Rasna segregacija za koju građani ne znaju

Narod hrabrih branitelja – a kakvih političara? (2/33)

Svatko tko u sebi ima ugrađen osjećaj temeljnoga nacionalnoga ponosa (koji je neupitan za sve zapadnoeuropske narode), razumjet će pogubnost duha i filozofije Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji ne samo da se provlači kroz njegove članke, nego se jasno razotkriva i u samome njegovu imenu.

Riječ “suzbijati” Rječnik hrvatskoga jezika (LZ “M. Krleža”/ŠK, 2000.) objašnjava na sljedeći način: suzbijati – 1. borbom potiskivati, odbijati, odvraćati (suzbijati udarce) / 2. sprječavati (kriminal) / 3. svladavati, susprezati (nagone); suzbiti – 1. suzbiti neprijateljski napad / 2. suzbiti zarazu, suzbiti otpor / 3. svladavati, suspregnuti (npr. glad). Anićev pak Rječnik hrvatskog jezika (NL, 1991.) kaže: suzbiti (što) svrš. (prez. suzbijem, prid. trp. suzbijen) – 1. svesti na manju mjeru, dovesti pod kontrolu (suzbiti epidemiju) / 2. potisnuti, stišati, prikriti (suzbiti osjećaje, suzbiti neprijatelja).

I sada se pitamo je li stanje diskriminacije u Hrvatskoj takvo da smo svi u ratu sa svima, pa ju treba “borbom potiskivati” ili ju suzbiti poput “neprijateljskog napada”, nekakve pošasti, “epidemije” i “zaraze”? Nažalost, predlagatelj Zakona o suzbijanju diskriminacije točno nam to poručuje!

Ime, filozofija i duh kojima odiše taj Zakon sugeriraju da je diskriminacija sveprisutno stanje hrvatskoga društva i to u svim osnovama koje Zakon navodi (rasa, etnička pripadnost, vjera, spol, dob, itd.). On sugerira da je diskriminacija sveprisutna u svim oblicima koje navodi (uznemiravanje, poticanje, segregacija, itd.) te da je sveprisutna u svim područjima (u državnim/javnim tijelima te među pravnim i fizičkim osobama)! Takvim Zakonom i takvim njegovim imenom, kao i usmjerenjem i nejasnim široko postavljenim pojmovima, zakonodavac priznaje da je država izvorišni diskriminator! Diskriminacija je epidemija s državnim blagoslovom! Tako bismo nakon stigme genocidnoga naroda, nakon optužbe da smo agresori na susjednu državu - iako su prije bilo kakvih ratnih sukoba u toj državi s njezina tla dolazili sustavni i organizirani napadi na Hrvatsku (od Dubrovnika do Županje) - sada vlastitim Zakonom trebali biti proglašeni i narodom diskriminatorna duha.

No, gdje je ta sveprisutna diskriminacija koju treba “suzbijati” u pogledu rase? Provodi li Hrvatska možda rasnu segregaciju, a da to građani i ne znaju? Imamo li posebne dijelove autobusa i tramvaja, zasebne stolce u kinu i kazalištu, možda vrtiće ili staračke domove za osobe druge boje kože? Gdje je sustavna diskriminacija koju treba “suzbijati” u javnim tijelima u pitanjima vjere? Ima li hrvatska država u djelovanjima svojih javnih tijela nekakve obrasce i naputke za diskriminaciju u bilo kojoj od osnova koje navodi čl. 1. predloženog Zakona u takvoj mjeri da se treba pristupiti sveopćem “suzbijanju” te da sama država to mora samokritički priznati u vlastitom Zakonu?

Eto zašto gotovo sve zapadnoeuropske države (na koje se volimo pozivati) s toliko opreznosti odbacuju i s naše strane olako potpisani Protokol 12 (o čemu ćemo više u sljedećim nastavcima). No, nama to nije dovoljno pa si sami potpisujemo presudu i “Protokola 24”, odnosno protokola mrkloga ponoćnog mraka!

Samo s malo osjećaja odgovornosti za vlastitu državu treba filozofiju i duh Zakona postaviti tako da se ide za ciljem zaštite od diskriminacije. Tako će u središtu zanimanja biti osoba/skupina koju se štiti, a ne imaginarna navala diskriminatora svih vrsta koji sa svih strana napadaju. Tada takav Zakon ima smisla i kad je diskriminacija u porastu, pa je zaštita potrebna mnogima, ali i kad su u pitanju sporadični i izdvojeni slučajevi koji ne potpadaju pod “borbenu” strategiju “suzbijanja”. “Zaštita” pri tome jasno uključuje i pojam prevencije, dok se ”suzbijanje” orijentira na “gašenje požara”, priznanje i samooptužbu da je “stvar izmakla kontroli”.

Tko ima pravo hrvatsku državu u vlastitom Zakonu optužiti za takvu tešku inkriminaciju? Tko je od zastupnika u Hrvatskom saboru dobio mandat za takvu samooptužbu vlastite države? Tko od njih ima mandat dizanjem ruke vlastitoj državi kopati jamu odgovornosti za široko i nejasno postavljenu definiciju diskriminacije, za koju će sutra iz novca poreznih obveznika država morati plaćati goleme odštete? Zastupnici su takvim nepreciznim Zakonom dovedeni u poziciju da budu porota koja će unaprijed vlastitoj državi pripremiti presudu. Svaka pravomoćna presuda u području odgovornosti javnih tijela može biti Pandorina kutija koju si nijedna suverena i odgovorna država ne može dopustiti. A nama kao da ni Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom nije bio dostatna opomena kamo može otići zakonodavno nejasna omča.

Da, kad bismo s barem malo osjećaja za nacionalni ponos ovaj Zakon nazvali Zakonom o zaštiti od diskriminacije i slijedili filozofiju i duh zaštite građana od diskriminacije (a ne suzbijanja pošasti) tada bismo, bez straha od “katastrofalnih posljedica”, mogli pristupiti zaštiti svakoga pojedinca i skupine (bez obzira na rasu, vjeru...) od pojava diskriminacije u sasvim konkretnim slučajevima, a ne od maglovitoga sveprisutnoga diskriminacijskoga duha, koji vlastitim Zakonom imputiramo hrvatskomu društvu na svim razinama!

Ivica Relković, predsjednik
Hrvatsko odgovorno društvo

{mxc}