Politički diletantizam hrvatskih birača

U Hrvatskoj je postalo pravilo da znatan dio birača ne izlazi na izbore, a posebno na drugi krug predsjedničkih izbora, odnosno ako i pristupe glasačkom mjestu, tada ponište svoj glasački listić, često i dopisivanjem „kandidata” pod rednim brojem 3. U tome, na žalost, sudjeluju i oni koji se izjašnjavaju domoljubima i vjernicima, uključujući i dio braniteljske populacije, odnosno osobe koje spadaju u desni dio biračkog tijela. Takvu je praksu također podržao, štoviše javno ju promovirao, Miroslav Škoro na izborima održanim 2019./2020., kada je zbog svog neuspjeha u prvom krugu izbora preporučio svojim pristašama da u drugom krugu na taj način iskažu nezadovoljstva izbornim rezultatom, a na upravo održanim predsjedničkim izborima, to je nezadovoljnim građanima sugerirala i Željka Markić. Tim se stavom, u pravilu, potpomaže isključivo izbor kandidata ljevice, pa stoga od smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana na čelu države stalno imamo, uz izuzetka petogodišnje vladavine Kolinde Grabar Kitarović, Titove obožavatelje: Stjepana Mesića, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića. Svoj politički diletantizam, hrvatski glasači, na žalost, ne uočavaju, štoviše, svaki put iznova nastavljaju s takvom praksom, uvijek pod izlikom da su oba kandidata loša. Njima bi izgleda prihvatljivi kandidat očito trebala biti u svakom pogledu besprijekorna osoba, kao da je izbor za predsjednika države nekakav televizijski izbor za „Gospodina Savršenog”.

Iako se takvo (ne)političko, i u biti, neracionalno ponašanje može predbaciti svim biračima koji ne izlaze na drugi krug izbora za hrvatskog predsjednika, uključujući većinu politički neopredijeljenih Hrvata, neshvatljivo je da i oni kojima bi najviše trebala biti u srcu hrvatska Domovina, tako olako odustaju od svog glasa te stoga pristaju da ih predstavlja bilo koji od dvojice preostalih kandidata.

Nakon svakih (predsjedničkih) izbora, hrvatska desnica zaziva svoje ujedinjenje, odnosno okupljanje oko jednog jakog, svima prihvatljivog domoljuba. Međutim, takva karizmatična osoba nikako da se pojavi, a usto je hrvatska desnica svake godine sve razjedinjenija. Na ovim su izborima, ne umanjujući kvalitetu preostalih kandidata, u prvom krugu imali mogućnost glasovati na primjer za gospodina Tomislava Jonjića, za kojeg je ugledni hrvatski intelektualac Davor Velnić napisao da bi biografija poput njegove bila poželjna za svakog hrvatskog političara. Premda je Jonjić hrvatski dragovoljac, odvjetnik, branitelj hrvatskih optuženika za ratne zločine pred haškim sudom za bivšu SFRJ, roditelji su mu bili politički zatvorenici u jugokomunističkom jednoumlju, sve to mu je bilo dostatno za samo pet posto glasova. Istine radi, treba reći da su takvom njegovom rezultatu, osim raspršivanja desnih glasova na tri-četiri kandidata, kumovali i mediji. Kad ga je na sučeljavanju svih osmero predsjedničkih kandidata šira javnost napokon imala prilike upoznati, počelo je njegovo medijsko diskreditiranje. Naime, glavnostrujaški mediji su ga najprije bezobrazno bojkotirali, prešutjevši prije službenog početka izborne kampanje potporu koju mu je svojim potpisima pružilo nekoliko stotina uglednih hrvatskih građana, među kojima su bili brojni vrhunski intelektualci, odnosno akademici, sveučilišni profesori i umjetnici. Nakon njegovog sudjelovanja u televizijskom sučeljavanju, odjednom je, ne mogavši mu se osporiti njegova govornička uvjerljivost i (s pozicija hrvatskih nacionalnih interesa) jasni odgovori na sva pitanja, počelo predbacivanje od pojedinih ”stručnjaka” za stvaranje javnog mijenja - od čijeg se pametovanja već godinama ne možemo obraniti - kako Jonjić „nije lider, nema karizmu, živi u prošlosti”, odnosno da se „ne smije, da je preozbiljan” i tako dalje. Na tu se, kako bi u Dalmaciji rekli, baketinu, nesumnjivo ulovio i dio glasača iz desnog biračkog tijela. Međutim, nakon neprolaska u drugi krug, ni Jonjić, niti ostali kandidati desnice, (za razliku od poražene kandidatkinje ljevice) nisu preporučili svojim glasačima za koga će glasovati od dvojice kandidata koji su izborili završno pripetavanje, pa ispada da je i njima svejedno tko će (ako to nisu oni) biti budući hrvatski predsjednik.

Iskustvo predsjedničkih izbora, održanih od smrti dr. Franje Tuđmana do danas, pokazuje nam da znatan dio biračkog tijela koji nije izvorno pristaša lijevih političkih opcija, među kojima je, na žalost, i nimalo beznačajan dio hrvatskih branitelja, glasuje za deklariranog kandidata ljevice. Osim što na taj način kažnjavaju kandidata HDZ-a, koji u startu nije bio i njihov izbor, razlog takvog opredjeljenja treba tražiti u naivnom i nekritičnom prihvaćanju floskula koje prosipaju kandidati ljevice. Tako su nasjeli na priče Stjepana Mesića da je on, nasuprot Draženu Budiši, bio prvi Tuđmanov suradnik, a zaboravili su njegov pokušaj državnog udara u suradnji s Josipom Manolićem, svjedočenje protiv Tuđmana i vlastite države u Deen Hagu te „gubitak” čekova koje su mu uručili australski Hrvati. Potom su svoje povjerenje dali sinu unitarnog (jugo)komunista, Ivi Josipoviću, nasjevši na njegovu umiljatost i sviranje klavira, a ne ratnom ministru zdravstva Andriji Hebrangu, sinu žrtve komunističkog jednoumlja, a za uzvrat dobili su izjavu u izraelskom Knessetu o ustaškoj guji koja još gmiže u srcu hrvatskog naroda te tvrdnju da su, od partizana, zvjerski pobijeni širokobriješki franjevci „bili legitimni vojni cilj”. Na kraju ih je 2020. obrlatio „normalni” Zoran Milanović, nasuprot, valjda, nenormalne Grabar Kitarović, koji im je i ovaj put (2025.) prodao foru da je on „jedina brana svevlašću lopovskog HDZ-a”.

U ovu skupinu birača, najvećim dijelom, spadaju i simpatizeri stranke Most, koji svojim upornim napadima na HDZ, kao korisne budale, služe u prvom redu interesima (ne mogu, nažalost, reći, hrvatske) jugo/anacionalno ljevice. Jer, kad bi aktualna ljevica u Hrvatskoj: SDP, Možemo! i RF bila uistinu hrvatska, onda ne bi veličali komunističkog diktatora Tita, njegovu SFRJ, ne bi optuživali kardinala bl. Alojzija Stepinca za kolaboraciju s narodnim neprijateljima i tako dalje.

Rezultati posljednjih izbora pokazuju da gotovo 90 posto, odnosno preko tri milijun birača u Hrvatskoj (oko 1.100.000 koji su glasovali za Zorana Milanovića plus približno 2.000.000 koji u drugom krugu nisu izašli na izbore) nema ništa protiv da kršitelj hrvatskog Ustava još daljnjih pet godina bude na čelu države.

Stoga hrvatski politički cirkus može i dalje nesmetano egzistirati. Njegova „nova predstava” uslijedit će vrlo brzo, i to kad ponovno izabrani predsjednik bude polagao prisegu pred ustavnim sudcima, koje je prije nešto manje od godine dana nazvao stajskim muhama, gangsterima, glupanima i muljatorima. I to samo zato što su konstatirali da predsjednik države po hrvatskom Ustavu (s čime su se složili svi ustavnopravni stručnjaci u državi) ne može sudjelovati na parlamentarnim izborima ako prethodno ne podnese ostavku. Naime, Milanović je prije toga, u šokantnom javnom obraćanju i u društvu s tadašnjim predsjednikom SDP-a Peđom Grbinom, obznanio da je kandidat SDP za premijera. Nakon spomenutog očitovanja Ustavnog suda (da njegova premijerska kandidatura nije u skladu s Ustavom), uporno je tvrdio da on nema kome podnijeti ostavku, tako da je do kraja izbornog procesa figurirao kao kandidat SDP-a za predsjednika hrvatske Vlade.

U svakom slučaju, neprijatelji i mrzitelji hrvatske neovisnosti, kojih nije malo ni u našoj zemlji, a kamoli u susjedstvu, mogu kupiti kokice i uživati u političkom kaosu koji nam predstoji.

Na kraju, može se postaviti pitanje što bi, odnosno bi li išta, bilo drugačije da je umjesto Zorana Milanovića u prošlih pet godina predsjednica bila Kolinda Grabar Kitarović, odnosno da je na posljednjim izborima pobijedio Dragan Primorac?

Najprije treba reći da se glede socijalnog stanja ili gospodarskih postignuća u našoj zemlji najvjerojatnije ne bi ništa promijenilo. Dakle, izbor bilo kojeg od njih, sigurno ne bi utjecao na standard hrvatskih građana, odnosno na rast cijena, iznose mirovina i plaća ili na stopu inflacije, jer oni u vođenju financijske i gospodarske politike ionako nemaju nikakve ovlasti.

Ono što bi svakako bilo drugačije stanje je u dijelovima državnog aparata, odnosno izvršne vlasti, u kojem svoje ovlasti ima i predsjednik države. U slučaju izbora gospođe Grabar Kitarović, odnosno gospodina Primorca, imenovali bi se veleposlanici na upražnjena mjesta u hrvatskim diplomatskim misijama, Hrvatska bi bila vjerodostojni saveznik u EU i NATO, nestale bi tenzije glede zapovjedne linije u Oružanim snagama Republike Hrvatske, zaštitna predsjednička bojna koristila bi svoje povijesne odore, dva hrvatska časnika bi otišla u Njemačku kao dio misije „Sigurnosna pomoć i obuka NATO-a za Ukrajinu” (Misija NSATU), izabrao bi se ravnatelj SOA-e, hrvatski predsjednik ne bi ignorirao Dan državnosti države kojoj je na čelu, nego bi ga slavio i čestitao ga svojim sunarodnjacima...

Predsjednik Zoran Milanović je na prošlim izborima voljom hrvatskih birača uvjerljivo pobijedio svoje protukandidate te tako na trijumfalan način osvojio drugi predsjednički mandat. Stoga se može zaključiti da katastrofalni učinci njegova prvog mandata očito nisu bili dostatni većini hrvatskih birača da se, zatomljujući svoja (nerealna) očekivanja od kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, masovno uključe u izborni proces i za predsjednika izaberu osobu koja će biti spremna na suradnju s Vladom Republike Hrvatske te njegovati kulturu političkog izričaja.

Neven Kursar