Carstvo opće prijevare

Andersenov car (u bajci Carevo novo ruho) prototip je popularne težnje za društvenim utjecajem. Svaki ambiciozan influencer sudionik je bespoštedne trke u kojoj pobjednik osvaja lajkajuće odobrenje i (barem trenutnu) pažnju. Kako ih je sve teže izazvati, metode njihovog privlačenja često zahtijevaju radikalnost (poput iskazivanja privatnog života do mjere da se pred strancima bude gol).

Car, poput svakog utjecatelja, iskazuje svoju samozaljubljenost s namjerom da i drugi potvrde opravdanost njegovog sebeljublja. Samooduševljen, uživa u svojoj pojavi. Euforičan zbog svog postojanja kojeg samopotvrđuje, ushićeno se ogleda i utapa u vlastitoj ljepoti.

Svoju taštinu iživljava do oholosti. Iako ima mnogo, on želi više, dok ne dosegne sve. Traži da mu se dive ili da ga preziru, čak i da ga obožavaju ili mrze, oni koji ga ne (po)znaju.

Da bi bio živ, nužno mu je biti gledan i biti viđen. Pomisao da ostane običan (sličan drugima) odbojnija mu je i od smrti.
U strahu od nepostojanja, grozi se ignoriranja. Bori se za (javan) život i, iako bezimenu publiku razmatra kao masu neličnog mnoštva, ostaje bez daha ako joj je nevažan, i ako u njezinom oku ne postane fokus makar kratkotrajne pozornosti.

Poput svakog utjecatelja, Cara potvrđuje publika. Njena usmjerenost na Velike druge jasan je znak kako se ne poštuje mnogo, a samim time nedostaje joj i zdrav egoizam. Svoj položaj gledatelji (često) smatraju nezavidnim i život pomalo jadnim. Umjesto da ga mijenjaju, gledaju u moć. U nastojanju da se stope s influencerom, zure u njega.

Doživljaj uzajamne različitosti poništavaju u obožavateljskoj identifikaciji s njime. Upijaju njegov sjaj i reflektirajući ga postaju blistavi - oni više nisu bijedni niti je kralj bogat - sada su jedno.

Oni ne moraju biti poznati i sjajni jer je Kralj slavan i za njih. Ne trebaju misliti, jer Utjecajnikove misli su i njihove. Izuzimaju se od osjećaja, jer preuzimaju Carove. Autonomno ne doživljavaju svijet, jer je u Kraljevoj predodžbi on već doživljen i za druge. Oni ne dišu sada, jer njihovo će

Carstvo ionako disati zauvijek. Oni su oduševljeni podčinjenošću. Dive se vlastitoj nezrelosti. Ponose se svojom nedoraslošću. Ljudska zgnjurenost postaje njihova veličina i svoju značajnost sabiru u služenju samo jednom znaku - moći (kruni). Združenost Cara i podanika (ili Influencera i publike) predstavlja neinteligentan sklop. U njihovoj uniji, Kralj koji ne misli i na koga osim na sebe, misli za druge.

Uvjereni u vlastitu (intelektualnu) nemoć, drugi dobrovoljno predaju svoje kapacitete Kralju. Kraljevstvo u kojem jedni samozaljubljeno čuvaju obmanu o vlastitoj divoti od razotkrivajućeg pada, a drugi se samozavaravaju o vlastitoj važnosti u potvrđivanju tuđe laži, postaje sustav temeljen na varci.

Jedina istina tog sistema je laž.

Zato je (Andersenova) grješka one koje traže zlato i svilu kako bi za Cara tkali nevidljivo ruho zvati prevarantima. Dolaskom u carstvo, iz nekog drukčijeg ambijenta, oni djeluju u savršenom skladu s načelima svijeta u kojeg su stigli. Sudjelujući u sveopćoj obmani kraljevstva, upravo se oni ponašaju sasvim istinito. U sustavu traženja laži, tkaju laž.

Oni uzimaju bogatstva (predstavljena kroz čisto zlato i finu svilu) od onih koji su ionako odbacili svoje moći (da čisto misle, profinjeno osjećaju, čak i da bistro vide), i odnose ih tamo gdje će ona napokon imati svoju vrijednost.

Njihovo pošteno (istinito) ponašanje među onima koji obescjenjuju (ljudsku) vrijednost, a traže obmanu, bila bi čista glupost. Zato, sasvim opravdano, dvojica junaka (koje se neopravdano zove varalicama) tvrde da će oni za koje je njihovo platno nevidljivo, biti smatrani glupima. Jer, uistinu, samo bi glupan u svijetu laži svjedočio istinu percipiranu vlastitim očima i doživljenu vlastitim umom.

Dvojica tkalca tako dovode istinu (lažnog) sustava do krajnje konsekvence - dok ponosan car obnaženo šeta, svjetina, bez riječi, odobrava groteskan prizor buljeći u ljepotu njegovog odijela. Beskrvne ljudske sjenke nesposobne su hrabro ustvrditi stanje stvari i ustrajno se dive nevidljivoj odjeći vladara izmišljene moći. Svojom šutnjom potvrđuju iskrivljenu zbilju kao pravu stvarnost.

Apsurd trenutka traje sve dok neko dijete, još glupo jer nije upoznalo logiku okruženja, ne ustvrdi da je car gol. Iako nekima lakne jer se iz opijenosti tada konačno trijezne, za pretpostaviti je i da bi mnogi, u prvi tren nasmiješeni zbog onog što čuju, izjavu o istini dočekali kao bezobzirnu laž.

Glupo (neodgojeno) dijete svojim neotesanim riječima grubo narušava kolektivnu fantaziju. Ono, nepodučeno za iskrivljeno mišljenje, ruši naviku mirnog življenja u postojećoj bajci. Ustaljen obrazac života u izmišljenoj prevari mnogima je često ipak draži od bolne promjene koju donosi istina. Zato, i pod cijenu osobne sramote, glasnik često treba biti ušutkan poput ishitrenog djeteta (ismijavanjem, umanjivanjem, ignoriranjem, ako ne i kaznom).

U dijelu svijeta kojem pripada skup jedinki koje odbacuju svaku vrijednost da bi ostale opčinjene nevidljivim znakovima iluzornog bogatstva, važno se (ako se želi biti pametnim poput njih) ne izjašnjavati o očiglednom.

U takvom (lažljivom) okruženju, jedino varalice donose istinu. U sustavu laži, pametan je onaj koji se prilagođeno pravi glup (ili to s vremenom uistinu i postane). U svakom (ne samo Andersenovom) carstvu opće prijevare, uvijek vlada samo jedna (ispravna) istina - držati se zdrave pameti i praviti se, ili naprosto (p)ostati, glupim.

Željka Pintar