O dječjim vrtićima i odgojiteljima

Uz obiteljski dom, dječji vrtić mjesto je najintenzivnijeg življenja djeteta. To je prostor sigurnosti, zajedništva, pripadanja, razvoja sposobnosti, usvajanja navika, stjecanja znanja, usavršavanja vještina, prihvaćanja modela ponašanja bliskih drugih.

Kao se zakonski navodi, predškolski odgoj provodi se za djecu od navršenih 6 mjeseci života do polaska u osnovnu školu (Zakon o predškolskom odgoju, 2022, članak 3). Potrebno ga je ostvarivati u skladu s njihovim razvojnim osobinama i potrebama te uz uvažavanje socijalnih, kulturnih, vjerskih potreba njegove obitelji (Zakon o predškolskom odgoju, 2022, čl. 3).

Dječji vrtić dužan je stvarati primjerene uvjete za razvoj svakog djeteta i dopunjavati obiteljski odgoj. Njegovo radno vrijeme usklađuje se s potrebama djece i zaposlenih roditelja (Zakon o predškolskom odgoju, 2022).

Djetetovo pohađanje vrtićkog programa obvezno je u godini prije polaska u školu. Međutim, kako zakonske odredbe ističu, prednost pri upisu imaju već četverogodišnja djeca, kao i djeca s teškoćama u razvoju i kroničnim oboljenjima (Zakon o predškolskom odgoju, 2022, čl. 20). Sustavnim osnivanjem dječjih vrtića njihova dostupnost se širi, a broj obuhvaćene djece povećava.

Odgojitelji su prvi odgojno-obrazovni djelatnici s kojima se roditelj susreće. Dječji vrtić prva je društvena institucija s kojom on dijeli iskustvo zajedničkog odgajanja svog djeteta. S obzirom da kroz odgojitelja roditelj gradi povjerenje prema institucijama javnog obrazovanja, njegov je rad osobito značajan.

No u provedbi zakonskih zamisli izvjesni su praktični izazovi. Na njih redovito, između ostalih, ukazuju roditelji u svojim apelima usmjerenima Uredu pravobraniteljice za djecu (iznesenima u Izvješću o radu pravobraniteljice za djecu u 2024.godini). Upućuju na dojmove o neumjesnom ponašanju zaposlenika, njihovoj nedovoljnoj adaptiranosti na zahtjeve djece s teškoćama u razvoju ili problemima u ponašanju, nedostatnu osposobljenost u pristupu djeci s zdravstvenim teškoćama, nestimulativnost korištenih metoda u radu s darovitom djecom, manjkavo nadvladavanje jezične barijere s obiteljima nacionalnih manjina. Karakter prigovora upućuje na kompleksne okolnosti kojima se odgojitelji (osim u izdvojenim slučajevima) svakodnevno prilagođavaju kako bi njihov stručno-pedagoški odgovor djetetu i njegovoj obitelji bio poticajan i primjeren.

Sva složenost odgojiteljeve uloge objedinjeno je usmjerena poticanju djetetovog razvoja. On ga uvažava kao socijalno biće komunikacije, uzimajući u obzir njegovu ljudsku srž. Odgoj je proces razumijevanja. Dijete formira osobnost dijaloškom interakcijom, u uzajamnosti s onima koji prepoznaju, priznaju i potvrđuju značaj njegove poruke.
Jedan od oblika odgojiteljske komunikacije s djetetom je i čitanje. Oni, posredstvom knjige, dijele dojmove, informacije, znanja, nedoumice, probleme, iznenađenja, osjećaje, iskustva. Uz slikovnice, čitaju i priče, bajke, basne, pjesme, ilustrirane knjige i enciklopedije za djecu. Čitaju recepte, dječje časopise, pisma i razglednice. Smišljaju priče, ilustriraju ih. Izvode predstave. Posjećuju knjižnice. Čak izrađuju papir.

Smatra se kako doseg suradnje pedagoških radnika i roditelja treba doseći razinu partnerstva. Pritom su forme njihove komunikacije različite (roditeljski sastanci, individualne konzultacije, svečanosti, druženja, pisane obavijesti, informativni leci). Suradnjom, odgojitelji proširuju roditeljske uvide u adekvatne načine pristupa djetetu u raznim domenama, pa i u čitalačkoj (govorno-jezičnoj).

Rođeni za čitanje nacionalni je program poticanja čitanja djeci od najranije dobi. Njegova kampanja aktualno kulminira, a provodi ga Ministarstvo kulture i medija u suradnji s Ministarstvom zdravstva te uz podršku Hrvatskog pedijatrijskog društva i Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju. Program usmjeren odgoju i razvoju predškolske djece predvodi (dakle) resor kulture u prioritetnoj koordinaciji s pedijatarskom službom. Pritom je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih neistaknuto kao inicijator programa. Odgojno-obrazovni djelatnici izostavljeni su kao njegovi pokretači. Oni su, poput ostale zainteresirane javnosti,(tek) priključni provoditelji akcije.

Državni program promocije čitanja u ranoj i predškolskoj dobi provodi se tako uz neistaknutost kontinuiranog doprinosa odgojitelja dječjih vrtića sveobuhvatnom (pa i govorno-jezičnom) razvoju djece i bez predvodništva ministarstva nadležnog za njihov rad.

Oblikovanje kampanje čitanja u društvu znanja kao kulturno-zdravstvenog umjesto dominantno odgojno-obrazovnog pitanja djeluje apsurdno. Ipak, ako se kritički promisli (a ipak je to uloga čitanja) i razmotri razina ugleda pedagoških djelatnika u društvu (kojem se i ovim načinom doprinosi), ono se može prihvatiti i kao sasvim očekivano.

U vremenu zaboravljenog razgovora zanemarivanje odgojno-obrazovnih zaposlenika kao zamjenskih članova obitelji na kojima počiva napredak djece (pre)zaposlenih roditelja u (ekonomsko-svjetonazorski) opterećenom društvu, (vjerojatno) ne treba smatrati nepristojno spornim. U medicinskom modelu zajednice (kojeg prati pripadna kultura), potrebno ga je samo (šutke) iščitati kao doprinos bezbitnosti pedagoških (razvojnih) djelatnika u okruženju onih koji su već rođeni za ono što mudri ipak uče.

Željka Pintar