Što je bilo u Pakracu 1991. godine

S vremena na vrijeme neke društvene grupe neugodno nas iznenade u svom traganju za "ustaštvom". Domoljubni događaji kao da su najpogodniji, ne za slavlje i ponos, nego zbog optužbe "lakmus papira" njihova stava prema Hrvatskoj. Odgajani u duhu da znaju što je bilo 1941. nastavljaju svoju tradiciju u pripisivanju kolektivne krivnje za "ustaštvo" cijelom hrvatskom narodu. A ne znaju ili ne žele znati što je bilo 1991. godine. Zato te događaje ne smijemo prepustiti zaboravu.

Nakon prvih višestranačkih izbora i konstituiranjem višestranačkog Sabora započeo je proces osamostaljivanja Hrvatske. Jasno je to bilo i svima onima koji su u raspadu SFRJ imali svoje planove. Predsjednik SR Srbije Slobodan Milošević i njegova Socijalistička partija Srbije (SPS), oslanjajući se na podršku Generalštaba JNA, radili su na ostvarenju projekta Velike Srbije .Svojim govorom na Gazimestanu na 600. godišnjicu Kosovske bitke Milošević je najavio: "Mi bijemo bitke, koje još nisu oružane, mada ni to nije isključeno... " i potencirao borbeni duh srpskog naroda: "Ako ne umemo da proizvodimo, umemo da se bijemo .

Potaknuti podrškom Srbije i predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS), Srbi u Hrvatskoj na područjima s pretežno srpskim stanovništvom, novu hrvatsku vlast smatrali su njima nametnutom i neprihvatljivom. Korak po korak, u planu je bila najprije autonomija srpskih općina udruženih u "SAO Krajinu", zatim njihovo odcjepljenje i pripojenje Srbiji.

"Srpsko nacionalno vijeće" proglasilo je 30. rujna 1990. "autonomiju srpskog naroda" u područjima s većinskim srpskim stanovništvom i odlučeno je da se ta oblast s udruženim srpskim općinama naziva "Srpska autonomna oblast Krajina" (SAO Krajina).

Skupština općine Pakrac, u kojoj su bili većinom Srbi, 22. veljače 1991. proglasila je pripajanje SAO Krajini. S općinske zgrade skinuta je hrvatska ii izvješena srpska zastava. Ustavni sud RH 28. veljače poništio je tu odluku. Ne, to nije smetalo Srbe da pokušaju učvrstiti "svoju vlast". Najvažnije je bilo preuzeti policijsku postaju. Odlukom općinske skupštine policijska postaja stavljena je u nadležnost SUP-a SAO Krajine i izdvojena iz MUP-a. Ni ta odluka nije bila zakonita, ali je načelnik pakračkog SUP-a Jovo Vezmar započeo mobilizaciju rezervnog sastava "milicije", popunjavajući ju Srbima.

Srpski policajci zajedno sa mobiliziranim rezervistima 1. ožujka razoružali su 16 hrvatskih policajaca i preuzeli policijsku postaju. Pobunjeni Srbi koji su preuzimanjem postali smatraju da je "zauzet Pakrac" , organizirali su naoružane straže, zaposjeli uzvisine oko grada i okolicu sve do Bučja, gdje je bio četnički štab.

Ujutro 2. ožujka iz MUP-a je upućena jedinica Specijalne policije iz Bjelovara, kasnije specijalci iz Lučkog. Nakon uspješne akcije bez pucnjave, postaja je oslobođena, zarobljena su 32 pobunjena policajca i postaje vraćena hrvatska zastava. Postavljen je novi zapovjednik Stjepan Kupsjak.

Srpski član Predsjedništva SFRJ Borislav Jović, prekršivši svoju vlast, naredio je pokretanje snaga JNA. Iz Bjelovara je tako stiglo 10 tenkova za "zaštitu reda i mira", stvoriti za blokiranje akcije specijalne policije. Razmještanje tenkova po Pakracu bila je demonstracija sile i potvrda da JNA "čuva ustavni poredak i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije". Osokoljeni prisustvom vojske, pobunjenici su s brda Kalvarije pucali na hrvatske policajce i trojicu ranili. Između hrvatskih specijalaca i vojske vladala je napetost i iščekivanje, ali do oružanog sukoba nije došlo.

Hrvatski mediji korektno su izvještavali o krizi u Pakracu, ali srpska štampa dala je maha neprijateljskoj propagandi. Kako bi potencirali opasnost za "goloruke srpskog naroda", izvještavali su o "teroru specijalaca", "zbjegovima srpskog naroda iz Pakraca", "ubojstvu protojereja Srpske pravoslavne crkve Save Bosanca", o "četrdesetak mrtvih i više stotina ranjenih", kao i napadu na pripadnike MUP-a: "Ako i ima povrijeđenih specijalaca, oni su žrtve hladnog oružja; motika, vila i sličnog, onoga što čini stanovnici Pakraca uspjeli da dođu“. Tako su se ugroženi Srbi "kukom i motikom" branili od "krvožedne" hrvatske vlasti.

“Večernje novosti” dale su najveći obol raspiranju nacionalne mržnje: “Izvršni odbor SDS na svojoj sjednici u Dvoru na Uni ogorčen oružanim napadom na Pakrac, koji su izvele specijalne jedinice MUP-a Republike Hrvatske, poziva Predsjedništvo SFRJ, sve nadležne savezne organe, sve ugrožene Srbe, Hrvate koji su protiv genocida i sve narode SFRJ da spreče ovaj izliv novoustaškog pogroma nad srpskim. narodom Napad na Pakrac bolno svjedoči da su, nažalost, bila tačna prethodna upozorenja da fašisoidna militarizacija Republike Hrvatske vodi u građanski rat . ."Time je takozvana "nova hrvatska provokacija" pokazala svoje pravo zločinačko lice i potvrdila svoj povijesni zločinački kontinuitet NDH u kojem su u toku Drugog svjetskog rata hrvatske ustaše pobile milijun Srba samo zato što su bili Srbi". ("Večernje novosti" 03. 04. 1991.)

Analizu geopolitičkog aspekta „Pakračke krajine“, kao zone koja dijeli Istočnu Hrvatsku od ostalih Hrvatske i kojom se poklapa linija amputacije Hrvatske, dao je u svom članku u „Vjesniku“ profesor Radovan Pavić: „...Svi pritisci imaju i bitnu teritorijalnu dimenziju. Ali pritisci će rasti drugo i bez obzira na oprostorenje – zato što uvijek vrijedi jedan te isti Ceterum Censeo – Hrvatsku treba razoriti! rasparčavanje Hrvatske je za militantne Srbe naprosto kategorički imperativ, pri čemu pritisci moraju biti sve intenzivniji... Hrvate i Hrvatsku treba definirati kao ustaške, i time odrediti kao trajnu prijetnju Srbima; zato je Srbima, logično, potrebno okupljanje kao činilac snage u obrani pred zajedničkom opasnošću. A kako je ta opasnost trajna i kako je okruženje Srba od "ustaške vlasti i naroda" potpuno, to za Srbe nema spasa u Hrvatskoj - oni dakle, moraju potražiti spas u Srbiji, a kako oni ne mogu u Srbiju, ona mora doći k njima kao Velika Srbija, tj. oni moraju pripasti Velikoj Srbiji zajedno s teritorijem - Hrvati se u tome, dakako, ne opažaju i ne postoje." ("Vjesnik" 06.03.1991.)

Dok su specijalne jedinice MUP-a uspostavile red i mir uz povremenu pučnjavu pobunjenika s brda Kalvarije, a tenkovi JNA bili su strateški raspoređeni po gradu, započeli su razgovore o rješenju napetosti. Sastalo se Predsjedništvo SFRJ i donijelo odluku da se u roku od 24 sata povuku sve snage MUP-a i da se demobiliziraju rezervni policajci. Sve se trebalo vratiti u prvobitno stanje. Održan je sastanak predstavnika Pakračke općine, oficira JNA i saborskih zastupnika. Najviše je smirivanju stanja doprinio posjet Stjepana Mesića, člana Predsjedništva SFRJ. Tom prilikom izjavio je: "...Odluka Općinske skupštine inicirala je zapravo sve ove događaje, pa i to da se razoruža redovni sastav policije i da na kraju nastanu ove posljedice. ...

Došlo je do stanovitog smirenja situacije, nikakvih zbjegova nema. Istina, postoje ljudi koji su zbog nesigurnosti, straha, izmanipuliranosti otišli od svojih kuća, od svojih prijatelja ili rođaka, ali nikakvih zbjegova nema. I zaključak je, upravo zato što je politička situacija mnogo smirenija, javni red i mir je uspostavljen i svi policajci vratit će se na radna mjesta. " ("Večernji list" 05. 03. 1991.)

Smirivanje situacije bilo je privremeno, srpski pobunjenici u okolici Pakraca nisu odustali od terorističkih akcija, da bi 9. kolovoza izvršili artiljerijski i pješački napad na grad. U obrani Pakraca, uz organiziranu obranu branitelja, sudjelovali su specijalci iz Bjelovara i ATJ Lučko. Uspjela je još jedna etapa u obrani Pakraca. Ne, koordinirano s napadom na Daruvar i Grubišno Polje, 19. kolovoza ponovno je uz minobacačku vatru izveden pješački napad na Pakrac, okupirana je policijska stanica i neki dijelovi grada.

Pakrački branitelji i specijalne jedinice MUP-a uspjeli su osloboditi grad i rastjerati pobunjenike u okolna brda. Ali, u gradu nije bilo mira i sigurnosti sve do potpisivanja Sarajevskog primirja i dolaska UNPROFOR-a. Na području Pakraca i Zapadne Slavonije formirana je UNPA zona Sektor Zapad. Na taj način četnici su stvoreni zaštićeni međunarodnim snagama UN-a. Održali su se u svojoj "Pakračkoj krajini" sve do briljantne vojnoredarstvene akcije "Bljesak", kada je od njih očišćena Zapadna Slavonija.

Četnici sa Kalvarije, preobučeni u civilna odijela, predavali su se hrvatskoj vojsci uz izgovor: "Nijesam ja ništa kriv, bio sam kuvar!"

Oni koji su mrzili sve što je hrvatsko i organizirali pobunu, i oni koji sve koriste da sruše sadašnju hrvatsku vlast, u rječniku se povlači jedna ista "mantra" - "ustaška vlast" i "genocidni narod". Pa do kada?!

 * Korišteni su materijali iz Vjesnikove dokumentacije iz HDA

Vlado Kvitek