Odgoj djece i može li se živjeti od pisanja u Hrvatskoj te što mi je rekao jedan sveučilišni profesor o nekim hrvatskim povijesnim ličnostima

Radio sam 20 godina kao nastavnik u srednjoj školi. Znam samo kad bih došao u školu da sam osjećao neki mir u sebi, a dok sam još bio kući pred polazak u školu da sam u sebi osjećao neki nemir. Možda je taj posao imao neko Božje poslanje kad sam se tako osjećao. Kako to objasniti, ne znam ni dan danas.

Kako djecu usmjeravati? Čemu ih učiti? Da budu pošteni? Treba li ih učiti da budu radišni? Koje im vrijednosti treba urezivati u pamćenje? Treba li ih učiti nekim obvezama? Koliko ih treba učiti da poštuju starije? Treba li ih učiti da budu otresiti prema starijima?

Čovjek jednostavno nije pametan što i kako raditi kad su djeca u pitanju. Manje-više svi smo roditelji i nema čarobne formule kod odgoja djece. Treba li im popuštati i kako ispadne odnosno što im donese život? Svakako im ne treba popuštati jer će vas onda iskorištavati dokle god ste živi, a tek nakon smrti roditelja shvatit će koliko su im oni značili. I to bez obzira u kojim godinama ostanu bez njih.

Jedna poznata sveučilišna profesorica u mirovini kaže da djecu nitko ne odgaja, i nastavlja: „Njihovo noćarenje i opijanje samo ukazuje na poznati problem pred kojim svi zatvaramo oči, a to je da djecu danas nitko ne odgaja. Ona su poput divlje trave prepuštena da rastu kako hoće. Ni u kući, ni u školi nitko im ne postavlja granice i oni misle da mogu sve. A odrasli su im jako loš uzor. Pitanje je jesu li oni djeci svojim primjerom pokazali da se zabavljati može i bez alkohola.“

*

A ovako zbori jedan urednik školskih novina: „Namjenska sredstva za školske knjižnice dugo razdoblje nisu ni planirana, a kamoli isplaćivana osnovnim i srednjim školama. ( … ) Prije tri godine ministarstvo je izdvojilo iznos od 5,2 milijuna kuna da bi se knjižnice, kako je obrazloženo, u skladu s novim kurikulumom, opremile obvezatnom lektirom te ostalim knjigama odnosno stručnom literaturom za učitelje. Podijeli li se taj iznos na 1329 matičnih osnovnih i srednjih škola, svaka dobije 3912 kuna. Dodamo li još 1115 područnih škola, onda svaka dobije 2127 kuna. Može li se za taj novac kupiti 25 primjeraka 'Vlaka u snijegu' ili 'Ane Karenjine' i tome dodati po koju stručnu knjigu za učitelje? Ne može!“

Jedna renomirana autorica, sada pokojna, požalila se jednom uredniku kako su je nakladnici u pravilu zakidali, bilo da je riječ o honoraru ili o dijelu naklade. Ona je i živjela od pisanja.

Jedan drugi renomirani autor, također sada pokojni, rekao je javno na televiziji da od pisanja ne može živjeti i to obrazložio kako on može godišnje napisati jedan roman i za njega od nakladnika dobiti najviše 20 do 25 tisuća kuna honorara, a od toga se ne može živjeti, naveo je taj autor.

Jedan autor navodi kako on gdje god ga pozovu da nešto govori o svojim knjigama za honorar traži najmanje petsto eura. Može li on imati toliko nastupa da od tih honorara može živjeti?

*

„Nekoliko dana poslije mog dolaska u New York upoznao sam se i sprijateljio s Nizeteom. Svakodnevno smo razgovarali.“ Antun Nizeteo je bio hrvatski domovinski i iseljenički književnik, prevoditelj, knjižničar, povjesničar i diplomat.

„Šetao sam se sate i sate po New Yorku s Matom Ujevićem i samo smo razgovarali o hrvatskoj stvari.“ Mate Ujević bio je hrvatski pjesnik i enciklopedist. Godine 1994. posmrtno je proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Jad Vašem u Izraelu.

„U svom imenu i prezimenu imao je Vinko Nikolić atribute pobjednika te je zbog toga i uspio postići u životu što je postigao.“

Nakon završetka Drugog svjetskog rata te nakon iskakanja iz vlaka kako bi spasio glavu, Vinko Nikolić dolazi u Argentinu gdje pokreće Hrvatsku reviju zajedno s Antunom Bonifačićem i s tamošnjim Hrvatima, časopis koji je Matica hrvatska izdavala i prije u domovini. Prebacuje izdavanje Hrvatske revije u Europu gdje mu uništavaju cijeli jedan slog pripremljen za tisak. Proglašavaju ga teroristom, a on je bio samo pjesnik i urednik.

„Za mene je Ivan Mažuranić najveći hrvatski političar kroz povijest. Na jednom sastanku u Beču rekao je vlastodršcima kako je jedino on ovdje suveren.“ Ivan Mažuranić bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski je ban od 1873. do 1880. godine.

„Postoji jedan rokovnik Ante Trumbića u kojem je sve zapisano o ideji hrvatske državnosti.“ Ante Trumbić bio je hrvatski političar i pravnik. Najprije pravaš, pa jugoslavenski orijentiran političar koji se poslije vratio ideji hrvatske državnosti.

„Skupljao je Olinko Delorko hrvatsku usmenu poeziju, napose po Dalmaciji, stvarajući rukopisne antologijske zbirke, dovodeći ju do razine umjetničke pisane književnosti.“

Olinko Delorko bio je hrvatski književnik, proučavatelj usmene književnosti i prevoditelj.

*

A što se još može reći o profesorima? Evo nekoliko pogleda na njih: „Ovako priča jedna kolegica o jednom profesoru: 'Znam ja dobro njega kao profesora, on je oborio moju rodicu iz Latinskog jezika na godinu na popravnom ispitu.'

Jedan drugi profesor je ovako rekao jednom učeniku pri zaključivanju ocjena; učenik je trebao imati prije negativnu nego pozitivnu ocjenu: 'Evo tebi mali dva pa se ti misli.'“

Koji je interes imao prvi profesor, a koji drugi? Iz iskustva se znade reći da druga odluka nije dobra zato što kod učenika stvara naviku da neradom može doći do pozitivne ocjene. Samo od učenika stvara neradnika.

Prva odluka po pričama starijih kolega ima pozitivan učinak jer učenika stvara radnikom. Bilo je učenika koji su nakon takvih iskustava postajali odlikaši.

Kakav autoritet u razredu može imati profesor kada taj razred u kojem on predaje pohađa i njegovo dijete? Mora li se taj profesor dokazivati pred svojim djetetom ili pred svim ostalim učenicima? Koliko je to u određenom smislu sukob interesa? Ima li profesora koji su baš željeli predavati i svojoj djeci? Jesu li oni u manjini?

Svakako je bilo profesora koji su predavali i svojoj djeci. Samo oni znaju kako su se osjećali u toj situaciji.  Ima profesora koji su predavali u istoj školi koju je pohađalo i njihovo dijete, ali mu nisu predavali. No ima i profesora koji nikako nisu htjeli da im dijete pohađa školu u kojoj oni predaju.

Što je po pedagoškom standardu preporučljivo za djecu i za profesore? Je li to pedagoški standard da budu u različitim školama? Ovisi o veličini mjesta te radi li se o osnovnoj ili srednjoj školi. Svakako je bolje izbjeći sukob interesa ako je to ikako moguće.

Marko Jareb, prof.