Izmjena pisama predsjednika i tajnika HRS-a dr. Ive Korskog i prof. Kazimira Katalinića s bivšim partizanom i komunistom prof. Vjekoslavom Šetkom 1975.

Prvi i najvažniji razlog za osnivanje Hrvatske republikanske stranke (HRS) bila je uspostava slobodne, neovisne I demokratske države Hrvatske. Prof. Ivan Oršanić, koji je osnovao stranku 1951. godine, stalno je naglašavao da su Hrvatska i Jugoslavija dvije isključivosti te da je svaka Jugoslavija negacija hrvatskog nacionalnog i državnog postojanja, bez obzira na to vlada li u njoj srpski kralj ili hrvatski predsjednik.

U radu za ostvarenje glavnog cilja, države Hrvatske, HRS se zalagao za političku suradnju svih državotvornih Hrvata, naglašavajući da se u borbi za državu Hrvati ne bi smijeli dijelitin a ”ljevicu i desnicu, na komuniste i antikomuniste, već na Hrvate koji žele punu slobodu svom narodu i na izdajice koji se,zbog svojih posebnih interesa, stavljaju u službu narodnih neprijatelja.“

U očima stranke, suradnja s onima koji su bili za Jugoslaviju bila je isključena. Članovi su vjerovali da je to moguće samo s državotvornim Hrvatima, uključujući i članove komunističke partije koji su se nakon rata razočarali u Jugoslaviju i njezin komunistički poredak.

Nažalost, nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i Bleiburške tragedije, nije bilo lako ni jednostavno tražiti suradnju s bivšim neprijateljima, jer je većina hrvatske emigracije više razmišljala o tragičnoj prošlosti i osveti za Bleiburški masakr, nego o suradnji s razočaranim partizanima I komunistima. No, poslijeratni progon Hrvata i razočaranost velikog broja bivših hrvatskih partizana pružili su priliku I opravdanje pripadnicima dviju suprotstavljenih strana da traže dijalog i suradnju. Pitanje je bilo s kim započeti dijalog I suradnju i kako ih postići bez negiranja vlastite prošlosti ili ugrožavanja glavnog nacionalnog cilja?

Nacionalna i politička žurba u potrazi za hrvatskim pomirenjem

Mnogi Hrvati u emigraciji nisu imali odgovor na navedena pitanja i stoga su neki od njih, u svojoj žurbi za pomirenjem I suradnjom, srljali iz jedne krajnosti u drugu i činili štetne pogrješke. Nekoliko mjeseci nakon pada Aleksandra Rankovića1966. godine, general Vjekoslav Luburić, u ime Hrvatskog narodnog odpora, objavio je u organizacijskom listu „Obrana“, br. 49-50, „Program Hrvatskog narodnog odpora“, u kojem je iznio sljedeće točke:

“Hrvati – vojnici, podoficiri i oficiri sadašnjih jugoslavensko-komunističkih vojnih formacija – automatski će prijeći i biti uklopljeni, sa istim činovima, u vojne formacije Hrvatske države.”

„Hrvatska vojska će preuzeti i držati vlast nakon uspostave lobodne Hrvatske Republike dvije godine, tijekom kojih će omogućiti primjenu i provedbu ovog programa u stvarnost.”

Dvije godine kasnije, u kolovozu 1968., iako nijedna od gore navedenih točaka nije ostvarena, na veliko iznenađenje hrvatske političke emigracije, general Luburić je u Obrani, br. 97-98.objavio pismo “hrvatskim elitama“, koje je sadržavalo prijedlog za buduću „vladu narodnog pomirenja.“

U prijedlogu je naveo imena ljudi koji bi trebali ući u vladu: predsjednik Republike Hrvatske: Josip Broz Tito, potpredsjednik i predsjednik Vrhovnog suda: dr. Stjepan Hefer, ministar vanjskih poslova: Mika Tripalo, ministar unutrašnjih poslova: general Maks Luburić, ministar narodne obrane: Avdo Humo.

Koliko je državotvorna emigracija bila iznenađena Luburićevim prijedlogom i ogorčena njegovim prihvaćanjem dvojice Jugoslavena, Josipa Broza Tita i Mike Tripala, vidi se iz raznih reakcija, a posebno iz ove koju je objavio HOP, Heferovo krilo:

"Mi ne ćemo komesare i narodne 'heroje' iz prašume. Mi znamo što hoćemo: Slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku! I neka usahne ruka onome koji piše o vladi Hefer Tito. I neka razsvijetli mozak onima, koji misle da se takomože boriti za slobodu."

Luburićev pogrješni potez u traženju pomirenja s Titom koristio je Jugoslaviji koja je željela spriječiti istinski hrvatski dijalog i suradnju između bivših ustaša i razočaranih hrvatskih partizana i komunista, koji su bili naklonjeni hrvatskoj državi. I stoga tvrdnja nekih Hrvata da je general Luburić bio inicijator hrvatskog pomirenja nema logičke ni povijesne osnove.

Pogrješni pokušaj hrvatskih minimalista

Nažalost, general Luburić nije bio jedini politički emigrant koji je nakon Rankovićevog pada tražio suradnju s predstavnicima Jugoslavije. U Novoj Hrvatskoj, brojevi 3-4, za srpanj i kolovoz 1966., objavljena je "Poruka hrvatskim komunistima" koju supotpisali g. Jakša Kušan, prof. Vinko Nikolić i prof. Bogdan Radica.

Potpisnici osuđuju ekstremni nacionalizam i šovinizam, te naglašavaju da bi bilo "mnogo korisnije kada bismo se svi okrenuli budućnosti i zajedno radili na postizanju socijalne pravde i društvenog napretka naše zajednice."

Dana 5. rujna 1966. Nikolićevi bliski suradnici dr. Milan Blažeković i dr. Franjo Nevistić, uputili su mu pismenu kritiku i neslaganje s tekstom „Poruke.“

No, za razliku od njih i većine državotvornih Hrvata, Pavle Ostović, pristaša Jugoslavije, pohvalio je Poruku. U svom pismu Nikoliću napisao je da „Poruku shvaća kao priznanje i prihvaćanje Jugoslavije“ i da bi zbog toga ubuduće mogao surađivati u Hrvatskoj reviji.

Dvije godine kasnije, tijekom sovjetskog napada na Čehoslovačku, dok je Predsjedništvo Komunističke partije Jugoslavije održavalo sjednicu na Brijunima s namjerom da donese odluku o tome kako se oduprijeti Sovjetima u slučaju napada, suradnici “Hrvatske revije” održali su sastanak u Švicarskoj (29. kolovoza do 1. rujna 1968.) pod nazivom „Simpozij grupe hrvatskih intelektualaca”. Glavni organizatori simpozija bili su prof. Vinko Nikolić i dr. Jure Petričević.

Sa simpozija nazočni su uputili izjavu u kojoj su tražili da hrvatski narod i svi građani Hrvatske pruže otpor, uključujući ioružani, svakoj agresiji na hrvatske zemlje. Istovremeno su naglasili da je u borbi za ostvarenje naših nacionalnih ciljeva svaki politički ekstremizam štetan i destruktivan te da smatraju razboritim i prihvatljivim preobrazbu centralističke i unitarne države Jugoslavije u konfederaciju.

Kao odgovor na njihovu izjavu, Međudruštveni odbor iz Buenos Airesa poslao je u studenom 1968. memorandum na španjolskom jeziku koji je sadržavao sljedeću točku:

„Hrvatski narod smatra Jugoslaviju svojim najžešćim neprijateljem i progoniteljem i zato ne postoji nikakav argumenat zašto bi je Hrvati trebali braniti.“

U rujnu iste godine, u republikanskom časopisu RH, broj 67, objavljen je članak pod naslovom: Ne ćemo reformu – želimo državu!

Politička stramputica dr. Branka Jelića

Najveće iznenađenje u potrazi za saveznicima bio je pokušaj dr. Branka Jelića. Kao potvrđeni državotvorac, antikomunist i beskompromisni borac, dr. Jelić je 15. veljače 1970. poslao pismo Vladimiru Bakariću, pozivajući ga u ime političkih snaga hrvatske emigracije „na zajedničku borbu za Hrvatsku” i nakon toga je počeo javno zagovarati prosovjetsku politiku.

Jelićev pogrješan i neuspješan pokušaj naišao je također narazličite reakcije. U ime HRS-a, 17. ožujka 1970. dr. Ivo Korsky mu je poslao pismo, a nakon toga objavio je i kritički osvrt u novinama Naš put.

U privatnom pismu Korsky je napisao: “Čitao sam Vaše pismo Bakariću, no oprostite mi, ne shvaćam kakvog smisla ima pisati tom Jugoslavenu I služniku. Takvu podrepinu kao što je Bakarić nije Hrvatska imala u zadnjih stotinu godina. U njega se mogu ugledati svi Madžaroni, pa i različni Švrljuge, Šilovići i Krbeki, te ne znam zašto apelirate na njegov hrvatski patriotizam, kad je njegov patriotizam oduvijek bio jugoslavenski.”

U Našem putu Korsky prigovara Jeliću što svoje pismo Bakariću nije poslao isključivo u svoje ime ili u ime svoje organizacije, a ne u ime drugih političkih snaga hrvatske emigracije. Smatra da nitko, pa ni dr. Jelić, nema pravo govoriti u ime cijele hrvatske emigracije.

U listu “Hrvatska”, br. 6, 1972., str. 7, službenom glasilu HOP-a, Heferova krila, bio je objaviljen kritički osvrt na Jelićevu prosovjetsku politiku, u kojem je među ostalim stajalo i ovo:„Jelićeva nova politika računa na Sovjetsku Rusiju, što izaziva neodobravanje većine hrvatskih političkih izbjeglica. Cilj njegove borbe ostaje isti, a to je država Hrvatska, potpuno samostalna i nezavisna, jedino što je, izgubivši vjeru u demokratski Zapad, počeo računati sa Istočnim blokom, sa Sovjetskom Rusijom".

Dr. Vjekoslav Vrančić, koji je bio na čelu drugog HOP-ovog krila, nazvao je Jelićev pokušaj tuđom propagandom, koja mu je bila podmetnuta.

Međutim, osim ovih dobronamjernih i oštrih kritika državotvornih Hrvata, Jelića su napali i proglasili izdajicom oni koji su 1968. javno pozvali hrvatski narod da oružjem braniJugoslaviju.

Odgovornost i odlučnost Ivana Oršanića, Ive Korskog i Kazimira Katalinića u potrazi hrvatskog dijaloga i suradnje

U traženju hrvatskog dijaloga i suradnje vodstvo Hrvatske republikanske stranke pokazalo je puno veću odgovornost i znanje od spomenutih Hrvata. Kao istaknuti nacionalist, ustaški ideolog, antikomunist i katolik, prof. Oršanić je prvi počeo javno vršiti samokritiku i praviti kritičku analizu ustaške strane. Zbog toga su ga mnogi kritizirali i napadali, ne shvaćajući da se on time ne odriče ni hrvatske države ni svoje ustaške prošlosti, već traži nove oblike hrvatskog nacionalizma, koji bi bili prihvatljivi velikoj većini Hrvata, posebno mlađoj generaciji.

Oršanić je razlikovao NDH od ustaškog sustava, u kojem je i sam imao odgovornu poziciju. Potvrdu da je za njega država bila znad sustava, može se naći u njegovim javnim izjavama i tekstovima.

U tekstu koji je napisao 1949. godine, Oršanić piše: “Poneki pak vide otežavajuću okolnost za borbu i uspjeh hrvatskog naroda u tome što je narod došao do svoje države u fašističkoj eri, i što se u toj eri borio za njezin opstanak. Pomišljati na ovu okolnost znači nepotrebno opterećivati savjest, kočiti političku djelatnost i brinuti se oko nečeg suvišnog. Što se tiče naše savjesti, budimo na čistu da smo bili u pravu iskoristiti i fašističku eru da bismo izrazili svoju želju za slobodom i nezavisnšću (…) Treba iskoristiti svaku priliku, a uspjeh će doći ako za njega ima izgleda u općoj dinamici...”

Poticaj Ive Korskog za hrvatski dijalog i suradnju

Nakon Oršanićeve smrti, novi predsjednik stranke, dr. Ivo Korsky, uz podršku tajnika stranke, prof. Kazimira Katalinića, nastavio je javno naglašavati potrebu i važnost samokritike i tražiti suradnju državotvornih Hrvata. Vjerovao je da je samokritika prvi korak prema dijalogu koji može dovesti do istinskog međusobnog razumijevanja i suradnje između bivših ustaša i hrvatskih partizana, a ne do ispraznog brbljanja o opraštanju grijeha jednih drugima ili dijeljenju ministarskih fotelja.

U časopisu Republika Hrvatska, Korsky je napisao da „ustaški borci trebaju biti prvi kritičari ustaškog razdoblja, ne izdajice ili strašljivci, nego iskreni kritičari kojima je do Hrvatske više nego do vlastite prošlosti.”

Time je želio potaknuti pripadnike suprostavljenih strana da pokažu više hrabrosti i da time konačno premoste emocionalni jaz koji dugi niz godina razdvaja ova dva dijela hrvatskog naroda.

Zahvaljujući jasnim stavovima vodstva HRS-a, članovi stranke i veliki broj hrvatskih emigranata, posebno novopridošlih, shvatili su da kritiziranje ustaškog sustava i nekih njegovih bivšihdužnosnika ne znači nijekanje NDH ili odricanje od onih koji su se za nju borili.

Među Hrvatima koji su u republikanskoj potrazi za dijalogom i suradnjom vidjeli pozitivan znak bilo je bivših partizana I partizanskih sinova. Jedan od njih bio je prof. Vjekoslav Šetka, bivši partizan i komunist, koji je zbog razočaranja Jugoslavijomi njezinim režimom pobjegao u Njemačku.

Zaslugom prof. Vjenceslava Čižeka, koji je poslao Šetkinu adresu Kazimiru Kataliniću, krajem 1974. i početkom 1975.započeo je pisani dijalog između bivšeg komunista prof. Šetke I dvojice dužnosnika HRS-a, predsjednika dr. Ive Korskog I tajnika prof. Kazimira Katalinića.

Dana 6. prosinca 1974. Katalinić je Šetki poslao veliki broj letaka i brošura s kratkim pismom u kojem je napisao da, bez obzira na razlike u prošlosti, budućnost nas ne smije dijeliti, te da HRS pravi razliku između onih koji su otišli u partizane zbog talijanske okupacije i onih koji su otišli zbog odanosti jugoslavenstvu i komunizmu. U pismu ga je upozorio da ne žuri s odgovorom, jer će mu dr. Korsky detaljnije odgovoriti za dva tjedna.

Šetka nije čekao odgovor dr. Korskog, već je 5. siječnja 1975. poslao Kataliniću kratki odgovor s priloženim tekstom od 11 stranica u kojem je iznio kratku analizu i odgovor na primljeni materijal.

U tekstu navodi da je Jugoslavija postala zločin ne samo u očima Hrvata već i u očima Srba, jer ih prisiljava da ostanu okupatori i branitelji velikosrpskog kolonijalnog režima.

Smatrao je da hrvatska emigracija treba raditi na rušenju Jugoslavije i uspostavi hrvatske države, ali da buduća hrvatska država mora biti bolja od one koja je nestala 1945., ako želimo ići naprijed. Po njemu HRS ima jasnu koncepciju slobode i zato ističe: “Želim jasno i nedvomisleno reći: od srca ću surađivati sa svim Hrvatima koji su za samostalnu hrvatsku državu, pa naravno i s ustašama, ali nikada ne ću stati ni ispod ‘U’ zastave ni ispod crvene zastave…”

Za ustaše je rekao da su prošli svoj križni put davno prije Bleiburga i da za njega "ustaša nije bauk, već čovjek pun srca i nade u oživljavanje domovine, čovjek odlučan putovati divljinom tuđe zemlje da bi na kraju poginuo braneći svoju zemlju."

Šetka nije krivio Pavelića ili ustaše za takozvanu prodaju Dalmacije, kako su to činili jugoslavenski komunisti. Smatrao jeda je smiješno kriviti Pavelića za talijansku okupaciju jadranske obale, ali je s tugom istakao da su se na toj obali dogodile mnoge tragične stvari. Kao primjer naveo je da su tijekom 1942. talijanske ekspedicijske divizije dva puta krstarile Pelješcem i da su u njima bile male ustaške snage (140-150 ustaša).

„Možda dr. Pavelić i nije znao niti je odobrio tako nešto. To je možda bio pakleni talijanski plan da Hrvate međusobno sukobi. Ustaše su krčili put talijanskoj vojsci. Talijani su dali nalog da se zapali tridesetak hrvatskih domova. Uz prisutnost Talijana, posao su izvršili ustaše. Kada je kuća nestajala u velikomplamenu, radosno klicanje čulo se kilometrima daleko. Tako je zapaljen i dom mojih roditelja. Ja sam tada imao 16 godina. Na Pelješcu 1941. godine, hrvatski mladići – poletarci od 17 godina – svugdje su ispisivali Ž.A.P. a već 1942., skupa sa 16-godišnjacima, priključili su se partizanskoj hrvatskoj četi.“

Šetkin stav prema Hrvatskom proljeću

Šetka ističe da nije bio pristaša Hrvatskog proljeća i da nikada nije vjerovao Miki Tripali, jer je bio u službi jugoslavenskog režima. Uz sve to, sažalio se nad njim, jer je i sam na kraju postao žrtvom tog režima. To je bio najbolji dokaz da “velikosrpski komunistički režim progoni i svoje najbliže, ortodoksne komuniste, kad progovore kao Hrvati."

Po njemu tzv. sukob između Jugoslavije i Rusije 1948., Tito je iskoristio za brutalno čišćenje partije od komunističkih idealista i partizanskih nacionalista.

U tom brutalnom čišćenju uništene su mnoge obitelji zatočenih partizana i komunista. "Ako se supruga nije javno odrekla svoga zatvorenog čovjeka i nije zatražila rastavu braka, onda su i nju šikanirali. Ako je svome suprugu uputila pismo i paket utamnicu, momentalno su joj otkazali službu, istjerali je iz stana, pa i zatvarali. A što su tek djeca proživjela?"

Iako je kritizirao stav nekih članova HRS-a prema bivšim partizanima, u pismu Kataliniću piše da iz republikanskog tiska osjeća da se stav republikanaca prema bivšim hrvatskim partizanima mijenja i razlikuje se od stava drugih skupina I pojedinaca.

Korsky odgovara V. Šetki

U pismu od 23. veljače, Korsky je napisao Šetki da iz njegovih riječi osjeća da je hrvatski nacionalizam živ i na drugoj strani, te da u njegovoj kritici vidi bol čovjeka i Hrvata, kojeg je hrvatska država napustila i uništila. Korsky je naglasio da su razlozi zašto se to dogodilo potpuno nebitni, te da je za Šetku i mladiće s Pelješca koji su 1941. javno pisali Ž.A.P., a godinu dana kasnije pridružili se partizanima, nebitno jesu li zločinci koji su pod zaštitom Talijana spalili kuće njihovih roditelja doista bili ustaše ili neka druga ološ koju su Talijani obukli u ustaške uniforme.

No, zbog istine, Korsky podsjeća Šetku da u to vrijeme ustaške jedinice nisu smjele biti u talijanskoj zoni i da zločinci koji su pod zaštitom Talijana palili hrvatske kuće na Pelješcu, noseći ustaške uniforme, nisu mogli biti ustaše već netko drugi.

Korsky je također istaknuo da je u to vrijeme Hrvatska seljačka stranka (HSS), koja je trebala i mogla biti veza između hrvatskih ustaša i partizana, potpuno zakazala zbog svoje projugoslavenske politike te da je njezino vodstvo u nekoliko navrata odigralo negativnu ulogu. Prvi put kada je dr. Vladko Maček prihvatio savez s nacističkom Njemačkom kako bi spasio Jugoslaviju, a drugi put kada je odbio preuzeti vlast pod okriljem Nijemaca, jer se radilo o uspostavljanju hrvatskedržave.

Sačuvati za budućnost samo najbolje iz prošlosti

Korsky je također upozorio kako je hrvatskim nacionalistima nakon rata bilo tesko tražiti dijalog i graditi nove oblike hrvatskog nacionalizma. Trebalo je odvojiti nebitni ustaški oblik od bitnog nacionalističkog Starčevićevog temelja i krenuti od prošlosti prema budućnosti te za nju sačuvati najbolje iz prošlosti. Smatrao je da je bilo pogrješno tražiti suradnju s predstavnicima Jugoslavije, ali isto tako da je bilo glupo i štetno govoriti o partizanima i ustašama kao o zvijerima i zločincima, jer je sve to uzrokovalo podjelu Hrvata i koristilo Jugoslaviji.

Tražiti sintezu i ne upasti u izdaju

U pitanju Hrvatskog proljeća, Korsky ističe da je stav HRS-a prema njemu bio drugačiji od stava većine emigrantskih skupina i pojedinaca koji su ga brzopleto prihvatili, ne shvaćajući da time nanose veliku štetu organizatorima pokreta.

“Samo politički naivnjak je mogao tada vjerovati da će pohvale iz inozemstva koristiti onima koji su se razočarali u komunizmu i tražili novi, slobodarski poredak ili onim drugima koji su i nadalje, kao komunisti, pokušavali biti iznad svega Hrvati.”

Na Šetkin prijedlog da hrvatski nacionalisti u inozemstvu prihvate hrvatske komuniste koji su za hrvatsku državu, Korsky je odgovorio da nažalost takvih nema u inozemstvu, ali da postoji mali broj bivših partizana i bivših komunista koji žele hrvatsku slobodu, te da s njima moramo surađivati u stvaranju modernog nacionalizma.

Korsky je smatrao da je naša dužnost „tražiti sintezu hrvatskih iskustava i ne upasti u izdaju hrvatske prošlosti, uključujući I našu vlastitu…,“ jer „bez te sinteze ne će biti hrvatske revolucije,“ koja mora nastati u Hrvatskoj, a ne izvan nje. Potrebno je pridobiti Hrvate u Hrvatskoj, uključujući i hrvatske komuniste koji su za slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku. Oni moraju osjetiti da ih ne smatramo neprijateljima, već političkim protivnicima.

U pismu od 9. ožujka, Šetka je napisao da je zadovoljan odgovorom dr. Korskoga i da se slaže sa stavovima HRS-a.

U početku, Korsky i Katalinić nisu namjeravali objaviti tekst pisama, ali nakon razgovora s članovima stranke iz SAD-a I Kanade, u pismu od 10. kolovoza 1975., Korsky je predložio Šetki da se sva pisma objave kao jedna cjelina u časopisu RH.

Dajući svoj pristanak, Šetka je napisao: "Naš 'Hrvatski dijalog' može razmaknuti granice sukoba, preskočiti emocionalno-psihološke prepreke, dovesti do prijateljskog i logičnog kazivanja istine, a time i do jedinstva svih hrvatskih snaga kojima je životni ideal demokratska neovisna hrvatska država.“

U uvodu objavljenog dijaloga, dr. Korsky je dao kratku analizu uzroka i posljedica hrvatskog ratnog sukoba. Brani uspostavu NDH i naglašava da, bez obzira na njezin slom i uspostavu komunističke Jugoslavije za koju su se borili hrvatski komunisti i partizani, nijedna od dvije hrvatske strane nije pobijedila. Prema njemu, hrvatski komunisti i partizani, osim malog broja na vodećim položajima i onih koji su bili sto posto predani jugoslavenstvu, bili su jednako poraženi kao i Hrvati koji su bili za hrvatsku državu. „Sa zarobljenom Hrvatskom i oni su zarobljeni, iako se to u prvi čas nije opazilo.“

Ističe da je događaj u Karađorđevu 1. prosinca 1971. omogućio Hrvatima s obje strane da započnu hrvatski dijalog u kojem se ne traži "oprost grijeha" ili odricanje odprošlosti, jer prošlost ostaje, kao što ostaju i posljedice prošlih sukoba. „Radi toga smo započeli ovaj hrvatski dijalog, opor i trpak, zasada još i pomalo neugodan, no potreban ako želimo izaći iz prošlosti i izgraditi novu, bolju budućnost.”

U zaključku (Epilogu) dijaloga bilo je objavljeno pismo koje je Šetka poslao Kataliniću 26. rujna 1975. U njemu Šetka piše: „S radošću, kao i vi, iščekujem novi broj Republike Hrvatske. U „Republikancu“ sam pročitao dio pisma gospodina Mate Šaravanje. Napisao ga je iskreno, punim srcem, pa je toplina njegovog pisma izazvala suzu u očima moje supruge i mene. Ne znam kako će čitatelji doživjeti naš ‘Hrvatski dijalog’, ali bez obzira na to, mislim da ima veliku vrijednost…”

Zaključak

Za razliku od drugih neuspjelih emigrantskih pokušaja u uspostavi istinskog dijaloga između bivših hrvatskih ustaša i partizana, dijalog između Vjekoslava Šetke, Ive Korskog i Kazimira Katalinića bio je uspješan i koristan te ga i danas treba isticati kao primjer razuma i tolerancije u raspravama s političkim protivnicima o hrvatskoj prošlosti.

Većina hrvatske političke emigracije s oduševljenjem ga je prihvatila i odobrila. Nakon njegove objave u časopisu“Republika Hrvatska”, članovi Hrvatskog republikanskog društva (HRD) Rakovica iz Sydneya napisali su 12. Siječnja 1976. vodstvu HRS-a u Buenos Airesu da je broj časopisa u kojem je objavljen Hrvatski dijalog brzo rasprodan te da su ga kupili i pročitali mnogi Hrvati koji prije nisu čitali časopis.

“Zbog tog se članka odmah pretplatio na RH Ivan Šimunić, bivši osobni vozač partizanskog generala I. Šibla,” navodi se u pismu.

Stoga ne čudi da su mnogi Hrvati ovaj „Hrvatski dijalog“ smatrali važnim faktorom u uspostavljanju koalicije između predstavnika “Hrvatskog proljeća” i predstavnika HRS-a na Drugom kongresu HNV-a u Bruxellesu (Belgija).

No, unatoč svoj njegovoj važnosti i potrebi da ga mlađi Hrvati bolje upoznaju i shvate, on je nažalost danas nepoznat u Hrvatskoj, a razlog je taj što su mnogi Hrvati u Hrvatskoj zaboravili važnost rada i doprinosa hrvatske političke emigracije u stvaranju današnje hrvatske države. Pitanje je, zašto?

Zar Hrvati u Hrvatskoj, posebno hrvatski povjesničari, ne shvaćaju da “bez sustavnog izučavanja procesa hrvatske emigracije nemoguće je do kraja shvatiti i izučavati noviju hrvatsku povijest.”

Zašto se prešućuje knjiga Kazimira Katalinića „Od Poraza do pobijede: Povijest hrvatske političke emigracije 1945. – 1990”, koja po mišljenu Željka Primorca “predstavlja dragocjen uvid u političke procese u hrvatskoj emigraciji, a posebno III. svezak, možda najzanimljiviji od svih, jer su u njemu oslikane najturbulentnije i najzanimljivije godine emigrantskog djelovanja. To su godine u kojima Bruno Bušić dolazi u emigraciju i vrlo brzo biva prepoznat kao jedan od glavnih vođa emigracije. To su godine u kojima Hrvati u emigraciji počinju I ofenzivnu borbu protiv komunističkog režima u Domovini.”
U tri sveska “Katalinić nam na majstorski način oslikava svakodnevnicu hrvatske emigracije kroz prizmu Hrvatske republikanske stranke. Ova stranka nije [bila] najveća i najsnažnija u hrvatskoj emigraciji, ali je po idejama, programu iljudima koje je okupljala neizostavan dio svih važnijih događaja.

Šime Letina