Bez nagrada ostali oni koji nikada nisu prihvatili komunizam

Od konca 2013. godine nova uredba u Zakonu o sportu RH sadrži uredbu o "dodjeljivanju trajnih novčanih mjesečnih naknada osvajačima medalja na olimpijskim igrama, paraolimpijskim igrama, olimpijskim igrama gluhih i svjetskim prvenstvima u olimpijskim sportovima i disciplinama". To se odnosi na osvajače medalja unutar nacionalne zastupljenosti bivše komunističke Jugoslavije, kao i moderne i neovisne Hrvatske. I tako bi trebalo biti, jer, na koncu konca, razvijanje karijere u sportu koja vodi do osvajanja medalja uvijek je i bio težak i zahtjevan posao ispunjen velikom osobnom požrtvnošću pune ljubavi prema sportu i svojoj zemlji, za međunarodni ugled i poštovanje cijele nacije, a ne samo za korist pojedinog sportaša. Nelagodno pada to što nema ograničenja osobnog bogatstva kako bi se pojedinac mogao kvalificirati za dobivanje ove naknade – dakle imaju ju pravo dobiti i najveći bogataš kako i najveći siromah, no mora za to živjeti u Hrvatskoj!

Ali, kada se pobliže sagleda ova uredba i uvjeti pod kojima osoba koja je dobila olimpijsku medalju ima pravo na stalnu mjesečnu naknadu onda je jasno da je Hrvatska zemlja ta u kojoj je vlada još uvijek pod velikim utjecajem nostalgije za bivšim režimom komunističke Jugoslavije. Stvari poštovanja i zasluga postaju korumpirane, postaju izraz dubokog nepoštivanja određenog zaslužnog pojedinca i to očito u nastojanjima da se na svaki mogući način zataškava i iskrivljuje istina o ugnjetavanju što je mnogima servirao jugoslavenski totalitarni režim, zbog kojeg su mnogi napustili ili pobjegli iz bivše Jugoslavije kako bi živjeli u slobodnom svijetu zapadnih demokracija.

Otuđenje dijaspore

Već od dana smrti dr. Franje Tuđmana (1999.) vidi se i osjeća jaka prisutnost obnovljenog otuđenja hrvatske dijaspore, a za koje otuđivanje se zauzimaju oni u Hrvatskoj koji sebe smatraju antifašistima. Dijaspora je snažni podsjetnik činjenica da komunistička Jugoslavija u stvari nije bila tako dobar režim kako to antifašisti nastoje na svakom koraku promovirati i očito ti isti antifašisti ne žele riskirati da se suradnjom sa dijasporom nailazi i na istinu o komunističkim zločinima u bivšoj Jugoslaviji! Umjesto da hrvatske vlasti rade na svekolikom suočavanju s istinitom prošlošću te da svi Hrvati, ma gdje bili, jednako doprinose izgradnji prave demokracije te da imaju jednak pristup uživanju prava koje ta demokracija donosi sadašnja vlada Hrvatske na razne načine klizi u pristrane i diskriminatorne postupke u zakonodavstvu, baš kao što se nekada događalo u Jugoslaviji.

Ove nove redovite mjesečne isplate osvajačima medalja predstavlja priznanje IsplateOve nove redovite mjesečne isplate osvajačima medalja predstavlja priznanje izvrsnosti u sportu. Ali, ova nova odredba prava na redovite naknade "olimpijskim medaljašima" isključuje zaslužne sportske legende koji žive u inozemstvuizvrsnosti u sportu. Ali, ova nova odredba prava na redovite naknade "olimpijskim medaljašima" isključuje zaslužne sportske legende koji žive u inozemstvu! Istina je da postoje Hrvati i Hrvatice koji su osvojili olimpijske ili druge sportske medalje za Jugoslaviju (i Hrvatsku od 1991.) koji žive u inozemstvu, neki već desetlijećima, ali te njihove zasluge – zbog kojih je i ova zakonska uredba uvedena – ne znače ovoj hrvatskoj vladi amabaš ništa!

Dakle, zakon ili odredba u njemu usmjerena je na određene zasluge (olimpijsku ili medalju sa olimpijskih sportova dobivenu za Jugoslaviju ili Hrvatsku), a odredbom određena nagrada (zasluga) diskriminira protiv nekih zaslužnih, odnosno onih kiji žive izvan Hrvatske! Normalna je i prihvatljiva činjenica da mnogi olimpijski medaljaši ili istaknuti sportaši žive izvan svojih zemalja za koje se natječu i za koje dobiju medalje, a kada je riječ o natjecateljima u ime bivše Jugoslavije onda je normalna i pojava da su se mnogi iz nje davno iselili jer se nisu slagali sa politikom komunizma i slično. Iseljavanje je bilo njihovo ljudsko pravo, a strane su im zemlje nudile slobodu, demokraciju i rad. Isključenje zaslužnih, koji su se odselili iz Jugoslavije pa i onih koji su se iselili iz Hrvatske nakon što je 1991. došla neovisnost, predstavlja ništa drugo osim odraza mentaliteta komunističke Jugoslavije. Svima su poznate činjenične pojave da su se političke (partijske) zasluge cijenile mnogo više od stručnih unutar Jugoslavije pa su i zakonske odredbe često išle u korist "dečki iz komunističke brigade"!

15. rujna 2014. Večernji list je objavio članak o ovim novim redovitim naknadama za dobitnike olimpijskih medalja u kojemu se spominje i "zlatni olimpijac" Ante Žanetić, koji živi u Australiji, i kako Žanetić ne koristi ovo pravo na naknadu te da je "pobjegao iz komunističke Jugoslavije u Australiju". Zaintrigirana, olučila sam kontaktirati Antu Žanetića i pitati ga o tome.

Rekao mi je da ne zna ništa o redovitim mjesečnim naknadama olimpijskim medaljašima te da ga nitko u vezi toga zakona nije kontaktirao, pa čak ni u vrijeme prije donošenja tog zakona kako bi imao priliku prosljediti svoje mišljenje o tome.

"Ovaj je zakon diskriminirajući," rekao je Žanetić. "Čini mi se da je ta odredba zakona skrojena kako bi nagrađivala one koji su bili i koji su još uvijek vjerni komunističkoj Jugoslaviji, pa i prijatelje ministra Željka Jovanovića i njegovog bivšeg pomoćnika Petra Skansi. Tragično je da ova vlada Republike Hrvatske donosi zakon o tim isplatama za olimpijske medaljaše, mnogi od kojih su bogati, a stanovništvo u velikoj mjeri gladuje i kopa po kantama za smeće za hranu.

Naravno da je ovaj zakon diskriminirajući. Kako možete smisliti mjesečne naknade za olimpijsku medaljuTajne službeMladi bi ljudi u Hrvatskoj trebali znati da su sukobe između nogometnih klubova Hajduka i Dinama prouzrokovale tajne službe komunističke Jugoslavije i da se to još uvijek događa. Ako se dogodi da Ivo Josipović dobije još jedan mandat predsjednika Hrvatske to će biti kraj svake nade da Hrvatska postane istinski demokratska za bivšu Jugoslaviju, a ne uključiti i medaljaše koji više ne žive u Hrvatskoj! Kako možete uskratiti pravo na priznanje sportske izvrsnosti osobi koja je postigla tu izvrsnost ali koja više ne živi u toj zemlji!

U vezi članka u Večernjem listu, ja nisam pobjegao iz komunističke Jugoslavije u Australiju – nisam valjda plivao do Australije. Istina je da otprilike dva tjedna prije nego što je Tito 1961. trebao doći u Split kao pokrovitelj proslave 50. godišnjice Hajduka nogometna reprezentacija Jugoslavije, koje sam i ja bio član, otišla na turneju po Njemačkoj i Danskoj, i ja se nisam vratio u Hrvatsku odnosno Jugoslaviju i tako sam pokvario ili sabotirao to veliko Titovo slavlje u Splitu. Znajući tada da je po Njemačkoj radila ubilačka ekipa udbe, ganjajući Hrvate, otputovao sam falsificiranom putovnicom iz Njemačke u Belgiju, gdje sam zbog krivotvorenog pasoša odsjeo neko vrijeme i u zatvoru. Već sam bio svjetski poznat kao veoma sposoban nogometaš pa, zahvaljujući pomoći predsjednika nogometnog kluba Bruges, u Belgiji, dobio sam i politički azil. Igrao sam nogomet za NK Bruges ali kada je bolest na kičmi, od koje sam patio od djetinjstva, 1963. zahtijevala kirurški zahvat, moji dani igranja nogometa došli su tako i kraju.

Bilo je to 1967. kada sam došao u Australiju na poziv mog brata Marka koji je također bio napustio komunističku Jugoslaviju i već bio tu nekoliko godina.

Dakle, meni komunisti u nogometnom klubu Hajduk Split nikada nisu oprostili što sam njima i Titu pokvario slavlje 1961. i potražio politički azil u Belgiji. Nisu mogli podnijeti ni pomisao da je jedan od najboljih svjetskih nogometaša, član prve momčadi Hajduka, tako javno uz svjetsku i europsku mediju odbacio komunističku Jugoslaviju ne vrateći se sa turneje po Njemačkoj i Danskoj već tražio zaštitu političkog azila. U Hajduku me nisu priznali 1996., kada sam posjetio domovinu nakon što je završio rat u Hrvatskoj, nisu me pozvali na proslavu 100. obljetnice Hajduka 2011., pa me tako i nisu kontaktirali u vezi ovog novog zakona o naknadama olimpijskim medaljašima. Oni su u Hrvatskoj donijeli zakon pod kojim zaslužni ljudi u dijaspori nemaju prava naknade iako su olimpijski medaljaši, iako su i razlog zbog čega je i taj zakon odnosno odredba donešena. To je velika diskriminacija.

Mladi bi ljudi u Hrvatskoj trebali znati da su sukobe između nogometnih klubova Hajduka i Dinama prouzrokovale tajne službe komunističke Jugoslavije i da se to još uvijek događa. Ako se dogodi da Ivo Josipović dobije još jedan mandat predsjednika Hrvatske to će biti kraj svake nade da Hrvatska postane istinski demokratska, fer i pristojna zemlja. Hrvatska će propasti," ocjenio je Ante Žanetić.

Premijer Hrvatske, Zoran Milanović, nedavno je ustvrdio je da je konačni prijedlog uvođenja naknada za izvrsnost u sportu najpravedniji mogući!

"Dakle, nema imovinskog cenzusa da od toga ne bismo radili nekakvu socijalnu kategoriju. Među ljudima koji su osvajali medalje ima ljudi koji nakon 45. godine zbog prirode sporta i treninga nemaju novaca, a nisu se stigli školovati, a donijeli su zlato Hrvatskoj. Ima i onih koji su bogati, a na njihovoj je građanskoj svijesti i savjesti da se ovim koriste ili ne koriste", rekao je premijer Milanović.

Najpravednija pravednost

Dakle ta "najpravednija pravednost" prema Milanoviću ide ovako: imate medalju, možete dobiti naknadu ako ste siromašni, možete ju dobiti i ako ste bogati, ali ju ne možete dobiti ako ste osvojili medalju, a živite u inozemstvu! Gdje je tu najpravdnija pravednost? Ja ju ne vidim.

Ako ovo nije živi dokaz komunističkog mentaliteta u Hrvatskoj danas, ne znam što jest. Hrvatske vlasti znaju o Žanetiću i njemu sličnim medaljašima; nije teško doći do njih i kontaktirati ih. Nije teško svim jednakim (po medaljama) pružiti i ista prava ali čini se da komunistički mentalitet ove vlade ne želi prihvatiti da su komunističku Jugoslaviju ostavljali i veliki ljudi, ljudi goleme sportske istaknutosti koja se sada nagrađuje mjesečnim naknadama. Komunističkom mentalitetu smeta nagraditi nekog tko nije prihvatio komunizam bez obzira što taj netko posjeduje osobne zasluge za tu nagradu. Komunističkom mentalitetu paše otuđivanje prava Hrvatima izvan Hrvatske (bez obzira dali oni ta prava iskoristili ili ne), na taj se način također ruši moć hrvatskog naroda jer otuđivanjem se također smanjuje doprinos. Kakve li sramote u ovoj diskriminaciji protiv dijaspore!

Ina Vukić, prof., Sydney, Australija