)

Obred mata(g)h

Armenski obred stari je kršćanski obred koji je nastao i razvijao se u Armenskoj apostolskoj Crkvi. Jedna od obrednih osebujnosti vjernika armenske Crkve jest matah (doslovno „donijeti sol“) ili dobrotvorna gozba za sirotinju. Osnovna je svrha mataha ne u prinošenju žrtve nego u donošenju dara Bogu u obliku pružanja milosti siromasima i donacija. Tradicija je mataha povezana s Gospodnjim zavjetima: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuće pravednih“ (Lk 14, 12-14). Matah se ispunjava najčešće kao zavjet uspjela ishoda kojega događaja, kao naprimjer povratak sina s ratišta ili ozdravljenje teškoga bolesnika, člana obitelji, a također kao zamolba za pokoj duši umrloga. Matah se može činiti i u vrijeme velikih crkvenih blagdana ili kao zajednička gozba članova župe ili bratovština. To nije u pravom smislu riječi crkveni obred. Sudjelovanje je svećenika u obredu ograničeno. Svećenik samo blagoslivlja sol koju je donio u crkvu dobročinitelj za matah. Prije ceremonije, životinja se obvezatno hrani solju, posvećuje se u crkvi, nakon čega se javno kolje. Prema tradiciji za matah kolju mužjake: junca, ovna, pijetla. Kuhaju meso u vodi s blagoslovljenom soli, a zatim ga razdjeljuje sirotinji. Meso se ne može čuvati doma nego ga moraju razdati istoga dana nakon klanja.

Armensko pismo i armenski križ

Od 384. godine Armenska apostolska Crkva ima neovisnost, vlastitu kulturu, jezik i pismo koje je načinio oko 406. godine svećenik sv. Mesrop Maštoc (oko 361. – 440.). Početkom 5. stoljeća prevedeno je Sveto pismo kao prvo pisano djelo na armenskom jeziku. Njegovo je pismo imalo 36 znakova, a nakon 12. st. dodana su još dva slova, tako da današnje armensko pismo ima 38 znakova, od kojih su mnogi sačuvali prvotni izgled. Nekada su, prije preuzimanja sustava arapskih brojki, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost od 1 do 9.999, kao i slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuje. Prvo slovo alfabetnoga niza označuje Boga (arm. Astvac), a zadnje – Krista (arm. Kristos). Bogoslužje se održava u armenskoj crkvi na staroarmenskom jeziku (grabar), a propovijedi svećenik izriče na suvremenom armenskom jeziku. Sredinom 6. stoljeća Armenska apostolska Crkva uvodi i vlastito računanje vremena.

Sirun Jeretzjan, Beautiful Alphabet, 1993. (Armenski alfabet)

U kulturnoj i duhovnoj tradiciji Armenaca bilo je izrađivanje i postavljanje velikih kamenih križeva koje se naziva armenski hačkar (arm. hač 'križ' + kar 'kamen' = 'kameni križ'). Hačkar je vrsta armenskih povijesnih spomenika, obično uspravna pravokutna kamena ploča s rezbarenim likom križa oko kojega su obilato isklesani različiti biljni, životinjski i apstraktni ornamenti. Čest je motiv na hačkarima Sunčani disk ili rozeta koja simbolizira vječnost. Hačkar je ne samo kameni križ nego i duhovni, kulturni i umjetnički simbol armenskoga naroda. U ranom srednjovjekovlju simbolizira pobjedu kršćanstva u Armeniji. Umjetnost hačkara i sada je živa i vrlo popularna u Armeniji (v. ovdje).

Suvremeni armenski hačkari s prikazom Drveta života, križa u cvjetanju i Sunčeva diska

Relikvije

Armenska Crkva jest čuvar mnoštva relikvija: koplje kojim je proboden Isus Krist, desnica sv. Grgura Prosvjetitelja, ostatci drva Noine arke. U Ečmijadzinu se čuvaju i relikvije sv. Ivana Krstitelja, sv. Stjepana Provomučenika, svetih apostola Tadeja, Bartola, Andrije, Tome te ostatci križa na kojem je raspet Isus i Kristove trnove krune. Prema predaji koplje je donio u Armeniju apostol Tadej. Desnica Grgura Prosvjetitelja simbolizira duhovnu i crkvenu vlast vrhovnoga patrijarha i katolikosa svih Armenaca. U tijeku uljovarenja katolikos blagoslivlje sveto ulje kopljem i desnicom sv. Grgura Prosvjetitelja. Ostatci Noine arke, koja je stala na Araratskim planinama (Post 8, 4), našao je, uz Božju providnost, u 4. st. biskup Jakov Nisibinski. Godine 1766. djelić drva Noine arke katolikos Simeon Erevanci poslao je na dar ruskoj carici Katarini II.

Longinovo koplje u Ečmijadzinu

Armenske crkve mogu se prepoznati po svojim karakterističnim kupolama na bubnjevima, križnom tlocrtu, skromnoj unutrašnjosti zgrade i najmanjem broju sakralnih slika. Tijekom bogoslužja u armenskoj crkvi, posebne duhovne himne zvane šarakani pjevaju se uglas. Armenske crkve također imaju klupe, iako manje od katoličkih crkava, ali više od pravoslavnih. Smatra se da bi bolesni, nemoćni, starije osobe ili djeca trebali moći sjediti tijekom armenskoga bogoslužja. Oltar je (arm. horan) u istočnom dijelu crkve odvojen crkvenim zastorom. Iza oltara se obično nalazi slika Bogorodice s Djetetom. U armenskim crkvama svijeće se postavljaju na poseban način – u posebne pravokutne posude napunjene pijeskom i vodom.

Prvostolni sveti Ečmijadzin

Ečmijadzinski oltar

Bogorodica s Djetetom

Za razliku od katolika ili pravoslavaca, armenska Crkva praktički nije imala ženskoga redovništva. Armenci vjeruju da žene trebaju rađati ratnike, a ne čamiti u samostanu. A redovništvo danas ostaje, pretežno, samo muško. Armenci su tijekom svoje mukotrpne povijesti sačuvali svoj nacionalni, vjerski i jezični identitet.

Artur Bagdasarov

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.