Armenski Hačkari - dragocjeno blago armenske srednjovjekovne baštine

Hačkar (arm. hač 'križ' + kar 'kamen' = 'kameni križ') je vrsta armenskih povijesnih spomenika, zapravo uspravna kamena ploča s rezbarenim likom križa.

Hačkari su vrijedna pojava srednjovjekovne armenske umjetničke kulture. Njihova povijest datira od egipatskih križnih stela iz razdoblja 5. - 6. stoljeća stare ere, ali su armenski hačkari, osim velike povijesne vrjednote, utjelovili u sebi bogati etnokulturni i umjetnički sadržaj - dragocjeno blago armenske srednjovjekovne baštine. Prvi kameni spomenici koji nalikuju kršćanskim hačkarima pojavljuju se na području Armenije početkom 4. st. nove ere, točnije nakon prihvaćanja kršćanstva 301. god. kada je ono postalo državna religija. To su bili spomenici pobjede kršćanstva u Armeniji.

U srednjovjekovnom razdoblju uobičajeni su sljedeći motivi na hačkarima: križ, Kristovo raspeće, život sv. Grgura Prosvjetitelja, život kralja Trdata III., smrt starokršćanskih mučenica sv. Ripsime i sv. Gajane, smrt proroka Daniela i drugih likova iz Staroga zavjeta. Prvi hačkari u sadanjem obliku nastali su tijekom 9. st. nakon oslobođenja od arapske prevlasti. Jedan od poznatih hačkara toga razdoblja nalazi se u crkvi sv. Jakova blizu sela Kolatak na obali rijeke Hačen u Arcahu (Gorskom Karabahu).

Prema njegovu natpisu, Solomon, biskup Mec-Aranka, ugradio je križ godine 853. god. Vrhunac umjetnosti hačkara odnosi se na razdoblje od 12. do 14. st., a tradicija klesanja hačkara obnovljena je tijekom 16. i 17. st. nakon mongolske vladavine. Narod pojedinim hačkarima pripisuje moć iscjeljivanja od bolesti. Takvi su hačkari dobili naziv Amenaprkič što bi u prijevodu s armenskoga značilo Svespasitelj.

Amenaprkič, 1273.

Armenski hačkar ima sljedeća obilježja: njegov uspravni potporanj uokviren je obostranim "ogrankom" koji izvire iz osnove križa što je dalo nazivu armenskoga križa - odvijeni, prorasli, u cvjetanju. Obično su visoki oko 1,5 m. Najčešći su im motivi križ kao središnja figura hačkara ili raspelo na pozadini u obliku rozete ili često Sunčevih diskova koji simboliziraju vječnost. Hačkari su ukrašeni uzorcima grožđa, šipka (mogranja), lišća, različitih životinja i ptica, a također i apstraktnim oblicima. Prikazani su također likovi Bogorodice i svetaca.

Sazidani su kako bi se duša posvetila Bogu i obilježio neki važan događaj u povijesti armenskoga naroda, obilaska prirodne katastrofe, izgradnje samostana ili kao nadgrobna ploča na groblju itd. Većina ih stoji samostalno, ili su naslonjeni na zidine samostana, crkve. Izgrađuju se po pravilu od bazalta ili bigra.

Hačkar je ne samo kameni križ nego i umjetnički i kulturni simbol armenskoga naroda. U njem se održava tanki osjećaj ljepote i povijesti naroda. Grčki književnik, znanstvenik Micos Aleksandropulos bio je zapanjen vještinom armenskih varpeta (arm. varpet 'klesar koji izrađuje hačkare'): "Oni uzimaju veliki kamen i pretvaraju ga u čipku, sag, vrt, pjesmu". Takvih vrtova i pjesama u Armeniji je premnogo, nekoliko desetina tisuća i svaki je od hačkara neponovljiv svojim izgledom i ljepotom. Umjetnost klesanja hačkara i sada je živa i vrlo popularna u Armeniji.

Armenski hačkari sliče stećcima u Dalmaciji, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. U studenom 2010. god. armenski hačkari uvršteni su na UNESCO-ovu listu materijalne svjetske baštine.

Artur Bagdasarov

FOTOGALERIJA

Hačkar iz gebena Noraduz, 996.

Samostan Sanahin, 1215.

Samostan Ahpat, 1220.

Samostan Ahpat, 1273.

Samostan Gošavank, majstor Pogos, 1291.

Hačkar graditelja Momika, 1306.

Hačkar iz Džuge, majstor Grigor, 1602.

Hačkari samostana Gehard

SUVREMENI HAČKARI

ARMENSKI STEĆCI