Sa svečane akademije kojom je u organizaciji UHIP-a 14. svibnja u Zagrebu obilježena 90. obljetnica rođenja prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana donosimo izlaganje akademika Ivana Aralice.

Izlaganje Ivana Aralice s akademije povodom 90. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana

Kad mi je bilo dano da nad otvorenom rakom Predsjednika Tuđmana, posljednji, kažem ukratko nekoliko riječi, jer u toj prigodi dugi govori ne priliče, našao sam se u muci što iz bogate riznice njegova života odabrati i istaknuti kao posebnu vrijednost, vrijednost bez koje se njegovo temeljno djelo, nastanak suvremene hrvatske države, ne bi moglo ostvariti. Od nekoliko mogućnosti odabrao sam njegovu politiku nacionalnog pomirenja, uz veliki rizik da me se shvati kao frazera, jer sam bio uvjeren da bez politike nacionalnog pomirenja državu u ovakvom obliku gotovo da ne bi mogao ostvariti. Tuđmanove porukePredmet je za političku raspravu u kolikoj smo se mjeri nakon njegova odlaska držali načela nacionalnog pomirenja i koliko smo slušali riječi poruke koja je iz te politike proizlazila, da moramo ljubiti jedni druge, jer nas, ne ljubimo li se međusobno, nitko drugi nema voljetiDa se na to odlučim bio je i jos jedan valjan razlog! Govoreći o pomirbi, čisto političkoj kategoriji, imao sam u vidu i pomirbu kao evanđeosku kategoriju, imao sam u vidu ono mjesto u evanđeljima kad Učitelj predaje posljednje poruke svojim učenicima.

Koliko god se koga dojmilo smionim, učinilo mi se to mjesto iz evanđelja usporedivim s politikom nacionalne pomirbe. Nisam vidio čovjeka koji bi hrvatski narod onoliko volio koliko ga je Tuđman volio. Volio ga je koliko taj narod zaslužuje da ga se voli i preko toga! Toliko da mi se učinilo kako se iz njegova ustrajavanja na politici nacionalnog pomirenja, dok je živio, može izvuči poruka koja će, upučena hrvatskom narodu kao posljednji pozdrav, glasiti isto onako kao što je na posljednjoj večeri glasila poruka Učitelja učenicima: Kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.

Predmet je za političku raspravu u kolikoj smo se mjeri nakon njegova odlaska držali načela nacionalnog pomirenja i koliko smo slušali riječi poruke koja je iz te politike proizlazila, da moramo ljubiti jedni druge, jer nas, ne ljubimo li se međusobno, nitko drugi nema voljeti.

Svjedoci smo, međutim, da tijekom proteklih godina otkako nije među nama, ništa tako sustavno nije napadano i dovodeno u pitanje kao nacionalno pomirenje. I kao politička pragma i kao izvorište poruke da ljubimo i pomažemo jedni druge! Na trenutke se stiče dojam da sve što se čini - a pogotovo što je urađeno ovih zadnjih nekoliko mjeseci - čini se samo zato da se nacionalna pomirba razbije i narod rascijepi, ne na dva, nego na stotinu dijelova. Čini se to na mnoštvo rafiniranih i grubih načina, a najviše tako da se pokušava zatrti spomen na Tuđmanovo ime kao preduvjet zatiranja njegova djela.

Zanijekali, zatajili, zaobišli i prešutjeli

Detuđmanizatorima se od početka do danas činilo da oživljavanje njegova imena oživljava i njegovo djelo, pa se bez potiskivanja u zaborav toga imena njegovo djelo u zaborav ne može protjerati. I kad je to s tim imenom i tim djelom tako kako sam kazao, postoji potreba da se jos jednom oslonim na tekst evanđelja, na ono mjesto kad se Petar na posljednjoj večeri zaklinje Učitelju da će i svoj život dati za njega, a Učitelj mu odgovara: Zaista, zaista, kažem ti, sigurno pijetao neće zapjevati dok me tri puta ne zaniječeš.

Nemoguće je kategorizirati i nabrojati sve one koji su tijekom proteklih godina Tuđmana zanijekali, zatajili, zaobišli i prešutjeli. Otkako nas je napustio do današnjih dana, kad su pijevci iz kukuriku legla toliko glasno kukurijeknuli da su i začepljene uši mogle čuti kako svojom zorom najavljuju naš sumrak! Bez pretenzija da sve negatore svrstam u grupe i nabrojim, nabrojit ću ih tek nekolicinu i nasuprot njima, negatorima, samo jednog jedinoga koji TuđmanovoTko nije?Pa, kod tolikih što ga niječu i zaobilaze, tko je taj, jedan jedini, koji ga nikada nije zanijekao i zaobisao? To je onaj čije je pomirenje tražio, to je onaj na čijem je pomirenju stvorio državu ime nikad nije zatajio. Ni prije nego su kukuriku pijevci zapjevali ni nakon toga, ovih dana!

Nijekali su ga oni koji su imali dobre namjere kao i on, ali ih nisu znali ostvariti kao što ih je on ostvario, a taština im nije dopuštala da se uključe u političku formaciju kojoj je on bio na čelu.

Zanijekali su ga oni koji su s njim išli dio puta prema ostvarenju hrvatske države, ali su ga napustili, jer tu državu, opterećeni prošlošću građenu na diobama, nisu pristajali graditi na nacionalnom pomirenju.

Presućivali su ga oni koji su mislili, kad su nakon njegove smrti došli na vlast, da će njegovo djelo prisvojiti, a ime sa stranica povijesti, da bi tamo upisali svoje, izbrisati tako lako kao što se mokrom spužvom sa skolske ploče briše pismo napisano kredom.

Nijekali su ga, u cijelosti ili u dijelovima, oni kojima je odricanje od njega trebalo poslužiti da bi se, neopterećeni identifikacijom s njim, lakše uključili u političku garnituru koja ga je oduvijek nijekala.

Nijekali su ga i blatili oni koji su tim nijekanjem i blaćenjem krili vlastitu ništavnost i umočenost u blato do grla.

Nijekali su ga i oni kojima je ograničena pamet priječila da shvate što u konačnici sva ta nijekanja znače.

I, najzad, zaobilazili su ga oni koji su došli na njegovo mjesto uz oslonac na njegov lik i djelo, ali su njegov moralni potencijal zloupotrijebili i počinili nezakonita djela s nesagledivo lošim posljedicama.

Pa, kod tolikih što ga niječu i zaobilaze, tko je taj, jedan jedini, koji ga nikada nije zanijekao i zaobisao? To je onaj čije je pomirenje tražio, to je onaj na čijem je pomirenju stvorio državu i to je onaj komu je slao poruke neka voli sebe sarna, jer ne bude li se sam volio, ni drugi ga neće voljeti. Taj narod, kad god bi mu se pružila prilika da se oglasi o Tuđmanu i njegovu djelu, u kom god to obliku bilo, i prije smrti i nakon nje, davao mu je osamdeset postotnu podršku.

I, kad je tako, u čemu je onda problem toga nijekanja, kad ono, koliko god ga bilo, ne teži više od dvadeset postotaka narodne podške? U tomu što politički predstavnici onih dvadeset posto protivnika i hrvatske države i njena duhovnog izmirenja, zahvaljujući tom nijekanju, prešućivanju i zaobilaženju Tuđmanova djela i imena, već po drugi put preuzimaju vlast da bi nam suton otkukurijekali kao zoru. U tomu je problem nijekanja!

I zato na devedesetu godišnjicu njegova rođenja usuđujem se reći:

Ne niječite ga, jer se on, bez štete za onoga tko ga niječe i za sve nas, ne da ni u dijelu zanijekati, a nekmoli u cijelosti.

Akademik Ivan Aralica