Princeza na zrnu graška

Andersenova bajka Princeza na zrnu graška doima se kao priča o regrutiranju društvenih elita. Kako se izlaže, princ upoznaje djevojke, ali traži doličnu princezu, onu pravu. Ne prepoznaje je, i osamljen se vraća iz uzaludnih traganja. No, kako pokazuje Andersen, u sudbinskom zbivanju, ona mu sama dolazi na vrata. Potopljena kišom, i predvođena višom silom, traži zaklon njegova dvora. Istinitost njenog plemenitog podrijetla smicalicom provjerava kraljica majka. Procjenjuje kako jutarnjom jadikovkom o neudobnom spavanju zbog neugodnog zrna graška ispod dvadeset madraca, djevojka otkriva kraljevsku narav. Umjesto srdačne zahvale, princeza se spremno žali. Umjesto priznavanja pomoći, uporno negoduje. Umjesto radosti zbog susreta s dobrotom, opterećuje je neugodnost nebitnog. Neskromno centrirana u sebi, umjesto zaštite u nevolji, usredotočenost joj zaokuplja zrno. Zagovarajući pravo na ono što joj još nedostaje, zanemaruje sve što joj je dato. I upravo je takva odlika, tvrdi autor, ispravno protumačena kao znak kraljevskog karaktera.

Andersenov dvor predstavljen je kao pozornica okupljanja odabranih. Bajkovito zrnce simbol je njihove povlaštenosti, specifične uglađenosti i nadljudske senzibilnosti koja nadilazi granicu običnog i prosječnog.

Priča podučava kako lagodnost zaštićenog bivanja posebnih stvara ugođenost za koju izrasli u surovim okolnostima nisu sposobni. Grubost bezveznih ograničava ih u razvoju istančanih doživljaja. Nošenje teškog kamenja čini ih nesposobnima za doživljaj žuljanja zrnaca. U bespoštednosti zahtjevnog bivanja, oni se razmaženoj princezi (eventualno) prezirno smiju.

Iako je Princeza na zrnu graška samo kratka, stara bajka, njene principe dosljedno prati suvremen život. Primjerice, značajna i ozbiljna istraživanja bave se praćenjem utjecaja ekonomskog, socijalnog i kulturnog statusa roditelja na razlike u školskom uspjehu njihove djece. U međunacionalnim usporedbama, ako pojedine zemlje pokažu slične rezultate nacionalnih obrazovnih testiranja (poput Njemačke i Islanda), boljim se smatra onaj sustav u kojemu je utjecaj društvenog statusa roditelja na razlike u školskom uspjehu učenika niži (više u Pastuović , 2013, Kvaliteta predtercijarnog obrazovanja u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na strukturu obveznog obrazovanja kao čimbenika njegove kvalitete. Sociology and Space, 51 (3), 449-470). Zaključuje se kako hrvatski kontekst odgoja i obrazovanja još ne odlikuje visoka razina pravednosti (Nacionalna strategija za prava djece od 2014 do 2020).

I američka studija Nacionalnog centra za obrazovnu statistiku iz 2003. godine bavila se proučavanjem obrazovne povijesti jedne generacije. Rezultati su pokazali da su učenici koji su bili pri dnu ljestvice po rezultatima obrazovnog testiranja, ali su potjecali iz obitelji s visokim socioekonomskim statusom, imali veće šanse završiti fakultet od učenika koji su na testiranju bili pri vrhu, ali su došli iz nisko socioekonomski pozicioniranih obitelji. Učeničke pozicije bile su određene pripadnosti klasi ili statusnoj grupi više nego njihovim funkcionalnim karakteristikama. Zaključuje se kako naslijeđena pripadnost, čak  i u suvremenom svijetu, pobjeđuje talent (više u Odobaša, R., 2012, "Nova nejednakost"- izvori i štetne posljedice rastuće imovinske i dohodovne nejednakosti, Pravni vjesnik: časopis za pravne i društvene znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 28(2), 59-77).

Uzimajući u obzir navedeno, današnjem djetetu zajednice u demokratskom pokušaju važno je objasniti vladavinu naroda i pojedinčevu ulogu u njenom funkcioniranju. Tumačenjem bajke o zrnu graška važno se zauzeti protiv samorazumljivog  (klasnog) razdvajanja. Statusna razdijeljenost nije prirodno određeno i predvidivo stanje društvenih stvari koje je potrebno olako prihvatiti jer je nužno.

Svako dijete želi biti (mamina ili tatina) princ ili princeza. Ambicija biti važan univerzalno je utisnuta u ljudsko srce. Biti priznat, prepoznat, voljen potreba je svakog čovjeka. Uz nužnu obiteljsku ljubav, potrebna je društvena mogućnost pune aktualizacije pojedinčevih potencijala. Adekvatno (samo)prepoznavanje talenata i kapaciteta osnovni je interes pravednog (demokratskog) društva. Ispravna zajednica ne podržava prirodne podijele (bogatijima bolje obrazovanje i prilika za društveni rast) bez osiguravanja pravde. U dobroj zajednici klasne razlike nisu perpetuirane jer je siromašnijima (uslijed loših životnih uvjeta) uskraćen poticaj za pun razvoj. U adekvatnom društvu materijalno snabdjevenijima nije omogućen uspjeh pokrenut stečenim statusom. Upravo takvu zajednicu (koja traži najbolje od svakoga za optimalan doprinos svima) moguće je nazvati domoljubnom.

Suvremenu je djecu potrebno podučiti kako ne postoje oni kojima pripada zaštićeni položaj. Nadnaravna sila sudbinski ne predvodi odabrane do vrata koja im pripadaju bez zasluge. Samoosjetljivi na zrno trebali bi (ipak) računati na tuđu sol (u glavi). Začinjeni pojedinci gomile (samo)obvezni su objektivno preispitati svoje stanje. Uskraćivanjem priznanja zrnu graška, obljutavljuju ga. Razbuđeni iz snenosti, ne priznaju umor uspavljivanih. Oni zrelo razmišljaju o društvenoj istini. Dok poučavaju priču o nelagodi značajnih, kao zalog bolje društvene budućnosti, prosuđuju bitnom i svoju vlastitu bol.

Željka Pintar