O normativnim priručnicima i jezičnim savjetnicima

Često u normativne priručnike uključuju: pravopis, pravogovorni priručnik, gramatiku, rječnik i jezični savjetnik. Spadaju li u normativne priručnike i jezični savjetnici?

Na mrežnoj stranici Instituta za hrvatski jezik možemo pročitati: „Normativni priručnici: Hrvatski pravopis, Hrvatski školski rječnik, Hrvatska školska gramatika” (https://jezik.hr/). Ne znam točno, ali čini mi se da je samo Hrvatski pravopis IHJ odobren za školu, i to ga je odobrio MZO, a ne Vlada. Bez obzira na to, svi institutski priručnici imaju normativnu obvezatnost na razini škole, a ne države. Škola je odgojno-obrazovna ustanova i njezini priručnici obvezatni su za školu, a ne diljem Hrvatske. U sklopu Odbora za normu hrvatskoga standardnog (osnovan je pri HAZU 2020.) moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu osnovnih normativnih priručnika na općedržavnoj razini uz odobrenje Vlade, a ne samo škole. Jedna je od zadaća Odbora za normu „raspravljanje o nedoumicama i otvorenim pitanjima hrvatskoga standardnog jezika, a također donošenje preporuka o daljnjem normiranju hrvatskoga standardnog jezika u onim pitanjima gdje u normi postoje ili nastanu nedoumice” (v. https://www.info.hazu.hr/odbori/odbor-za-normu-hrvatskoga-standardnog-jezika/). Ako postoje dvije od pet zadaća Odbora u području daljnjega normiranja hrvatskoga standardnoga književnoga jezika i razrješivanja mogućih nedoumica, onda ih treba rješavati na sjednicama Odbora. U jednoj je od svojih izjava Odbor za normu istaknuo: „Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti nasljeduje zaključke i preporuke Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika koje je pod vodstvom akademika Radoslava Katičića djelovalo od 2005. do 2012. godine. Polazeći od njih u svojem daljnjem radu, i gradeći na njima, Odbor za normu preporuča Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i njezinim razredima primjenu zaključaka i preporuka Vijeća za normu u svim Akademijinim izdanjima i u onim izdanjima kojima je Akademija suizdavač” (https://www.info.hazu.hr/odbori/odbor-za-normu-hrvatskoga-standardnog-jezika/).

Nedavno je u novoj institutskoj knjizi Praktični jezični savjetnik. Lektorske bilješke (Zagreb: IHJ, 2024.) objavljen popis „normativnih priručnika”, institutskih i ostalih, a u uvodu je navedeno što autori smatraju normativnim priručnicima:

Neobično je da su autori u knjizi donijeli tako opširan popis normativnih priručnika, od 1971., i da vele da su oni i danas bitno mjesto za provjeru normativnih rješenja. Pa kako to može biti ako se oni međusobno razilaze u rješenjima? Kako može biti jednako bitno mjesto i Anić-Silićev Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. i Babić-Mogušev Hrvatski pravopis iz 2011. ili Anićev Rječnik hrvatskoga jezika iz 1991. i Veliki rječnik hrvatskoga standardnoga jezika iz 2015. ili čak Školski rječnik hrvatskoga jezika iz 2012.? Zar su i danas svi normativni priručnici od 1971. i dalje relevantni za provjeru normativnih rješenja? To ostavlja, na žalost, dojam kao da se mogu slijediti normativne preporuke iz bilo kojega priručnika. Pripadaju li, primjerice, hrvatskomu standardnomu leksičkomu fondu u Anićevu rječniku iz 1991. riječi kao što su: čigra (hrv. zvrk), kičica (hrv. kist), kičma (hrv. kralježnica), moreplovac (hrv. pomorac), revnjiv (hrv. revnostan), teg (hrv. uteg) i dr.? O Anićevu rječniku različitih izdanja napisano je dosta kritičkih članaka u kojima su osporeni ne samo pojedinačni leksički odsječci negoli i njegova leksikografska koncepcija. U Priručnoj gramatici hrvatskoga književnog jezika iz 1979. čitamo: „Ako se u nepravoj suglasničkoj skupini na drugom mjestu našao suglasnik j (jota), došlo je još u praslavenskoj epohi do pojave koja se zove jotacija (jotovanje)…” ili „Da bi slušalac mogao raščlaniti …” (Zagreb, 1979., str. 1, 480). Je li jotovanje od glagola jotovati i danas norma suvremenoga hrvatskoga jezika u normativnim priručnicima? U Institutovu se Jezičnom savjetniku piše: „Imenice na - oc (čitaoc, gledaoc, slušaoc itd.) ne pripadaju hrvatskomu standardnom jeziku, a imenice na - lac (čitalac, gledalac, slušalac) uz koje postoje i imenice istoga značenja (vršitelj radnje) tvorene od iste osnove na - telj (čitatelj, gledatelj, slušatelj) pripadaju mu rubno te se u takvome slučaju prednost uvijek daje imenicama na - telj” (http://jezicni-savjetnik.hr/). Takvih je i sličnih primjera promjena u normi podosta u normativnim priručnicima od 1971. i mnogi od njih vjerojatno zahtijevaju dodatnu raščlambu što se tiče današnje norme. Potrebna je određena mjera između onoga vrijednoga naslijeđenoga od 1971. i nju treba, naravno, čuvati i onoga što možda treba odbaciti uz vrjednovanje novoga što se prima. Bez ozbiljne raščlambe prijašnjih normativnih priručnika tvrdnja je o „relevantnom mjestu za provjeru normativnih rješenja” neutemeljena. Ispada da su autori Praktičnoga savjetnika IHJ skupili literaturu ili zbirku priručnika, a ne normativne današnje priručnike.

Isto je bez pokrića tvrdnja da „hrvatskosrpski” nije postojao u Jugoslaviji. A što ćemo s jezikom tadanjih partijskih dužnosnika ili s jezikom u administraciji i nazivljem? A što ćemo s Pravopisom hrvatskosrpskoga jezika iz 1960. ili s prva dva sveska Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (adok) iz 1967.? Ako „hrvatskosrpski” nije postojao u Jugoslaviji, zašto se onda pojavila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. i čemu je posvećena? O čem je onda dr. Ivo Škarić pisao: „Za najveći broj Hrvata niske i osrednje jezične kulture beogradski je idiom bio i podsvjesno ostao prestižan. Gotovo uvijek kad takav Hrvat bira 'bolji' izraz izabere onaj koji je došao iz Beograda, osim onih nekoliko svima poznatih srbizama” (Hrvatski govorili!, Zagreb: ŠK, 2006., str. 17). Treba li i dalje pohrvaćivati hrvatski jezik ako je sve bilo besprijekorno s hrvatskim jezikom u tadanje vrijeme?

I u današnjim se normativnim priručnicima može također vidjeti međusobno proturječje i normativnu nedosljednost. Mnoštvo različitih normativnih priručnika i savjetnika u odvojenim se normativnim pravilima razilaze. Svak često na svoj način rješava pojedine jezične dvojbe. Zbiva se čak da jedni te isti autori u normativistici tijekom godine ili dvije iznenada mogu promijeniti vlastito normativno rješenje u svojim publikacijama. U normativnim priručnicima norma je obično jedna te ista, ujednačena. Ne može se u jednom normativnom priručniku imati jednu normu, a u drugom neku drugu, ili u jednom jednu, a u drugom dvije. Katkad proturječje i nedosljednost normativnih priručnika preopterećuju ne samo porabnika, negoli i lektora ili čak kroatista kojima bi normativni priručnici trebali pomoći.

U normativne priručnike autori uključuju i jezične savjetnike, što prema našemu subjektivnomu sudu nije sasvim točno. Savjetnik ne daje konačni odgovor što je norma, on samo opisuje, raščlanjuje, odabire, savjetuje ili preporučuje da je npr. jedna inačica bolja od druge. Autor u savjetniku još točno ne zna hoće li njegov prijedlog postati normom standardnoga književnoga jezika ili će ostati samo kao prijedlog. Jezični savjetnik ne sadržava već gotovo rješenje prema normi, on samo raspravlja što je, gdje i kako bolje. On je podloga za traženje i izradbu normativnih rješenja u pojedinim prijepornim pitanjima govorne kulture i budućih normativnih priručnika. Normativni priručnik obično propisuje normu, a jezični ju savjetnik preporučuje. Savjetnik standardizira normu, a već gotov normativni priručnik ju kodificira. Jezični savjetnik mora biti odvojen od normativnih priručnika jer ne pripada normativnoj „završnici“. Porabnik u pripremljenom normativnom priručniku ne mora sretati ili dodatno tražiti neke prosudbe ili preporuke što je „nepoželjnica” u odnosu na „poželjnicu”. Ako normativni rječnik, gramatika ili pravopis nešto preporučuju uz pomoć različitih uputnica (npr. v. ili →), onda je riječ o mješavini ili kombinaciji normativnoga priručnika i savjetnika. Na temelju svega iznesenoga smatram da je potrebno odvojiti normativne priručnike (pravopis, gramatiku, rječnik) od jezičnih savjetnika. Naravno, i jedni i drugi bave se normiranjem jezika, ali među njima postoji određena dosljednost tijekom standardizacije i kodifikacije pojedinih jezičnih jedinica. Jedan pokušava standardizirati normu, a drugi ju kodificirati, tj. izričito (eksplicitno) propisati u normativne rječnike, gramatike, pravopise. Proces normiranja pojedinih jezičnih jedinica i pravila i već ustaljena, kodificirana norma nije jedno te isto.

Artur Bagdasarov