U čemu je čast?

U igranom filmu „Patriot“ Mela Gibsona (film prikazuje borbu Amerikanaca za nezavisnost od Britanske krune u drugoj polovici 18. stoljeća) u jednoj je sceni britanski vojnik prigovorio svome časniku, koji se upravo spremao zapaliti crkvu u kojoj se nalazila zaključana oveća grupa civila (smatrao je da pomažu borcima za američku nezavisnost) kako to nije u skladu sa časnim načinom ratovanja. Britanski časnik pogledao je toga vojnika ravno u oči te mu kratko odgovorio: „Čast nije u načinu, već u ishodu“ (misleći na ishod rata) i odmah potom zapalio crkvu i sve civile u njoj.

Ukoliko se složimo s ovom tvrdnjom, tada se moramo složiti i s tvrdnjom da su Tito i jugokomunisti kao i njihova polustoljetna vladavina nad Hrvatskom i hrvatskim narodom bile izuzetno časne i moralne vertikale naše povijesti jer su svoj cilj ostvarili bezuvjetno i do kraja (u razdoblju njihove vladavine bili su doslovce neprikosnoveni i nedodirljivi gospodari života i smrti na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije).

Međutim, kada znamo način na koji su ostvarili svoj cilj (oceanima prolivene nevine krvi i drugim bezbrojnim beščasnostima), svakome imalo normalnom čovjeku mora biti jasno da je onaj britanski časnik izrekao veliku laž.

Čast je, naime itekako u načinu (pa i po cijenu neostvarivanja cilja).

Kao što sam već pisao na ovom časnom portalu, smatram da se hrvatski narod danas u svojoj državi nalazi u velikoj defenzivi svoje državotvornosti, ispred nadiruće (ovoga puta, na sreću ne i oružane) prijetnje od strane njegovih unutrašnjih (i djelomice vanjskih) neprijatelja. S obzirom da su navedeni neprijatelji izuzetno politički i medijski moćni, ukoliko se hrvatski narod uskoro ponovno (barem djelomice kao početkom devedesetih) državotvorno ne osvijesti, a potom i ne organizira (kako bi zaustavio pohod svojih neprijatelja i krenuo u državotvorni protunapad) doživjeti će još jedan ( i ovoga puta dugoročno katastrofalan) 1. prosinca 1918.

Na ovom mjestu dolazimo do onoga krucijalnoga: na koji način zaustaviti povlačenje, stabilizirati bojišnicu i krenuti u državotvorni protunapad?

Postoje dva načina: demokratski i nedemokratski.

Demokratski način podrazumijeva način koji sam, kao sredstvo ponovnog uskrsnuća poniženog hrvatskog duha predložio u članku objavljenom na ovome portalu dana 12. lipnja 2009. godine pod naslovom „Što je potrebno poduzeti za izlazak iz hrvatske šutnje 21. stoljeća i duhovno oslobođenje hrvatskog naroda“. U spomenutom članku predložio sam veliko intelektualno svehrvatsko domoljubno okupljanje radi formiranja potpuno nove političke opcije (čitaj: političke stranke), uprezanje doslovno svih intelektualnih i svakih drugih potencijala istinskih hrvatskih domoljuba (onih koji nisu ponikli i usmjeravani u bivšem komunističkom sustavu), susprezanje njihovog eventualnog samoljublja i međusobne zavisti kako bi oko sebe okupili šutljivu domoljubnu većinu hrvatskog naroda. U konačnici cilj navedene političke stranke bio bi formiranje nove vlasti diskontinuiteta: istinski hrvatske, istinski domoljubne, istinski državotvorne i istinski demokratske.

Drugi način (koji bi trebao dovesti do identičnog cilja) podrazumijeva tajno organiziranje hrvatskih domoljubnih snaga radi nasilne promjene vlasti državnim ili vojnim udarom. Ovaj način gotovo sigurno uključivao bi i žrtve, vjerojatno i kolateralne civilne žrtve.

Mišljenja sam da kao humanisti i demokrati smijemo se, možemo i moramo zalagati isključivo za prvi, častan, demokratski način preuzimanja vlasti.

Ukoliko hrvatski narod danas, u demokratskom višestranačkom društvu nije sposoban u miru na častan način izboriti se za ono najosnovnije: svoju državotvornost (i sve štio uz nju ide) svoj individualni nacionalni ponos i dostojanstvo, svoju individualnu kulturu, ponosno veličanje svojih žrtava i svoje slavne prošlosti i sl.) onda sve spomenuto niti ne zaslužuje.

Upravo stoga, postavljam pitanje, i bio bih vrlo sretan kada bih od cijenjenih hrvatskih intelektualaca dobio odgovor: Što se čeka?

Tomislav Stockinger

{mxc}