Rat protiv Irana – drugi tjedan

Rat protiv Irana traje dva tjedna, čime je već sad dulji od prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata u lipnju. Iran je već prvog dana uspješno zatvorio Hormuški tjesnac i on još uvijek nije otvoren. Samo Iran trenutno ima moć odlučivanja tko može, a tko ne može proći, što dovodi do ponekad bizarnih izjava Trumpa i Hegsetha. Vrijedi stoga pogledati kako se ekonomska kriza reflektira na regiju, posebno na zaljevske države.

Kakva sudbina čeka zaljevske države?

Iran je mjesecima, kako se osjećalo da se rat približava, ponavljao kako će na napad biti odgovoreno protunapadom na američke baze u regiji. Napadi stoga nisu i ne trebaju biti iznenađenje i predmet nekakvog moraliziranja o njihovoj nedopustivosti jer Iran samo ispunjava vlastita obećanja pritom naglašavajući da ne ratuje i neprijateljem ne smatra stanovništvo tih država. Gubitci koje ove zemlje trpe već sad su nenadoknadivi. Dubai je grad duhova kako svakodnevno svjedoče videa nekolicine influencera koji su ostali u gradu. Zaljevske zemlje u najboljem slučaju očekuje sudbina Kuvajta. Ljudi su već zaboravili kako je u pedesetima i šezdesetima Kuvajt bio što su Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar danas. Kuvajt je bio zaljevska zemlja imigracije, ponajviše Palestinaca nakon Nakbe, ali i sirijskih ekonomskih migranata te ostalih. Fatah je 1959. osnovala tzv. Kuvajtska grupa, tj. Palestinci koji su živjeli u zaljevskim zemljama, a ponajviše Kuvajtu. Kuvajćani su svisoka gledali na ostale zaljevske Arape koji su se tek u sedamdesetima počeli ekonomski uzdizati i govorili da su se oni vozili avionima dok su ostali još jahali deve. Sve je ovo promijenila iračka invazija 1990. i Pustinjska oluja 1991. Ekonomska šteta koju je ova mala država pretrpjela razlog je zašto se nikad nije oporavila. Nikome danas prva asocijacija na zaljevsku modernost i mogućnost dobre zarade nije Kuvajt koji je to bio prije pola stoljeća. Mjesto Kuvajta preuzele su ostale zaljevske zemlje, ponajviše Ujedinjeni Arapski Emirati i kasnije Katar. Ista sudbina danas čeka zaljevske zemlje u najboljem slučaju. Svoj status kakav su imale do 28. veljače ove godine više ne će povratiti.

Postoji i gora sudbina,  a to je da neke male zaljevske zemlje jednostavno prestanu postojati. Ne vojnim osvajanjem, nego da jednostavno pod pritiskom bankrota budu prisiljene biti apsorbirane u veće susjede. Već sad se govori da će dugoročno ovaj rat preživjeti samo Saudijska Arabija i Oman. Tj. da će Kuvajt ući u Irak (mirnim putem, ne kako je to Saddam Husein pokušao), Katar u Saudijsku Arabiju, a Ujedinjeni Arapski Emirati u Oman, dok će Iran anektirati Bahrein.

Jedna od karakteristika arapskih bivših ministara, a posebno ministara vanjskih poslova, jest da jednom kad postanu bivši postanu vrlo otvoreni, ponekad čak i više nego bi trebali. Recentni primjer je Hamad ibn Džasim, bivši katarski ministar vanjskih poslova (i premijer) koji je na X-u već prvih dana rata napisao: „Izravni sukob između država GCC-a i Irana, ako se dogodi, iscrpit će resurse obje strane i dati mnogim silama priliku da nas kontroliraju pod izlikom da nam pomažu da izađemo iz krize i zaustavimo iscrpljivanje. Stoga je važno izbjeći izravno suočavanje s Iranom, i to je moje osobno mišljenje.“ Dodao je i: „Postoje sile koje žele da se države GCC-a izravno sukobe s Iranom i znaju da će trenutni sukob između SAD-a i Izraela s jedne strane i Irana s druge strane završiti. Također moramo shvatiti da će nakon završetka ove bitke, koja je trebala izbiti prije završetka mirovnih pregovora na koje smo se toliko oslanjali kako bismo izbjegli sukob, u regiji biti novih sila, a Izrael će imati dominaciju nad našom regijom.“

Hamad vidi da SAD radi aktivno na uvlačenju zaljevskih zemalja u sukob, od huškačkih izjava Lindseyja Grahama do diplomacije iza kulisa. Svaka takva avantura bila bi smrtna presuda zaljevskim državama. SAD i Izrael bi u takvoj situaciji bile na dobitku jer bi velik dio ratnog tereta pao na države koje već ionako trpe ekonomski, a ako bi sklopile primirje s Iranom, to primirje ne bi nužno značilo i kraj rata na zaljevskoj fronti. Zaljevske zemlje bi ušle u rat iz kojeg bi „saveznici“ mogli lako izaći i ostaviti ih na milost Iranu. To bi mogli iskoristiti i čak okrenuti u vlastitu korist naoružavajući obje strane, kao što su činili u Iračko-iranskom ratu. Iran bi mogao i vojno okupirati Bahrein koji je ionako smatrao vlastitim teritorijem u periodu 1957. – 1971. (tada pod britanskom kolonijalnom vlašću), da bi tek nakon referenduma i proglašenja neovisnosti 1971. iranski parlament priznao Bahrein kao neovisnu državu, što iranski nacionalisti i danas smatraju nepravdom koja treba biti ispravljena kad se stvore uvjeti.

Suočeni s ovakvim opcijama obični stanovnici zaljevskih država se s razlogom pitaju koja je svrha američkih baza, koje su većim dijelom sami morali financirati, a koje su sada razlog iranskih napada. Pogotovo jer SAD glavninu protuzračnih sustava prebacuju u i oko Izraela i tako njih ostavljaju nebranjenima. Dosad su vladajuće kuće u ovim monarhijama uspijevale kupovati političku lojalnost tako što su prihode od nafte i plina koristili da financijski nagrađuju stanovništvo, često s plaćama u javnom sektoru višima nego u privatnom, relativno sigurnim poslom, besplatnim zdravstvom, školstvom te državnim subvencijama za struju, vodu i gorivo. Ali i ovaj model je počeo pucati, a sve veće nezadovoljstvo prijeti i stabilnosti vladajućih režima. Nije slučajno da se kralj Bahreina u protekla dva tjedna više puta pojavio na televiziji nego u proteklih nekoliko godina, nakon glasina da je napustio zemlju koje se šire svakih nekoliko dana. Naredni tjedni ovog rata samo će produbiti jaz između vladajućih režima u zaljevu i stanovništva. Situacija je slična i u Jordanu, gdje nezadovoljstvo također jača. Jedan Jordanac kojeg pratim na X-u napisao je prvih dana rata da je jedino od čega Jordanci trenutno strahuju da oborene iranske rakete koje obori jordanska protuzračna obrana mogu pasti na njih. Jordanska protuzračna obrana obara iznad Jordana iranske rakete kojima cilj ni nije Jordan i tako izravno ugrožava vlastito stanovništvo.

Edin Muftić

*Autor je doktorand na studiju arabistike na Sveučilištu u Leipzigu i predavač na Institutu za klasičnu filologiju i komparatistiku istog sveučilišta.