Anžuvinci iz kuće Capetovića - francuska dinastija koja je dala Hrvatima kraljeve u XIV. stoljeću

Hrvati ove godine slave 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva. I dok je proslava 1000. godišnjice provedena velikim narodnim elanom i nebrojenim proslavama i obilježavanjima, sadašnja, također okrugla obljetnica prolazi u potpunoj nezainteresiranosti političke i državne elite. Rijetki su i povjesničari koji se oglašavaju u medijima dostupnima široj publici. I dok se mogu naći oni poput Klasića i Jakovina spremnih pokazati svako stablo u brezovičkoj šumi na koje se pomokrio kakav komunistički terorist nakon gozbe proizvodima 'ekonomske akcije protiv kapitalista i klasnih neprijatelja', kako su komunisti stručno zvali krađu kokoši i provale u podrume, za pisanje o početku Hrvatskoga Kraljevstva malo je dragovoljaca.

A i među onima koje ponešto znaju o tomu, mnogo je onih koji se ne bi htjeli zamjeriti vladajućoj eliti koja bi ih mogla optužiti za skretanje u nacionalističke vode. A zna li ta elita, formirana u komunističkoj školi, što o tome? Možemo zamisliti razgovor Milanovića i Plenkovića u kojemu bi jedan upitao drugoga što misli o kralju Tomislavu. Ovaj drugi bi se zamislio i odgovorio otprilike Stari mi je nekaj pričao o njemu, samo nisam siguran je li igrao u Dinamu ili Hajduku. Naime, u vrijeme mladosti njihovih 'staraca' igrao je poznati nogometni vratar Kralj koji je bio vječna zamjena glasovitomu vrataru Vladimiru Beari. Njemu je ime bilo Branko, ali toliko od njih ne treba zahtijevati čak ni u nogometu.

Povijest francuske vladarske kuće Capetovića

Kroz 1100 godina na hrvatskome se prijestolju izmijenilo više vladarskih kuća, od kraljeva narodne dinastije pa do zadnjega Karla Habsburga Lotarinškoga. Jedna od tih vladarskih kuća bili su Anžuvinci, tako ih zove naša povijest. Od kuda oni na hrvatskome tronu, kako i zašto su se ondje našli? Anžuvinci su grana francuske vladarske kuće Capetovića koja je vladala kontinuirano Francuskom od 987. godine do 1848. uz prekid Francuske revolucije i Napoleonova vladanja. Anžuvinci nose ime po pokrajini Anjou u zapadnoj Francuskoj, u donjem toku rijeke Loire. Vladari te pokrajine često su držali susjednu pokrajinu Maine. Pokrajinom Anjou vladalo je, odnosno nosilo njezino ime tijekom povijesti, pet vladarskih kuća, neke osvajanjem, a neke su ju dobile kao leno ili apanažu. Prvu vladarsku kuću Anjou osnovao je karolinški grof Ingelger 870. godine. Po smrti zadnjega muškog potomka ove kuće Fulka III. Crnoga njegova kći donosi kao dotu grofoviju Anjou u kuću Gatinais-Anjou pa time nastaje druga vladarska kuća grofovije Anjou. Iz te kuće ženidbom njezina nasljednika Geoffroi V. s nasljednicom engleske krune Mathildom Caricom, kćeri engleskoga kralja Henrika I. i udovicom Henrika V., cara Svetoga Rimskog Carstva, nastaje glasovita dinastija Plantageneta, čiji su izdanci kuće York i Lancaster, koja će vladati Engleskom sve do dolaska na prijestolje dinastije Tudora 1485. godine.

Skica podjele države Karla Velikog Verdunskim ugovorom 843 godine. Na istočnom dijelu kasnije je nastalo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Nacije, odnosno Njemačka, a na zapadnom dijelu Francuska. Zanimljivo je da su istočne granice države Karla Velikoga bile na rijeci Elbi, isto onoj do koje su došle Sovjetske armije 1945. godine

U vrijeme vladavine te kuće u Engleskoj službeni jezik engleskoga plemstva bio je francuski pa se time objašnjava činjenica da veliki broj riječi u engleskome jeziku potječe od francuskih. Tako je, primjerice, riječ interview, kojom se često koriste mediji, nastala od francuske riječi entrevoir. Nakon što su francuski kraljevi iz dinastije Capetovića ponovo preoteli grofoviju Anjou od engleskoga kralja, mogli su ju dati članovima svoje obitelji. To davanje bio je način da kralj zadovolji mlađu braću i udalji ih od borbe za prijestolje. Dodjeljivanje jedne grofovije u vrijeme Charlesa od Anjoua provodilo se po lenskom pravu, dok se u Francuskoj instrument apanaže, čija je bitna značajka da se po izumiranju muške grane korisnika apanaže njegovo dobro vraća kralju, pojavljuje 1314. godine. Tako je francuski kralj Louis VIII., otac kralja Louisa IX. poznatoga kao Sveti Louis, jer je bio kanoniziran, predvidio za svojega najmlađeg sina Charlesa grofoviju Anjou kako bi se mogao izdržavati i držati svoj rang. Inače, Charles je bio prvi u kući Capetovića koji je dobio to ime. Davanjem toga imena htjelo se naglasiti kontinuiranost Capetovića s Karolinzima, nasljednicima Karla Velikoga. Tako nastaje treća kuća Anjou, prva u dinastiji Capetovića, koja će najprije zavladati Napuljskim Kraljevstvom, a zatim i Hrvatsko-ugarskim.

Charlesov brat i francuski kralj Louis IX. Sveti Louis bio je oženjen Margaritom od Provence, starijom kćeri Raymond-Berenger V. iz kuće grofova od Barcelone. Raymond-Berenger V. imao je četiri kćeri, ali nije imao sina. Udaja njegovih kćeri bila je jedna od najbriljantnijih u srednjovjekovnoj Europi. Starija kći Margarita udana je za francuskoga kralja Svetoga Louisa, druga kći Eleonora za engleskoga kralja Henrika III., treću kćer Sanču oženio je Richard od Cornouaillesa, brat engleskoga kralja Henrika III. i izabrani rimski kralj Svetoga Rimskog Carstva, a četvrtu Beatrice oženio je Charles od Anjoua, najmlađi brat Louisa IX. Svetoga Louisa. Raymond-Berenger V. odredio je kao nasljednicu svoju kćer Beatrice pa je tako Charles od Anjoua ženidbom postao grof od Provence. Eto, iz kakvoga društva dolazi dinastija koja će uskoro zasjesti na hrvatsko-ugarsko prijestolje

Nestanak dinastije Hohenstaufena

Uspoređujući ove vladarske kuće s unukom šumadijskoga nepismenog uzgajivača svinja koji će zavladati hrvatskim zemljama 1918., vidimo u kakvu su nevolju doveli Hrvatsku oni koji su ju gurali u tom smjeru. U to vrijeme francuski kraljevi ne kontroliraju Provencu, ona je, iako nije germanofonska zemlja, pod suverenitetom Svetoga Rimskog Carstva pa Charles postaje vazalom rimskoga cara. Rijeka Rhona dijeli francusko kraljevstvo od Svetoga Rimskog Carstva. I dalje se Charlesu nastavlja smiješiti sreća i otvara mogućnost kraljevske titule. U to vrijeme u središnjoj se Italiji nalazila papinska država koju je papama dodijelio veliki franački vladar Karlo Veliki na Božić 800. godine kao protuuslugu jer je papa dodijelio Karlu Velikom titulu cara Svetoga Rimskog Carstva – Imperator Romanorum. Sjeverni dio Apeninskog poluotoka bio je pod dominacijom careva Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Nacije kako će ga kasnije prozvati povjesničari. Južno od papinske države nalazilo se Sicilijansko Kraljevstvo u koje su ulazili i Napulj i Campanija. Godine 1186. Henrik VI., sin cara Svetoga Rimskog Carstva Frederica Barbarousse, oženio se Constancom, nasljednicom zadnjega sicilijanskoga kralja normandske dinastije Rogera II. Henrik postaje carem 1190. godine, a 1194. postaje kraljem Sicilije. Ubrzo se javljaju neprijateljstva između Svete Stolice i Hohenstaufena. Sin Henrika VI. Frederic II. postaje kraljem Sicilije 1197. godine, a rimski car postaje 1215. godine. Njegovi se odnosi s papom vrlo brzo zaoštravaju. Između njega i pape vodi se žestoka borba za nadmoć između duhovne i svjetovne moći. Ta borba još je ojačana borbom za političku moć u Italiji. Papa je ekskomunicirao Frederica II. 1227. godine. Kako bi dokazao svoju privrženost katolicizmu, Frederic drugi kreće u križarsku vojnu za vrijeme koje se ženi Isabellom, kćeri kralja jeruzalemskoga Jeana de Briennea, i dobiva titulu kralja Jeruzalema.

Frederic II. umire 1250 godine. Nasljeđuje ga njegov sin Conrad IV. koji umire 1254 godine. Conrada IV. nasljeđuje Fredericov nezakoniti sin Manfred. Papa Inoćentije IV. ne priznaje Manfreda i drži da je sicilijanski tron nepopunjen. Sada treba tražiti kralja za Siciliju, a to uzima u ruke papa. Papa se 1253. godine okreće prema Capetovićima. Nudi sicilijansku krunu Louisu IX. ili za njega ili za brata mu Charlesa. Obojica najprije odbijaju i pregovori traju više od 10 godina. Novi papa Urban IV. nastavlja pregovore koje dovršava njegov nasljednik Clement IV. Konačno Charles prihvaća 1265. godine. Najprije je okrunjen u Rimu, ali mu tek tada preostaje osvajanje kraljevstva čiji je već nominalni kralj. Charles je brzo obavio posao. Godine 1266. pobijedio je i u bitci ubio Manfreda. Nakon Manfreda otpor Hohenstaufena preuzima sin Conrada IV. Conradin. Međutim Charles ga pobjeđuje 1268. godine u Tagliazzou i naređuje da se Conradinu odrubi glava. Time s povijesne scene nestaje dinastije Hohenstaufena. Charles pokazuje ekspanzionističke tendencije i stupa na tlo Albanije zauzimajući luku Valonu, a upada i u Grčku. Nije, međutim, uspio učvrstiti svoju vlast na cijelom području Sicilijanskoga Kraljevstva. Zbog krutih centralističkih metoda vladanja koje teško podnose sicilijanski baroni, izbija pobuna na Siciliji. Constance, kći Manfreda kojega je pobijedio Charles, udana za sina aragonskoga kralja Jakova I., budućega Petra III., polaže pravo na nasljedstvo. Petar III. s manjom vojskom upada na Siciliju i osvaja ju. Međutim, Charles zadržava kopneni dio talijanskoga poluotoka i od tada nastavlja vladati kao napuljski kralj. Njegov sin Charles II., koji vlada u Napuljskom Kraljevstvu od 1285. do 1309. godine ženi se s nasljednicom Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva Marijom.

Vladarska kuća Capetovića

Iz toga braka potekli su kraljevi koji su značajno obilježili hrvatsku povijest. Karlo Robert ostavio je duboki trag slamanjem hrvatskoga plemstva, poglavito Šubića. Naime, on je po ugledu na svoje francuske rođake htio provoditi centralizaciju i na tom su mu putu smetali gotovo osamostaljeni dinasti poput Šubića. Njegov nasljednik Louis ili Ljudevit, zvan Veliki, slomio je mletačku vlast na jadranskoj obali. Zadarskim mirom 1358. potpuno je oslobodio hrvatsku obalu od Mlečana. Od te godine Dubrovnik ga priznaje za suzerena i uz plaćanje godišnjega prinosa živi neovisnim životom. Umjesto mletačkoga kneza Dubrovčani biraju kneza i iz vlastitoga plemstva. Zadnji muški potomak te kraljevske loze bio je Ladislav Napuljski, sin Karla III. Dračkoga ubijenoga u ugarskom Višegradu 1386. godine, upamćenomu po prodaji Veneciji svojih prava na Dalmaciju. Ladislav se tri puta ženio, ali nije imao potomaka iz tih triju brakova. Praotac je loze vojvoda Dračkih Jean, vojvoda Drački, četvrti i najmlađi sin Charle II. od Anjoua. Začetnik je četvrte kuće od Anjoua, druge u dinastiji Capetovića, Louis, vojvoda od Anjoua, sin francuskoga kralja Jeana le Bona. Vladarsku kuću Capetovića iz koje su potekli Anžuvinci osnovao je Hugues Capet 987. nakon vladanja zadnjega karolinškog kralja Louis V. Lijenoga.

Iako je i prije njega nekoliko članova porodice bilo bez kontinuiteta na vladarskom tronu zapadne Francije, utemeljitelj je dinastije koja je vladala Francuskom do 1848. godine s prekidom Revolucije i Napoleonova vladanja. Hugues Capet preuzeo je vlast na zapadnome dijelu velike države Karla Velikoga koju su podijelili Karlovi unuci Verdunskim ugovorom 843. godine. Tada je ta velika država podijeljena na tri dijela granicama sjever-jug. Istočni je pripao Ljudevitu Germanskom. Srednji je zapao najstarijega sina Lothaira, a zapadni Karla Ćelavoga. Verdunski ugovor iz 843. spada u jedan od najkrupnijih događaja europske povijesti. Tim su ugovorom stvoreni temelji budućih velikih država Francuske i Njemačke, najprije Svetoga Rimskog Carstva, a zatim Njemačkoga Carstva. Granica između zapadnoga dijela, to jest buduće Francuske i središnjeg dijela išla je rijekama Escaut, Meuse, Saone i Rhon. Od tada pa sve do Drugoga svjetskog rata povijest istočnoga i zapadnoga dijela obilježena je borbom za središnji dio. Kraljevi dinastije Capetovića, koji su imali stvarnu vlast sve do Francuske građanske revolucije, bili su dosta uspješni u tim borbama i pomakli su granicu na istok. Doprli su do rijeke Rhin (Rajne) zauzevši Alsace i Lotaringiju, a prema jugu pokrajine Dauphine i današnju Provencu. Zapadna grana germanskih Franaka, zvanih salički Franci, nametnula je ime nekadašnjoj rimskoj Galiji.

Nasljeđivanje u Capetovića kodificirano je nakon smrti kralja Philipa IV. Lijepoga. Naime, dogodilo se tri puta u francuskoj povijesti da je vladao jedan kralj koji je imao tri nasljednika, a zatim je njegova vladarska grana izumrla po muškoj lozi. Dvaput je kralj imao tri sina koji su svi po redu bili kraljevi, ali nisu ostavili muškog potomka, dok se treći put to dogodilo kralju Louisu XV. i njegovim trima unucima.

Francusko plemstvo i njihovo nasljeđivanje trona

Kralj Philipe IV. Lijepi koji je vladao od 1285. d0 1314., pored tri sina koji su svi bili po redu kraljevi, imao je i kćer Isabelu udanu za engleskoga kralja Eduarda II. Njegov prvi sin kralj Louis X. imao je posthumno sina Jeana koji je živio samo mjesec dana, a vodi se u francuskoj historiografiji kao Jean I. Drugi sin, kralj Philippe V., II. i III., kralj Charles IV. Lijepi nisi imali muškoga potomka. Nakon smrti trojice braće koji su bili kraljevi, ali nisu ostavili muškoga potomka, njihov šogor, engleski kralj Eduard II. zatražio je francusku krunu za svojega sina, budućega engleskog kralja Eduarda III. Francusko plemstvo nije na to pristalo i tu je početak poznatoga stogodišnjeg rata. Francusko plemstvo tada je kodificiralo pravila nasljeđivanja pozivajući se na saličku franačku tradiciju po kojoj su žene isključene iz diobe zemlje. Po tom pravilu kralja nasljeđuje najstariji sin, a njega njegov najstariji sin i tako dalje. Kad stariji sin nema muškoga potomka, nasljeđuje ga prvi brat rođen poslije njega. Tako su se na prijestolju izredala sva tri sina Philipea Lijepoga, a nakon smrti trećega koji isto nije imao muškoga potomka, potražen je najbliži muški rođak, sin Charlesa, grofa od Valoisa, brata Philipea Lijepoga, koji ulazi u povijest kao Philippe VI. od Valoisa.

Charles d'Anjou, osnivač dinastije hrvatskih kraljeva Anžuvinaca

Sljedeći takav slučaj događa se za vladanja kralja Henrika II., čiji sinovi kraljevi Francois II., Charles IX. i Henri III. nisu ostavili muškoga potomka pa se potražio najbliži muški rođak koji je tada bio potomak Roberta grofa od Clermonta iz pokrajine Bourbon, sin Louisa Svetoga Louisa. Tako nastaje grana Capetovića poznatih kao Bourboni. Zanimljivo je napomenuti da je između zadnjega kralja od grane Valois Henrika III. i Henrika IV., koji stupa na prijestolje kao prvi Bourbon, bilo osam naraštaja. To je ilustracija koliko je francusko plemstvo respektiralo vladarska pravila. Henri IV., kojemu je ponuđeno prijestolje, bio je protestant, a da bi vladao, morao je prijeći na katoličanstvo. Tada je, prihvaćajući prijelaz na katoličku vjeru, dao poznatu izjavu koja je ušla u povijest: 'Pariz vrijedi jednu misu.' Treći takav slučaj dogodio se poslije smrti kralja Louisa XV. kojega nije naslijedio sin nego tri unuka, Louis XVI. kojemu su revolucionari odsjekli glavu giljotinom, Louis XVIII. i Charles X. Louis XVI. imao je sina, ali su ga revolucionari ubili u zatočeništvu. Ubijen je poslije giljotiniranja svojega oca i Francuzi ga broje kao Louisa XVII. Louis XVIII. došao je na prijestolje nakon pada Napoleona i nije imao djece. Treći brat Charles X. imao je dva sina. Charles je abdicirao u neredima 1830. i prisilio svojega sina vojvodu od Angoulema koji mu je bio nasljednik da također abdicira. Tako je njegov sin bio kralj sat vremena, koliko je trebalo za formalnosti abdikacije. Francuzi ga vode kao Louisa XIX. Mlađi sin Charlesa X., vojvoda od Berryja umro je uslijed atentata za života svojega oca. Imao je jednoga sina Henrika, grofa od Chamborda, koji je bio šef kraljevske kuće i zadnji potomak u Francuskoj velikoga kralja, 'Kralja sunca', Louisa XIV. Umro je bez nasljednika1883. godine.

Španjolsko-francuska kraljevska poveznica

Godine 1830. dogodio se jedini iskorak u redovitom nasljeđivanju tijekom 843. godine. Naime, u velikim neredima 1830., nazvanim srpanjska revolucija, vlast je preuzeo Louis-Philippe, potomak brata Louisa XIV., koji je uzurpirao kraljevski tron jer je u to vrijeme bio živ unuk Charlesa X., Henri grof od Chamborda, dakle izravni potomak Louisa XIV. Nakon smrti grofa od Chamborda u Francuskoj nema više izravnih potomaka Louisa XIV., ima samo brojno potomstvo Philippa od Orleansa, brata Louisa XIV. Legitimisti, među današnjim francuskim plemstvom ne priznaju orleaniste kao pretendente na francusku krunu, drže ih uzurpatorima.

Louis XIV. ima izravnih potomaka u Španjolskoj. Naime, nakon utrnuća muške loze španjolskih Habsburga postavilo se pitanje španjolskoga naslijeđa. Razvila se velika borba između engleskoga kralja i Louisa XIV. Ovaj zadnji uspio je nametnuti svoga unuka Philippa, vojvodu od Anjoua (Anjou je od vremena rodonačelnika hrvatsko-ugarskih kraljeva prerastao iz grofovije u vojvodstvo) za španjolskoga kralja. Philippe od Anjoua rodonačelnik je pete kuće Anjou, treće u Capetovića. Ta grana Capetovića i danas je na španjolskome tronu. Današnji španjolski kralj Felipe VI. izravni je potomak Louisa XIV. i rod je s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Francuski legitimisti priznaju španjolsku granu Capetovića kao legitimne pretendente na francusku krunu.

Međutim, tu ima jedna zanimljiva pojedinost. Za francuske legitimiste nije Felipe VI. legitimni pretendent za francusku krunu. Naime, djed Felipea VI. grof od Barcelone, sin Alphonsa XIII., imao je dva starija brata koji su imali prednost pred njim u nasljedstvu. Najstariji brat, sin Alphonsa XIII., bio je hemofil i oženjen neplemkinjom, nije imao nasljednika i njegov otac Alphonse XIII. nagovorio ga je na abdikaciju nasljednih prava. Srednji brat Jakov-Henri imao je kao dječak operaciju uha nakon koje je ostao gluhonijem. I njega je otac nagovorio na abdikaciju. Bio je oženjen i imao je sina Alphonsa koji je bio prvi rođak kralja Juana Carlosa. Alphonsa su francuski legitimisti priznavali kao šefa kuće Capetovića i pretendenta na francusku krunu jer je bio najstariji potomak Louisa XIV. Legitimisti drže da osoba koja nasljeđuje kraljevsku krunu nije njezin vlasnik i može abdicirati samo za sebe, ne i za svoje nasljednike. Isti argument legitimisti suprotstavljaju i onima koji se pozivaju na odricanje od prava nasljedstva španjolske grane Capetovića na francusku krunu. Naime, u vrijeme rata za španjolsko nasljeđe Englezi su prisilili Philippa od Anjoua da se odrekne svojih prava na francusku krunu jer su se bojali da može, kad postane španjolski kralj, dobiti i francusku krunu u slučaju izumiranja francuske grane, a time bi se u rukama jednoga kralja ujedinile dvije velike države, odnosno sile, tradicionalni engleski protivnici. Philippe je prihvatio tu ucjenu kako bi postao španjolski kralj. Legitimisti međutim drže da se on mogao odreći francuske krune samo u svoje ime, ne i u ime svojih nasljednika. Alphonse je bio oženjen i imao dva sina. Stariji mu je poginuo u automobilskoj nesreći, a Alphonse je poginuo u incidentu na skijanju. Ostao mu je živ mlađi sin Louis kojega legitimisti smatraju šefom kuće Capetovića i pretendentom na francusku krunu pod imenom Louis XX. Pored Španjolske Capetovići vladaju danas i u Velikom Vojvodstvu Luxembourg.

Hrvatsko plemstvo i Smederevski sandžak

Nakon izumiranja muške grane vladarske obitelji Nassau u Velikom Vojvodstvu nasljednica krune Charlotte od Luxembourga vjenčala se s Felixom od Bourbon-Parme iz kuće Bourbon Parme koja je vladala u vojvodstvu Parme do talijanskoga ujedinjena. Felix od Bourbon-Parme postao je princ-consort, a njegov sin Jean Veliki vojvoda od Luxembourga. Iz vladarske kuće Bourbon-Parme i Felixova je sestra Zita od Bourbon-Parme, zadnja hrvatska kraljica, žena cara i kralja Karla Habsburškoga. Vladarska kuća Bourbon-Parme grana je španjolskih Bourbona potomaka Philippea V. od Anjoua, prvoga španjolskog kralja iz dinastije Capetović-Bourbon, odnosno njegova sina Philippea vojvode od Parme. Druga grana španjolskih Bourbona, potomaka Philippea V. od Anjou i njegove druge žene Elisabeth Farnese i njihova sina Charlesa III. vladala je Napuljskim Kraljevstvom od 1734. do talijanskoga ujedinjenja s prekidom napoleonskih ratova.

Louis de Bourbon, šef kuće Capetovića, za legitimiste pretendent na francusku krunu pod imenom Louis XX.

Hrvati su tijekom svoje povijesti imali kraljeve iz dviju najvećih europskih vladarskih kuća, Capetovića i Habsburga. Nakon izumiranja narodne dinastije hrvatsko plemstvo izabralo je Arpadoviće za svoje kraljeve. Njih su po srednjovjekovnim običajima nakon ženidbe s nasljednicom hrvatsko-ugarske krune naslijedili Anžuvinci iz kuće Capetovića. Velika vladarska kuća Habsburga bila je višestoljetni rival Capetovićima. Ta je kuća dala Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Nacije, kako ga povjesničari zovu, 15 imperatora do izumiranja muške loze, zadnji je bio Karlo VI., po brojenju Svetog Rimskog Carstva, otac glasovite Marije Terezije. Nasljednici Habsburga iz kuće Habsburg-Lotaringija dali su još četiri cara do ukinuća po Napoleonu 1806. godine Svetoga Rimskog carstva i još četiri cara Austrijskoj Carevini, proglašenoj 1804. godine, do zadnjega austrijskog cara Karla I. čije je vladanje prestalo 1918. godine.

Hrvati su svojevoljno izabrali Habsburge kao što ih je podsjećao Ante Starčević u Hrvatskome državnom saboru poručujući Franji Josipu I.: "Niste Vi naš kralj milošću Božjom kako je on sebe titulirao, nego voljom hrvatskoga naroda i međusobnim ugovorom."

Hrvatsko plemstvo, nositelj suvereniteta po tadašnjim uzusima, sudjelovalo je u državnom životu kao i plemstvo drugih naroda koji su se nalazili u sklopu državne zajednice kojima su vladali čelnici dviju navedenih kuća. Dvije najsjajnije europske vladarske kuće, pored državničkih funkcija koje su obnašale, bile su i središta kulturnoga života, vrlo često i mecene. Razvijale su rafiniranost življenja koja se preko njima podređenoga plemstva spuštala u niže društvene slojeve i tako oblikovala zapadnoeuropsku kulturu i civilizaciju. Tako formirane hrvatske društvene elite dočekale su i 1918. godinu i kraj Austro-Ugarske Monarhije. Nasuprot njima našli su se srbijanski vođe.

Srbija je nakon gubitka srednjovjekovne države pretvorena u Smederevski sandžak, jednu od nekih petstotinjak takvih upravnih jedinica u Osmanskome Carstvu. Tijekom pet stoljeća turskoga vladanja svi viši slojevi društva bili su ili turski ili izdanci poturčenih naroda turskoga carstva, svi islamizirani. Pretvaranjem Smederevskoga sandžaka pod ruskim vodstvom u autonomnu jedinicu turskoga carstva, a zatim u neovisnu kneževinu pa kraljevinu, svi viši društveni slojevi, redovito islamske vjere, protjerani su. Ostao je najniži sloj društva, mješavina slavenskoga i raznih drugih etničkih skupina. Iz toga sloja, uz pomoć ruskoga carstva, trebalo je formirati elite za vođenje državnih poslova. Te su elite stvarane ni iz čega, bez ikakve tradicije jer sve što je nosilo tradiciju, protjerano je ili pogubljeno. Tim su elitama bile nepoznate ključne značajke zapadnoeuropskoga plemstva kao što su viteštvo, humanitarne zaklade ili kartezijansko vrjednovanje. Formirane na istočnjačkoj tradiciji, njima ništa nije bilo trajno vrijedno, sve se može svaki dan iznova vrjednovati. Između hrvatskih elita, nositelja zapadnoeuropske tradicije i kulture, i novih srbijanskih elita bio je golemi civilizacijski i kulturni ponor u kojem danas prvenstveno treba tražiti korijene nemogućnosti međusobnoga razumijevanja.

Ranko Oršulić
Hrvatski tjednik