Govornica od 13. studenog 2007:
Vjernik u politici

Govornica je održana u koncertnoj dvorani makarske Glazbene škole. Nazočilo je 50-tak sudionika od kojih je više njih sudjelovalo u raspravi. Tribina je trajala nepuna dva sata. Tribini je nazočio i predsjednik ogranka Hrvatske bratske zajednice „Sv. Duje 2006.“ iz Splita, gosp. Ante Jakovčević.

Voditelj Ivo Dužević se u uvodu osvrnuo na neka protekla zbivanja u Makarskoj. Ustrajno se održavaju okrugli stolovi o nasilju u obitelji, ovaj put u Makarskoj, koji kao da se odvijaju po istoj zadanoj matrici uz obveznu potporu i ministarstava i raznih udruga. Zaključak je najčešće kako je nasilje apsolutno nedopustivo. Uporno se odbija prihvatiti da je nasilnost dio ljudske prirode te da je izraz duševne zrelosti ako se znamo nositi sa nasilnošću, kako svojom tako i drugih te je znati zadovoljiti u pravo vrijeme, na pravom mjestu te u prilikama kada se to od nas i očekuje, npr. u obrani domovine. Svi prihvaćamo ulogu policije u društvu koja bez nasilnosti ne bi mogla čuvati mir.

I kad voditelj tribine nekome oduzima riječ, to čini da bi se sudionike zaštitilo od onih koji prelaze dopuštene granice, kako bi se tribina uopće mogla održati. A eto, i to je oblik nasilnosti. Na žalost danas smo dovedeni u situaciju da moramo objašnjavati i pravdati se za najnormalnije stvari. Također, vidjeti nasilje, nigdje drugdje nego isključivo i samo u obitelji, može se shvatiti i kao podvala, kao novodobni pokušaj razaranja obitelji a koja je danas već itekako uzdrmana. U tom je smislu i izjava predsjednice Foruma za slobodu odgoja Vesne Mihoković Puhovski koja je ustvrdila da je obitelj najgore mjesto za odgoj djece. Tko bi trebao onda odgajati djecu, homoseksualni parovi možda? Čini se kako je upravo i cilj stvoriti metež, opće rasulo svih vrijednosti iz kojega bi potom nastao novi red, u stvari Novi svjetski poredak. Ovaj tijek zbivanja najbolje odražava masonska krilatica „Ordo ab chao“ tj. „Poredak iz meteža“.

Voditelj se osvrnuo i na stegovno kažnjavanje makarskog zapovjednika policije, gosp. Vlade Perkušića. Uvjeren je kako svi moramo odgovarati za svoje propuste te da ni zapovjednik policije ne bi smio biti izuzetak. Ali obzirom da se isti kažnjava za propust od prije godinu i pol dana, te da ovakva kažnjavanja i nisu baš učestala, možemo se upitati je li još nešto moglo doprinijeti takvoj „dosljednosti“. Predstavka policijskog službenika Nikole Domjanovića koju nam na svojim internetskim stranicama donosi novinar Domagoj Margetić govori koliko je policija infiltrirana udbašima i kosovcima. Promatrajući stvari u tom svjetlu, postat' će razumljivo kome je zapovjednik Perkušić „stao na žulj“. U Makarskoj, sve do ove godine nije bilo moguće ekshumirati, identificirati i dostojno sahraniti posmrtne ostatke vojnika, civila i svećenika koje su partizani bez suda pobili.

Kao uvod u predmet ragovora voditelj je pročitao dva mišljenja čitatelja, jedan gosp. Ivana Vešligaja iz Zagreba, objavljenog u odjeljku Večernjeg lista „Otvoreno“, 20.kolovoza 2007. a pod naslovom „Popularnost“: «Kako postati najpopularniji? Pozdraviti s "drugovi i drugarice", izjaviti da niste vjernik, voljeti Tita, a ne Tuđmana, izjaviti to u državi sa 90 posto katolika. Zar nije nešto trulo u hrvatskoj državi?»

Potom je pročitao i dio mišljenja „malog Antinog“ na članak „Kome zvoni Hrvatsko zvono?“, objavljenog 4. studenog 2007. na internetskoj stranici Hrvati – AMAC forum. „Kad se gornji članak sa svim komentarima pročita ponovo, dođe se samo do jednog zaključka: Jadna ti je lijepa naša u rukama svih udbaša! Svi zaboravljate da je HDZ stvorila hrvatska Udba, a SDP srpska Udba! Manolić i Mesić su bili prve perjanice HDZ, pa su izabrali Tuđmana da bi narodu bacili prah u oči. Kad se Francek postavio na čelo i počeo igrati svoju politiku, onda su pokušali državni udar. Srećom nisu uspjeli, jer da jesu, sada bi vam jedan Martin Špegelj (ili netko od tog kova) bio gubernator Hrvatske pod komandom jednog Šešelja, ako bi Milošević (bio) umro. Drugo: vaša matematika je kriva. Kada bi u svakoj izbornoj jedinici glasovalo po 20.000 glasača za jednu malu stranku ili nezavisne liste, podvlačim, za istog kandidata, onda bi se u Saboru našlo dovoljno tih nezavisnih ili "desničara", da bi se drug Ivo morao odlučiti za koaliciju sa SDP-om, što mu je prirodno, ili pak s koalicijom tih nezavisnih ili "desničara", što bi dalo vjetar u jedra jednoj hrvatskoj državotvornoj stranci, i dovelo hrvatski narod u luku spasa. Dakle, dat ću svoj glas jednom nezavisnom (jer Đapić nije izbor) s nadom da će i drugih 20.000 to učiniti. […] Što onda očekivati od udbaša? Udba je zlo bez obzira tko ju vodio. Zato ne glasujte ni za SDP ni za HDZ. Ima izbora, treba samo malo pogledati. […] Ima nade, nije vrijeme za predaju!

Zbog izrečenog, voditelj je naglasio izuzetnu važnost lustracije. Čini se kako postoji udbaško-kosovska elita i mnoštvena baza koja odrađuje svoje nečasne zadaće. Naučeni na laž i izvježbani u laži, oni taj svoj lažni način nužno prenose i na članove svojih obitelji i ljude koji bi im trebali biti bliski ali to ne mogu zbog naravi svoje doušničke uloge. Takvi ljudi postaju nesposobni za prisnost, za ljubav. Oni su sami osjećajni bogalji, ali bogaljima također čine i sve s kojima imaju bilo kakvu vrstu odnosa. Zato je, uvjerenja je Dužević, u interesu tih doušnika, spletkara i podvaljivača, provedba lustracije kako bi se, i oni sami kao i njihova djeca, mogli razviti u zrele i osjećajne osobe koji su sposobni za rad, odricanje, ljubav koji bi se mogli okreniti istini i pravim vrijednostima te konačno živjeti puninu života koji nije moguć bez iskrenog ljudskog odnosa.

Na našoj ranijoj govornici, «Komunistička svijest, jesmo li i danas njeni robovi?», prof. Lukšić nas je podsjetio na riječi tada kardinala Ratzingera, kako ono najgore što nam je ostavio komunizam i nije gospodarska propast, nego sveopća putoš u našim dušama. Uistinu, kako biti zajedno, kako ćemo se otvoriti jedni prema drugima, kako se družiti, prijateljevati, voljeti, ako tog drugog moramo špijunirati, o njemu izvješćivati, podmetati ili odrađivati tko zna kakve prljave poslove? Tu smo svi mi na gubitku, kao ljudi, i zato je važno da i ta niska razina udbaša i kosovaca radi svoje djece ali i sebe prepozna, ovo će zvučat zaista čudno, da je lustracija najvažnija za njih same i njihovu djecu.

Iz poruke biskupa u prigodi izbora, Dužević je istaknuo važnost osjećaja moralne sigurnosti da činimo dobro kad nekome dajemo svoj glas. On i njegova obitelj se osjećaju moralno sigurnima kad svoje glasove daju gosp. Podrugu i prof. Lukšiću. To su ljudi koji su, baveći se politikom zalagali za opće dobro i živjeli istinske vrijednosti. Dugi niz godina su u politici, iskušenja su bila velika ali oni nisu poklekli, ostali su čvrsti u svojim uvjerenjima. Pukovnik Skejo nas je ranije upozorio i na sotonstvo koje sve više uzima maha i te se čini kako nadzire sve više ljudi. Potom je slijedilo izlaganje prof. Lukšića Kršćanski vjernik i politika [poveznica].

Nakon toga je slijedilo izlaganje gosp. Luke Podruga. Sudjelovanje vjernika u politici obveza je vjernika. Komunizam je itekako ostavio svoj trag a Krist nas poziva da idemo njegovim stopama. Naš Papa kaže kako je zadaća nas kršćana kreiranje života i sudjelovanje u životu a ne pasivno promatranje, s tim da čovjek nikad ne smije glasovati za nepravedne zakone. U doba globalizma vladari svijeta pokušavaju vladati na način da čovjeka iščupaju iz njegova korijena, njegova identiteta, da unište njegovu vjeru, obitelj, naciju, da relativiziraju dobro i zlo. I takav čovjek, izvučen i iščupan iz svog korijena, obitelji, iz bilo kojeg drugog izvora identiteta, podložan samo karijeri, euru, dolaru, on je njihov. Svejedno, bio on lijevi ili desni. Nepremostiva brana svim tim svjetskim silnicima Novog svjetskog poretka je katolik, vjernik koji se drži onih Isusovih: «Ako vjere imate, brda ćete micati» i one: «Jedan čovjek je dovoljan za promijeniti svijet». Koliko će ta velika mašinerija u ime Velikog brata, Svjetske vlade, središtâ moći uspjeti ovisi o tome koliko će se im se suprotstaviti dubina uvjerenja svakog od nas koji ima toliku vjeru u sebi da može micati brda, da može mijenjati svijet. Naoko sukob Davida i Golijata, a u stvari, istinski pravi vjernik može promijeniti svijet a kamoli svi mi zajedno. Da je Krist mijenjao uvjerenja i stranke, nikad ga ne bi razapeli. Radi uvjerenja, spasenja ljudi dao je svoj život. Prije desetak godina su mladi momci sa krunicom oko vrata, u trapericama i tenisicama davali svoje živote. To je pravi primjer žive vjere. Velika većina nas je odgojena protiv mržnje, rata, oružja i nismo ni sanjali da bi mogli doći u priliku ići u borbu za biologijski opstanak naše djece. Nismo to činili zato što želimo zlo, nogo upravo zbog toga jer smo kršćani, jer smo branili sebe, našu djecu, našu domovinu.

Od 1991. do danas ostaje mi jedna dvojba. Zašto je naša vjera, tada tako uzvišena, tako hrabra, tako spremna na žrtvu, danas tako slaba. Jer ničim drugim ja ne mogu objasniti apatiju koja je zavladala u hrvatskom narodu nego nedostatkom vjere. I zato pitam: «Ima li apostola među nama? Ima li misionara? Ima li spremnih na suprotstavljanje Velikom bratu, tom svjetskom globalizmu, toj moćnoj Svjetskoj vladi? Oni imaju sve novce, sve medije i uvjereni su da sve mogu kupiti. Ja tvrdim da ima jako puno ljudi, posebno u Katoličkoj crkvi, koji su spremni i sposobni svjedočiti promjene. Kako je već istaknuto na plakatu: «Ne živi čovjek samo o kruhu već od svake riječi koja izlazi iz usta Gospodnjih».

Trebamo poslušati naše biskupe koji su nam vrlo jasno rekli kako je naša dužnost da svi zađemo na izbore koji su nam ponovili načela koja pomažu vjerniku u glasovanju. Zanimljivo je kako su se brzo prepoznali a bez da su biskupi spomenuli i jednu stranku, bez da su ikoga imenovali. Kako su se brzo prepoznali silnici i od predsjednika na niže, silnici sa Pantovčaka i s Banskih dvora, bili u oporbi ili na vlasti, zajednički su graknuli na biskupe. Podrug je uvjeren je da će prave vrijednosti vjernici moći prepoznati ako, kao što to češće zna reći: «isključe televiziju a uključe mozak». Bog nam je dao moć razlikovanja dobra i zla. I zato ne smijemo dopustiti da nas zaglupe reklamama sa plakata, nastupa, spotova. A pritišću nas još i strana veleposlanstva i središta moći te takozvane «civilne udruge».

Svi ti koji su se oglasili su upravo predstavnici tih svjetskih centara moći. Ima tu lijevih, desnih, vjernika, nevjernika, ali svi oni imaju zajedničkog gazdu, isti centar moći. Jedan dio ljudi, od Pusića, Banaca do mladog boljševika Milanovića sliče jedan drugome kao da su proizvedeni u nekom institutu. Kao da ih se odgaja i potom raspoređuje u razne stranke. A svima im je zajednička zadaća ista: organizirati život po protokolima sionskih mudraca (kojih nema, ali se po njima živi), razbiti sve vrijednosti, izbrisati razliku između dobra i zla.

U ime globalističke diktature, njima je sve dopušteno. Kad oni mrze Crkvu, kad oni mrze Hercegovce, kad oni mrze Thompsona, kad oni mrze časne i moralne ljude, rade to izuzetno agresivno. I to onda proglase jezikom ljubavi. Obratno, svi mi koji štitimo ljudske vrijednosti, koji vjerujemo u Boga, koji volimo svoj narod, koji poštujemo svoju obitelj, sve nas se proglasi konzervativnima, nazadnima, a naše riječi se proglase za skoro fašistički govor mržnje. Biskupi su nam poslali razumljive i jasne poruke: «Katolici, dužni ste se uključiti u život i politiku, politika je čast i moralna obveza za opće dobro sviju nas. Pri izboru rukovodite se svojom savješću i katoličkim načelima».

I zato, ako vjerujete u Boga ne možete glasovati za one koji su za pobačaj, ako vjerujete u Boga ne možete glasovati za one koji su za eutanaziju, ako vjerujete u Boga ne možete biti za lopove, ne možete biti za one koji ne poštuju Domovinski rat, Crkvu, vjeronauk, neradnu nedjelju. Ako smo vjernici, ako poslušamo biskupe, naša je odluka vrlo laka. Urednik Glasa koncila je već istaknuo kako u Saboru sjede poslušnici a ne samosvjesni, izgrađeni ljudi. Sjede oni kojima uzor nije Isus Krist. Mi danas ne moramo dati svoj život ali trebamo biti hrabri i svjedočiti kršćanstvo, pronositi vrijednosti, donositi istinske zakone. Ta moć koje se bojimo je beznačajna ako mi odradimo svoju građansku i kršćansku obvezu. Na izborima možemo utjecati da na važne dužnosti dođu odgovorni ljudi vjernici katolici koji će ostvarivati naše zajedničke ideale.

Raspravu je otvorio fra Karlo Jurišić. Osvrnuo se na život u komunističkom sustavu, ideologiju, promidžbu. Svećenicima je bavljenje politikom bilo strogo zabranjeno. Sustav je na bavljenje politikom poticao neobrazovane ljude a one obrazovane poput svećenika je proganjao i zabranjivao im javni rad. Svećenici su proglašeni neprijateljm naroda i zato su samo u našem kraju pobili 40 ljudi, u Hercegovini, poslije rata 66. Ukupno je za rata i poslije njega, pobijeno preko 600 članova klera. U svojoj doktorskoj radnji «Katolička crkva na Biokovsko-Neretvanskom području u doba turske vladavine» iznosi podatak kako su Turci u Makarskoj bili 185 godina. Za to vrijeme su ubili 20-tak franjevaca. Nasuprot tome, u samo 5 godina, drugovi su ubili u našoj provinciji 40 franjevaca. Istaknuo je neponovljivu ulogu prvog i jedinog pravog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, utemeljitelja Hrvatske države koji je poput Mojsija hrvatski narod izveo iz ropstva. Apelirao je na sve da za buduće naraštaje sačuvamo hrvatsku državu.

Prof. Lukšić se suprotstavio mišljenju kako je komunizam tiranija manjine nad većinom. Članova Saveza komunista je bilo između 10 i 20 % ali je zato bila ustrojena jedna ogromna mreža umreženih suradnika, doušnika. Zato se o komunizmu piše kao o najdemokratskije rasprostranjenoj tiraniji. Nije manjina terorizirala većinu, nego je manjina demoralizirala većinu i od njih učinila suradnike. Svi su ti ljudi danas u vrhu politike imaju svoj spis (dosje) i jao njima ako se pretinci počnu otvarati. Zato moraju plesati kako drugi svira jer ih se sve ima u šaci. Tu leži temeljni problem dekomunizacije hrvatske politike. U vrhu imamo ljude koji su lutke na koncu onih koji imaju spise o njihovoj prljavoj prošlosti. Ranije odan komunističkom internacionalizmu, danas odan globalističkom internacionalizmu. Stvar se neće riješiti pukom biologijom, izumiranjem tog naraštaja ljudi. Novi naraštaji bi morali biti odgojeni u savjesti, odgovornosti i demokraciji.

Ivan Glavota napominje da smo mi već imali Hrvatsku državu 1941.-1945. Nije bila savršena ali je ipak bila naša. Pita se kako razumjeti one koji kažu da su se od početka kao vjernici opredijelili za jednu stranku i ostali vjerni toj stranci iako znaju da su se u međuvremenu te stranke svjetonazorno i programski promijenile.

Luka Podrug je ponovio stavove kojih se treba držati katolik. U Hrvatskoj je, glede pobačaja, na snazi zakon još iz vremena Jakova Blaževića prije 50 godina. Predsjednik jednog sindikata na listi HDZ-a kaže kako se on zalaže za legalizaciju prostitucije. Podrug je i sam pripadao među četiri čovjeka koji su činili inicijativni krug za utemeljenje ovdašnjeg HDZ-a. Dosljednost je ključni čimbenik koji bi nas trebao opredjeljivati u našem izboru. Vjerniku pomažu Doktrinalna nota, stavovi biskupa i uvodnik Glasa Koncila.

Prof. Lukšić je naglasio kako ne postoji etički pluralizam. Postoji samo jedna, naravna etika. Ako jedna stranka griješi protiv naravne etike kao što je zalaganje za istospolne brakove onda ni katolik ne bi smio glasovati za tu stranku.

Ferdo Šarić se osvrnuo na, u uvodu spomenutog, policijskog zapovjednika ističući kako je Vlado Perkušić od oslobođenja Hrvatske jedini pravi policijski zapovjednik. On je spriječio podmetanje ljudskih kostiju pod pasje i time da završe na smetlištu. Zbog toga zaslužuje svako priznanje. Ovdje je ubijen također i stric Hrvoja Hitreca. Ovu istinu moramo proširiti dalje po svijetu. Položaj hrvatskog intelektualca označio je gorim nego nakon Karađorđrva 1971. Pozvao je sve da mijenjamo ovo neizdrživo stanje.

Fra Karlo je za Pavelića je rekao kako je imao izuzetno jaku volju ali je činio i velike pogrješke a najveća, što 1942. nije dobro razabrao tadašnje prilike i predao vlast drugome kako bi se sačuvala Hrvatska država. Na žalost, više je držao do sebe nogo do države. Druga velika pogrješka je bila naredba vojsci i narodu da se predaju Englezima a koja je dovela do strahovite tragedije.

Ante Jakovčević, predsjednik ogranka Hrvatske bratske zajednice, Sv. Duje 2006. iz Splita, govorio je o svojim iskustvima iz iseljeništva. U prigodi izbora govorio je o ugroženosti prava iseljenika. Želi se ukinuti pravo iseljenicima na glasovanje. Govorio je o američkim Hrvatima. Razumljiv mu je stav da ljudi poput predsjednika Bernarda Luketića i oni Hrvati koji su rođeni u SAD-u ne glasuju na hrvatskim izborima. Svjedoči kako je, za vrijeme predsjednika Tuđmana, u središtima okupljanja Hrvata, po hrvatskim misijama i župama, glasovanje provedeno bez ikakvih poteškoća. I sam je sudjelovao u ustroju glasačkog mjesta u San Joseu. Nazočili su i promatrači pa je glasovanje provedeno po najvišim demokratskim standardima. A onda su 2000. vladari svijeta učinili da je došla druga vlast koja je potom donijela zakon da Hrvati u iseljeništvu mogu glasovati samo u diplomatskim predstavništvima. Tako su neprijatelji Hrvatske, polovici Hrvatskog naroda, onoj u iseljeništvu, onemogućili sudjelovanju na izborima. U SAD-u živi preko milijun Hrvata, od toga više stotina tisuća su oni poput gosp. Jakovčevića koji su kao gotovi, obrazovani ljudi otišli živjeti u Ameriku. U SAD-u postoje konzulati u Los Angelesu, Chicagu, New Yorku i veleposlanstvo u Washingtonu. Ako Hrvat iz Montane hoće glasovati, mora prevaliti put kao odavde do Moskve i to dva puta, jednom, da bi se upisao a potom i da bi glasovao. Znači Hrvate u iseljeništvu se namjerno sprječava u glasovanju.

Prof. Lukšić je na to kratko dodao kako je vladajuća stranka u potpunosti napustila Hrvate u Bosni i Hercegovini a sada ih vrbuje orijaškim plakatima sa Sanaderovom slikom i porukom «Neka se kao i do sada čuje vaš glas».

Slijedeći se javio gosp. Sretan Jurišić. Smatra da je lustracija jako delikatan proces te se pita nije li, uzimajući u obzir važnost oprosta, u sukobu sa vjerskim naukom?

Luka Podrug odgovara da su sve bivše komunističke zemlje donijele taj zakon te je čak i na razini EU izglasovana Svečana izjava o osudi komunističkih poredaka. Na žalost o tome se u Hrvatskoj šuti te nije donesen zakon kojim bi nositelji tog zla bili udaljeni iz političkog života na određeno vremensko razdoblje. Ne zagovaramo zatvaranje ljudi ili nanošenje nepravdâ, nego tražimo da se onemogući te ljude da i danas budu na svim ključnim dužnostima te da nam se u javnosti nameću kao moralne okomice. Ranije smo već spomenuli, u šali, kad bi se dosljedno provela lustracija, prestale bi izlaziti sve novine, postalo bi upitno funkcioniranje svih poduzeća, banaka. Najgore je to što se te ljude podržava u uvjerenju kako su radili dobro, a oni se opet, uopće ne kaju. Ne postoji u javnosti svijest o svim tim udbašima, špijunima, kosovcima, sucima, tužiteljima, progoniteljima. Treba ih demokratski onemogućiti da i dalje djeluju. Zato za mene nema dvojbe, lustracija je itekako u skladu sa kršćanskim naukom. To nam omogućuje da postanemo normalna, građanska, civilizirana država jer bi se tek onda otvorio prostor da mi, bez ikakvih ideologija i frustracija, počnemo izgrađivati normalno društvo. Ovako se događa da lopov govori o poštenju, prostitutka o moralu a komunist o demokraciji. Upravo tako se proizvodi opća apatija u kojoj se onda jedna manjina može nametnuti i vladati većinom.

Prof. Lukšić se osvrnuo na pomirbu i praštanje. Kad gosp. Jelaska kao nekadašnji pripadnik KNOJ-a profesoru Nikoliću kaže: «Što ga ima ovca sa vukom?», onda on sebe vidi kao „ovcu“ i prikazuje svecem a jednog prof. Nikolića kao „vuka“ tj. vraga. Pomirba u Hrvatskoj nije uspjela jer se zločince i egzekutore nije suočilo s njihovim nedjelima, posramilo, a tek onda ako pruže ruku, ja sam prvi koji će je prihvatiti. Lustracija je nužnost. U katoličkoj crkvi to je ispovijed. Klekneš, pokaješ se za svoje grijehe, a svećenik ti da oprost u ime Gospodina Isusa Krista.

Gosp. Ferdo Šarić također naglašava neophodnost lustracije. Spomenuo je primjer kako je u Americi, u New Yorškom diplomatskom predstavništvu, upravo zbog pomirbe, radio sin bivše Yutel-ovke, Silvije Luks. I što je on radio? Stavljao je na internet snimke vlastitog samozadovoljavanja.

Fra Karlo Jurišić se na lustraciju osvrnuo sa stajališta katoličke Moralke. Svaki zločin zaslužuje pravednu kaznu. Počinitelj treba priznati zločin i pritom iskreno žaliti. Tek tada može nastati mir.

Na koncu je dr. Dužević naveo primjer koji oslikava u kakvom sustavu živimo i kako je teško svjedočiti svoju vjeru. Upravo je u tijeku pokušaj uvođenja cjepiva protiv HPV-a, virusa povezanog sa rakom grlića maternice. Nameće nam se cjepivo koje nije dovoljno provjereno i ispitano, koje pokriva samo dio sojeva koji uzrokuju bolest. Na stručnom sastanku specijalista školske medicine, bilo je još liječnika koji su se opirali uvođenju nepouzdanog cjepiva, ali je dr.-ica Luca Ivanda bila jedina koja je i potpisala svoje protivljenje uvođenju tog cjepiva. Takvih je ljudi uistinu malo. I nakon ovakvog primjera postaje jasnije zašto čovjek poput gosp. Podruga nije predsjednik vlade ili netko poput prof. Lukšića predsjednik države. A obzirom da nije tako, voditelj je izrazio nadu da će se naći dovoljan broj naših glasova da i Luka Podrug i prof. Branimir Lukšić dođu u Sabor i tamo zastupaju prave vrijednosti o kojima su nam i ovdje večeras govorili.

dr. Ivo Dužević

{mxc}