Otišao Pjesnik – ostao zauvijek cvijet hrvatske književnosti

Doznavši da je preminuo Danijel Dragojević, obuze me, odnekud iz daljine, snažan nahrup tuge i nakon toga blag srh sjete… Prisjetih se Dragojevićeve pjesme „Daljina“ s depersonaliziranim i ujedno nadpersonalnim lirskim subjektom „ono“: „Tamo gdje nije došlo, / a htjelo je, jednom će se roditi / sjaj. U toj blaženoj bjelini / svaki vjetar uspravan i vedar / nalazi odmor / i sve su strane složne / u dolasku i odlasku“ (zbirka „Prirodopis“, Zagreb, 1974.). Lirski je subjekt iščeznuo u nekom „negdje“ i „nigdje“ te se pronašao u sjaju i blaženoj bjelini. Našemu je pjesniku pred očima lebdjelo Isusovo preobraženje na visokoj gori, o čemu je evanđelist Matej napisao: „I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“ (Mt 17,2). K tomu je vjetar biblijski simbol ispunjen snažnim značenjima. Duh Božji kao vjetar (hebr. „rûah“) lebdio je nad praiskonskim vodama, o čemu čitamo u „Knjizi Postanka“ (Post 1,2). A evanđelist je Ivan zapisao: „Vjetar puše gdje hoće; / čuješ mu šum, / a ne znaš odakle dolazi i kamo ide“ (Iv 3,8).

Danijel Dragojević slika

Dragojević je uz ostalo – zapravo ponajprije i povrh svega – religiozni pjesnik izrazitoga kršćanskog nadahnuća. Mnogi koji Pjesnika pokušavaju dovući na svoju stranu, najradije bi da nije tako. Ali jest.

Autentičnost u življenju smrti

Cijeloga se života Pjesnik (pišem ga velikim početnim P) pripravljao na smrt. Živio je smrt u ljepoti odgađanoga susreta s njome, u punini autentične egzistencije za koju konstitutivnom biva svijest o trajno prisutnoj pred-smrtnosti. Ali to nije – kako se čini po svemu – razaznao autor teksta na ovitku zbirke „Negdje“ (Zagreb, 2013.). Knjiga je bila otiskana uoči Dragojevićeve 80. obljetnice života pa je nepotpisani autor pošao od „prvoloptaških“ i naivnih premisâ te došao do pogrješne konkluzije: Danijel Dragojević uskoro ima 80 godina i sada, eto, za razliku od prije, intenzivno razmišlja o smrti, neizvjesnosti, gubitku… Tako na ovitku među inim čitamo:

„... dok je u ranijim knjigama Dragojevićevo negdje bilo izvjesno, u ovoj, koja se otvara motivima umora i gubitka – ono je ′negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje′ – i takvima označuje kako prostor tako i lirsko ja koje ga čita. / Možda je baš to približavanje bitka i gubitka u ovim pjesmama i urodilo novinom. Nemir lirskoga subjekta – zaljuljanog mišlju o napuštanju i smrti […]“

Iz tih književnoteorijskih zamjedaba progovara interpretacijska jednostranost i manjkavo poznavanje Dragojevićeva opusa. Naime, Dragojevićevo je „negdje“ kao „neizvjesno“ davno prije toga bio prepoznao Veselko Tenžera, jedan od najmjerodavnijih kritičara, naznačivši osvrt na njegovu zbirku „Četvrta životinja“ naslovom „Otkrivanje ′neizvjesnog mjesta′“ („Vjesnik“, 28. prosinca 1972.). K tomu nije istina da se Dragojević tek knjigom „Negdje“ otvorio motivima umora i gubitka, odlaska i smrti.

Naime, prisjetimo se završnoga dijela pjesme „Prizor“ iz zbirke „Izmišljotine“ (naslov je borgesovski), na svjetlost dane 1976., gdje čitamo:

„On me pita: ′Gdje si?′ / Ja mu kažem: ′Gospode, tu sam među zvijerima i stabljikama; razmičem ono što je Kasno ljetoblizu vida zakrčeno, vješam vodu o drugu vodu, vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive, kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha i nespokoja, u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina, praznina svakovrsnih riječi.“

Potrebno je dometnuti da u istoj toj zbirci naslovi dviju pjesama eksplicitno ukazuju na umor: „Odsvirati umornu vidljivost“ te „Umor riječi“. Ponovno svraćam pozornost na bibliografsku i biografsku činjenicu da je Dragojevićeva knjiga „Izmišljotine“ objavljena 1976., kada je Pjesnik imao 42 godine i nakon toga će živjeti (kako se pokazalo) duže nego je živio dotad. A već je onda pisao o umoru, neizvjesnome mjestu, gubitku i smrti.

Dragojević je filozofičan i hermetičan pjesnik: živio je misao Martina Heideggera da je čovjek već rođenjem „bačen u smrt“. Bitak-prema-smrti („Sein-zum-Tode“) ne odnosi se na čovjekov neizbježivi kraj života, nego na autentično življenje obilježeno sviješću da je čovjek od rođenja usmjeren k smrti. Pjesnik Dragojević imao je umnogome heideggerovske i hölderinovske poglede na život i smrt (Heidegger govoraše da u pjesništvu J. Ch. F. Hölderlina ima više filozofije nego u cijelim sustavima brojnih filozofa).

Popratni tekst na Dragojevićevoj knjizi „Negdje“ nije potpisan, ali su u njoj istaknuta imena glavnoga urednika Seida Serdarevića i urednika Romana Simića Bodrožića. Predstavljajući izdavača Frakturu iskazali su se (ne)priličnim nepoznavanjem Dragojevićeva opusa (inače ne bi dopustili takav promašeni tekst), te su u posve određenome smislu doprinijeli neautentičnoj interpretaciji egzistencije i esencije Dragojevića i pjesničke mu zbirke.

Zato ne treba čuditi što sljedeća Dragojevićeva knjiga pjesama „Kasno ljeto“ – objavljena 2018. također u Frakturi – nema nikakav popratni tekst. Nepoznat i pametan netko – tko god on bio – dobro se doumio kako je bolje da uz Dragojevićevu poeziju ne ide ništa nego da se ističu zamjedbe lišene gotovo ikakve veze s poezijom na koju se preuzetno odnose.

Harmonične oprjeke i prijelaz u Drugoga

Dragojević je zabrinut što gubitak rijéčī vodi u „oskudno vrijeme“ (Hölderlin), u moguću „katastrofu“ (Francis Ponge), a uzme li se da je jezik Heideggerova „kuća bitka“ („das Haus des Seins“) obuzima Dragojevića i briga („Sorge“) zbog „zaborava bitka“ („Seinsvergessenheit“). Tako Dragojevićev esej „Putovanje“ (knjiga „Rasuti teret“, Beograd, 1985.) završava govorom o gubitku rijéčī: „Ja sam imao i drugih riječi koje su bile divnih, gizdavih izgleda – gdje su? Možda ih još jednom susretnem, a možda više nikada. A volio sam riječi. Jedino što sam nekada imao.“

Već spomenuti Hölderlin govoraše da ludilo biva znakom Božje blizine. A Dragojević vidi ludilo, kao i mnogo što drugo, u oprjekama i obrnutom prepoznavanju, u heraklitovskoj (prema grčkome filozofu Heraklitu) harmoniji suprotnosti: ludilo je ograničeno i univerzalno, u ravnoteži je i izvan nje, djeluju na nj gravitacija i uzgon, određuju ga polimorfizam svega postojećeg i monogenizam praroditeljice Eve: „Ona je svuda. Lijepa je Eva. Mračna i sjajna. Teška i lakokrila. Jedna je Eva. Luda kao svemir. Luda kao zatvorena vrata“, kaže Dragojević u zbirci „Žamor“ (Zagreb, 2005.).

Danijel Dragojević Lumin sa slikom Novo 1

On je gotovo cijeloga života obnavljao i reaktualizirao svoje trajne motive: Boga, smrti, gubitka, neizvjesnog mjesta, prostora, vremena, rijéčī, stvárī, ludila… Dotične motive nije dopisivao ni dovršavao – nego ih ogoljavao kao jesen stabla i nanovo ih razlistavao kako to stablima čini proljeće. Vazda novi listovi i cvjetovi na istome starom stablu.

Uz Heideggera je Dragojeviću blizak i Ludwig Wittgenstein, njegova filozofija jezika i jezične igre. U svojemu naslovu prevedenu na engleski pita se Dragojević: „Did Wittgenstein die in Omiš?“. Uz filozofe 20. stoljeća veoma su mu važni i predsokratovci, posebice Heraklit i Zenon. U naslovu Dragojevićeve pjesničke knjige „Svjetiljka i spavač“ (Zagreb, 1965.) moguće je uz nešto znanja i mara razaznati Heraklitov fragment br. 92 (D26): „Čovjek u noći pali svjetlo kad mu ugasne očinji vid. Čovjek koji je živ dotiče se mrtvoga u snu, a koji je budan dotiče se onoga koji spava.“

Tako u zbirci „Negdje“ susrećemo poetsku crticu „San“, u kojoj se javlja Drago Ivanišević (umro 1981.): „Susrećem u snu pjesnika Dragu I. Postoji li još Lastovo pita me. Postoji kažem. O, pa to je divno, to me neobično veseli, kaže on.“ Tu je na djelu tipični Dragojevićev prijelaz u drugo(ga), oniričan i nadrealan, donekle baštinjen od Henrija Michauxa. Prijelaz je zamjena, a zamjena je odgoda smrti. Pokojni pjesnik Ivanišević izriče zapravo Dragojevićevu trajnu i nenadvladivu brigu – kakvu Heidegger određuje kao „bitak tubitka čiji je smisao vremenitost“ – brigu za Lastovo. „Na kraju zime / napuštajuć jezik zbog stvari / odlaziš odlazim / na sastanak s jednim Lastovom”, kaže Dragojević u zbirci „Prirodopis“.

Nedostižna kornjača u dobroti prostora

Heraklit iz Efeza življaše povučeno, a zbog teško razumljivih fragmenata zvali su ga „Mračni“ (grč. „Skoteinós“) i „Zagonetač“. Dragojević je umnogome heraklitovac. Drugi Dragojeviću važan predsokratovac je Zenon iz Eleje u južnoj Italiji, koji je duhovito smišljenim aporijama (bezizlaznostima, nerješivostima) branio Parmenidovo stajalište da nema ni mnoštva ni kretanja ni djeljivosti. Najpoznatija je Zenonova aporija o Ahilu i kornjači, gdje brzonogi trkač Ahil – ako se prostor shvati kao beskonačno djeljivi kontinuum – nikada ne može dostići sporu kornjaču. Tu je i pitanje kako vrijeme može biti sastavljeno od vremenskih točaka bez trajanja. Filozofska analiza prostora i vremena uvodi u velike poteškoće.

Danijel Dragojević zaokupljen je fenomenima prostora i vremena te su dotični pojmovi među najčešćima u njegovim tekstovima. Važno je primijetiti da u naslovu Dragojevićeve poetske knjige „Nevrijeme i drugo“ (Zagreb, 1968.) nevrijeme nije u meteorološkome smislu, nego u temporalnome: riječ je o vremenu toliko lošemu za čovjeka da i nije vrijeme, što je na tragu već spomenutoga Hölderlinova izraza „oskudno vrijeme“ („dürftiger Zeit“), ali to može biti i vrijeme u kojemu se javlja iskonsko i autentično pjesništvo. Vrijeme je nerazdvojivo od prostora. U poetiziranom eseju „Dan prostora“ Dragojevićev esejistički subjekt (recimo to tako), nakon što se uvjerio da je i u ponovljenom izdanju filozofijskoga rječnika izostala natuknica „prostor“, zaključuje:

„Istina je, naime, da smo u individualnim putevima i kolektivnoj sudbini najčešće imali ili samo prostor ili samo vrijeme, gotovo nikada prostor i vrijeme skupa. Već nas Dante u ′Raju′, govoreći o onom hodočasniku koji je došao u Rim, a za kojega kaže da je ′možda ih Hrvatske′ (forse di Croazia), smjestio izvan jasnog mjesta u ′možda′, u zanijekani bitak. Vjerojatno ni u nekom budućem izdanju rječnika neće biti moguće uvrstiti prostor. A možda će do tada biti izbačeno i vrijeme. Treba dakle reći da se i prije i poslije Dantea netko igra i s nama i s filozofima, s našim prostorom i s našim vremenom. I ta se igra prokleto nastavlja.“

Dragojević se dobrotom prostora suprotstavljao i opirao bešćutnosti vremena. U pjesmi „Četvrta životinja, životinja od vremena“ (zbirka „Četvrta životinja“, Zagreb, 1972.) riječ je o apokaliptičkoj Zvijeri, Sotoni.

Citirani esej „Dan prostora“ nalazi se u Dragojevićevoj knjizi „Cvjetni trg“. U vezi s njome treba reći da je anketa („Nacional“, 8. siječnja 2002.) među sedamdeset kulturnih znalaca i mjerodavnika izlučila dvadeset knjiga što Cvjetni trgbi ih trebao, kako je istaknuto, pročitati svaki Hrvat. To su, prije svega: „Biblija“ i „Odiseja“, djela Dantea i Cervantesa, Shakespearea i Baudelairea, zatim djela Prousta i Dostojevskoga, Bulgakova i Márqueza, Krleže i Marinkovića..., a među tim cvjetovima književnosti našao se, zaista s dobrim razlozima, i Danijel Dragojević s naslovom „Cvjetni trg“ (Zagreb, 1994.).

Osobno bih malu prednost ipak dao Dragojevićevoj knjizi „Rasuti teret“. Moj prvi susret s dotad mi nepoznatim piscem dogodio se kada sam 1986., kao srednjoškolac, u jednoj splitskoj knjižari naišao upravo na njegov „Rasuti teret“ i kupio ga (danas ta knjiga u antikvarijatima doseže i 500 eura). Pročitavši u dahu eseje „Gušter Lucumone“, „Praznina u disanju“ i „Neposlano pismo“, bijah toliko pogođen i obuzet da sam uspio zaspati tek pred zoru. Čudesno štivo.

Neki su skloni govoriti o teškoj (starijoj) i lakšoj (novijoj) Dragojevićevoj poeziji. Odbijam takvu podjelu. Jer to što pjesmotvorne Dragojevićeve riječi u novijoj poeziji vješto ozbiljuju mogućnosti najmanjeg otpora, ne znači da je ta poezija laka, a još manje da ju je lako pisati. Upravo suprotno. Kada piše o vijcima, žaruljama, kamenim oblutcima, starim cipelama i drugome, Dragojević oneobičava običnosti i na tragu Francisa Pongea odlazi „na stranu stvari“. Tu se ponajprije dade razaznati intencionalnost i fenomenologija Heideggerova profesora Edmunda Husserla i njegov zahtjev povratka „k samim stvarima“. Polazeći od pogleda i dojma, Dragojević se utječe husserlovskoj fenomenološkoj redukciji te dospijeva do metafizičkog „progleda“ (gledanja kroz), progleda u bît, pri čemu subjekt i objekt, u smislu Husserlove intencionalnosti, zamjenjuju uloge.

Susreti s Pjesnikom

Spominjem se jednoga događaja s konca 1980-ih, ili je to možda već bila 1990. godina. Hodao sam zagrebačkom Varšavskom ulicom, nadomak Frankopanske, kada začujem da netko govori: „Komunisti bi rekli: ′Mi znamo kako ćemo vas pobit′!“. I onda se nasmijao aludirajući na dvoznačnost glagola „pobiti“: opovrgnuti čiju tvrdnju ili argument, dokazati suprotno, i, kao drugo, lišiti života, poubijati. To u peripatetičkom (uz šetnju) razgovoru s kazališnim redateljem Joškom Juvančićem govoraše Danijel Dragojević. Odmah sam ga prepoznao.

Godinama nakon toga – Pjesnika sam upoznao. Susretali smo se u središtu grada i razgovarali, ali razmjerno kratko, najviše dvadesetak minuta. Jednom mu, dobro se sjećam, na Trgu bana Jelačića rekoh da sam njegova „Guštera Lucumonea“ pročitao više od deset puta, možda i petnaest. Pogleda me očima u kojima se stapaju iznenađenje i sažaljenje te samilosno i tiho rekne: „O Bože moj dragi…“

U vremenu oko 300. obljetnice Boškovićeva rođenja, otputovao sam u Dubrovnik i zatim u Split. Sunčanoga svibanjskog nedjeljnog prijepodneva 2011. bio sam s gornje strane splitske rive u društvu arhitekta Hrvoja Marinovića, ponajboljeg mi prijatelja. Iz smjera Marmontove ukazao se Danijel Dragojević i u hipu pomislih na njegov stih „nikada toliko svibnja odjednom“ (iz pjesme „Avionom iz Dubrovnika“, zbirka „Prirodopis“). Pozdravili smo se i upustili u ugodan razgovor. Nešto sam ga upitao o njegovoj knjizi „Kornjača i drugi predjeli“ (koju je 1961. objavio splitski ogranak Matice hrvatske). Bijaše to ključna pjesnička zbirka u Dragojevićevu opusu i umnogome međašna u suvremenome hrvatskom pjesništvu. U naslovu je Zenonova kornjača, dakako. Kratko smo o tome razgovarali, a onda je rekao da su neki njegovi znanci za tu knjigu u šali govorili „Kornjača i druga predjela“. Zatim se ispričao da mora ići jer ima nešto obaviti, prethodno objasnivši kako običava dolaziti u Split da bi posjetio strica svoje supruge ili možda starijeg joj brata (ta mi je pojedinost izblijedjela), koji obitava u staračkome domu. Pjesnik nas je pozdravio i hitro othodao dalje.

Travanjske večeri 2012. susreo sam Danijela Dragojevića u jednoj knjižari u središtu Zagreba. Zapodjenuli smo razgovor i opet došli do teme prostora i vremena. Govorio sam o Ruđeru Boškoviću, koji je u okrilju svoje prirodne filozofije izgradio posebnu teoriju prostora i vremena čime je, može se pouzdano reći, anticipirao teoriju relativnosti, ne-euklidske geometrije, teoriju determinističkoga kaosa i još mnogo toga. Opet nismo mogli izbjeći Zenonovu kornjaču. Pripomenuo sam šjor Danijelu (gdjekad sam ga tako oslovljavao) da je isusovac Bošković – baveći se starim problemima neprekinutoga gibanja i beskonačne djeljivosti – zaključio kako je glavni problem bio u neodređenosti značenja izrazâ „nigdje“ („nusquam“) i „nikad“ („nunquam“) u kontekstu da Ahil nigdje i nikad ne može dostići kornjaču. Bošković je preciznije odredio dotične izraze, a njegovo se rješenje aporije s Ahilom i kornjačom sastoji u svođenju na konačni zbroj beskonačnoga konvergentnog reda. Toliko o tome. Koliko su Dragojeviću ti izrazi ili pojmovi bili bliski najbolje govore završne rečenice poetiziranoga teksta „Amebe“, objavljenog 2013. u zbirci „Negdje“: „Imam potrebu za točkom. Dijelite se, množite, množeći dijelite izvan moje misli, moga sna negdje daleko, negdje najdalje, negdje bilo gdje, negdje nigdje.“

„Da sam znao, ne bih došao“

Vratimo se u travanj 2012. Rekao sam Pjesniku da će uskoro biti predstavljanje moje knjige o Boškovićevu metafizičkom prirodoslovlju te ćemo, uz ostalo, govoriti o Ruđerovu poimanju prostora i vremena. Dometnuo sam da bi mi bila čast ako bi došao na predstavljanje. Odgovorio je da će rado doći, samo neka ga nazovem telefonom i kažem mjesto i vrijeme. Bijah ugodno iznenađen. Potrudio sam se dostaviti mu svoju knjigu na kućnu adresu, a na telefonski poziv ljubazno se javila Pjesnikova supruga i zabilježila poruku.

Došao je dan predstavljanja na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu, danas Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Sjedim u velikoj dvorani uz trojicu recenzenata, ujedno predstavljača, a Pjesnika nema. Ni nakon dvadeset minuta od početka događaja. Iluzorno je bilo očekivati da će doći na promociju moje knjige kad i svoje odbija predstavljati – pomislih rastuženo se tješeći. Kad u jednome se trenutku otvore vrata i u dvoranu samozatajno uniđe Pjesnik. Pognuo se i tiho dohodao do slobodnoga sjedala, kao uhoda ili tat, nastojeći biti što manje uočljiv. Obuze me čudan osjećaj: desetak sekunda (ili tko zna koliko) nisam znao je li Pjesnikov lik snohvatično viđenje, prikaza, umišljaj. Možda je umor učinio svoje, pomislih. No ipak sam se pribrao i uzmogao spoznati da je posrijedi izvanmentalna zbiljnost. Danijel Dragojević zaista je među nama.

Uznio me ushit i postupih nepromišljeno, premda sam mislio da Pjesniku odajem poštovanje koje mu jamačno pripada. Kada je došao red da kao autor kažem nešto o knjizi i zahvalim nazočnomu mnoštvu, a govorio sam posljednji, izrekao sam, uz ostalo, nekoliko Dragojevićevih stihova i rečenica što se dohvaćaju prostora, i to doveo u vezu s Boškovićevom teorijom. Činila mi se disharmoničnom okolnost da jedva itko od okupljenoga mnoštva zna da je među njima najveći živući hrvatski pjesnik. Učinio sam što nipošto nisam smio i što Pjesnik nikako nije htio – javno ga pozdravio i zahvalio mu na dolasku.

Velika je to bila nerazboritost, zbog koje mi je i danas žao. Nakon toga sam se Pjesniku ispričao, a on – bez velike ljutnje, ali posve uvjerljivo – uzvrati: „Da sam znao, ne bih došao.“ Moje ponovljene i smjerne isprike prekine rezignirano: „Sad je to gotovo, ne može se ništa promijeniti.“ Nije prošlo ni nekoliko trenutaka kada je nastavio opušteno razgovarati. Objasnio je da nije bio dobro razumio gdje ima doći pa je otišao na Šalatu do Nadbiskupske klasične gimnazije, a stanovita mlada žena zaposlena na Hrvatskome katoličkom radiju (koji je tada bio u gimnazijskome prostoru) dovezla ga je autom do isusovačkoga fakulteta na Jordanovcu. U tome je bio razlog maloga kašnjenja.

Uza me je tom prigodom bio kolega sa studija i prijatelj Miro Škugor, koji uz ostalo piše i objavljuje poeziju, pa je s Pjesnikom ušao u razgovor, a kada je Škugor priznao da piše uglavnom ljubavne pjesme, Dragojević je upitao: „Jeste li oženjeni?“ Zatečen pitanjem, Škugor je nevješto odgovorio: „Nisam.“ – „Eto, onda je sve jasno“, ustvrdio je Pjesnik manirom iskusnoga liječnika dijagnostičara i nasmijao se prigušenim grohotom. Bilo je još zanimljivih crtica, ali nije ih moguće ni potrebno ovdje spominjati. Dragojević je imao uvelike heraklitovski karakter – ukus je karakter – skriven i zagonetan, nepredvidljiv i neuhvatljiv… S većinom ljudi koje je poznavao – prekinuo je kontakt.

Bez politike, ali o zločinima na Daksi

Kada sam godinama nakon toga nekomu tko zna tko je i kakav je Danijel Dragojević spomenuo da je bio na predstavljanju moje knjige – gledali bi me s nevjericom. Ali imam nekoliko desetaka svjedoka, a jedan je i recenzent knjige, na predstavljanju nazočni profesor Stipe Kutleša, povremeni autor u „Hrvatskome tjedniku“. U svemu je najvažnije shvatiti da Danijel Dragojević nije došao na predstavljanje zbog mene i moje knjige – nego zbog Ruđera Boškovića i njegovih ideja o prostoru i vremenu. Ja sam u svemu nebitan. Kada Pjesniku nakon dvije godine rekoh da sam u „Hrvatskome slovu“ napisao tekst o njegovoj pjesničkoj zbirci – odrješito je otpovrnuo da ga zapravo ne zanima što bilo tko piše o njegovoj poeziji. A moju knjigu o Boškovićevoj filozofiji pročitao je u cijelosti (kako je rekao) i u razgovoru čak vrlo upućeno komentirao neka njezina mjesta.

Nikada nismo govorili o politici. Znalo se da nije volio komunistički režim. Od nekih ljudi koji su ga dobro poznavali, i s kojima se često družio u Dubrovniku i Zagrebu, čuo sam da je Danijel Dragojević krenuo u gimnaziju u Splitu, ali je nastavio školovanje u dubrovačkoj gimnaziji. Iz splitske je, kako sam doznao, bio izbačen zbog političkih razloga. Jednom mi je spomenuo da su mu oca, partizana, ubili Talijani. Uostalom, u narativnome eseju „Češalj“ napisao je: „Braća su već dugo bila u partizanima, otac je bio poginuo. Obiteljska podjela češljeva bila je izgubila svaki smisao“ (zbornik „Riječi i riječi“, HR3 i AGM, Zagreb, 2008.). Dragojević pripovijeda o djetinjstvu na Korčuli, o bratu blizancu Ivanu. „Kako blizanac osjeća to mi (za koje drugi kažu oni) [podcrtao D.D.] nije teško zamisliti. I radosno i naporno.“ Zbog siromaštva su Danijel i Ivan dijelili češalj. Svakomu je pripala jedna strana zajedničkoga češlja. Kako bi spriječio da se jedan od njih koristi stranom onoga drugog, Ivan je „predložio zakletvu: Dabogda oćelavio i osijedio ako se budem koristio stranom koja nije moja. Mislim da smo se obojica pridržavali dane riječi.“

Taj brat blizanac Ivan – stasao iz potpuno „partizanske kuće“, sin poginuloga partizana – postat će također književnik i 1973. objaviti roman „R2“ u kojemu otvoreno opisuje komunističko-partizanske zločine na otočiću Daksi kraj Dubrovnika u listopadu 1944. Uhićen je i kažnjen godinom i pol zatvora. Njegov brat Danijel osuđivao je komunističke zločine, ali je objavljivanje takvoga romana u doba komunističke strahovlade smatrao nerazboritim i ludo smionim činom. Ivan je zbog ilegalne emigracije osuđen na još četiri godine robije. Preminuo je 1999. godine.

Danijel Dragojević spomenuo je i dubrovačkoga književnika Milana Milišića (po narodnosti Srbina) koji je zbog novele „Život za slobodu“ (1981.) također bio sudski proganjan jer je pisao o partizanskim zločinima na Daksi, gdje je tada – navodno – ubijen i njegov otac. Milan Milišić poginuo je početkom listopada 1991. kao prva žrtva srpsko-crnogorskoga bombardiranja Dubrovnika. Dragojević je k tomu rekao da mu je o Milišiću i njegovu slučaju govorio Stijepo Mijović Kočan. O pjesniku Kočanu zborio je Dragojević s velikim poštovanjem.

Korčula u svjetlosti koja uništava dan

Hrvatski pjesnik, esejist, prozaist, scenarist i radijski urednik rodio se 28. siječnja 1934. u Veloj Luci na Korčuli, a umro 19. veljače 2024. u Zagrebu. Ovaj nekrolog i homagij zaključujem citiranjem početnih i završnih stihova njegove pjesme (meni među najboljima) „Nenadana svjetlost“ (iz zbirke „Prirodopis“, 1974.):

„U svibnju za sunca jutarnjeg / nekoga ili nešto si čekao, / zagubljen kao što se to događa stvarima, / i učinilo ti se da svjetlost, / ta blaga poravnateljica pojedinosti, / gleda s neba, sa čitavog neba, / sve što možeš i ne možeš vidjeti. / […] / Ugasila se uspomena na strast / ali nije nestala, nije zaborav nego / tišina nad sutonom, nije plivač, to / klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijēta. / A onda gradovi koje oblikuju dlanovi / s kojih je spala prošlost, ukus nevolje. / Bože, tako sam ti se molio za jedan otok, / a evo sada su tu svi otoci ispred tebe / u svjetlosti koja uništava dan. / Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna. / Čedna stoji prozračna i bestjelesna.“

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik

 

Rečenica

 

Moj znanac, otočanin, koji mi daruje

bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje

od masline koja gleda more.

Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,

šutim i u sebi odmahujem, u početku

s uvjerenjem, postepeno sve slabije,

na kraju popuštam i pristajem sasvim.

– Lijepa rečenica, ni istinita ni

neistinita, osvaja svoj prostor.

 

(Kasno ljeto, 2018.)

 

Kada sam umro mislio sam da ćeš se pojaviti čista, lijepa, prozračna kakvu sam te znao. Ali to se nije dogodilo. Samo bi s vremena na vrijeme proletio poneki leptir. I ništa više. I sada, čekajući, ne znam da li je bilo vrijedno umrijeti.

 

U tami zvoni zvono. U kiši zvoni. Tim zvonom zovem te, tim zvonom tražim te, to zvono zove se Danijel.

 

(Rasuti teret, 1985., fragmenti)

Pon, 11-11-2024, 10:20:44

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.