O etnojezičnoj politici u socijalističkoj Jugoslaviji (1)

Uvod

Etnojezična politika je uređivanje etničkih odnosa, svjesni utjecaj društva u višejezičnoj i/ili Bagdasarovjednojezičnoj zajednici na funkcioniranje suodnosa pojedinih jezika. Etnojezična politika je sastavni dio jezične politike i proučava se u makrosociolingvistici, a također u lingvokonfliktologiji (ili jezičnoj konfliktologiji). Može se ostvarivati na demokratski način, s obzirom na interese razvitka, zakonadavne zaštite i materijalne potpore svih etnojezičnih zajednica, a može se ostvarivati i na nedemokratski način uz pomoć interesa političke elite ili prevladavajućega, većinskoga naroda (dominantnoga etnosa). Ovisno o rješavanju državnopolitičkih i etnolingvokulturnih zagana (problema), etnojezična politika može nositi pravedan ili diskriminacijski značaj. Jedan od diskriminacijskih značajka etnojizične politike u višeetničkoj (polietničkoj) državi je etnojezični unitarizam. Unitarizam je (od lat. unitas – jedinstvo) načelo državnoga ustroja koji počiva na unitarnim osnovama, a također u težnji k centralizaciji u području politike, gospodarstva i kulture.

Unitarizam je u sociolingvistici vrsta jezične politike koja je usmjerena na ostvarivanje načela “jedna država – jedan etnos – jedinstveni etnojezik”. Državnopolitičko i etnolingvokulturno trojedinstvo ima svoje korijene u Europi 19.st., u svegermanskom (pangermanizam), a kasnije i sveslavenskom (panslavizam) pokretima. Sveslavenski pokret, u Hrvatskoj se primjerice izrazio u Ilirskom pokretu 1830.-1843., pretvoren je u jugoslavenstvo ili u cjelokupno (integralno) jugoslavenstvo tzv. prve Jugoslavije, a zatim pokušaja i ostvarivanja jugoslavenstva u etnojezičnoj politici tzv. druge Jugoslavije na čelu s većinskim etnosom. Unitarizam je zanemaruje Jugaetnolingvokulturne razlike i rješavanje nacionalnih problema vidi u sveopćem uzajamnom izjednačivanju (asimilaciji) – u brisanju etničkih, kulturnih, psiholoških, tradicijskih, državnoorganizacijskih, jezičnih i drugih razlika među narodima (Mečkovskaja, 2001:209). Uzgred budi rečeno da unitarni ustroj države nije obvezatno zahtijeva žestoku upravnu (administrativnu) centralizaciju. Primjerice, SFRJ i SSSR su se formalno smatrali federativnim državama, a u stvari za njih je pak svojstven unitarizam, centralizacija i reglementacija. U bivšim socijalističkim ili komunističko usmjerenim zemljama unitarizam je bio još ideološki potkrepljen marksističkom ili marksističko-lenjinističkom naukom, idejama budućega spajanja različitih etnolingvokultura. U glavnim je crtama za jugoslavensku jezičnu politiku svojstven centralizam, purizam i unutarnji ekspanzionizam. Centralizam se izražavao u težnji da formira u sklopu federativne države jedan “srpskohrvatski” jezik. Purizam se izražavao u težnji da se stvori i unificira jedan idealno pravilan oblik književnoštokavskoga govora kao osnova za književni (standardni) jezik mimo ponajprije čakavskoga i kajkavskoga dijalekta i drugih osebujnosti hrvatskoga jezika i da ga se nametne različitim etnolingvokulturnim zajednicama u Jugoslaviji. Ekspanzionizam se izražavao u težnji normirati, a na kraju ozakoniti (kodificirati) jedan zajednički “srpskohrvatski” jezik (lingua communis) i pridati mu sveopći narav, šireći ga u obliku “državnoga jezika“ ponajprije na područje jezika Hrvata, Bošnjaka. Crnogoraca i Srba, a također djelomice Makedonaca i Slovenaca.

Etnojezičnu politiku u odnosu na jezični jugounitarizam možemo uvjetno podijeliti na dva sličnih za hrvatski jezik razdoblja, prve Jugoslavije (KSHS, 1918.-1929., KJ, 1929.-1941.) i druge Jugoslavije (DFJ od 1945., FNRJ od 1946. i SFRJ od 1963.) do njezina raspada (1991./1992.). U samovladarskom društvu centralizirana jezična politika prve, a zatim i druge Jugoslavije usmjerene su bile na pojačanje državne vlasti u svim područjima društvenoga života, na oslabljenje, a u budućnosti (perspektivi) i na izjednačivanje etnojezičnih razlika pod krinkom društvenopolitičke, jezikideološke i gospodarske integracije i konsolidacije višeetničkih naroda. Onodobnoj je jezičnoj politici svojstvena težnja prema centralizaciji i monocentrizmu, pružanje povlastica jednoj („državnoj“) etnojezičnoj zajednici.

U razdoblju je Kraljevine SHS-a hrvatski jezik bio podređen valu pravopisne unifikacije od srpskoga jezika koji je dominirao u svim područjima društvenoga života. Mijenja se naziv hrvatskoga jezika jer je jedna Kraljevina višečlanoga bezimenoga „srpsko-hrvatsko-slovenačkoga naroda“ morala imati i jedan službeni naziv jezika – „srpsko-hrvatsko-slovenački“ (Ustav KSHS,1921., čl.3.), a zatim „hrvatski ili srpski“, „hrvatskosrpski/srpskohrvatski“. U prvoj se Jugoslaviji hrvatski jezik u određeno razdoblje razvijao u ozračju šestosiječanske (šestojanuarske) diktature kada je kralj Aleksandar I. Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu (parlament), zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, uveo cenzuru te proglasio ideologiju „integralnoga jugoslavenstva“, a državu preimenovao 3. listopada 1929. godine u Kraljevinu Jugoslaviju. Jugoslavenska je lozinka te ideologije: „Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavena.“ Ako produžimo tu lozinku, onda dobijemo ovu rečenicu: „Stvorili smo Jugoslavena, stvorimo jugoslavenski jezik“, tj. u biti svojoj jedan i jedinstveni „srpskohrvatski“ . Jezični se jugounitarizam pokazuje u pokušaju nametanja ćirilice i potiskivanja latinice, ekavštine, unificiranja pravopisa i nazivlja (Samardžija 2012). Na djelu je jezična, funkcionalno-strukturna najezda (ekspanzija): težnja je širenju vladajućega srpskoga etnojezika na tuđu hrvatsku jezičnu zajednicu. U to se razdoblje nije radilo samo o spajanju naziva jezika i uklanjanju razlika hrvatske i srpske pravopisne norme i nazivlja nego i o jačanju tzv. narodnoga jedinstva triju/dvaju „plemena“ koje je preraslo zavhnakon Drugoga svjetskoga rata u drugoj Jugoslaviji u „bratstvo i jedinstvo svih jugoslavenskih naroda“. Zbog „narodnoga jedinstva“, a zatim „bratstva i jedinstva“, dogovoreno je da Hrvati, Srbi, Crnogorci i bosanskohercegovački Muslimani, a nekoć i Slovenci, imaju jedan i jedinstven jezik, čije će političko ime sadržavati dva spojenih naziva između kojih je znak jednakosti – „srpskohrvatski/hrvatskosrpski“.

Jezična se politika SFRJ-a ili razgovorno druge Jugoslavije može uvjetno podijeliti na dvije suprotne faze razvitka ponajprije u odnosu na hrvatski jezik: 1. Relativno demokratska politika potpore i razvitka etnojezikā u višeetničkoj zajednici na osnovi jednakosti svih naroda i jezika i 2. Unitaristička politika prema narodima i jezicima koja se provodila u korist ponajprije jednoga dominantnoga etnosa i njegova jezika. Prva se faza mirnoga razvitka i ostvarivanja etnojezične politike odnosi na razdoblje od 1944. do 1953. god., od AVNOJ-a do “Ankete o pitanjima srpskohrvatskog književnog jezika i pravopisa“ i tzv. Novosadskoga dogovora. Druga se faza burnoga razvitka i provedbe unitarističke etnojezične politike i otpora jugounitarizmu odnosi na razdoblje od 1954. do 1992. god., od Novosadskoga dogovora preko Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, jezičnih ustavnih odredaba u Ustavu SHR-a 1974. god., tzv. Zagrebačkoga dogovora do raspada SFRJ-a i neovisnoga razvitka hrvatskoga jezika.

1. Od AVNOJ-a 1943. do Novosadskoga dogovora 1954.

U tijeku je narodnoosloboditeljske borbe i revolucije jugoslavenskih naroda (1941. - 1945.) Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) istaknula parolu “bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti Jugoslavije”. U bosanskom je gradu Jajcu 29. i 30. studenoga 1943. god. održano 2. zasjedanje Antifašističkoga vijeća narodnoga oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) koje je postavilo temelje federativnomu poretku i stvaranju Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao prve privremene vlade. Na zasjedanju odlučeno je o stvaranju nove jugoslavenske države koja će biti izgrađena na načelima ravnopravnosti i samoodređenja svih njezinih naroda. Dvije godine kasnije, 29. studenoga 1945., Ustavotvorna skupština u Beogradu proglasila je stvaranje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), u čiji je sastav ušlo šest republika i dvije autonomne jedinice: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija s autonomnom pokrajinom Vojvodinom i autonomnom oblašću Kosovom i Metohijom. 31. siječnja 1946. god. bio je usvojen prvi Ustav FNRJ-a koji su izaslanici Skupštine pročitali redom na srpskom (M. Pijade), hrvatskom (Z. Brkić) slovenskom (M. Brecelj) i makedonskom (V. Maleski) jeziku. Predsjednišvo je Narodnoga sabora Hrvatske 26. veljače 1946. god. objavilo stvaranje Narodne Republike Hrvatske. Nova država, na čelu s KPJ-om, utemeljena je, po ugledu na Sovjetski Savez, kao sustav relativno uređenih etnojezičnih hijerarhijskih tvorevina, u sklopovima kojih je službene funkcije trebao vršiti jezik odgovarajućega etnosa. Iznimku je činila Bosna i Hercegovina koja zbog svojega višeetničkoga stanovništva nije bila podijeljena prema nacionalnomu načelu.

U Jugoslaviji je bila proglašena pravna ravnopravnost narodā i jezikā čiji su načela bili određeni još na 2. zasjedanju AVNOJ-a. Tako u jednoj odluci AVNOJ-a od 15. siječnja 1944. god., pod brojem 18., piše: “Sve se odluke i obraćanja/proglasi Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i njegova Predsjedništva kao vrhovne zakonodavne vlasti i Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije kao vrhovne izvršne i administrativne vlasti objavljuju u službenim izdanjima AVNOJ-a i NKOJ-a na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku. Svi su ti jezici ravnopravni na čitavom teritoriju Jugoslavije” (Odluka AVNOJ-a... 1989: 2). Odluku je AVNOJ-a potpisao tadanji njegov predsjednik Ivan Ribar (1881.-1968.) i tajnik Predsjedništva AVNOJ-a Rodoljub Roćko Čolaković (1900.-1983.). 19. prosinca 1944. god. predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije Josip Broz Tito (1892. - 1980.) potpisao je odluku o izdavanju na srpskom, hrvatskom, slovenskom i makedonskom jeziku Službenoga lista Jugoslavije (Babić 1990: 13-18). Prvi su, još nesigurni koraci nove vlasti u oblikovanju etnojezičnih odnosa bili djelomice iznuđeni jer su u prethodnim državnim tvorevinama mnogi narodi već imali vlastito ime svojega jezika. Tako se, primjerice, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941. - 1945.) jezik nazivao hrvatskim, a u Srbiji srpskim. Nova vlast, čini se, nije htjela izgledati manje demokratska od postojećih ili bivših “buržujskih” vlada. Međutim, naziv se jezika u republičkim ustavima 1946. – 1947. god. ponešto mijenja. Tako se u Hrvatskoj sudovanje odvija već na “hrvatskom ili srpskom jeziku”, u Srbiji na “srpskom, a u autonomnim tvorevinama i na hrvatskom”, u Bosni i Hercegovini na “srpskom ili hrvatskom jeziku”, a u Crnoj Gori na “srpskom jeziku” (Karadža 1991: 314-315). Pritom se u Ustavu FNRJ-a hrvatsko-srpske etnojezične razlike čuvaju. Usp.:“ Nitko ne može biti kažnjen... - Niko ne može...; Obrana domovine najviša je dužnost... - Odbrana otadžbine...; Država vodi brigu o fizičkom odgoju naroda... - Država vodi brigu o fizičkom vaspitanju naroda...; Njezin je zadatak da osigura i brani... - Njen je zadatak da obezbeđuje...“ (Ustav FNRJ 1957: 61, 63, 68; Ustav FNRJ 1955: 61, 63, 68) .

U posljeratnom razdoblju u zemlji su se odvijali procesi političke, gospodarske, kulturnoideološke integracije i međuetničke konsolidacije, stvaranje novih oružanih snaga. Važna uloga u procesu stvaranja nadetničkoga društva i superetnosa pridavana je unutardržavnomu jezičnomu jedinstvu. U višeetničkoj, višejezičnoj državi, prema mišljenju tadanjih “jezičnopartijskih” strukovnjaka, nuždan je zajednički jezik međuetničkoga i međukulturnoga sporazumljevanja, dakle jezik makroposrednik. Taj je makroposrednik imao vršiti ne samo ulogu sredstva međuetničkoga i međukulturnoga sporazumijevanja nego i ne manje važnu ulogu služenja općedržavnim potrebama (jedinstveno državno upravljanje, svi oblici prometa i vanjskih odnosa, jedinstvena vojska, poštanske veze itd.). Dakako isticanje općedržavnoga međuetničkoga jezika posrednika u višeetničkoj Jugoslaviji bilo je tretirano i kao oruđe konsolidacije jugoslavenskoga društva, kao jedno od važnih sredstava za odgajanje jugoslavenskoga domoljublja nadetničkoga tipa. Osiguravanje političkoga, socijalnoekonomskoga i međuetničkoga jedinstva, podržavanje i pojačavanje domoljublja nadetničkoga tipa, koje se ponovno pojavilo u godinama narodnoosloboditeljske borbe, dobilo je golemu važnost poglavito poslije raskida odnosa između Jugoslavije i SSSR-a i drugih socijalističkih zemalja koncem 1940-ih i početkom 1950-ih godina kada se pak zemlja našla na rubu oružanih sukoba.

U ulozi makroposrednika ponovno odabran je kao u razdoblje prve Jugoslavije slični jezici ili jezik (npr. Crnogoraca i Srba) kojim su se služili nekoliko naroda: Srbi, Hrvati, Muslimani (Bošnjaci) i Crnogorci. Jezici tih naroda kako u prvoj, tako i u drugoj Jugoslaviji premašivao širinom i sferom primjene sve ostale jezike i zadovaljavao, prema tvrdnji tadanje vlasti, većinu stanovništva Jugoslavije. To je, uz ostalo, potvrđivala i činjenica što je dvojezičje na razini međusobnoga sporazumljevanja bilo najraširenije među Slovencima, Makedoncima, Albancima, Mađarima i drugim etničkim skupinama.

Valja također reći da jezici navedenih naroda nisu bili jedinstveni, strogo i konačno normirani, unificirani na cijelim područjima na kojima su bili rašireni. Jezici su tih naroda oko dva stoljeća funkcionirali u uvjetima kulturnopovijesne, vjerske, geoetničke, gospodarske, državne (osim prve Jugoslavije) i političke razjedinjenosti njegovih naroda na području Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. U to još mirno razdoblje za hrvatski jezik godine 1948. pokrenuto je zagrebačko izdanje Borbe na hrvatskom jeziku, a također osnovano je izdavačko poduzeće Naprijed koje je tiskalo marksističku literaturu isto na hrvatskom. U Zagrebu 14. veljače 1950. god. osnovano je Hrvatsko filološko društvo (Babić 2009:107). Za prvoga predsjednika Društva odabran je Antun Barac (1894.-1955.), a za prvoga potpredsjednika Stjepan Ivšić (1884.-1962.) i tajnik Zdenko Škreb (1904.-1985.). Društvo je pokrenulo Jezik (izlazi od 1952.), jezikoslovni časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, kojemu je prvi glavni i odgovorni urednik bio Ljudevit Jonke (1907.-1979.), započeo se rad na hrvatskom pravopisu. U izradbi hrvatskoga pravopisa, koji nije došao na svijet, sudjelovali su: Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Slavko Pavešić i Pavle Rogić. “... prve su poslijeratne godine“, piše L. Auburger, “bile doduše doba sveopće bolješevizacije života u Hrvatskoj, ali ipak su etnički status hrvatskoga naroda i status hrvatskoga jezika kao zasebnoga jezika ostali netaknuti“ (Auburger 2009: 161).

U drugoj fazi etnojezične izgradnje potrebno je bilo najprvo oslabiti, a zatim izglačati etnojezične razlike. Nastaju pokušaji slabljenja ili brisanja etnojezičnih razlika, unificiranja i kodificiranja sličnoga književnoga jezika, ponajprije jezika Hrvata i Srba. U ondanje vrijeme centralizirana jezična politika upravljena je na stvaranje zajedničkoga pravopisa i rječnjaka (leksika).

2. Od Novosadskoga dogovora 1954. do Deklaracije o hrvatskom jeziku 1967.

Sredinom 1950-ih godina pitanjima daljnje unifikacije i kodifikacije zajedničkoga i jedinstvenoga jezika postupno se pridaje kulturnoideološku važnost. U Hrvatskoj iz tiska je 1947. god. izišlo 9. izdanje Boranićeva fonološkoga pravopisa, a godine 1951. –10. izdanje. U 10.izdanju iz 1951.god. provedene su pokoji izmjene i jedna od njih spojeno pisanje naziva jezika – srpskohrvatski (Hraste 1952:32). Godine 1952. u Srbiji izlazi novo, dopunjeno i prošireno izdanje Belićeva Pravopisa srpkohrvatskog književnog jezika u kojem uz ekavske likove obrađeno i ijekavske s naglascima. Aktivni je proces jezičnoga unitarizma počeo isprva unifikacijom pravopisā. U rujnu 1953. god. Letopis Matice srpske u Novom Sadu je objavio anketu Pitanja srpskohrvatskog književnog jezika i pravopisa. Anketa je u bii svojoj predstavljala presliku Skerlićeve ankete iz 1913. god. u kojoj se izjašnjavao za unifikaciju ijekavskoga i ekavskoga govora (u korist ekavskoga) i latiničnoga i ćiriličnoga pisma (u korsit latinice) radi postizanja zajedničkoga i pojednostavnjenoga jezika. U njoj su sudjelovali tadanji poznati jugoslavenski lingvisti, pisci, novinari i društveni djelatnici: A. Belić, I. Frangeš, M. Franičević, J. Hamm, M. Hraste, Lj. Jonke, P. Skok, M. Stevanović, S. Vinaver i dr. Zatim u Novom Sadu od 8. do 10. prosinca 1954. god. održano je savjetovanje na kojem je usvojena rezolucija Novosadskoga književnoga dogovora od deset točaka. U njoj se izjavljuje da Srbi, Hrvati i Crnogorci govore jednim jezikom. Književni jezik, koji se razvija na osnovi jedinstvenoga narodnoga jezika oko dvaju kulturnih središta, Beograda i Zagreba, predstavlja jedinstveni jezik s dvjema izgovornim normama, ekavskom i ijekavskom. Službeni naziv jezika mora imati dvije sastavnice i upozoravati na dva naroda koji tim jezikom govore – Srbe i Hrvate (srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik). Ćiriličko i latinično pismo proglašeni su ravnopravnima na cijelom području prostiranja toga jezika. Na savjetovanju je bila usvojena odluka da se zajedničkim snagama pripremi i objavi rječnik suvremenoga “srpskohrvatskoga/ hrvatskosrpskoga” književnoga jezika; isticana je zadaća izradbe jedinstvenoga nazivlja. Bila je osuđena praksa “prevođenja” tekstova, napisanih u raznim kulturnim središtima, s jedne inačice jezika na drugu. Sudionici su savjetovanja odlučili hitno izraditi jedinstvena pravopisna pravilā. Rezoluciju je Novosadskoga dogovora potpisalo 25 književnika i jezikoslovaca (iz Hrvatske 7, iz Srbije 15, iz Bosne i Hercegovine 3), pridružilo im se je još 64 djelatnika iz kulture i znanosti, među kojima su bili i poznati pisci Miroslav Krleža (1893. -1981.) i Ivo Andrić (1892. - 1975.) (Dogovor o jeziku ...1989: 2). Od hrvatske su strane na novosadskom skupu sudjelovali: M. Božić, M. Franičević, J. Hamm, Lj. Jonke, J. Kaštelan i Z. Škreb.

U skladu s Rezolucijom Novosadskoga dogovora stvoreno je povjerenstvo od predstavnika beogradskoga, zagrebačkoga i sarajevskoga sveučilišta, Srpske akademije nauka i Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, kojemu je povjereno da izradi nacrt novih pravopisnih pravila. U povjerenstvo za izradbu novih pravopisnih pravila ušli su: R. Aleksić, A. Belić, M. Hadžić, J. Hamm, M. Hraste, Lj. Jonke, R. Lalić, S. Pavešić, P. Rogić, M. Stevanović i J. Vuković. Kao rezultat njihove suradnje 1960. god. usporedno je izdan (latinicom) u Zagrebu Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika i (ćirilicom) u Novom Sadu Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika. Tim se pravopisnim pravilima uspjelo riješiti sporna pravopisna pitanja, premda se nije uspjelo odstraniti sva razmimoilaženja među dvjema pravopisnim normama. Novi je pravopis predstavljao svojevrstan pravopisni kompromis, slitinu pravopisnih pravila A. Belića u Srbiji i D. Boranića u Hrvatskoj. Za pojedinu nacionalnu inteligenciju to je doba velikih promjena, nada i iščekivanja, ali iluzornih, kako se uskoro pokazalo.

Godine 1963. usvojen je novi ustav kojim ne samo da je promijenjeno ime države: Federativna Narodna Republika Jugoslavija u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nego je i pravno određen novi lingvonim:srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik, kodificiran u zajedničkom pravopisu 1960. god. U 131. članku Ustava SFRJ-a zapisano je: “Savezni zakoni i drugi opšti akti saveznih organa objavljuju se u službenom listu federacije u autentičnim tekstovima na jezicima narodā Jugoslavije srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom, slovenačkom i makedonskom. Organi federacije u službenom opštenju pridržavaju se načela ravnopravnosti jezikā narodā Jugoslavije” (Ustav 1964:78). U republičkim ustavima Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine službeno je bila u porabi inačica “srpskohrvatski jezik”, a u Hrvatskoj “hrvatskosrpski”.

U višeetničkim je socialističkim zemljama odsutnost zajedničkoga, jednoga jezika predstavljalo i ozbiljnu izvanjezikoslovnu smetnju za nadzor u svim područjima društvenoga života, vodilo k razjedinjenosti stanovništva što nije doprinosilo pojačenju i učvršćivanju centralizirane državne vlasti u Jugoslaviji. Uslijed toga se pojavljuje neophodnost druge faze etnojezične politike koja ide usporedno s centralizacijom ideološke, političke i gospodarske vlasti.

Na prvi pogled službeno prihvaćanje rezolucije Novosadskoga dogovora nije značilo ukidanje razlika ili svjestan utjecaj na miran razvitak jezika Hrvata, Srba, Crnogoraca i Muslimana, nije davalo prednost ovoj ili onoj etnolingvokulturnoj zajednici. Istodobno s tim 1950-ih i 1960-ih godina srpskohrvatski (srpski) književni jezik širi i učvršćuje područje svojega utjecaja. Tako, na primjer, nakon Novosadskoga dogovora 1950-ih i 1960-ih godina godišnji Statistički kalendar izlazi na nekoliko jugoslavenskih službenih jezika, ali ne i na “hrvatskosrpskom“ (hrvatskom) jeziku (do 1971.); na zagrebačkom radiju vijesti u 22,00 sata (dnevnik) do 1958. god. emitiraju se u ekavskoj normi izgovora; 1950-ih godina administracija nastoji ograničiti porabu hrvatskih naziva mjeseci (siječanj, veljača, ožujak, travanj i dr.) i sl. (Jonke 1971: 31-49). Sredinom 1950-ih i početkom 1960-ih godina M. Lalević izdaje u Beogradu priručnike Naš pravopis i Srpskohrvatski u mom džepu gdje srpske riječi kao na primjer: Jugosloven, Vavilon, hemija, kafa i druge određuje kao “prihvatljivije” u suodnosu prema odgovarajućim riječima u hrvatskom: Jugoslaven, Babilon, kemija, kava i druge (Lalević 1963). Iste godine (1963.) izlazi Rečnik ruskog i srpskohrvatskog jezika M. Moskovljevića, u kojem hrvatske riječi kazalište, kolodvor, kruh, otok, rajčica, zrak i druge autor označuje kao regionalne, tj. dijalektalne ili provincijalne (Moskovljević 1963). Dio tih „nepreporučljivih“ ili „nestandardnih“ riječi nije mogao ući u sustav „zajedničkoga“ standardnoga (štokavskoga) jezika. Navedeni su tekstovi izazvali prosvjede i kritiku ponajprije od strane hrvatskih jezikoslovaca (Jonke 1971:305, 365; Vince 1959/60:60; Finka 1966/67:69; Ujčić 1966/67:150). Valja reći da je proces uvrštavanja neutralnih hrvatskih riječi među stilski obilježene postojao i u prijašnjem razdoblju zajedničkoga života Hrvata i Srba u Kraljevini Jugoslaviji (1929.). Kako je uočio I. Pranjković, 1930-ih godina mnoge hrvatske riječi u beogradskom jezičnom časopisu Naš jezik (izlazi od 1932.) srpski jezikoslovci su ubrajali u arhaizme, barbarizme, provincijalizme, dijalektizme ili u umjetne tvorevine. Primjerice, hrvatske riječi: ubojstvo, tko, taliti proglašavaju se arhaizmima; naputak, spodoba, kralježnica provincijalizmima; tlak, dojam, tajnik barbarizmima, a četvero, uporaba, rabiti, osebujnost kvalificiraju se kao dijalektizmi. (Pranjković 1998: 147-155). U posljeratnom je razdoblju, bilježi S. Vukomanović, srpski unitarizam težio “umjetnom spajanju i brisanju kulturnih i jezičnih posebnosti. Jugoslavenstvo se često poimalo u tom razdoblju kao (nad)nacija” (Vukomanović 1987: 94).

U tim uvjetima težnju da se jezik najbrojnijega etnosa iskoristi za unutardržavnu integraciju pojedini su djelatnici hrvatske kulture i znanosti, društvene ustanove Hrvatske doživljavali kao očitovanje unitarizma od strane vladajućega, dominantnoga etnosa, etnojezične diskriminacije, posezanje za njihovim ustavnim pravima, izazivajući kao odgovor na to pojačane težnje za republičkim i etnojezičnim razgraničenjem i odvajanjem. Pokušaji unificiranja književnoga jezika navedenih naroda, u socijalnopolitičkim i gospodarskim uvjetima koji su u to doba bili nastali, doveli su do suprotnih učinaka. Pojačali su hrvatski lingvoregionalizam koji je pratio regionalizam na socijalnogospodarskoj podlozi. Bit lingvoregionalizma svodi se na učvršćivanje i obranu materinskoga jezika stanovništva republike, na težnju da se dokaže njegova samosvojnost i osebujnost, visoka priopćajna vrijednost, njegova slavna prošlost (Černyšev 1978: 145-146). Unitaristička je doktrina marksističkoga “jugoslavizma” u praksi prerasla u svoju suprotnost, u ideje gospodarskoga, političkoga (republičkoga), etnojezičnoga, a u perspektivi i državnoga razgraničivanja i diobe.

U socijalnopolitičkim uvjetima koji su nastali jezik je, kao društvena pojava, sve više i više dobivao politički značaj. Jedan od razloga zaoštrivanja jezičnih pitanja bio je ponajprije u neriješenim međuetničkim odnosima. Međuetnička su se i međurepublička proturječja poglavito zaoštrila koncem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Preko Hrvatske, Srbije i Slovenije je prešao val studentskih istupanja i štrajkova sa zahtjevima da se ubrza proces reformi, da se republikama dâ veća gospodarska i politička samostalnost. U cjelini su pak “međunacionalna proturječja obično određena socijalnoekonomskim čimbenicima” (Bromlej 1983: 334). Međurepublička su se i međuetnička proturječja zaoštravala kao posljedica opće decentralizacije gospodarskoga i političkoga sustava jedinstvene federativne države. Radi rješavanja sve većega broja zaganā (problemā) i proturječjā, od 1965. god. počela se ostvarivati socijalnogospodarska reforma. U njezinu su se tijeku primjetno zaoštrila međurepublička i međuetnička proturječja. U tim uvjetima učinjen je pokušaj da se pitanje međuetničkih odnosa riješi reformom političkoga sustava. U razdoblju od 1967. do 1971. god. unošene su izmjene u Ustav SFRJ-a koje su znatno proširile prava republikā koje su stekle veću gospodarsku i političku samostalnost. Ali u zemlji je sve više kriznih pojava koje su produbljivale decentralizaciju u mjeri u kojoj se prelazilo iz centralizirane federativne države u decentralizirani konfederacijski ustroj (Kameneckij 1985: 16-25).

Težnje za osamostaljenjem jugoslavenskoga narodnoga gospodarstva u granicama republikā i pokrajinā, za prijelaz od federativnoga na konfederacijski ustroj jačale su nacionalno i teritorijalno-administrativno osamostaljivanje republikā, izazivajući međurepublička i međuetnička proturječjā, a ova su opet davala oštrinu jezičnomu pitanju, pogodovala su lingvoregionalizmu i divergentnomu razvitku ponajprije hrvatskoga i srpskoga jezika. Sve to dakako nije se moglo ne odraziti na sudbini odluka Novosadskoga dogovora. Svijest dijela društva o etnolingvokulturnom zajedništvu, kao i o korisnosti i svrsishodnosti porabe jednoga kodificiranoga jezika makroposrednika u višeetničkom društvu, od jedne strane, i strah za sudbinu vlastite etnolingvokulture, od druge, nisu pogodovali daljnjemu jezičnomu udruživanju na osnovi kompromisā. Nisu dali uspjeha ni pokušaji provedbe zajedničke jezične politike, standardizacije i kodifikacije, uz dezintegraciju socijalnogospodarskih i političkih procesa (Bagdasarov 2004:37-38). Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga dogovora 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. godine.

Artur Bagdasarov,
Filologija, br.71., 2018.

Uto, 18-06-2019, 19:59:02

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.