Pismo za mir

Politička volja državnih vlasti i elita u Sloveniji za strateškim „oblikovanjem“ slovenske državne granice na kopnu i moru na štetu Republike Hrvatske nije nikakvom tajnom rabotom. Tajnom također nije spremnost vlasti RH „trećejanuarskoga kursa“ (netko ih već prozva kao „neokomunističku diktaturu“!) na nelegitimne postupke i ustupke kojima se oštećuju vitalni nacionalni interesi Hrvata kao doista europske nacije. Trenutačnom krunom hrvatske političke samovolje i avanturizma jest pristanak predsjednice Vlade RH gospođe Jadranke Kosor na, Hrvatskoj tada potpuno nepoznati, „Arbitražni sporazum“, koji je ona dala u Ljubljani na način veoma neuobičajen za jednu demokratsku državu, a potom i potpisivanje sporazuma, kojemu je kumovao visoki stupanj nesvijesti većine zastupnika u Hrvatskom saboru glede povijestnih i postojećih hrvatskih granica i pravoga sadržaja riječi „suverenost“, inače zaboravljena u Sporazumu. Ni „tajni dokumenti“ o slovensko-memorandumaškim žudnjama za dijelom Lijepe Naše, o kojima bučno pišu neke novine, u biti nisu uopće tajni kakvima ih se želi prikazati.

Primjerice, znano jest da je Državni sabor RS g.1993. usvojio „Memorandum DZ Republike Slovenije o Piranskem zalivu“, a 28. listopada 2008., pod predsjedanjem dr. Pavla Gantara, prihvatio je, s pozivom na isti memorandum, „Resolucijo o meji med Republiko Slovenijo in Republiko Hrvaško“. U rezoluciji se, u njezinu članku prvom, ustvrđuje da „Piranski zaljev i naselja uz Dragonju su slovenski“ (www.dz-rs.si), a u članku trećem, naslovljenom „Hrvaški zgodovinski dolg“, da Republika Slovenija ima legitimno pravo predlagati pravičan tijek državne granice u Istri i na moru te zahtijevati „očuvanje teritorialnega izhoda na odprto morje“. U završnom obrazloženju, stoji: „Resolucija na podlagi Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije, Ustave Republike Slovenije, Memoranduma Državnega zbora Republike Slovenije o Piranskem zalivu, mnenju arbitražne komisije mirovne konference o Jugoslaviji ter na podlagi mednarodnih aktov in načela sukcesije ob razpadu Jugoslavije neizpodbitno ugotavlja, da je ozemlje Republike Slovenije tisto ozemlje, ki ga je po načelu „uti possidetis“ Republika Slovenije posedovala na dan osamosvojitve, dne 25. junija 1991. Skladno s tem so ozemlje katastrske občine Sečovlje, morski akvatorij Piranskega zaliva s statusom notranjih morskih voda in teritorialni dostop do odprtih voda Jadranskega morje tisti del enotne in nedeljive države, nad katerim mora Republika Slovenija tudi v bodoče ohraniti polno državno suverenost“.

Zabrinut, zbog slovenskih neeurotvornih zahtjeva, za očuvanje mira i pravednosti, i prethodno pozorno pročitavši „Arbitražni sporazum“, poslao sam, sa subote na nedjelju, na Svisvete, 1. studenoga u 1,06 sati, gospođi Kosor, na njezinu e-mail adresu, prosvjedno pismo sljedećeg sadržaja: „Poštovana gospođo predsjednice Vlade Republike Hrvatske, hrvatski sam državljanin, zauzet u demokratskoj i mirotvornoj izgradnji duhovno i gospodarski povezane Europe kao zajednice suverenih nacija i njihovih jezika i kultura, u kojoj bi se i hrvatski narod sa svojim jezikom i kulturom mogao još slobodnije i potpunije razvijati i samostojno sudjelovati u izgradnji boljega i pravednijega svijeta. Dakle, kao uvjereni europejac hrvatskoga materinskog jezika i deržanstva, izražavam osobno protivljenje tzv. Arbitražnom sporazumu“ (sadržaju mu, tajnovitom načinu njegova pripremanja, kao i najavi žurnoga prihvaćanja istog, bez javne rasprave ili referenduma, u državnom Hrvatskom saboru) kao nelegitimnom, duboko protueuropskom činu, koji je protivan duhu (a, držim, i slovu Ustava RH, a također i međunarodnim konvencijama koje pravno uređuju odnose među državama i narodima.

Povijesno prijateljstvo hrvatskoga i slovenskoga naroda te ono između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, kao nedavnih saveznica u otporu velikosrpskoj komfašističkoj agresiji, moglo bi biti ugroženo ovakvim posve nelegitimnim izlaženjem hrvatskih vlasti ususret očitovanim teritorijalnim aspiracijama državnih vlasti RS na štetu Hrvatske (u prilogu: RESOLUCIJA o meji med RS in RH Državnoga zbora Republike Slovenije od 28.X.2008., s prvim člankom koji ustvrđuje da „Piranski zaliv in naselja ob Dragonji so slovenski“!), ovim postotalitarističkim nastavljanjem urušavanja hrvatske suverenosti i samobitnosti i vitalnih interesa Hrvata kao staroga europskog državotvornog naroda, koji je, toliko okljaštren tijekom povijesti, danas sveden na „avnojevsku“ Hrvatsku, i to onu koja je, pod serbokomunističkom okupacijom, ostala i bez čudesnih Hrvoja i još 27 hrvatskih sela u hrvatskoj Istri, prepuštenih 1950-ih godina SR Sloveniji. Nu, i ovako „umanjena“, ona je velika i prelijepa ne samo Hrvaticama i Hrvatima, nego i svim njezinim građanima i ljudima dobre volje, koji je vole i poštuju kao božanski dar, kojim se ne trguje. Svjestan, i u ovom doista povijestnom času, svoje državljanske i kršćanske dužnosti i stvaračke obveze prema tisućljetnom jeziku hrvatskom, koji je doma i Savudrijskoj nam vali, podržavam Izjavu Komisije „Iustitia et pax“ Hrvatske biskupske konferencije o hrvatsko-slovenskom razgraničenju, od 31. svibnja, koju cijenjenom naslovu šaljem u privitku. S poštovanjem, Mile Pešorda, hrvatski književnik (Zagreb, 31. listopada 2009.)“.

I sabor sam RH odmah upoznao sa svojim stajalištem i pismom, osjetivši se u tom času kao netko tko svoju dušu otvara svakoj drugoj duši što se otimlje diktatu malodušnosti i ne pristaje na kolektivni samozaborav. Fiat libertas, dakle Europa europskih vrijednosti i kulture, a ne globokrature, i prijateljska suradnja sa Slovenijom koja će respektirati Hrvatsku te politički priznati i u svoj ustav zapisati prava Hrvata kao autohtone nacionalne manjine!

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo