Razmišljanje o knjizi Treća strana Hladnog rata

R Zagrebu je 2011. godine javnosti predstavljena znanstvena monografija sveučilišnog profesora Tvrtka Jakovine Treća strana Hladnog rata. Tekst nije usmjeren ad personam i argumentacija se ne iznosi ad hominem. Pisanjem ovog teksta smatram opravdanim načinom iznošenja mišljenja o sadržaju knjige koji je podložan kritici i iznošenju primjedbi. Tvrdnje koje se ovdje iznose treba shvatiti kao pokušaj pokretanja diskusije ad rem o knjizi koja je dio historiografske literature već petnaest godina.

Tvrtko Jakovina, Treća strana Hladnog rata, Zagreb: Fraktura, 2011.

Oznake citata bez referenci

Sveučilišni profesor Tvrtko Jakovina u svojoj knjizi donosi obilje citata. Fokus ove glave usmjeren je na brojne primjere teksta u knjizi jasno omeđenih oznakama navodnika gdje nije donijeta referenca od kuda je citat preuzet. Tako izdvajam čitav odlomak na str. 59. U ovom primjeru, kao i ostalima, navođenje navodnika se preuzima iz teksta knjige, dok se promatrani tekst u cjelini donosi obostrano uvučeno u odnosu na ostatak teksta analize kako bi se vizualno jasno istaknulo kako je riječ o citatu i kako bi se moglo uočiti što autor jest, a što nije citirao.

“Trojni sastanak predstavlja značajnu političku akciju koja je pokazala da je nesvrstavanje i dalje aktuelno i neophodno i da se samo aktivnim stavovima i konkretnim manifestacijama može suprotstavljati politici sile”, pisalo je u prvoj rečenici šifriranog pisma svim jugoslavenskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima nakon završetka skupa u New Delhiju. Priopćenje je pokazalo “značajan stupanj suglasnosti tri zemlje u ocjeni svjetske situacije, uloge nesvrstavanja, reafirmacije koegzistencije, korisnosti povećavanja suradnje zemalja u razvoju i posebno tripartitne suradnje”. Jugoslavija je smatrala da je susret, bez obzira na to što su na njemu sudjelovale samo tri države, bio dio napora svih nesvrstanih koji prihvaćaju načela Bandunga, Beograda i Kaira, miroljubivu politiku te očuvanje mira i neovisnosti.

Indikativan tekst je i na str. 82. Ondje se nalazi opsežan odlomak koji se nastavlja i na sljedeću stranicu. Unutar njega donijeti su brojni citati ispresijecani vjerojatno parafraziranjem izvornog dokumenta/ta, međutim, pri svakom od njih, kao ni na kraju odlomka nije donijeta referenca od kuda je citirani tekst preuzet:

[...] Time je Beograd unaprijed osigurao da “naši osnovni stavovi u ovoj fazi priprema za samit budu ugrađeni u usvojenu koncepciju i time smo stvorili uvjete za naš utjecaj na daljnji tok priprema”. Jugoslavenski je prijedlog bio akcijski, otvoren prema pitanjima svijeta. “Opći pregled i procjena međunarodne situacije i uloga u nesvrstanosti” trebali su osigurati opću raspravu šefova država.

Zatim se može ukazati i na odlomak na str. 112.:

Kubanci su već posve vidljivo prestali spominjati politiku nesvrstavanja naglašavajući samo Pokret, pa i antiimperijalističku i antikolonijalnu borbu. Uz oslanjanje na socijalističke zemlje, uz oštru oporbu SAD-u i Kini, bilo je jasno kamo smjera Havana. Kako je Kubanac najviše želio razgovarati o Mozambiku, pa i Jugu Afrike, SFRJ je to shvatila kao namjerno izbjegavanje “ulaska u svestrani dijalog” koji bi otvarao niz problema koji bi se mogli pokazati na VI. samitu. “Nama također u ovom trenutku nije odgovarala konfrontacija stavova kako ne bi izgledalo da u priprema za samit Kuba ima neki poseban spor s nama, a ne s većinom NZ”, analizirali su u Beogradu.

Nejasno je od kuda je preuzet sljedeći tekst na str. 475.:

Odgovora na dvojbu koju je američkoj spisateljici Gertrude Bell 1922. izrekao američki misionar, kako je nastanak Iraka, kako Arapi nazivaju Mezopotamiju, spajanjem Basre, Bagdada i Mosula 1922. u jednu državu, bilo “izazivanje četiri tisućljeća povijesti kada oko Iraka povlačite crtu i nazivate to političkim organizmom. Asirija je uvijek gledala prema zapadu, istoku i sjeveru; Babilonija prema jugu. Nikada nisu bili neovisna cjelina. Pokušate li ih ujediniti, morate to činiti postupno, s vremenom. Oni još nemaju svijest o naciji”, još uvijek nije bilo.

Čitatelju ostaje zagonetka kako se zvao taj američki misionar, gdje je Gertrude Bell to zapisala i kakve to veze ima s reflektivnim promišljanjem činjenica i izražavanjem mišljenja o njima? Zar povjesničar ne bi trebao svojim riječima iznositi mišljenje o činjenicama koje je predočio javnosti? Izdvojiti bitno od nebitnog? Jasno izlagati predmet o kojem piše?

Velik dio teksta autorove knjige strukturiran je na način opisan u istaknutim segmentima. Može se ustvrditi kako autor učestalo zapravo prepričava stenogramske zapise, komunikeje i ostalu diplomatsku građu, nerijetko izostavljajući pri citiranju mjesto odakle je citat preuzeo. Mišljenja sam kako se od povjesničara očekuje da pročita građu o temi kojom se bavi te na temelju nje, u slučaju ovakve tematike kojom se profesor Jakovina bavi, uobliči u osnovnim crtama pozicije koje je zastupala svaka strana koja se tematizira te da ih iznese pred čitatelja. Pri tome potrebne su reference na odgovarajuće arhivske fondove, čak i kad je riječ o sintetiziranju teksta izvora. Naravno, ne treba ni isticati kako je kod izravnog citiranja obveza poduprijeti ga referencama na arhiv, fond, kutiju, fasciklu, broj i sl. Uz to pozicije koje se izvode iz izvora treba kontekstualizirati odgovarajućom postojećom literaturom i na to upozoriti bilješkom. Međutim, metoda primijenjena u knjizi je drugačija. Ondje se kombinira opsežniji tekst iz izvora (vjerojatno) s nekakvim iznošenjem dodatnih činjenica koji mogu, ali često nemaju veze s temom kojom se bavi (o čemu će se nešto primjera dati kasnije). Zapravo velik dio knjige strukturiran je poput puzzle-slagalice čiji su sastavni dio vrlo brojni citati i parafraze bez reference, a tek ponekad citati s referencom.

Izgradnja argumenta temeljem novinskih članaka koji nisu citirani prema dobrom običaju

Profesor Jakovina ponekad u tekstu navodi kako je o nekoj temi pisalo strano novinstvo. Tako ovdje izdvajam prvi primjer jednog odlomka na str. 309-310.:

TASS-ov komentator Jirij Kornilov objavio je 5. ožujka žestoki napad na jugoslavenske tjednike beogradski Nin i zagrebački Start zbog načina na koji su izvještavali o zbivanjima u Afganistanu. “Čitaš tu tvorevinu i čudiš se da nije, nemarnošću, na stranice ‘Nin’-a dospio sastav nekog zapadnog ‘sovjetologa’, stručnjaka za gnjile antisovjetske i antiafganistanske senzacije? Nerede u Kabulu, koje je inspirirala agentura imperijalizma i reakcije, ‘Nin’ prikazuje kao ‘protest protiv strane okupacije’.” Kornilov se čudio kako se blati “mlada revolucionarna republika”, i to čine novine zemlje koja se tobože brine za “nezavisnost nesvrstanog Afganistana”. Zagrebački Start izjednačio je američke akcije u Iranu i “sovjetsku pomoć revolucionarnim” vlastima u Kabulu, pišući o koncepciji supersila i njihovoj borbi na štetu nesvrstanih i slabih.252

252 JV, SSIP, Oštar napad TASS-a na “Nin” i “Start” zbog pisanja o Avganistanu, 5. ožujka 1980.

[sic!, u knjizi Tvrtka Jakovine kratica JV označava inicijale imena Josipa Vrhovca i on je koristi kad se poziva na njegov privatni arhiv u Zagrebu]

Legitimno je postaviti pitanje zbog čega se, ako je odlučeno baviti se tim pitanjem, nije konzultiralo predmetne članke u Ninu i Startu, upozorilo tko je te članke pisao kad je već navedeno ime sovjetskog komentatora TASS-a na njih. U popisu literature na kraju knjige Tvrtka Jakovine u rubrici novine navedena su ova dva lista, ali u ovom konkretnom slučaju nema bilješke s preciznijim bibliografskim podatcima. U svakom slučaju trebalo je pročitati članke sva tri navedena slučaja, a ne oslanjati se na arhivu Josipa Vrhovca. Pri tome je netočno navedeno ime istaknutog TASS-ovog vanjskopolitičkog komentatora onog doba. Taj oblik imena bio bi približno točan samo kad bi bila riječ o češkom obliku imena na hrvatskom jezičnom standardu. Međutim, riječ je o Jur(i)ju Kornilovu (rus. Юрий Корнилов) čiji su komentari za TASS krajem sedamdesetih i u osamdesetima bili relativno često predmet kritike, npr. u američkom tisku.[1] Smatram da je pri analizi nekog diplomatskog problema neozbiljno navoditi međusobne reakcije političkih komentatora u medijima, a da se ne uđe u srž problema izravnim čitanjem članaka odnosno da se sažme bit pisanja jednih i drugih. Tek sažimanjem njihova pisanja te refleksijom i kontekstualiziranjem povjesničara što je to eventualno predstavljalo u odnosu na službene stavove jugoslavenske i sovjetske vlade može se uspostaviti ozbiljna znanstvena analiza. Poseban aspekt problema u ovom slučaju jest činjenica da je novinstvo u tim zemljama bilo neslobodno i pod kontrolom vladajućih komunističkih partija, pa samim time i produžena ruka vlasti. Postoji li potreba isticanja političkih komentara u novinama iz socijalističkih zemalja kao gradivnog tkiva analitičke metode istraživanja stavova vlada tih zemalja? Kada bi bila riječ o studiji posvećenoj novinstvu onda bi tako nešto imalo svoje opravdanje i logiku. Međutim, teško je zamislivo da su se te vlade suzdržavale u diplomatskoj komunikaciji s drugom stranom kako bi jasno iznijele svoje stavove i pozicije. No, da okrenemo ploču i na drugu stranu. Ako je postojala ikakva sumnja profesora Jakovine oko toga što je npr. o nekom problemu mislila vlada SSSR-a ili Vijetnama dovoljno je bilo konzultirati arhive u tim zemljama. Ako nije u drugom slučaju, onda je barem u prvom možda bilo moguće konzultirati arhiv sovjetskog ministarstva vanjskih poslova. Metoda koja je ovdje primijenjena ostaje dubiozna i skučenih okvira.

Ovakva praksa navođenja novina u naraciji teksta nije neuobičajena znanstvena metoda u knjizi. Pri tome ponekad se navodi ime (kada je to slučaj nije navedeno konkretno o kojem je broju riječ), ali često se i ne navodi novine koje su predmet bavljenja ili kamen spoticanja u diplomatskim krugovima. Tako to postaju bugarske, vijetnamske, sovjetske itd. novine bez navođenja njihova imena. Ponekad se donosi naslove članaka u brojnim novinama kao neku vrstu argumentacije za ono o čemu se piše. Pritom ostaje nejasno jesu li konzultirane te novine i članci u njima te koliko to uopće ima veze s onim o čemu se piše.

Primjer 2. Jakovina, Treća strana, 331-332.:

[...] potpredsjednik Vlade SSSR-a Ivan Arhipov otvorio je sovjetsku čeličanu u Indiji, o čemu su mediji neprestano govorili, baš kao i o obećanim milijardama pomoći.330 Istodobno su sovjetski mediji posve prešutjeli Vrhovčev posjet. Nekoliko dana poslije, 2. ožujka, objavili su prvi komentar TASS-a koji je pozivao “prirodne saveznike”, nesvrstane, da se ne pretvaraju u “antisovjetski pokret”. Indija i Alžir u tome su smislu služili kao pozitivni primjer.331
330 JV, SSIP, Kabinet SS, Pov.br. 411635, 3. ožujka 1980.; Zabeleška o razgovoru saveznog sekretara za inostrane poslove Josipa Vrhovca sa predsednikom Komisije EZ Roy Jenkinsom, vodjenim 28. februara 1980. godine u 16.30 časova.

Potpredsjednik sovjetske Vlade Ivan Vasiljević Arhipov bio je predsjednik sovjetskog dijela mješovitoga Komiteta za ekonomsku i znanstveno-tehničku suradnju s Jugoslavijom.

Orlandić 2002: 167, 301-302.

331 JV, Avganistan i Pokret nesvrstanosti – procena sovjetske agencije, 2. marta 1980. (DIS-Tanjug)

Primjer 3. Jakovina, Treća strana, 333.:

Osnovni razlog posjeta, a to je bilo brzo i vidljivo pokretanje PNZ-a u vezi s Afganistanom , nije ostvaren. Takvi su bili i neki od komentara svjetskih medija. “Titovo srce popušta”, bio je naslov članka u talijanskom listu Corriere della Sera, čiji je novinar Ettore Pette naveo kako Indijci nisu pristali na multilateralni pristup izlaska iz krize i pokretanje zajedničke akcije. Unita je prenosila isto, kao i francuski Le Monde. Mada je novinarima po povratku u Beograd Vrhovec rekao kako se “vrlo ozbiljno diskutiralo” o afganistanskoj krizi, pa i ideji o izvanrednoj ministarskoj konferenciji, detalja, naravno, nije bilo.335

335 JV, Informacije iz sveta, 29. veljače 1980./S-2. Svet nesvrstanih. Posle posete Vrhovca Bangladešu i Indiji.

Jesu li dakle l’Unita i Le Monde prenijeli tekst Ettorea Pettea iz Corriere della Sera? Jesu li svaki za sebe imali svog novinara koji je napisao tekst? Jesu li ti novinari prepisali Ettorea Pettea?Zbog čega je za temu relevantno glasilo Komunističke partije Italije l’Unita? Znaju li čitatelji knjige.

Treća strana hladnoga rata uopće u konkretnom slučaju čije su glasilo te novine?... Previše pitanja ovdje je ostavljeno otvorenima uslijed nepreciznog donošenja podataka za koje nije posve jasno je li ih bilo potrebe uopće isticati. Mala digresija uz ovo mišljenje. Budući da su sve navedene novine europske provenijencije nije precizno tvrditi kako je riječ o “svjetskim medijima”. Da bi se govorilo o svjetskim medijima tada se trebalo navesti što su o pitanju Afganistana izvještavale novine važnijih nesvrstanih zemalja, SSSR-a i SAD-a. Možda je profesor koristio tu sintagmu koristeći naziv „fonda” Josipa Vrhovca?

Primjer 4. Jakovina, Treća strana, 343.:

O izgovoru da Kuba ne može dogovoriti osiguranje “konferencijskih usluga” pričaju se vicevi po hodnicima UN-a. O svemu je pisao i New York Times, pa je Kuba članak ocijenila napadom na PNZ.367
367 JV, SSIP, Misija SFRJ New York, br. 547, 24. ožujka 1980.

Primjer 5. Jakovina, Treća strana, 345-346.:

Najprije su nasamo razgovarali Vrhovec i Rao, a potom, i dalje bez suradnika, sva trojica šefova diplomacija. Susret je imao i promidžbeno značenje jer su neke od lagerskih novina, napose u Vijetnamu, a te su članke onda prenijele bugarske i sovjetske novine, inzistirale na razlikama triju država. Vijetnamski su članci, kako se saznalo obavještajnim radom u Moskvi, motivirani “jugoslavenskim namjerama da se organizira antisovjetski sastanak nesvrstanih”, pa ga se na takav način moglo onemogućiti ili barem otežati.375

375 JV, SSIP, Služba za istraživanje i dokumentaciju, Str.pov.br. 257, 3. travnja 1980. (Informacija: Jugoslavija u bilateralnim konsultacijama IEZ sa SSSR-om o aktuelnoj međunarodnoj situaciji).

Ovdje će se prikazati i komentirati još jedna zanimljiva metoda primijenjena u knjizi.

Jakovina, Treća strana, 645.:

Kako je 1979. u članku objavljenom u neokonzervativnom časopisu Commentary napisala Jane Kirkpatrick, poslije prva žena ambasadorica SAD-a u UN-u, predsjednik Carter postavljao je neopravdano visoke standarde pred konzervativne diktature, dok je prema marksističkima bio popustljiv. Profesorica na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu napisala je kako je “demokratizirati vlade bilo gdje, bilo kada i pod bilo kojim okolnostima” iznimno teško, mada se konzervativne diktature katkada mogu pretvoriti u demokracije, dok se to od marksističkih, barem u vrijeme kada je promatrala predmet, ne može očekivati.  Dockrill 2005: 163.

Dockrill, The End of the Cold War Era, 163.:

In the late 1970s, Jean Kirkpatrick, then Professor of Political Science at Georgetown University in Washington DC, was a vocal critic of Carter’s policy of promoting human rights and democratic reforms in the Third World, dismissing it as ‘ineffectual’ and ‘downright dangerous’. Carter’s policy, she claimed, allowed anti-government revolutionaries to put in place regimes which were hostile to the USA. Kirkpatrick distinguished between authoritarians and totalitarians: the former upheld traditional societies and clung to the capitalist system, with the prospect of accommodation with the West, while the latter had no such policies and were exemplified by Hitler and Stalin. Kirkpatrick’s thesis had many contemporary critics, but Reagan and Haig used it as the intellectual justification for their policy in the Third World. Kirkpatrick was appointed US ambassador to the UN and, together with Haig, presided over US foreign policy making. In their opinion, the USA should have no moral qualms about assisting rightist, militant and undemocratic dictators or other terrorist groups (like the anti-Sandinista groups or Afghan rebels), provided that they were anti-Communist and friendly to the West.

Kao što je vidljivo podatci koje donosi profesor Jakovina o Jane Kirkpatrick poduprte su bilješkom na jednu bibliografsku jedinicu. Uvidom u nju može se zaključiti kako su legitimno preuzeti autoričini biografski podatci. Međutim, profesor koristi citat, a bibliografska bilješka s jednom jedinicom - knjigom i tekstom na njezinoj stranici koju je označio ne sadrži tekst koji je preveo s engleskog jezika i stavio u navodnike. Nadalje, profesor je jasno označio kako je riječ o članku iz 1979. godine (doduše nije naveo druge podatke koji su nužni – primjerice mjesec i stranicu predmetnog članka Jane Kirkpatrick). Taj podatak se ne nalazi ni kod S. R. Dockrill na koju se poziva bilješkom. U njenoj knjizi je zapisano kako je riječ o „kasnim 1970im”. Tekst S. R. Dockrill sadrži reference na dvije knjige. U prvoj Waltera LaFebera. Invitable revolutions. The United States in Central America. 278-279. zapisano je kako je riječ o članku Jane Kirkpatrick iz 1979. godine, dok je u drugoj William M. Leogrande. Our Own Backyard.  The United States in Central America, 1977-1992, 54-55. također samo donijet sažet prikaz autoričinih stavova. I što sad? Uvidom u članak Jane Kirkpatrick u mjesečniku Commentary, New York, November 1979, str. 34-45. uistinu se može utvrditi da profesor Jakovina rečenicu označenu navodnicima citira, odnosno preuzima i prevodi iz tog članka. Ali, on u bilješci za taj citat nije naveo tu publikaciju na precizan način, već drugu publikaciju gdje tog citata nema. U značajnom broju slučajeva ova praksa simptomatična je metoda koja je korištena pri pisanju knjige.

Postavlja se pitanje, čak i ako bi bio slučaj da su citirani tekstovi vjerno prenijeti od nekuda, je li legitimno da se na kraju oznake citata ne donosi referenca koja jasno i istinito pokazuje njihov izvor. Je li to prihvatljiva praksa i primjer otvorene znanosti u akademskom svijetu? U literaturi relevantnoj za postavljeno pitanje može se pronaći i odgovor tom pitanju – uz citirani tekst u navodnicima neophodno je istaknuti bilješku s jasnim ukazivanjem na izvor od kuda je nešto preuzeto. Ako se to ne učini tehnički predstavlja plagijat.[2]

Primjer prakse parafraziranja

Ovdje će se prikazati i samo jedan u nizu primjera neuspješnog parafraziranja, a zapravo preuzimanja tuđeg teksta, bez jasne atribucije autorstva upućivanjem na referentnu literaturu.

Jakovina, Treća strana, 261

Negativan trend rušenja lijevih političara u Trećem svijetu, Ahmeda Ben Belle u Alžiru, Ahmeda Sukarna u Indoneziji, Modiba Keite u Maliju i Kwamea Nkrumaha u Gani, pokazao je svu fragilnost dotadašnje sovjetske politike prema tim područjima, mada se nije radilo o režimima na koje su mogli potpuno utjecati.

O. A. Westad, The Global Cold War, 168-169.

The military coups of 1965–66 also reminded the Soviets of the fragility of many radical Third World regimes. To many Central Committee advisers, the lessons of the defeats in Ghana, Algeria, and Indonesia were that a breakthrough for socialism in the Third World had to be based on the development of Communist parties, rather than on vague radicalism.

U čemu je problem s ovim tekstom? U prvome redu očigledno je kako je inspiracija za njegovo pisanje bilo pisanje ovdje citiranog O. A. Westada. No, iako Tvrtko Jakovina u svojoj monografiji navodi ovog autora kroz bilješke, kao i na popisu literature, tekst koji je ovdje citiran, kao ni čitav odlomak koji ovdje nije citiran, ne sadrži referencu na ovog autora. Čitatelj koji usvaja tekst s razumijevanjem primijetiti će kako je Westad redom pobrojio pad vlada u Gani, Alžiru i Indoneziji. Zbog čega taj redoslijed? Režim u Alžiru srušen je u lipnju 1965., u Indoneziji to je bilo u rujnu 1965. dok je u Gani pao u veljači 1966. godine.[3] Slijedom toga Wested nije kronološki naveo državne prevrate u tim zemljama. Profesor Jakovina svjestan tih činjenica poredao ih je prema kronološkom redu. Pri tome je, kako bi zamaglio sličnost svog teksta sa Westadovim uz navođenje čelnika zemalja, u nabrajanje uveo Mali. Međutim, jesu li činjenice u skladu s tim?

Naime, Modibo Keita iz Malija svrgnut je u državnom udaru tek 1968. godine.[4] Zbog toga, ako ga je i vodila logika kronološkog navođenja to nije pravi put jer je Mali trebao onda biti naveden posljednji. Uz to, uvođenje tog svrgavanja u tekst nema ni pretjeranog smisla vodeći računa ostatak neposrednog teksta kao cjeline. Naime, profesor Jakovina se u poglavlju gdje se citirana rečenica nalazi bavi pitanjima nesvrstanih i prilika u svijetu od ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Mjesto gdje se ova rečenica nalazi smještena je oko 1963. godine te se ta godina tematizira i u nastavku teksta zbog čega bi nekom logikom Mali trebao biti izvan fokusa. Tek se dalje, u susljednim odlomcima, kronološki dolazi do pred kraj sedamdesetih godina.

Nekonzistentnost u navođenju osobnih imena i trivijalni podatci

Zamjetljiva pojava u korpusu monografije je nekonzistentno navođenje funkcija i imena povijesnih osoba. Navesti će se samo najoštrija dva primjera. Indijska premijerka Indira Ghandi u tekstu se često navodi po osobnom imenu Indira (str. 58, 77, 329, 331, 352, 362-363) a irački predsjednik Saddam Hussein ponekada se navodi kao Sadam (str. 362, 393-394, 451, 465, 595). Varijacije koje se koriste kod imena Josipa Broza – Tita bolje je ne nabrajati.

U tekstu knjige može se pronaći mnoštvo trivijalnih podataka. Tako saznajemo da je 1970. predsjednik Zambije Kenneth Kaunda plakao na samitu tijekom svog govora te da je zaplakao na pogrebu jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza 1980. godine (str. 74.). Čitatelj saznaje kako je predsjednik Ugande Idi Amin Dada u razgovoru s britanskom kraljicom Elizabetom II. rekao da je u London došao zbog kupovine cipela odgovarajućeg broja (str. 159.). Posljednji primjer koji ovdje navodim, u nizu ostalih koji se neće navoditi, je da je afganistanski predsjednik Hafizullah Amin dočekao napad sovjetskih komandosa na svoju palaču krajem 1979. godine u “Adidasovim gaćama i potkošulji” te da je pri saznanju što se događa plakao (str. 279.).

Onkraj trivijalnih podataka nalaze se faktografske pogreške kao primjerice to da profesor Jakovina navodi kako je Nikita Hruščov bio ”sovjetski vođa nakon Staljinove smrti do 1964“.[5] Ako se pod sintagmom sovjetski vođa podrazumijeva državnu funkciju onda ovaj iskaz nije točan. Nakon smrti Josifa V. Džugašvilija - Staljina funkciju predsjedatelja Vijeća ministara SSSR-a preuzeo je Georgij M. Maljenkov te je u tom svojstvu bio na dužnosti od 5. ožujka 1953. do 8. veljače 1955. godine.[6] Karakter vlasti nakon smrti Staljina bitno se promijenio te je kraće vrijeme funkcionirao raspodjelom pozicija unutar klika. Maljenkov je vlast de facto dijelio s Lavrentijom P. Berijom i Vjačeslavom M. Skrjabinom - Molotovom čije funkcije ovdje neću nabrajati. Nikita S. Hruščov tada je obnašao važnu funkciju u partiji, ali još nije bio vođa u pravom smislu riječi. Nakon uklanjanja s pozicija moći Berije (ubijen), Molotova i Maljenkova došlo je do preslagivanja.[7] Dužnost koju je obnašao Maljenkov preuzeo je Nikolaj A. Bulganjin i to od 8. veljače 1955. do 27. ožujka 1958. godine. Tek nakon njega tu je dužnost preuzeo Nikita S. Hruščov.[8] Kronologija obnašanja funkcija N. Hruščova je: ”od rujna 1953. prvi tajnik Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza (KPSS), istovremeno od 1956. predsjednik Biroa Centralnog komiteta KPSS-a Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike te od ožujka 1958. predsjednik Vijeća ministara SSSR-a“.[9] Nakon rušenja Maljenkova, poslužiti ću se sintagmom Williama H. Chamberlina, kraće vrijeme je postojao ”duumvirat Hruščov - Bulganjin“.[10] Definitivno 1958. godine Nikita Hruščov preuzima čvršće vlast u svoje ruke. Od smrti Staljina 1953. do 1958. godine, očito, razmak je od pet godina.

Zaglavak

Knjiga Treća strana Hladnog rata Tvrtka Jakovine tematizira poziciju Jugoslavije u međunarodnoj politici, njezine vanjskopolitičke ambicije i aktivnosti unutar Pokreta nesvrstanih zemalja. Riječ je o važnoj temi kako za klasičnu historiografiju tako i za neke druge humanističke te društvene discipline. Razmatranje ove tematike važno je za razumijevanje povijesti nakon Drugoga svjetskoga rata.

Mišljenja sam kako je ova knjiga metodološki nedomišljena i izvorima nedovoljno potkrijepljena zbog toga što se autor pretežito oslanja na izvore jugoslavenske provenijencije i to u znatnoj mjeri na kopije (?) službene diplomatske prirode koju je sebi po odlasku s dužnosti pribavio Josip Vrhovec. Tvrko Jakovina ističe kako mu je to bio važan izvor za pisanje knjige (str. 20). Međutim, upravo činjenica da je Josip Vrhovec mogao slobodno raspolagati sa službenom dokumentacijom nastalom radom saveznog sekretarijata za vanjske poslove tako što ju je prisvojio (u kopijama?), koja u uobičajenim okolnostima svake uređene zemlje predstavlja državnu tajnu, govori nešto ne samo o karakteru zemlje gdje je to moguće, već i o karakteru čovjeka te njegovu shvaćanju dužnosti koju je obavljao kada s takvom dokumentacijom raspolaže kao s privatnim vlasništvom. Smatram kako se autor pri citiranju trebao više oslanjati na provjerljive arhive u Beogradu (kako državnih tijela, tako i Arhivom predsjednika Republike /Jugoslavije/) te njih precizno citirati u bilješkama (kutije, fascikle, brojevi i sl.). Iako su ti arhivi navedeni u popisu izvora na kraju knjige, podzastupljeni su u bilješkama u odnosu na arhivu Josipa Vrhovca. Uz to, autor je trebao koristiti arhive onih ključnih zemalja Pokreta nesvrstanih koje su svoje vanjskopolitičke pozicije izražavali u suprotnosti ili suglasju s Jugoslavijom. Drugim riječima, da bi se tema studiozno obradila trebalo je koristiti dokumente iz arhiva zemalja poput Egipta, Indije i Kube, budući da su se one učestalije spominjale u tekstu ove monografije. Ovdje isključujem arhive nekih zemalja koje su u posljednjih četrdeset godina uništene ratom gdje je tako nešto objektivno nemoguće ili jako teško (npr. Afganistan i Irak), a predmet su detaljnog razmatranja autora. Nadalje, čini mi se da je više pažnje trebalo posvetiti i gradivu nastalom u vrijeme SSSR-a koje se danas nalazi u Ruskoj Federaciji.

Vezano uz korištenje arhivskog gradiva u tekstu ovog prikaza pokazano je kako autor učestalo donosi citate iz različitih pisanih izvora, ali ih ne podupire s nedvosmislenim referencama na izvor što nije znanstveno prihvatljiva metoda. U onim slučajevima gdje i postoji referenca ona je učestalo manjkava ili netočna na što je također ukazano primjerom.

Iz popisa naslova u bibliografiji zamjetno je da dominiraju publikacije na engleskom jeziku. Ondje iskače činjenica da nije korištena niti jedna monografija ili manji prilog koji je napisao indijski autor. Teško da ondje baš ništa nije objavljeno na engleskom jeziku. Upravo imajući na umu neke naslove dostupne u vrijeme nastanka ove monografije razlozi takvog postupanja ostaju mi nejasnim. Međutim, pokret nesvrstanih činile su mnoge zemlje s teškim kolonijalnim nasljeđem, pa je neobično da se nije konzultiralo literaturu na francuskom i španjolskom jeziku. Izostanak publikacija na ruskom jeziku također bode oči kod onih tema gdje je SSSR utjecajem i nekim aktivnostima vršio pritiske prema zemljama pokreta. Razumljivo je da se iz hrvatske perspektive ne može očekivati od autora da je konzultirao publikacije na drugim izvaneuropskim jezicima (arapski, farsi, hindi itd.).

Naposljetku nakon iznesenih argumenata smatram kako je ova knjiga dobrodošao primjer kako ne treba pisati o jugoslavenskoj politici nesvrstavanja te kako ne bi trebalo pisati znanstvene studije.

Jerko Krstulović

Literatura

CHAMBERLIN, William H. “The Stalin Era and Stalin's Heirs”. The Russian Review 15 (Oct. 1956), br. 4: 237-244.

DOCKRILL, Saki Ruth. The End of the Cold War Era. The Transformation of the Global Security Order, London: Hodder Arnold 2005.

ИВКИН, Владимир И. Государственная власть СССР. Высшие органы власти и управления и их руководители. 1923-1991 гг. Историко-биографический справочник. Москва: Росспэн, 1999.

GIBALDI, Joseph. MLA Handbook for Writers of Research Papers. Fourth Edition. New York: The Modern Language Association of America, 1995.

LaFEBER, Walter. Invitable revolutions. The United States in Central America, New York ˛London: W. W. Norton & Company, 1984.

LEOGRANDE, William M. Our Own Backyard. The United States in Central America, 1977-1992. Chapel Hill & London: The University of North Carolina Press, 1998.

LOCKARD, Craig A. Southeast Asia in World History. New York: Oxford University Press, 2009.

MOORE, Clement Henry. “The Maghrib”. U: The Cambridge History Of Africa. Volume 8 from c. 1940 to c. 1975., ur. Michael Crowder. Cambridge: Cambridge University Press, 2003, 564-610.

SANANKOUA, Bintou. La chute de Modibo Keïta. Paris: Éditions Chaka, 1990

SCHACHTER MORGENTHAU, Ruth i Lucy CREEVEY BEHRMAN, “French-speaking tropical Africa”. U: The Cambridge History Of Africa. Volume 8 from c. 1940 to c. 1975., ur. Michael Crowder. Cambridge: Cambridge University Press, 2003, 611-673.

TAUBMAN, William. “The Khrushchev period, 1953-1964”. U: The Cambridge History of Russia. Volume III. The Twentieth Century, ur. Ronald Grigor Suny. New York: Cambridge University Press, 2006, 268-291.

The Chicago Manual of Style. Eighteenth Edition. Chicago and London: The University of Chicago Press, 2024.

ВДОВИН, Александр И. СССР: история великой державы 1922-1991 гг. Москва: Проспект, 2018.

WESTAD, Odd Arne. The Global Cold War. Third World Interventions and the Making of Our Times. New York: Cambridge University Press 2005.

WILLIAMS, David. “English-speaking West Africa”. U: The Cambridge History Of Africa. Volume 8 from c. 1940 to c. 1975., ur. Michael Crowder. Cambridge: Cambridge University Press, 2003, 331-382.

Novine

Los Angeles Times
The New York Times
The Washington Post
Times magazine

[1] “Cold War? Nyet. But It’s Getting Chilly”, Times magazine (New York), July 18, 1977, vol. 110, no. 3, str. 10; “Pole’s Own Affair, Soviet Aide Affirms. Foreign Ministry Spokesman Gives Official Stand on Labor Strife When Asked to Comment”, The New York Times (New York), August 27, 1980, str. 6; “Soviet Public Debates Arms”, The Washington Post (Washington), January 4, 1985; “Soviet Media Blast U.S. on Rights Issues”, Los Angeles Times (Los Angeles), May 27, 1988, str. 2.

[2]  GIBALDI, MLA Handbook for Writers of Research Papers. Fourth Edition, 27-28; The Chicago Manual of Style. Eighteenth Edition, 220 (paragraf 4.96).

[3]  CROWDER, ur. The Cambridge History Of Africa. Volume 8 from c. 1940 to c. 1975, 359, 586, 635.; LOCKARD, Southeast Asia in World History, 163.

[4]  SANANKOUA, La chute de Modibo Keïta, 175.

[5]  JAKOVINA, Treća strana, 25.

[6]  ИВКИН, Государственная власть СССР, 23.

[7]  TAUBMAN. “The Khrushchev period, 1953-1964”, 274-277; ВДОВИН, СССР: история великой державы 1922-1991 гг, 370-372, 429-430. Autor je kontroverzni ruski povjesničar zbog nacionalističkih pogleda na rusku povijest i diskutabilnih stavova o nizu pitanja o povijesti svoje zemlje. U ovoj knjizi iznosi dvojbene ocjene o nekim protagonistima ovih zbivanja, ali je koristan za opće historiografske podatke vezane uz prirodu borbi za vlast nakon Staljina.

[8] ИВКИН, Государственная власть СССР, 23.

[9]  Isto, 578.

[10] CHAMBERLIN. “The Stalin Era and Stalin's Heirs”, 240.