Govor predsjednika HKV-a na godišnjoj skupštini udruge

Gospođe i gospodo, poštovane članice i članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća,

Naša udruga djeluje osam godina, sukladno programskim načelima. Godišnje skupštine održavaju se redovito, izborne skupštine jednom u tri godine, a izabrani upravni odbor sastaje se unutar vremenskih rokova koje propisuje statut. Prostorija nemamo premda su nam bile obećane u više navrata, preživjeli smo mnoge podstanarske godine i sobe, sada više nemamo ni tajništva jer nismo mogli plaćati troškove. Pa ipak! Hrvatsko kulturno vijeće usprkos svim poteškoćama uspijeva opstati - doista kao raritet na nepreglednoj sceni civilnih udruga, blokirana i prešućivana, bez ikakve državne ili lokalne potpore, isključivo uz pomoć članarina koje plaća sve manji broj članova.

Izdašne potpore rezervirane su za one udruge koje djeluju suprotno hrvatskoj kulturi i njezinim tradicijama, suprotno običajima i osjećaju hrvatskoga naroda, i koje pritajeno ili otvoreno mrze upravo tu hrvatsku državu od koje dobivaju novac. Takva je situacija suluda, ali nije neobjašnjiva ni sada kada je njima slična ili ista družba i u državnoj vlasti, a nije bila zagonetna ni u onim godinama djelovanja naše udruge kada je na vlasti bila naoko hrvatska opcija čije je vodstvo u prvom desetljeću ovoga stoljeća zamutilo čiste izvore i na potajne se načine obračunavalo s nama koji se nismo pomaknuli ni za milimetar od onih ideala na kojima je stvorena moderna hrvatska država.

Podsjećam: Hrvatsko se kulturno vijeće i pojavilo u trenutku kada je postalo razvidnim da je narod još jednom izigran i prevaren, da se nastavlja dekroatizacija začeta početkom stoljeća, da je nemilosrdno nastavljen lov na hrvatske zapovjednike u Oluji. Ljudi su osjetili da smo mi u tom trenutku bili izraz njihova gnjeva i razočaranja pa su nam se mnogi od njih pridružili, učlanili se kada je udruga potom utemeljena, davali potporu okupljanju istaknutih intelektualaca koji su se na sve moguće načine opirali krivotvorenju novije hrvatske povijesti, stvarali veze u svijetu i lobirali, te na kraju i uspjeli.

Važnost Portala

Na stanovit način, barem se meni tako čini, mnogi naši članovi kao da su oslobađanje generala doživjeli i kao oslobađanje od makar i promatračkoga udjela u djelovanju HKV-a, mnogi od njih već u postarijoj dobi, mnogi na žalost već na onome svijetu pa ni evidencija članstva više nije posve pouzdana. No rečena je tema bila, koliko god važna u tim godinama, ipak samo jedna od tema Hrvatskoga kulturnog vijeća jer mi smo se bavili doista svim područjima hrvatske kulture i politike, razotkrivali smicalice vlasti, sudjelovali u raspravama, predlagali i komentirali, mnoge naše izjave i deklaracije postat će jednoga dana predmetom proučavanja povjesničara, a dragocjeni Portal HKV-a davao nam je svima priliku da budemo svakodnevno sa svojim stajalištima u kontaktu s hrvatskom javnosti u Hrvatskoj i svijetu.

Nisu svi naši članovi iskoristili priliku koju im pruža Portal, mnogi poradi toga što su pripadnici stare škole kojoj je Internet ponešto stran, ali nisu aktivno sudjelovali ni svi oni koji ga rabe bez teškoća, pri čemu mislim i na stanovit broj istaknutih naših intelektualaca, članova HKV-a, koji očito ne posjeduju eros munjevitoga reagiranja na pojave i događaje u hrvatskoj zbilji.

A ta je zbilja danas toliko dramatična da zahtijeva naš puni angažman jer smo suočeni s državnom vlasti koja svim svojim koracima vraća Hrvatsku u doba prije nastanka samostalne hrvatske države. Duhovni i biološki klonovi komunističkih vlastodržaca bezočno su u ovih dvije i pol godine vlasti nasilnim hodom kroz institucije proželi svojim kadrovima i svojom ideologijom sve državne i javne ustanove. Našli su se u sukobu sa svim slojevima hrvatskoga društva i stanje u Hrvatskoj učinili nepodnošljivim.

Nesposobni diletanti nisu naravno uspjeli izvući zemlju iz recesijske krize ili im – što je bliže istini – i nije bila namjera gospodarski osnažiti Hrvatsku, nego ju i u tom području slabiti. Enormno su povećali nezaposlenost i natjerali mlade, školovane ljude da napuste zemlju. Odvajanjem ni pola posto nacionalnog dohotka za kulturu drsko daju do znanja da im do hrvatske kulture nije stalo, ni do očuvanja baštine ni do žive, suvremene umjetnosti. Na ministarska mjesta poglavito u znanosti, školstvu i kulturi postavljeni su ljudi nedostatnih znanja, ali provjereni u destrukciji svega hrvatskog i izazivanju kaosa, tragikomične figure koji su rad u svojim resorima shvatili kao rat protiv hrvatske uljudbe u cjelini u stilu nepatvorenoga totalitarnog terora.

Jugoslavenska ideja

Tako je u samostalnoj našoj državi vraćena ideološka represija iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, krajnje opasna jer se otresito nameće našim ljudima zabrinutim za egzistenciju pa zato i pretjerano šutljivim, no znamo kako završava hrvatska šutnja i zato ne trebamo biti malodušni. Treba stvoriti atmosferu prijevremenih izbora jer je svaki dan ostanka ove vlasti nova šteta i katastrofa za Hrvatsku, treba visoko držati hrvatski barjak i prekriti njime crvenu zvijezdu koje se ova vlast ne odriče ni na simboličkoj razini, kao ni ostatka nasljeđa svojih otaca iz čije su škrinje kao najveće blago izvadili jugoslavensku ideju.

Ta je misao još živa i žilava, a sve što ova vlast poduzima na njezinom je tragu – od ukidanja pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom bleiburške tragedije gdje je jugoslavenska vojska počinila genocid nad Hrvatima do nametanja dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru gdje je ista ta jugoslavenska vojska u srbijanskoj službi počinila i opet genocid nad Hrvatima, od novoga oživljavanja kulta komunističkoga zločinca Josipa Broza ne samo u novinskim feljtonima, do perfidnih poteza u Hrvatskoj koje idu na ruku drugom srbijanskom memorandumu, od činjenice da Josipovićev savjetnik Dejan Jović otvoreno propovijeda jugoslavenstvo, a njegov ga se šef ne odriče nego štiti, do školskih udžbenika koji djeci ne daju pravu sliku srpske agresije, pa i do oktroiranoga pravopisa koji negira zamašna dostignuća hrvatskoga jezikoslovlja i nastoji hrvatski približiti srpskom u novosadskoj maniri.

Stalni udari na školstvo, na sveučilište i znanost, na nezavisne intelektualce, zaposjedanje medija uključujući HRT, stvaranje nenapisanih, ali znanih crnih lista u Ministarstvu kulture i s druge strane forsiranje i financiranje mediokriteta koji su na istoj ideološkoj crti s vladajućom oligarhijom, otrovni istupi prema Crkvi u Hrvata, prijezir prema hrvatskom iseljeništvu i ignoriranje hrvatskih branitelja, cinične izjave o slučajnoj naciji i njezinoj heterogenosti, zaštita udbaših ubojica, zlokobna šutnja nakon irinejskog ispada o komadanju Hrvatske i štoviše zazivanje regionalizma u samoj Hrvatskoj - sve su to razvidni dijelovi istoga plana koji nastoji slomiti hrvatski duh, hrvatsku posebnost i hrvatske vrijednosti, plana kojemu je cilj južnoslavenska podunija u okviru Europske unije, to jest povratak Jugoslavije.

Najnoviji prijedlozi oko ubrzavanja puta Bosne i Hercegovine u Uniju odmah se priželjno i željno povezuju s ubrzavanjem Srbije, a to se, nota bene, događa usporedo s blasfemičnim protuhrvatskim ispadima u srbijanskoj protutužbi u Haagu, dotično s dokazivanjem genocidnoga karaktera hrvatskoga naroda i drugim svakovrsnim već viđenim podmetanjima.

Od Haaga, bilo o kojemu se sudu radi, ne možemo odahnuti, jer se i na Međunarodnom kaznenom sudu i dalje nalaze hrvatski zapovjednici, vojni i politički vođe Herceg Bosne s optužnicom na kojoj je i opet Hrvatska, i opet Tuđman. A riječ je ne samo o njima nego i o neriješenom hrvatskom pitanju u Bosni i Hercegovini, pa je Hrvatsko kulturno vijeće u zadnje vrijeme održalo dvije tribine o BiH – prvu na samom svršetku prošle godine, drugu nedavno, postavljajući zahtjev da se uspostavi hrvatski entitet, znači hrvatski teritorij i institucije. S tribinama o hrvatskom pitanju u BiH nastavljamo i u sljedećim mjesecima koji vjerojatno nose nove burne događaje.

Novi napori

Često me pitaju je li svrha, smisao i zadaća Hrvatskoga kulturnog vijeća politička ili kulturna, kao da se te dvije dimenzije mogu u nas odvajati. U onom trenutku kada se HKV bude mogao posvetiti jedino i samo kulturi i umjetnostima – to će značiti da su nastupila dobra i mirna vremena, da je vlast narodna , da nitko ne dovodi u pitanje naše vrjednote i da se možemo baviti samo svojom strukom, svojim privatnim, građanskim životom i svojim obiteljima prepuštajući ispravnim i čestitim profesionalcima javne poslove.

Hoće li neki od nas to dočekati, ne znam. Čak mislim da bismo se pomalo dosađivali jer mi pripadamo naraštajima koji su prošli kroz toliko bitaka, strašnih poraza i velikih pobjeda da se više i ne mogu prepustiti ladanjskoj nirvani niti je Hrvatskoj možda uopće suđeno da živi u savršenom miru i zadovoljstvu. Sadašnje stanje nacije poziva nas na nove napore.

Snaga imamo, pameti imamo, znanja imamo i osjećaja imamo, u našim su redovima kao članovi ili prijatelji najistaknutiji hrvatski intelektualci uključujući mnoge umjetnike čija će djela nadživjeti ovo doba, ljudi ujedno svjesni da se kao i njihovi predci moraju angažirati i u svakodnevici, suočavati se s opasnostima koje se nadvijaju nad hrvatsku kulturu i hrvatsku državu. Zato HKV i nadalje ima svrhu i smisao. Živjelo naše Hrvatsko kulturno vijeće! Živjela Hrvatska!

Hrvoje Hitrec