Spomenik četničkom zločinu nad Hrvatima podiže se u Hrvatskoj 2010. godine

U ponedjeljak, 8. veljače, održana je tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom «Pokušaji rehabilitacije četništva u Hrvatskoj». U prepunoj dvorani «Hrvatskoga slova» govorili su povjesničar dr. sc. Zdravko Dizdar, ravnatelj Hrvatskog imformativnog centra Ante Beljo i politolog Igor Ivašković u ime Udruge prognanih iz Priboja. Gospođa Jadranka Matašin iz Udruge prognanih iz Boričevaca nije mogla nastupiti, ali je njezin tekst pročitao gospodin Željko Tomašević. Uvodnu riječ imao je predsjednik HKV-a, književnik Hrvoje Hitrec.

H. Hitrec je u kraćem obraćanju objasnio povod tribine i dao sažeti povijesni prikaz.

Povod je namjeravano postavljanje spomenika u Srbu, visokog 28 metara, u slavu događaja od 27. srpnja 1941. i dana koji su slijedili – u slavu pokolja nad hrvatskim pučanstvom koji su izvršili četnici, a koji se blasfemičnom krivotvorinom želi podmetnuti kao «antifašistički ustanak.».

Podsjećajući na povijesne okolnosti koje su dovele do četničkoga pokreta, H. Hitrec se vratio u 19. stoljeće i citirao književnoga povjesničara Đuru Šurmina koji u knjizi «Hrvatski preporod» kaže o stanju u Dalmaciji 1836.: « Premda su se pravoslavni zvali Srbima po vjeri, po narodnosti su bili Hrvati ili Iliri, kao i u Hrvatskoj.» Od toga vremena velik dio Vlaha doživio je preobrazbu. Pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve postali su po narodnosti Srbi, što nikada dotad nisu bili, a njihovi su vođe vrlo brzo usvojili privlačne vizije pećke patrijaršije. Kako je SPC-u kao nositelju srbijanske državne misli bio imanentan ekspanzionizam, to je i srbizirano vlaško pučanstvo preuzelo ideju širenja na račun drugih naroda, u Hrvatskoj naravno na račun Hrvata, u Bosni i Hercegovini na račun Hrvata i muslimana.

U drugoj polovici 19. stoljeća strategija srpske politike u Hrvatskoj bila je zauzimanje pozicije konstitutivnog naroda, što joj je zahvaljujući hrvatskoj dalekovidnosti u jednom trenutku formalno i uspjelo, no srpski političari i nadalje nisu bili zadovoljni jer su taj svoj novostvoreni položaj smatrali nesigurnim. Naime, mogućnost da se Hrvatska jednoga dana osamostali, mogla je dovesti u pitanje i nov položaj Srba, pa su oni ubrzo postali saveznicima protivnika hrvatske samostojnosti.

Usput su jačali veze s maticom Srbijom i dobivali upute za vrijeme koje je dolazilo, znači za južnoslavensko ujedinjenje pod srbijanskom kraljevskom dinastijom, koje se i ostvarilo – zahvaljujući i opet dobrim dijelom zbunjenim hrvatskim političarima, ali i u atmosferi nasilja nad svima koji su se protivili ujedinjenju. Tada se javljaju i prvi snažniji obrisi četničkoga pokreta u Hrvatskoj, koji je pokret već imao dulju tradiciju u Makedoniji, na Sandžaku i Kosovu.

Četnici su u stvari poluvojni odredi velikosrpskog režima, a kako taj režim u Kraljevini SHS (Jugoslaviji) ima vojsku i žandarmeriju, četnici su pričuva koja se aktivira po potrebi.

Potreba se ukazuje osobito kada je na obzoru veća autonomija ili čak samostalnost Hrvatske. Stvaranje Banovine Hrvatske postaje crvena krpa za već fanatizirane Srbe u zaleđu Dalmacije i u južnoj Lici, te oni već tada izazivaju nemire. Pojava Nezavisne Države Hrvatske za njih predstavlja katastrofu jer je kobna po velikosrpsku ideju, te zato četnici pribjegavaju teroru nad nesrpskim pučanstvom i ujedno zaokruživanju «svojega» izdvojenog teritorija. Rezultat su genocidi nad muslimanima uz Drinu i u istočnoj Hercegovini, te nad Hrvatima u Dalmaciji i Lici.

To je, dakle, smisao i sadržaj takozvanog «antifašističkog ustanka» svršetkom srpnja i početkom kolovoza 1941.

Podizati danas, 2010. godine spomenik zločinu, predstavlja tešku i sramotnu uvrjedu hrvatskom narodu i predstavlja drski pokušaj rehabilitacije četništva. A to se sve događa u demokratskoj Hrvatskoj, u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, u aranžmanu Ministarstva kulture RH  znači Vlade RH, novcem iz državnog proračuna. ( Kamen za spomenik bit će, doduše, uvezen iz Srbije!).

Oni koji i nadalje drže da se tu radilo i antifašističkom ustanku, krivotvoritelji su povijesti, ignoranti ili jednostavno protuhrvatska klatež. Istina je ova: do podvajanja na «ustanike», na Srbe četnike i Srbe partizane došlo je tek u jesen 1941. te je dakle genocid izvršila ideološki nedefinirana masa zatrovana mržnjom, a ako je i bilo kakve ideje osim zločina, bila je to misao nastavljanja umjetne monarhističke Jugoslavije. Tu ideju će u drugom obliku preuzeti i komunisti.

U zaključku: 27. srpnja 1941. zacrtan je put genocidnog zločina nad Hrvatima koji će završiti 1945. na Bleiburgu i Križnim putovima, što naravno ne može ekskulpirati ustaški režim i njegove zločine koji su se dogodili u međuvremenu.

«Držim da je sada vrijeme za svojevrsni hrvatski ustanak protiv perverzne ideje podizanja spomenika u Srbu», rekao je na kraju H. Hitrec, « i da u tomu trebaju sudjelovati sve nezavisne hrvatske institucije, hrvatski intelektualci, a poglavito povjesničari, pa sigurno i hrvatski branitelji koji su, kao i prognanici, na svojoj koži osjetili neumrlog četničkog zlosilja koje se ponovilo devedesetih. Ali trebaju sudjelovati i oni političari kojima je razvidno da se radi o novom pozicioniranju Srba koji žive u Hrvatskoj. Tomu pozicioniranju potrebni su novi povijesni mitovi koji će biti razumljivi i svijetu oko nas, a što je privlačnije nego se proglasiti antifašistima.«

Dizdarove karte i dokumenti

Dr. Zdravko Dizdar priložio je svom predavanju niz zemljovida i dokumenata iz kojih je vidljivo na koje je teritorije računao četnički pokret, kako se pokret razvijao i kako je djelovao. U Srbiji su u četničkom pokretu bili i predstavnici radikala i demokrata, a odmah po «ujedinjenju» šire se na Hrvatsku, gdje osnivaju primorsko-krajišku oblast i srijemsku oblast. Sjedišta su im u istočnoj Slavoniji Osijek i Vukovar («Vukovar je pao l918.», slikovito se izrazio Z. Dizdar). Posebna im je zadaća utjerivanje straha u kosti hrvatskim seljacima, pa Stjepan Radić piše kralju Aleksandru da je pretučeno trideset tisuća seljaka. U vrijeme diktature divljaju, osobito radikalska Srpska narodna stranka koja umjesto imena Jugoslavije želi da se država zove samo Srbija, a pismo da bude isključivo ćirilica. Četnički pokret u to vrijeme ima 500 000 članova, od toga 250 000 u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. Glavno četničko glasilo je «Jugoslavenska straža», a u Splitu «Domovina» u sklopu Orjune.

Na području gdje se nalazi mjesto Srb 1935. okuplja se oduševljena četnička mladež. Oko dvije tisuće četnika dolazi i na Livanjsko polje gdje izazivaju incidente, nekažnjeno, jer imaju zaleđe u vojničkim redovima ( vrlo slično kao devedesetih). Formiraju i špijunske ogranke.

Kada dolazi do oblikovanja Banovine Hrvatske, uzrujani četnici stvaraju 1939. projekt «Krajina», u prvom času kao kulturno društvo, sa zemljovidom koji obuhvaća i – Zagreb (!).

No, budući da je Zagreb još daleko, posvećuju se stvaranju autonomne jedinice koja obuhvaća Dalmaciju i Bosansku krajinu , osnivaju oblasne i gradske odbore (kao i devedesetih). Djeluje Srpski kulturni klub, SPC također organizira skupove, ali i Sokoli (jugoslavenski) kojima je kralj počasni predsjednik.

Na svršetku opširnog izlaganja, dr. Dizdar kaže o događajima u Srbu 1941. : « U Srbu nije bilo vojske, bilo je samo nekoliko (tri) ustaških oružnika, koji su se povukli. Sve žrtve četničkih pokolja bili su civili, Hrvati. Nekoliko dana poslije vođe «antifašističkog ustanka» već pregovaraju s Talijanima ( dakle fašistima ).

Beljo: knjige, činjenice i dokazi

Ante Beljo, ravnatelj HIC-a , koji se već dugo bavi i prešućenim četničkim zločinima, podastire knjige « Sloboda ili smrt» (odnosi Draže Mihajlovića sa saveznicima ), « Draža Mihajlović Memorial Book», « Hrvati Dinare» itd. Glede događaja svršetkom srpnja 1941. dokazuje da se radilo o «ustanku» za stvaranje Velike Srbije, a da u području Srba vlast NDH nikada nije zaživjela. Podsjeća da je tragedija započela u Drvaru, gdje su u tvornici «Šipad» radili uz Srbe i Hrvati i muslimani, njih više od dvjesto – i svi su u to vrijeme poubijani. Nekako u isto vrijeme ili koji dan poslije, pošli su hrvatski hodočasnici za sv. Anu u Knin, a kada su se vraćali uskotračnom željeznicom, srpski četnici su ih napali u Trubaru, ubili i tijela im pobacali u jamu. Na jednak je način stradala i druga skupina hodočasnika, koju je predvodio župnik rodom Slovenac, što mu je spasilo život.

Čišćenje Hrvata se nastavlja . uništeni su i prognani u području Srba i Lapca, opustio je mnogoljudni Boričevac. Prognanike nitko ne zbrinjava, odlaze u okolicu Bjelovara i u istočnu Slavoniju.

Na pitanje tko su bili kolovođe zločina nad Hrvatima, otkriva se : najveći broj je rodom iz Like, oni koji su se dvadesetih preselili u Žednik kraj Subotice, a zatim vratili u «stari kraj». Radilo se o tridesetak obitelji, među kojima je i ona Đoke Jovanića. Nikakvog partizanskog pokreta u to vrijeme nije bilo na tom području, a «lijevi» se isključuju iz četničkih redove (ili likvidiraju, kao u Medaku u studenom 1941.) , a već i prije srpnja 1941. četnici se dogovaraju s Talijanima da se ne dopusti dolazak hrvatske vlasti , premda su Talijani formalni saveznici NDH.

Ivašković: Znate li gdje je Priboj?

Mladi politolog Igor Ivašković objasnio je onima koji ne znaju ( a mnogi ne znaju) gdje je Priboj. To je mjesto u blizini Plitvica, na odvojku ceste za Ličko Petrovo Selo.,Ondje je po popisu 1911. godine živio 741 katolik, a još i 194o. bilo je ondje oko sedam stotina Hrvata. Samo jedna je srpska obitelj živjela među njima. U travnju 1942. istjerali su četnici sve hrvatske obitelji, a one su izbjegle u Ličko Petrovo Selo, gdje su muškarce pohvatali Talijani i odveli u logoru u Bakru (mnogi su ondje umrli). Priboj je nestao. Godine 1991. ondje su bile još tri obitelji, a 2001. samo – tri osobe, jer su one tri obitelji protjerali četnici devedesetih.

Vrlo je zanimljivo Ivaškovićevo izlaganje o (i osobnim) bliskim susretima sa sadašnjom, hrvatskom birokracijom, odnosno anarhijom, i «određenim strukturama» koje sve čine da se Hrvati slučajno ne vrate u Priboj. Premda se točno zna tko je vlasnik zemljišta, sud odbacuje zahtjeve pozivajući se na članak o denacionalizaciji - traži , naime, da se priloži akt o podržavljenju zemljišta, što je nemoguće ispuniti. Kada Pribojci dan danas pokušavaju riješiti svoj status, hrvatski birokrat koji ima eurohrvatske i koalicijske upute, pita : «A ima li u vašoj udruzi Srba ?» Da ima, bilo bi drukčije, moglo bi biti galame…

Danas u priboju živi samo jedna starica, u kući bez vrata.

Jadranka Matašić: Za pravedni i trajni mir

Ako niste čuli za Priboj kod Plitvica, za Boričevce ned.od Udbine vjerojatno ste čuli. Ondje je do drugoga svjetskog rata živjelo oko dvije i pol tisuće Hrvata. Svi su otjerani sa svojih ognjišta 31. srpnja 1941. Nikakvu naknadu nisu dobili do dana današnjeg, imovinsko-pravni problemi su isti kao u slučaju Priboja.

Gospođa Matašić se pita (pita nas) komu se to podiže spomenik u Srbu, je li to poruka da je ubijanje dopušteno i jesu li srpski političari svjesni što rade. Znaju li da su čak i Đoko Jovanić i Polovina priznali da su se u to vrijeme «neke stvari otele kontroli».

Hrvati su autohtono stanovništvo na području Boričevaca, i ne žele zaborav. Drže da se pravedni i trajni mir ne može uspostaviti ako se ne otkrije istina. Jadranka Matašić vrlo dirljivim riječima opisuje kako je te 194l. u noći punog mjeseca kao malena djevojčica bježala s obitelji iz Boričevaca i kako je 1948. kada joj je bilo trinaest godina sama došla u spaljeni grad, da vidi ostatke rodne kuće. Dolaze danas i ostali prognanici iz Boričevaca i njihovi potomci – dolaze na blagdan Male Gospe, dolaze iz svih krajeva. A nema kamena na kamenu.

U zaključku

Slobodan Uzelac, potpredsjednik Vlade RH, izjavio je da se spomenik u Srbu «nalazi u koalicijskom sporazumu sa Sanaderom.» Lani se za 27. srpnja u Srbu okupila sva hrvatska ljevica. Znači, i «desnica» (u navodima zato što HDZ više nije ni desnica, ni desni centar, odnosno ne zna što je i je li što uopće) i ljevica šalju poruku Hrvatima da je zločin nad njima dopustiv , a da četnike treba rehabilitirati.

Inače, spomenik će stajati 1,5 milijuna kuna. Događa se to u recesiji, kada hrvatske gardijske brigade ta ista politika šalje kućama jer nema novaca za njihov boravak u vojarnama.

Hkv