O jeziku rodne ravnopravnosti

U Institutu za hrvatski jezik nedavno je objavljena monografija Muško i žensko u hrvatskome jeziku Milice Mihaljević i Lane Hudeček, projekt (2017. – 2024.) Odjela za hrvatski standardni jezik. Monografija je vrlo aktualna i zanimljiva u sadašnje vrijeme jer istražuje i prikazuje muško-ženski odnos u hrvatskom standardnom (književnom) jeziku sa stajališta ravnopravnosti spolova, opisuje i raščlanjuje mocijsku rječotvorbu, donosi mocijske parnjake u narodnim poslovicama i frazemima, u osobnim ženskim i muškim imenima itd.

Knjiga je namijenjena ne samo jezikoslovcima nego će biti zanimljiva i širokomu krugu porabnika (korisnika) te se nadam da će izazvati javni i stručni interes pa i moguću raspravu u bitnim institucijama. U vezi s aktualnosti teme htio bih izraziti nekoliko osobnih misli koje se tiču jezika rodne ravnopravnosti u odnosu na mocijske parnjake.

Godine 2018. Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) u proceduru je uputilo prijedlog Zakona o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama u RH koji je pisan cjelovito u ženskom rodu. U nacrtu toga Zakona o udžbenicima stoji mjesto učitelji – učiteljice, mjesto ravnatelji –ravnateljice, mjesto ministri – ministrice i sl. Ministarstvo uprave RH (Ministarstvo pravosuđa i uprave RH) odbacilo je prijedlog nacrta Zakona o udžbenicima iz 2018. s obrazloženjem da je pisan u ženskom rodu bez porabe uobičajenoga nazivlja usvojenoga u zakonskim propisima. Taj bi pokušaj uvođenja samo ženskih imena podrazumijevao da su svi zakonodavni akti uključujući Ustav RH rodno diskriminatorski, jer se u njima ne rabe dosljedno oblici ženskoga roda. Uzgred budi rečeno da mnoštvo jezika uopće nema kategoriju roda, primjerice, suvremeni armenski, finski, japanski, kineski, korejski, laoski, mađarski, perzijski, turski, svahili i dr. Znači li to da time ne izražavaju ili obratno izražavaju bilo koju ravnopravnost?

U pojedinim normativnim priručnicima katkad se već umjetno uvode pojedini nazivi za vršiteljice radnje, nositeljice zvanja, žene koje se bave određenim zanimanjima.

Stvara se dojam da se radi o nekoj naredbenoj jezičnoj politici ili preporukama EU-a, odnosno o nametanju pojedinih jezičnih oblika koji nisu tradicijski svojstveni tvorbenoj pa ni semantičkoj strukturi hrvatskoga jezika. U hrvatskom standardnom (književnom) jeziku, pa i narodnom jeziku odavno je svojstvena u većini slučajeva poraba gramatičkoga muškoga roda u zajedničkom ili neutralnom spolno istaknutom značenju, a ne često umjetne izvedenice od dotičnih imenica s mocijskim dometkom. Hrvatske imenice koje znače vrstu, zvanje ili zanimanje obično označuju bića oba spola. U jezičnom životu generički neutralan muški rod nikako ne uključuje diskriminaciju žena, već obratno, prikazuje ljepotu svijeta u istovjetnom društvenom i ljudskom skladu žena i muškaraca. Ravnopravnost pojedinih gramatičkih kategorija prečesto ovisi u cjelini o surečju (kontekstu) ili orječku (autorskom tekstu). Oblike ženskoga roda za imenice koje znače zanimanje treba rabiti tamo gdje je njihova poraba u skladu s postojećom normom i ustaljenom jezičnom praksom. Struktura i poraba jezika kao živoga i prilagodljivoga organizma ima i samoregulativnu ulogu i prema potrebi razvija i stvara nove ženske mocijske parnjake bez umjetnoga nametanja i nasrtaja na jezik.

U sadašnjem normiranju pojedinih jezičnih jedinica, poglavito u različitim priručnicima, katkad je teško naći što je doista ispravno, a što ne u hrvatskom jeziku. Pri normiranju jezika treba voditi računa da bilo koje rješenje mora biti ne samo u skladu s ustrojem i strukturom jezika nego i da bude prihvaćeno u jezičnoj praksi. Rodna se ravnopravnost ne rješava ili se ne mora rješavati jezičnim inženjeringom. Rukotvorna i pretjerana umjetna djelatnost mocijske tvorbe, tj. da obvezantno svaka imenica muškoga roda mora dobiti svoj parnjak u imenici ženskoga roda, npr. dometcima -inja, -kinja mijenja djelomice ustaljenu strukturu jezika, obično stvara ili može stvoriti u jeziku razliku između stvarnoga i apstraktnoga. Svugdje u normativnoj djelatnosti mora postojati razumljiv oprez.

O rodno osjetljivom jeziku mora biti rasprava makar na razini Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika ili Vijeća za hrvatski jezik jer je njihova zadaća stručna skrb o hrvatskom standardnom jeziku, promicanje etnolingvokulture, raspravljanje o nedoumicama i otvorenim jezičnim pitanjima te donošenje općih preporuka.

Umjetni autorski prijedlozi koje uključujemo u normativne hrvatske priručnike moraju biti pregledani i raščlanjeni na razini različitih bitnih (relevantnih) institucija jer se tiču važnih škakljivih problema hrvatske jezične zajednice.

Artur Bagdasarov

Školske novine, br. 23-24, 17. lipnja 2025., str. 35.