30. svibnja - Dan državnosti Republike Hrvatske

ili

Tko nam je to ukrao povijest?

Petak, 27. svibnja 2011. godine, ujutro oko 10:00 sati

Slušam Prvi program Hrvatskog radija. Začuh poznati glas. Kad tamo „barba Luka" obraća se, shvatio sam, sabornicima u polupraznoj sabornici. Govori dakle „barba Luka": Gospođe i gospodo zastupnici, molim vas da vas bude što više u sabornici jer ćemo danas imati glasovanje nakon provedenih rasprava, a potom vas molim, nemojte se odmah razići kućama jer ćemo nakon izglasavanja zakona imati obilježavanje „dana sabora" (ovo nije pogrješka u pisanju, shvatio sam tako izgovorene riječi baš tako!). Nastavlja Luka: Ne će biti svečano kao prošle godine, ali ćemo ipak obilježiti „dan sabora"!

Gospodari kaosa nas još uvijek uvjeravaju da je 30. svibnja - Dan Sabora. Da se pukne od smijeha! Čak je prošle godine održana i nekakva svečana sjednica ili tako nešto - ali ne na taj datum - jer 30. svibnja te je godine bila nedjelja, a ona, tj. nedjelja, zastupnicima ipak nešto više znači od tzv. Dana Sabora. Ovako je to bilo još prije godinu dana. A, danas imamo „dan sabora"! Prigoda za nešto bogatiji domjenak zastupnika u polupraznoj sabornici!

Znakovita vremena nose upozoravajuće poruke naše skore budućnosti

Kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman zajedno sa svojim Narodom, koji mu je vjerovao, stvorio Republiku Hrvatsku, onda je naš Parlament preimenovan iz Sabora Socijalističke Republike Hrvatske u Hrvatski državni sabor. Neprijatelji Hrvatske odmah su napali Tuđmana da je ukinuo Republiku i uspostavio nekakvu Monarhiju. Naravno to su ludosti i osporavanja svih mrzitelja svega što je hrvatsko. I tako će i nadalje ostati ako ona šutljiva „hrvatska katolička večina" koja seže do nekih 60% biračkoga tijela bude i dalje šutjela i ne izlazila na izbore, tko zna iz kojih sve razloga. Moramo je probuditi!

Danas dakle imamo Hrvatski sabor, no uvriježeno je da se to ime uopće ne izgovara, već samo „sabor". Predsjednik Republike Hrvatske je samo „predsjednik", Predsjednica Vlade Republike Hrvatske je samo „premijerka". Republika Hrvatska je onda po ovom istom obrascu samo „hrvatska", za sada.

Kakva je zapravo istina?

Demokratske tekovine ovoga Naroda sežu još u vremena vladara hrvatske krvi, kada su se održavali Sabori hrvatskoga naroda.

Hrvatski sabor trajao je stoljećima i pod tuđinskom vlašću. Bili oni Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi, Karađorđevići, pa sve do današnjih dana. Nebitno je kojim se jezikom u Saboru govorilo, latinskim, mađarskim, njemačkim ili od polovice XIX. stoljeća napokon hrvatskim jezikom.

HRVATSKI DRŽAVNI SABOR je hrvatska povijesna tekovina i stoljetna vrijednost. Naše najviše predstavničko i zakonodavno tijelo.

Prije dvadesetjednu godinu izabran je novi saziv Sabora na temelju Izbornoga zakona koji je donio Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Osnivačka sjednica bila je 30. svibnja 1990. godine. Toga je dana dakle izvršena redovita promijena sastava zastupnika u Saboru na temelju izbornih rezultata koji su provedeni demokratskim putem. Što se pak tiče višestranačkoga sastava ovoga Sabora, to nije bila novina, jer smo višestranački Sabor imali već tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća.

Nitko nema pravo osporavanja Hrvatskoga sabora, ma kako se on prije zvao i u kakvim prilikama djelovao dugi niz stoljeća.

Dan državnosti

Dan državnosti je dan za kojim smo generacijama unatrag čeznuli. Dugih 888 godina. Mi pripadamo povlaštenoj generaciji Hrvata koja je taj dragi dan doživjela, dočekala. Napokon.

30. svibnja 1990. godine. Dan kada je napokon rođena slobodna i samostalna Zemlja Hrvata, koju smo toga dana nazvali Republika Hrvatska. Vratili joj izvorno ime i hrvatska obilježja.

I u svojoj svemogućnosti dobri Bog nije dozvolio da to bude nekog "običnog" dana. One slavne 1990. godine, 30. svibnja bila je srijeda, tri dana pred blagdan Duha Svetoga Utješitelja.

Sretni Dan hrvatske povijesti, kada je nakon Svete mise u prepunoj zagrebačkoj Katedrali, ispred zgrade Hrvatskoga državnoga sabora na jarbol podignut povijesni hrvatski stijeg.

Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade. I iz prkosa.

Dan kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman na prepunom Jelačić placu u zipku koja je simbolizirala tek rođenu, slobodnu Hrvatsku Domovinu položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, i koju je tada blagoslovio prvi čovjek Crkve u Hrvata naš Kardinal dr. Franjo Kuharić.

Tako je dakle u znaku zemaljskoga i nebeskoga kruha rođena naša Hrvatska Domovina.

Najveći hrvatski blagdan - Dan državnosti pomaknut je voljom osporavatelja istine na 25. lipanj. I to s razlogom. Toga dana u Republici Hrvatskoj već deset dana traju školski ljetni praznici, pa naša djeca ne će u školi čuti ništa o tome kako je rođena Domovina, kako je ne bi (strahote li?) zavoljeli! A upravo to žele "gospodari svjetskoga kaosa".

Ali istinski sinovi i kćeri ove napaćene i prividno napuštene Zemlje znaju istinu. I upravo oni, "čuvari istine", prenijeti će istinu svojoj djeci i unučadi.

O vremenu nade i radosti.
O vremenu boli i tuge bez kraja.
O izdržljivosti.
O ponosu.
O vjeri u Boga.
I u jedinu i vječnu Hrvatsku Domovinu.
Ne plači voljena zemljo, jedina naša, naša Hrvatska.
Jer mi Te volimo.
Mi vjerujemo u Tebe.
I nikada Te se ne ćemo odreći.
Jer, dolaze neka nova vremena, vremena nade.

Zasadili smo na dan smrti Oca Domovine prošle godine, maleni Hrast. Hrastić nade za ovu napaćenu Zemlju, izrasta u tisućljetno hrvatsko stablo - HRAST. U ovih skoro pola godine krošnja ovoga Hrasta seže već od Savudrije do Iloka, i od Čakovca do Dubrovnika. Zato, sestre i braćo, svi pod krošnju Hrasta, za Našu Hrvatsku!

Drage Hrvatice i dragi Hrvati, ma gdje bili, sretan Vam

Dan državnosti

30. svibnja

Nek nam živi, jedina i vječna Hrvatska Domovina!

Ivan Jaklin,Varaždin