Armensko pismo

{Armensko pismo je izvorno pismo koje je stvorio 405./406. god. Mesrop Maštoc (361./362. - 440.). Nastanak armenskoga pisma povezan je s širenjem kršćanstva, koje je u Armeniji prihvaćeno 301. god., i potrebom stvaranja bogoslužnih knjiga. Armensko pismo ima zvukoslovno (fonetsko) obilježje. Kombinacija znakova, kao i dijakritičkih znakova, nije svojstvena za armensko pismo. Iznimku čine znakovi nL /n + L/ za samoglasnik /u/ i և /է + L/ koji se izgovara kao [ev]. Oba ova znaka u Mesropovu alfabetu nisu postojala.

 Vladislav Avanesov, sv. Mesrop Maštoc, 2016.

Prvotno armensko pismo sastojalo se je od 36 znakova (slova), od kojih su njih 7 samoglasnici, a 29 - suglasnici, a nakon 12. st. nadodana su još dva: o /o/ za dvoglas աւ /aw/ i Ֆ za /f/. Zadnji znak je uveden zbog pojavljivanja mnoštva posuđenica koje su sadržavale fonem /f/.

 Staroarmenski rukopis, 5. - 6. st.

Sirun Jeretzjan, Armenski alfabet, 1993.

Jednoznačnoga odgovora o izvorima i naravi prauzora armenskoga pisma nema. Smatra se da je Mesrop Maštoc odredio zvukoslovna (fonetska) i pravopisna pravila armenskoga jezika, te po uzoru na grčki pravopis uveo način pisanja slijeva udesno za razliku od sirijskoga pravopisa gdje se je pisalo zdesna ulijevo. Mesrop je mogao također iskoristiti tzv. Danijelova pismena (22 znaka) tijekom putovanja u Mezopotamiju i sastanka s biskupom Danijelom u Siriji. Isto je moguće da je iskoristio jednu od inačica pehlevijskoga (srednjoperzijskoga) kurziva. Prema staroarmenskim spisima, usput budi rečeno, tvorac armenskoga pisma Mesrop Maštoc je prije putovanja u zapadnu Armeniju boravio u Iberiji (dio stare Gruzije) gdje je uz pomoć prevoditelja Džaga sastavio slova iberskoga (gruzijskoga) pisma. Prema životopisu sv. Mesropa, koji je sastavio njegov učenik Korjun, Mesrop je početkom 420. god. sastavio i slovopis za kavkaske Albance, zajedno s poznatim svećenikom i prevoditeljem Benjaminom.

Slovo Ա - “ajb“ [a] - prvo slovo armenskoga alfabeta

Nekoć su, prije preuzimanja sustava arapskih brojeva, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost, kao i slova hrvatske glagoljice kojoj nalikuju. Mesrop je uvjetno podijelio 36 znakova u 4 reda gdje prvi (od Ա do Թ) znači jedinice, drugi (od Ժ do Ղ) - desetice, treći (od Ճ do Ջ) - stotice, a četvrti (od Ռ do Ք) - tisućice. Zahvaljujući većemu broju znakova negoli u grčkom i hebrejskom alfabetu, brojevni sustav dopušta pisanje i tisuća uz pomoć pojedinih znakova (sve do 9.999). Za označavanje deset tisuća i njenih množitelja nad odgovarajućim slovom je pisan znak ^ koji je nazvan "bjur" ("deset tisuća"). Tako je npr. slovo Ա sa znakom "bjur" značilo 10.000, a zadnje slovo alfabeta Ք s istim znakom - 90 milijuna. Takav je sustav brojevnoga pisanja rabljen u Armeniji sve do 17. st. Oblik znakova armenskoga alfabeta vremenom se mijenjao. Od 5. do 8. st. je rabljeno tzv. unicijalno pismo (arm. jerkatagir) koje je imalo nekoliko inačica. Nakon 12. st. usvojeno je oblo pismo (arm. boloragir), a kasnije - brzopisi i kurzivi.

Pripremio: Artur Bagdasarov