Pismo malom Božiću
Quo vadis, Hrvatska?
Mali moj Isuse, Božiću moj, i ove godine šalje Ti pismo jedan Ivan iz zemlje Hrvata.
Lani sam Ti pisao povodom Tvojeg rođendana, kako sam žalostan što potrošački mentalitet moje braće, ljudi roda moga, zaboravlja samu bit Tvojega dolaska među nas. Iako su i danas vremena znakovita i neizvjesna, već više od mjesec dana blještavilo izloga trgovina, naših ulica i trgova naših gradova i sela kao da pokušava ugasiti sjaj Betlehemske zvijezde koja će još danas u ponoć navijestiti trenutak Tvojega dolaska u ovu „Dolinu suza" , među nas, ljude.
Rekla mi je jednom meni draga osoba jednu narodnu umotvorinu: „Idu danci kao sanci, a godišta kao ništa."
Božiću moj maleni, moja Domovina navršava ovih dana svojih prvih 20 godina postojanja. Kako smo se tih prvih godina veselili, posebno mi, generacija koja je imala privilegiju doživjeti uskrsnuće skoro devet dugih vijekova prešućivane i zanijekane Hrvatske. Iako je bio krvavi rat, iako smo mnogi u tom ratu izgubili najdraže članove obitelji, izgubili dom i prijatelje, mi smo našu Hrvatsku još jače VOLJELI. I u tuzi smo bili PONOSAN NAROD. Norod koji se Bogu moli i svoju Hrvatsku voli. Molili smo krunice u skloništima i Bogu zahvaljivali za dar Domovine. U tim danima kada nam svijet nije bio sklon, ništa manje nego što je to danas, u čak tri navrata nas je došao ohrabriti naš dobri Papa Ivan Pavao II.
A onda su se vremena promijenila. Ljudi kojima smo dali svoje povjerenje da nas vode, da budu istinski borci za našu Hrvatsku, iznevjerili sa nas. Učinili težak grijeh prema svojem Narodu i svojoj Domovini.
A i mi, onako usput, ohladili smo se Isuse i prema Tebi.
Državni blagdani, luđački ispremiješani, valjda zato da Narod ne zna kada se što slavi, prolaze bez hrvatskih stijegova na našim kućama. Onoga koji ipak izvijesi hrvatski barjak, susjedi doživljavaju kao nenormalnu osobu, ostatak neke loše prošlosti. Istina, nacionalna obilježja još se uvijek vide na sportskim borilištima. Konačno, povijesno iskustvo nam govori da su naši stadioni uvijek bili mjesto gdje smo u vrijeme „crvenoga mraka" izražavali svoj nacionalni ponos. Šteta da se nismo ni milimetra odmakli od tog oblika izražavanja pripadnosti Narodu Hrvata.
Nadalje, dva najveća grijeha roda moga, psovka i pobačaj, izopaćuju dušu i ranjavaju tijelo narodnoga bića, te teško vrijeđaju Tebe, mali Božiću.
Oprosti nam mali moj Božiću što tako teško griješimo protiv Tebe, a i protiv nas samih. Ubijajući nerođene, ubijamo sebe, ubijamo našu budućnost, naš opstanak.
Kako da se kao Narod vratimo na pravi put. Na Tvoj put, Božiću moj maleni?
U mojoj biskupiji, na sjeveru Hrvatske, rodila se jedna ideja kojom ćemo u ove dana blagoslova naših kuća i stanova pokušati vratiti se našim korijenima, uvijek vjerne, blagoslovljene Hrvatske.
Za početak naši će svećenici u prilikom blagoslova u našim domovima ostavljati sličice Hrvatskoga zavjetnoga križa i Ispovijesti vjere Hrvata katolika, koje smo tako brzo i olako zaboravili.
Prije samo 31 godinu kao Crkva u Hrvata slavili smo Branimirovu godinu. Tisuću i stotu obljetnicu prvoga međunarodnoga priznanja Hrvatske koje nam je kao Narodu dičnoga kneza Branimira poslao u vidu pisma i blagoslova dobri papa Ivan VIII.
1979. godina. Naš prvi susret s "Papom iz daleke zemlje" početkom svibnja u Rimu. Branimirova godina. 15.000 Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta, od Australije do Skandinavije, od Amerike do Afrike i Azije. I ona prva Misa na hrvatskom jeziku u Crkvi svih crkava u Rimu. I Papina riječ nama: "Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagosliva". Pralik Gospe Velikog hrvatskog zavjeta bio je s nama u Rimu, i Papa ga je blagoslovio. Bio je s nama i na domovinskom slavlju u Ninu, na polju Grgur, ujesen iste godine u nazočnosti sada već 300.000 hodočasnika. Nin je bio vrhunac, jer sva slavlja nakon njega bila su tek normalan hod osviještenog vjerničkog puka. Nin nam je zacrtao program: "Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, a nedjeljom slavi svetu Misu." Kao znak naše vanjske prepoznatljivosti dobili smo Zavjetni križ, taj simbol pripadanja Crkvi u Hrvata. I dobili smo novu molitvu - Ispovijest vjere Hrvata katolika. Sveti Otac nam je odobrio da ovu molitvu u posebnim prigodnim slavljima smijemo moliti u Misi kao Vjerovanje! U Ninu smo OBEĆALI ZAJEDNO S NAŠIM BISKUPIMA da ćemo ovu molitvu moliti svaku večer u 21 sat, a da će biskupi u to vrijeme blagoslivati svoj vjernički puk. I našu Domovinu.
Danas nažalost ova je molitva nepoznanica ogromnom broju vjernih Hrvata. Zavjetni križ kojeg je pred samo 31 godinu u rukama držalo 300.000 Hrvata, danas se više nigdje ne može pronaći niti kupiti, a kamo li častiti kao znamen naše 14-stoljetne pripadnosti Kristovoj Crkvi. Onih prvih godina nakon Branimirove godine, u mojoj župi je postalo pravilo da smo svakom mladom paru prilikom vjenčanja darivali Zavjetni križ, na kojeg su polagali svoju bračnu prisegu, da ga ponesu u početak njihova bračnoga života. A, onda je tih dragih križeva nestalo. Nije mi jasno zašto. Izvorni su se križevi izrađivali u Italiji. Izgleda da ih nitko od nas ne zna izraditi. Nevjerojatno.
Isuse, Božiću moj maleni, mi Hrvati s Hrvatskoga sjevera, ulazeći u novo, drugo desetljeće ovoga stoljeća koje počinje s Novom Godinom, pokušati ćemo se vratiti našim izvornim obećanjima i vrednotama. I cijeloj Domovini dati primjer.
Godina koja nam dolazi, prva je godina novoga desetljeća. I to je znak jednoga novoga početka.
Te 2011. godine moj će grad Varaždin obilježiti 20. obljetnicu oslobođenja. Dani rata u Varaždinu bili su vrlo značajni u daljnjem tijeku Domovinskoga rata, obzirom na količinu naoružanja, oruđa, vozila i ostale ratne opreme koja je pribavljena tih dana na početku agresije na Hrvatsku.
Nekolicina odgovornih ljudi koji su bili sudionici tih slavnih dana Varaždinske pobjede ima ideju kako obilježiti tu značajnu obljetnicu.
Naime, po uzoru na Vukovarski križ, koji je simbol stradanja i pobjede nikad uništene Hrvatske, dakle općenarodni simbol, želja nam je učiniti znak križa na „tijelu" naše Domovine.
2011. godine koncem rujna postavili bi mi na Hrvatskom sjeveru u Gradu Varaždinu repliku Hrvatskoga zavjetnoga križa boje bijeloga mramora, visine 3,00 m na kamenom postolju visine 2,00 m („ U Ime Oca,").
Bilo bi lijepo da to učini i Hrvatski jug - Grad Dubrovnik - isti takav Spomen križ („ .. i Sina,..."). - godine 2012.
Bilo bi lijepo da to učini i Hrvatski istok - Grad Vinkovci - isti takav Spomen križ („ .. i Duha..."). - godine 2013.
Bilo bi lijepo da to učini i Hrvatski zapad - Grad Pazin - isti takav Spomen križ („ .. Svetoga..."). - godine 2014.
I, konačno bilo bi lijepo da to učini i Hrvatsko srce - Hrvatska Udbina i Grad Zagreb – dva ista takva Spomen križa („Amen. Amen."). - godine 2015. za dvadesetu obljetnicu Bljeska i Oluje, o Danu pobjede i Danu hrvatskih mučenika.
Da i na taj način pokažemo cijelom svijetu koji nas ne voli da smo još uvijek „Antemurale Christianitatis" - PREDZIĐE KRŠĆANSTVA. I da se ipak nismo odmetnuli od Tebe, mili naš Božiću.
A dotle će se vjerujem nanovo pridići uz Tvoj blagoslov, posrnula Domovina.
Molim Te za hrvatsku Hrvatsku.
A Ti mali Isuse, Božiću naš, više nego ikada budi naš Znamen na tvrdom Križu, još uvijek raspete Kroacije.
Ivan Jaklin, Varaždin



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
