Tuđman Sanaderu: HDZ je gubio predsjedničke izbore, a ne ja 

Prije nekoliko dana predsjednik je HDZ-a Ivo Sanader izjavio kako ne dolazi u obzir da HDZ podrži Miroslava Tuđmana kao predsjedničkog kandidata, jer je M. Tuđman gubitnik na parlamentarnim izborima, a HDZ je dva puta pobjeđivao na izborima, pa nema razloga da HDZ podržava gubitnike. Takva je odluka Ive Sanadera legitimna, ne treba je i ne može se osporavati, već je treba prihvatiti kao političku odluku predsjednika HDZ-a.

Međutim, komentar zavređuje Sanaderovo obrazloženje, njegovo političko umijeće izvrtanja činjenica u privide, umijeće skrivanja iza tih privida diskvalifikacijama oponenata, te nespremnost da se o ključnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti Hrvatske raspravlja javno i argumentirano.

Predsjednički izbori nisu isto što i lokalni i parlamentarni izbori. Nikada nisam sudjelovao na predsjedničkim izborima, pa se ne mogu smatrati gubitnikom. HDZ je dva puta bio gubitnik na predsjedničkim izborima, a ne pobjednik kako implicira Sanader. Osim, ako ne želi poručiti da su HDZ-ovi kandidati M. Granić i J. Kosor bili to samo formalno, a da je stvarnu potporu HDZ davao S. Mesiću. Takav odgovor, iako bliži činjeničnom stanju, ipak je samo formalan i ne otkriva u čemu je bit nesporazuma i neslaganja.

U listopadu 2007., uoči zadnjih parlamentarnih izbora, glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak, tražio je od mene da obitelj Tuđman i ja osobno damo potporu HDZ-u na predstojećim izborima. Moj je odgovor bio da s politikom HDZ-a nisam suglasan u dvije točke. Prvo, da ne podržavam hadezeovu politiku prema haaškom Tužiteljstvu, jer su javno deklarirali da "razvijaju prijateljske odnose s Tužiteljstvom", dok je Hrvatska obvezna surađivati sa Sudom. Drugo, da nisam suglasan s politikom HDZ prema europskim integracijama, jer je nedovoljno samosvjesna i kritična, što ima za posljedicu da vodi Hrvatsku u EU preko zapadnobalkanskih integracija.

Unatoč tome, rekao sam I. Jarnjaku, da sam spreman dati HDZ-u potporu ako je HDZ spreman povući poteze koji bi bili vjerodostojni i jasna poruka biračima. Jasna bi poruka bila da (na izborima 2007. godine) budem na listi HDZ-a kao nezavisni kandidat, koji u Saboru ne bi bio protiv suradnje s haaškim sudom, ali bi bio protiv optužnica i suradnje s Tužiteljstvom; a u vanjskoj politici bio bih protiv sporazuma i ugovora koji su protivni članku Ustava o novim jugo/balkanskim integracijama. Ako je točno da je i HDZ na tim pozicijama, što je Jarnjak tada tvrdio, onda takvi moji stavovi ne bi bili u suprotnosti s HDZ-ovim interesima. No očito da su bili, jer je na Središnjem odbor HDZ-a moj odgovor Jarnjaku odbačen.

Balkanske integracije

Tko je trenutačni pobjednik ili gubitnik, te tko će biti politički, društveni ili povijesni pobjednik ili gubitnik, očito će se prelamati kroz ocjene, s jedne strane, o utemeljenosti i opravdanosti haaških optužnica protiv hrvatskih generala i dužnosnika, odnosno, kroz ocjenu politike prema europskim integracijama. Ta dva procesa su čvrsto povezana, poput spojenih posuda. Pristanak na kvalifikacije iz optužnica ima za posljedicu pristanak na uvjete za europske integracije, a pristanak na nametnute uvjete (balkanske) integracije posljedica je pristanka na haaške optužnice.

Na sreću, politička i povijesna zbivanja nisu rezultat samo nastojanja vladajućih nacionalnih i međunarodnih čimbenika i njihovih strategija. Osim toga u demokratskim društvima postoje i pravila koja onemogućavaju da se činjenice i istine prikrivaju od javnosti svo vrijeme, tako da prividi, laži i neistine žive samo neko vrijeme. Tako i istina o Domovinskom ratu i oslobodilačkim operacijama neće se ni u Haagu moći održati kao zločinački pothvat, unatoč nastojanjima različitih krivokletnika, lažnih svjedoka i falsifikatora povijesnih činjenica, koji su, nažalost, najčešće stizali u Haag iz Hrvatske.

Po haaškoj optužnici protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača "Oluja" je operacija zločinačke organizacije s ciljem etničkog čišćenja, a po drugoj optužnici protiv dr. J. Prlića, generala Praljka, Petkovića i drugih, ta je ista zločinačka organizacija vodila ekspanzionističku politiku s ciljem podjele BiH. U okolnostima, kada je ICTY u oba navedena slučaja po prvi put suočen sa stvarnom obranom hrvatskih generala i dužnosnika, već je sada vidljivo da su kvalifikacije Tužiteljstva u optužnicama neodržive. To je i hrvatskoj javnosti postalo jasno, pogotovo u slučaju protiv generala Gotovine, jer se taj slučaj medijski prati s puno više pozornosti.

Obrat se na ovom suđenju dogodio već na početku procesa, jer većina izjava svjedoka Tužiteljstva ide u prilog obrani, a ne tezama tužitelja, pa je već sada očito da se teza o zločinačkom pothvatu neće moći održati. To je pak potvrda da je politika predsjednika Tuđmana 1990-ih vodila računa o hrvatskim nacionalnim interesima, ali i poštivala međunarodna pravila igre. Izlazi na vidjelo sve više dokaza i dokumenata da je hrvatska politika oslobađanja okupiranih područja, kao i politika prema BiH, bila rezultat partnerskih odnosa s nizom zemalja. Tada su bili uspostavljeni i posebno intenzivna suradnja i partnerski odnosi s američkom stranom, posebno na vojnom i izvještajnom području. O tome mogu izravno svjedočiti jer sam tada vodio ne samo Hrvatsku izvještajnu službu, nego i koordinirao rad svih hrvatskih izvještajnih službi, što je uključivalo i cjelokupnu suradnju sa stranim službama. Zato je moja moralna i znanstvena obveza bila da o tome svjedočim i nakon 2000 godine, zajedno s nizom drugih ljudi koji su sudjelovali u stvaranju i oslobađanju Hrvatske. Napisao sam niz članaka, objavio četiri knjige, uredio nekoliko zbornika i preko dvadeset svezaka međunarodnog časopisa, a sve je to poslužilo obrani u Haagu.

Nakon što Tužiteljstvo završi s ispitivanjem svjedoka optužbe, obrana generala Gotovine imat će osnove tražiti da se to suđenje prekine, jer nije dokazano postojanje zločinačke organizacije i zločinačkog pothvata. Kada, prije ili kasnije, taj proces bude završen oslobađanjem od neodrživih kvalifikacija optužnice, onda će Ivo Sanader i njemu slični tvrditi kako je to zasluga njihove politike. Pri tome će lagati i prešućivati kontinuitet jedne te iste politike koja počinje krivokletstvom Stjepana Mesića u Haagu, pristankom Račanove šestorke na haaške optužnice za "Oluju" donošenjem saborske deklaracije 2000. godine, dostavljanjem mimo svih zakonskih normi i procedura desetaka tisuća klasificiranim državnih, vojnih i izvještajnih dokumenata haaškome Tužiteljstvu (zbog čega je Tužiteljstvo izjavilo kako su od Hrvatske "dobili dokumente koje ni u snu nisu mogli očekivati").

Sanader se neće moći veseliti pozitivnom ishodu presude u slučaju Gotovine, jer su njegove zasluge išle u drugom smjeru: "akcijski plan" za uhićenje Gotovine, instrukcije toga plana o kriminalizaciji generala Gotovine u medijima, pristanak na haaško suđenje novinarima koji su objavljivali dokumente što opovrgavaju optužnice, itd. No, uvjeren sam da će on i tada tvrditi kako je pobjednik a da su njegovi oponenti, i svi oni koji su osporavali kvalifikacije haškoga Tužiteljstva, gubitnici.

Ista se podjela na pobjednike i gubitnike (a gubitnike se diskreditira etiketom "rigidna desnica") nameće i glede (ne)pristajanja uz politiku ulaska Hrvatske u EU.

Lažna dilema o Europi

Lažna je dilema treba li Hrvatska ući u EU. Pitanje je u kakvu EU i pod kojim uvjetima. EU je već nekoliko godina u institucionalnoj krizi. Godine 2005. nije prošla tadašnja verzija EU Ustava, a novu verziju ove je godine odbila Irska nezadovoljna stupnjem demokracije unutar EU. Skeptične su i druge članice (Austrija, Njemačka, Češka, Mađarska).

Učinci hrvatske politike u europskim integracijama mjerit će se po tome kakvo će mjesto Hrvatska izboriti u EU i kakva će biti EU, a ne po tome kada će RH ući u EU. No danas, upozoravati da je legitimno postavljati pitanje o pravima Hrvatske u EU (a ne samo o obvezama "preuzimanja europskih standarda"); da će se uspjeh integracije RH u EU mjeriti po kvaliteti života i sigurnosti hrvatskih građana; po prostoru koji će biti ostvaren za međunarodno djelovanje i emancipaciju nacionalnog i kulturnog identiteta; upozoravati na planove nekih čimbenika u EU koji prije svega vide Hrvatsku u zapadnobalkanskim asocijacijama a tek potom u EU; upozoravati da je realno očekivati da će Hrvatska biti primljena u EU u paketu sa Srbijom (zbog tuđih a ne naših interesa) - sve je to sotonizirano jer je u suprotnosti s vladajućom politikom, ali i stavovima oporbena SDP-a.

Zbog toga što su se najjača vladajuća i oporbena stranka usuglasile oko bespogovornog prihvaćanja uvjeta koje nameće Bruxelles, demokratski sustav se urušio, nema više bitnih političkih razlika, ali niti prava na različito mišljenje oko ključnih pitanja budućnosti hrvatskog društva i države. Kako bi se takvo stanje održalo, ponovo su nam nametnute stare podjele na pobjednike i gubitnike, podobne i nepodobne, prijatelje i neprijatelje.

Hrvatskom su društvu takve podjele neprimjerene i neprihvatljive. Uvjeren sam da će se to pokazati i na izborima za predsjednika Republike. Stranka koja će predložiti kandidata koji bi zastupao stranačke interese moći će računati prvenstveno na glasove stranačkog biračkog tijela. A to može biti oko 30 posto glasova; nedostatno i vrlo rizično i za najveće stranke. Jer prevagu će na predsjedničkim izborima donijeti braniteljska Hrvatska, vjernička Hrvatska i iseljena Hrvatska. Te tri Hrvatske koje neće honorirati "podanički mentalitet" kada se radi u ugledu i budućnosti Hrvatske.

Miroslav Tuđman
Večernji list (Obzor)

{mxc}