Upitna «liberalna» tumačenja i primjena pravne teorije «zajedničkoga zločinačkog pothvata» pred ad hoc Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)

Uvod

Pravnu teoriju ZZP predložio je tužiteljici Carli del Ponte njezin pravni savjetnik, američki odvjetnik Dermon Groome. Po svemu sudeći, njegova je zamisao bila primijeniti tu problematičnu i nejasnu teoriju na osobe koje su počinile "ozbiljne prekršaje međunarodnoga humanitarnog prava" u tijeku agresije Srbije i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, odnosno na zločine počinjene u međunarodnom sukobu.

Budući da MKSJ nema nadležnost nad zločinom agresije, odnosno zločinima protiv mira definiranim u nüernberškoj Povelji i Načelima kao dio običajnog međunarodnog prava, Groomova kreativna zamisao bila je doskočiti toj prepreci i osuditi zločine agresije na temelju pravne teorije ZZP-a. Tribunal je objeručke prihvatio ideju, "razradio" ju i integrirao norme ZZP-a u Zakonik Tribunala (Članak 7, 1).

Zajednički zločinački pothvat – što je to?

Pravna teorija ZZP-a vuče korijene poglavito iz anglosaksonskih zemalja Zajedničkoga kraljevstva – Velike Britanije, Australije i Kanade – to jest iz tzv. "Common Law" jurisprudencije, a u manjoj mjeri iz zakonodavstva SAD. U pravnoj koncepciji kaznenoga zakona ZZP odražava širi pojam "sukrivnje" (complicity), znači proširenje kaznene odgovornosti od primarnog na "sekundarnog" sudionika, s gradacijama: 1. Zajednički zločinački pothvat (ZZP), 2. Prošireni zajednički zločinački pothvat i 3. Uzgredna odgovornost. Presedan "Common Low" prakse izražen u slučaju R v. Lowery and King objašnjava: "Ako se dvije ili više osoba dogovore počiniti zločin....i obje su fizički prisutne na mjestu zločina, te i jedna i druga učine sve što je potrebno za počinjenje zločina, one snose jednaku krivnju bez obzira na pojedinačnu ulogu jer su počinile zločin u zajedničkoj namjeri realizacije zajedničkoga zločinačkog pothvata." (1972, VR 560,560). Dakle, elementi ZZP-a ili zajedničke akcije uključuju 1. dogovor ili sporazumijevanje dvije ili više osoba, 2. sekundarni sudionik (coparticipant) mora biti fizički nazočan na mjestu zločina i 3. sekundarni sudionik posjeduje potrebnu zločinačku namjeru (mens rea) da počini zločinGroomova zamisaoBudući da MKSJ nema nadležnost nad zločinom agresije, odnosno zločinima protiv mira definiranim u nüernberškoj Povelji i Načelima kao dio običajnog međunarodnog prava, Groomova kreativna zamisao bila je doskočiti toj prepreci i osuditi zločine agresije na temelju pravne teorije ZZP-a ( R.Tangue,1997, 92 A Crim R 545,557).

Glede mentalnoga stanja zločinačke namjere sekundarnoga sudionika: ono je subjektivne naravi i odražava se u spoznaji bitnih činjenica povezanih sa zločinom, kao i u namjernom bodrenju i pomaganju (Giorgianni v. The Queen, l985., 156 CLR 473,488). Svako namjerno zatvaranje očiju sekundarnoga sudionika smatra se spoznajom (znanjem) o zločinu, dok se nižom razinom krivnje smatra nehaj i neodgovornost. Važno je naglasiti da se i sekundarni sudionik u zločinu smatra "primarnim", to jest da je i njegova uloga primarne naravi kao sudionika prvoga stupnja.(Matusevich v.The Queen, 1977, 137 CLR 633).

Prošireni Zajednički zločinački pothvat ( PZZP)

PZZP proširuje krivnju sekundarnoga sudionika na kolateralne zločine koji su se dogodili u tijeku realizacije zajedničkoga cilja, uz element predvidljivosti i preuzimanja rizika (dollus eventualis) da bi se zločin mogao dogoditi bez obzira jesu li to predvidjeli ostali sudionici ZZP-a. Drugim riječima, opseg i vidokrug zajedničke zločinačke svrhe proširuje se na mogućnost kolateralnoga zločina. I nadalje, sekundarni sudionik ne mora biti u dogovoru niti treba biti fizički prisutan na mjestu zločina. Ovdje je bitno naglasiti da se kaznena odgovornost sekundarnog sudionika za kolateralni zločin derivira iz odgovornosti primarnoga sudionika koji je izvršio zločin, što se bitno razlikuje od "klasičnoga" ZZP-a gdje su svi sudionici primarni i snose jednaku odgovornost.

ZZP u praksi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju

Koliko se može zaključiti iz dosadašnje prakse MKSJ-a, ona u većoj mjeri odražava primjenu ZZP-a u širem smislu "kolateralnih zločina" počinjenih izvan objekta ili svrhe glavnoga plana, ali koji su "prirodna" posljedica povezanosti s glavnom svrhom ZZP-a. Zakonik ad hoc Tribunala ne spominje izričito ZZP kao zločin sam po sebi, niti kao objektivni (actus reus) ili subjektivni (mens rea) dio zločina. Međutim, proširenim "liberalnim" tumačenjem Članka 7 (1) Zakonika, Tribunal je "kreativno" integrirao ZZP u svoju zakonsku strukturu. Prema članku 7 (1) osoba sudjeluje u ZZP ili kao primarni počinitelj zločina ili kao sekundarni sudionik u smislu sukrivnje ZZP-a. U slučaju Tadić, Žalbeno je vijeće objasnilo i ustanovilo objektivne elemente potrebne za sudjelovanje u ZZP-u, a oni su : 1. dvije ili više osoba ili skupina sa zajedničkom svrhom i ciljem, 2. zajednički cilj ili svrha u čijoj je realizaciji počinjen jedan od zločina navedenih (ali nedefiniranih) u Zakoniku Tribunala, 3. sudjelovanje optuženog u jednom obliku kaznene odgovornosti za zločin počinjen u realizaciji ZZP-a, makar počinjen i izvan granica osnovne svrhe ZZP-a.

Glede subjektivnoga elementa (mens rea) zločina, Tribunal primjenjuje tzv. "oslabljeni" oblik zločinačke namjere. Zajedničku namjeru ili cilj nije u tom slučaju potrebno unaprijed dogovoriti ili formulirati, stvari se mogu dogoditi "spontano", bez pripreme (Tadić, Žalbeno vijeće Tribunala, 1999,227), te je zločinačka namjera sekundarnoga sudionika svedena na slučajno neodgovorno ponašanje koje po sebi prihvaća rizik mogućnosti da se zločin dogodi. Nadalje, tužitelj ne treba dokazati da je plan postojao, nego je dovoljno da iznese sve okolnosti koje ukazuju da je morao postojati ZZP. (Milutinović et.al, Trial Chamber Judgment, Vol 1, 102). Sekundarni sudionik ne treba sudjelovati u zločinu, niti biti prisutan na mjestu zločina (Kvocka, Appeal Judgment,2005. 99).

Nije potrebno ni dokazati mentalnu namjeru (mens rea) da se počini zločin (Brđanin, Appeal Judgment,2004). Sudjelovanje u ZZP-u može biti čak i pasivno.(Kvocka, Id. para 309). Drugim riječima, norme kaznene odgovornosti su niže od "uzgredne" sukrivnje. U biti, prema praksi MKSJ-a optuženi može biti kriv za "zločin" koji nije počinio niti namjeravao počiniti, niti zapovjedio niti znao, a niti snosi "zapovjednu odgovornost" za počinjeni zločin. U tako postavljenoj pravnoj zamci optuženi nema šanse pošteno se pripremiti i učinkovito braniti pred sudom. Unatoč očito problematičnoj i nejasnoj primjeni proširene doktrine ZZP-a, Tribunal smatra svoj pristup racionalnim i prihvatljivim jer se primjenjuje na jus cogens zločine koji su izvan režima "zapovjedne odgovornosti" i koje je teže dokazati pred sudom. Sekundarni sudionici sudjeluju u ZZP-u u raznim oblicima, ali s jednakom ili još većom moralnom odgovornošću za jus cogens zločine počinjene u realizaciji ZZP-a. No, jedna takva iskrivljena, kanibalizirana primjena pravne teorije ZZP-a neprihvatljiva je matrica osobne kaznene odgovornosti u okviru međunarodnoga prava. Povezanost između primarnih i sekundarnih sudionika zločina je preširoka, tanka i neuvjerljiva s obzirom na pojedinačni utjecaj u "kolektivnoj odgovornosti".

Teorija ZZP-a po tumačenju MKSJ-a je klasičan primjer "pravne fikcije" u kojoj se sekundarni sudionik može optužiti za "zločin" koji ne postoji. Tužiteljstvo Tribunala iskoristilo je sve slabosti zakonske strukture MKSJ-a, pa su u duhu "moralne jednakosti" pod geslom 'svi su krivi' optuženi hrvatski generali i političko vodstvo za ZZP "počinjen" u zakonitoj samoobrani od srpske agresije. Žalosno je i zabrinjavajuće da se taj pravni cirkus predstavlja i pohvaljuje u svijetu kao napredak međunarodnoga prava. Poslati svoje generale, heroje Domovinskoga rata, jednom takvom upitnom sudu žalostan je primjer političke neodgovornosti i doista velika nacionalna sramota.

Nüernberška Povelja i načela i Zajednički zločinački pothvat u jurisprudenciji MKSJ

Prema Članku 92. Povelje Ujedinjenih naroda, međunarodni tribunali primjenjuju "običajno međunarodno pravo" kao izraz generalnih načela međunarodnoga prava. Prema Međunarodnom sudu pravde (International Court of Justice) u slučaju USA v. Nicaragua iz 1989. međunarodno se pravo sastoji od 1. sudskih presedana i mišljenja uvaženih stručnjaka međunarodnoga prava (opinio juris), 2. šire prakse država koje su prihvatile tu pravnu obvezu u međunarodnim odnosima. Jus cogens zakon, s druge strane, odražava osnovno načelo međunarodnoga prava koje su prihvatile države, članice međunarodne zajednice, kao normu koja se mora poštivati, bez iznimke.

Nüernberška Povelja postala je kamenom temeljcem međunarodnoga kaznenog prava: 11. prosinca 1946. Generalna skupština Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 95(1) jednoglasno afirmira i potvrđuje načela Nüernberške povelje i Odluke (Judgment) Međunarodnoga vojnog suda. Tribunal u Nüernbergu osudio je nacističke vođe kao pojedince koji su osobno odgovorni za zločin bez obzira na odgovornost države kojoj su pripadali. To je bio značajan, divovski iskorak u napretku razvoja međunarodnoga prava jer se krivnja za zločin manifestira u mentalnoj namjeri, a državni čin agresije postaje osobni zločin sudionika u agresiji. Prema Nüernberškoj Povelji i Načelima osobna odgovornost za jus cogens zločine protiv mira zacrtana je na subjektivnoj mentalnoj namjeri (mens rea) počinitelja zločina. Premda spomenuta Načela ne spominju izričito ZZP, on se odražava u deskriptivnom smislu, u opisu gnjusne naravi jus cogens zločina i subjektivnih elemenata zločinačke namjere i zajedničke svrhe. Međunarodni vojni sud smatrao je agresiju vrhovnim (supreme) zločinom iz kojega nastaju svi drugi ratni zločini – zločin u ratu, zločin protiv mira.

Po Nüernberškoj koncepciji model pojedinačne odgovornosti mogao bi se svesti na "striktnu odgovornost" za vođenje nezakonitoga agresivnog rata gdje su svi sudionici krivi, u različitom stupnju. Teorija ZZP-a počela se primjenjivati za zločine koji svoju namjeru vuku iz posljedica Drugoga svjetskog rata i gdje su optuženi fizički prisutni na mjestu zločina, kao primjerice "rulja sudionika". To potvrđuje i sam naslov zakona koji se primjenjivao – Control Council Law 10, Punishment of Persons Guilty of War Crimes, Crimes Against Peace, and Against Humanity, Dec.29. 1945, Official Gazette, Control Council for Germany 50, 1945.Čin konspiracijeMeđunarodni vojni sud spominje "konspiraciju" u počinjenju jus cogens ratnih zločina, ali sam čin konspiracije (to jest dogovora) nije međunarodni zločin. Taj sud nije prekršio osnovno načelo nullum crimen sine lege (nema zločina bez zakona) koje zahtijeva jasnu definiciju zločina ( Kažnjavanje osoba krivih za ratne zločine, zločine protiv mira i protiv čovječnosti ).

Međunarodni vojni sud spominje "konspiraciju" u počinjenju jus cogens ratnih zločina, ali sam čin konspiracije (to jest dogovora) nije međunarodni zločin. Taj sud nije prekršio osnovno načelo nullum crimen sine lege (nema zločina bez zakona) koje zahtijeva jasnu definiciju zločina, a u slučaju neizvjesnosti ili nejasnoće u prednosti su optuženi i njegova obrana.

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda u svom izvješću (Report of the Secretary General Pursuant to Paragraph 2 of Security Council Resolution 808 (1993) ,UN Doc. S/25704, 3. May, para 30), u svezi s utemeljenjem MKS za bivšu Jugoslaviju naglašava da će taj Tribunal primijeniti norme međunarodnoga humanitarnog zakona koje su "izvan svake sumnje (beyond any doubt) dio međunarodnoga običajnog prava, te norme i standarde materijalnoga zakona (substantive law) i modalitete osobne odgovornosti, uključujući Nüernberšku Povelju i presedan (Judgment) Nüernberškoga tribunala. Pa ipak, unatoč upozorenju glavnoga tajnika UN o pristupu osobnoj odgovornosti i poštivanju norma međunarodnoga prava, MKSJ se bitno razlikuje od pristupa Nüernberškog tribunala. Prema Nüernberškim načelima, agresija je najveći zločin, a MKSJ nema nadležnosti nad agresijom. Također, u nüernberškoj se praksi jasno razlikuju objektivni i subjektivni elementi zločina, kao i vidokrug za odgovornost.

Teorija ZZP-a u zakonskoj strukturi i praksi MKSJ zamračuje i unosi kaos u nüernberška načela. Osobna odgovornost za jus cogens zločine bitno se razlikuje od osobne odgovornosti za tzv. "kolateralne zločine" čiji "prošireni" dollus eventualis mentalne namjere omogućuje – u krajnjem slučaju – izricanje krivnje za nepostojeći zločin. Tu se nameće osnovno pitanje koje se tiče morala i dostojanstva zapadne civilizacije: Je li tumačenje i primjena teorije ZZP-a u praksi MKSJ-a grubi prekršaj osnovnoga načela «Nullum crimen sine lege» ili zakonita praksa u skladu s Međunarodnim običajnim pravom?

Po mojoj procjeni i refleksiji na cijelu problematiku, u slučaju hrvatskih generala Gotovine i Markača – optuženih za ZZP počinjen u tijeku zakonite samoobrane od srpske agresije, što je pokušaj izjednačavanja agresora i žrtve-branitelja – ne vidim na pozornici današnjice nikakav međunarodni konsenzus i širu praksu država koje bi prihvatile kao zakonsku obvezu osuditi za ZZP osobe koje su sudjelovale u jus cogens zakonitoj samoobrani. Da je to zbilja suvremenih međunarodnih odnosa, podsjećam samo na poziciju i stajalište SAD prema pristupu Međunarodnom kaznenom sudu (International Criminal Court), te na američki zahtjev i pritisak na druge države da prihvate članak 98. Činjenica je da MKSJ u svom tumačenju i primjeni pravne teorije ZZP-a ne dostiže standard univerzalnoga prihvaćanja Međunarodnog običajnog prava, osuda hrvatskih generala Gotovine i Markača temeljem teorije ZZP-a jest nezakonita jer krši osnovno načelo «Nullum crimen sine lege» i ne odražava «Izvan svake sumnje» norme Međunarodnog običajnog prava.

Nadamo se da će suci Žalbenoga vijeća u slučaju generala Gotovine i Markača u svojoj juridičkoj savjesti i integritetu pažljivo i odgovorno analizirati relevantne činjenice i zakone, te sve sumnje i neizvjesnosti riješiti u korist optuženih. Istina i pravda, krikovi mrtvih i živih žrtava traže da se hrvatski generali, heroji Domovinskoga rata, napokon nađu na slobodi.

Dr. Edward Slavko Yambrusic, Washington D. C.