Slikovnica kao tretmansko sredstvo

Odrasla populacija, sudeći po tematskoj ponudi knjiga, visoko je zainteresirana za psihološku, samopomoćnu literaturu. Očekivani (i potvrđeni) podatci o niskoj razini mentalnog zdravlja zajednice, opravdavaju taj trend. Pojašnjeno, anksiozne i depresiji sklone jedinke uvjerene su kako žive u najboljem od svih mogućih svjetova. Zapadna zajednica tumači kako upravo ona predstavlja konačnu realizaciju težnje za punom slobodom pojedinaca. Ako su oni, ipak, nezadovoljni u svojim savršeno strukturiranim društvenim okolnostima, tada (kako ih samopomoćna literatura uobičajeno upućuje), trebaju preispitati vlastiti stav o njima. Potrebno je refokusirati vlastito viđenje stvari. Umjesto razumijevanja nezadovoljstva, i pronalaska njenog uzroka (eventualno, i u izvrsnosti društva svog doba), oni su dužni kreirati drukčiji dojam o njemu. Potrebno je da pozitivno misle. Umjesto utjecanja na stvarnost, bitno je stvoriti novo poimanje o njoj. Posramljeni zbog pomisli da bi izvor nelagode mogao biti pronađen u (besprijekornoj) kulturi vremena kojem pripadaju, pojedinci ga opsesivno traže u samima sebi.

Jedinka je, razumljivo, društveno ohrabrena u projektu svog misaonog samoprogramiranja self-help idejama. Sveprisutni slogani uče ju kako zaslužuje sve što priželjkuje jer je posebna i jedinstvena. Dozvoljeno joj je osjetiti svoje pravo ja. U širokoj ponudi jednostavnih sadržaja, udžbenički saznaje kako raditi na sebi. Studiozno je zaokupljena idejom postajanja autentičnom i najboljom verzijom sebe. Njezin život je projekt samostalnog izbora. Situacije (nikad) nisu dobre ili loše, njihovu kvalitetu donosi kut gledanja. Kako se u rekreacijskom kontekstu tvrdi, za boravak na zraku ne postoji dobro ili loše vrijeme, samo dobra ili loša obuća. Prošireno shvaćeno, nema zakidajućih okolnosti, samo nespremne prilagodbe. Uvjete bivanja treba bezutjecajno prihvaćati. Potrebno se spretno prilagoditi jer adaptacija (pa i lošem) jedino je moguće rješenje kad se živi u onom što je već savršeno.

Nemogućnost mijenjanja pretpostavki vlastitog života, odrasli često kompenziraju prezaštićivanjem djece. U nemogućnosti da djeluju na model svog društvenog postojanja, formiraju djetetov. Aktivnom uključenošću spremno posreduju u rješavanju djetetovih obrazovnih ili vršnjačkih problema. Intruzivno ga brane od mogućeg susreta s frustracijom ili razočaranjem. Nedjelotvorni u bavljenju vlastitim kontekstom života, poduzetno uređuju dječji (zakidajući ga pritom za optimalan razvoj).

Psihološku literaturu self help tipa, motivacijski samopotaknut zapadnjak, darežljivo prilagođava djeci. U populaciji zamjetno otežanog socioemocionalnog funkcioniranja svih generacija, na samopomoćne mantre upućuju se i oni predškolske dobi, i to - slikovnicom.

Tražena, sveprisutna, popularizirana i komercijalno istaknuto nuđena slikovnica Matilda nikad ne odustaje (Profil knjiga, 2021.) slikovni je, izravno samopomoćni predložak za malu djecu. Britanski autor (Tom Percival) naznačuje djevojčicu čiji se sretan svijet, iz nepoznatog razloga, odjednom radikalno preokrene. Iznenada postaje nesretna, potištena nezadovoljstvom, zarobljena u dosadi, otupljena i lijena. Razmjer općeg neraspoloženja je jasan, ali njen uzrok potpuno je stran. Sugerira se kako raspoloženje bezuzročno varira. Emocije su samovoljne manifestacije, neovisne o pojedinčevoj interakciji s okruženjem. Matilda ih zato ne preispituje. Ne traži tuđu pomoć. Zarobljena u problemu, sa svojim se slučajem nosi sama. Slučajno uočava bespomoćnu bubamaru koja, izmorena neuspjehom, naposljetku širi krila. Samopodučena kukčevim primjerom, Matilda uviđa grješku odustajanja. Iako joj ni samoj nije jasan njen otužan doživljaj svijeta, ona samopomoćno usvaja credo potreban za opstanak u njemu - pokušaj ponovno. Prisjeća se omiljenih aktivnosti i samozabavlja se slaganjem kocaka i čitanjem knjiga. Gleda u vršnjake, ali pristup njihovoj zajedničkoj igri smatra izazovom najviše razine. Dok ih, oraspoložena, napeto promatra s distance, samomotivira se usvojenim motom - you can do it, try again, never give up, do your best, choose to keep trying. I tako, zahvaljujući samotrudu i uslijed samomotivacije, udobrovoljena Matilda ponovno postaje dijelom ljudske zajednice.

Literatura za djecu, u svojim se početcima, smatrala edukativnim sredstvom usmjerenim podučavanju moralnih vrjednota. Slikovnica je predstavljala uljepšani oblik očitanja bukvice najmlađima. Priče za djecu smatrane su zamaskiranim propovijedima odraslih o (ne)poželjnom ponašanju. Osim kao agresivno didaktički, instrumentalizirala se i kao svjetonazorsko-propagandan materijal. Njen status u suvremenoj zajednici, često je, jednako prost - umjesto kao umjetničko djelo koje njeguje imaginaciju i podržava djetetovu kreativnost, ona je priručno, tretmansko sredstvo. U terapijskom društvu, jednostavne, maštovito neslojevite priče, česte su primitivne kulise namijenjene direktnom upućivanju na društveno odobrene, samopomoćne floskule, koje, zarobljeni u nezavidnim pozicijama i svom nezadovoljstvu, ravnopravno dijele dobro adaptirani odrasli i sasvim (ne)samostalna djeca.

Željka Pintar