M. Tuđman o knjizi Zlatka Viteza "Između glumišta i politike"

Dobri običaji nalažu da recenzenti i promotori knjiga kažu prvo nešto o autoru pa prikažu sadržaj knjige, a potom daju ocjenu ili kritiku tog sadržaja.O Zlatku Vitezu kao glumcu, redatelju i ravnatelju neću govoriti jer njegova „pozamašnost" nakon četrdeset godina umjetničkog i društvenog djelovanja ostavila je trajan pozamašan i trag i pečat u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao i na političkoj sceni.

Knjiga Zlatka Viteza „Između glumišta i politike" autorski su tekstovi objavljeni najvećim dijelom u Glasu Zagorja, Hrvatskom slovu, Krapinskom vjesniku, Hrvatskom glumištu, rjeđe u dnevnom tisku - kao polemike i interviewi.Nekisu tekstovi prethodno objavljeni u monografijama posvećenim pojedinim glumcima, odnosno govori surečeni u različitim prigodama.

Tek nekoliko tekstova ovdje su prvi puta tiskani. Bez obzira na formu i prigodu svi se tekstovi lako i s užitkom čitaju, misli su jasne i precizne, jer nisu zatrpane i opterećene suvišnim riječima.

Tekstovi su nastali u razdoblju dužem od dvadesetak godina, a gotovo svaki je reminiscencija o prošlosti kao odrednici sadašnjosti, te gotovo svaki je projekcija željenih ciljeva i umjetničkih stremljenja. Zato je knjiga začuđujući panoptikum ne samo hrvatskog glumišta nego i većine ključnih kulturnih i političkih aktera u posljednjih, gotovo, pola stoljeća.

Umjetnička vrijednost i politička poruka

Za nas, koji smo u manjoj ili većoj mjeri tek kazališna publika, Vitez otkriva nepoznato glumište - svijet unutarnjih turbulencija i sukoba autora, glumaca, redatelja, predstava, kazališnih kuća i projekata. Svijet koji živi od kreacije i talenata glumaca, svijet koji živi od umjetnosti riječi, u kojem „riječ je obilježje čovječnosti" (str. 155).

„Riječ, rečenica i dramski govor" (str. 364) kazališne su veličine, u kojima, po kojima i s kojima glumac se stalno bori i mora potvrđivati: u svakoj predstavi u svakoj izvedbi i u svakom činu.

SilniceKnjiga Zlatka Viteza iznova otkriva utjecaje i onih izvan-kazališnih, javnih a često i skrivenih, političkih silnica zbog kojih je hrvatsko glumište podložno političkim turbulencijama, te zašto i kako se već desetljećima svi politički lomovi i nacionalne suprotnosti u Hrvatskoj prelamaju u i na kazalištu.No kako je svaka predstava priča o vanjskom – političkom svijetu, priča koja se može ispričati u tri rečenice i svesti na političku poruku – to je svaka predstava ne samo kulturni nego i društveni događaj, događaj koji ima (ili nema) svoju publiku koja dolazi u kazalište ne samo zbog umjetničkih vrijednosti nego i radi političkih poruka.

Knjiga Zlatka Viteza iznova otkriva utjecaje i onih izvan-kazališnih, javnih a često i skrivenih, političkih silnica zbog kojih je hrvatsko glumište podložno političkim turbulencijama, te zašto i kako se već desetljećima svi politički lomovi i nacionalne suprotnosti u Hrvatskoj prelamaju u i na kazalištu.

U kratkom i preciznom izričaju Vitez o tim sukobima i lomovima piše kada piše o hrvatskim proljećarima, hrvatskim biskupima i kardinalima; Zagrebu, Varaždinu i Hrvatskom Zagorju; nogometnim klubovima Dinamu i Zagrebu; uvijek o kazalištu i glumcima, autorima i redateljima: o Krleži, Gavelli, Tomu Durbešiću, Kosti Spajiću, Vladi Gotovcu, potanko o Histrionu i histrionima.

Ali i o Titu i komunizmu, agresiji na Hrvatsku, predsjedniku Tuđmanu, te hrvatskim domoljubima i domoljublju. Mnogobrojnim prijateljima kao i „dežurnim" mrziteljima hrvatske države, te prvom pravom ministru kulture Zlatku Vitezu.

Višedimenzionalnost

Svi ti tekstovi – tako različiti po temama i tematici, mogu se čitati i kao prilozi za autobiografiju i kao prilozi za povijest suvremenog hrvatskog kazališta, povijest hrvatske kulture, i prilozi za povijest političkih i kulturnih prilika u Hrvatskoj. Već samo nabrajanje ovih tema moglo bi navesti na pomisao da se radi o s brda dola prikupljenim tekstovima, koje drži na okupu tek puka činjenica što ih je napisao autor koji se bavi mnoštvom različitih tema. Međutim, unatoč raznolikim i različitim temama knjiga je uvijek o istom. Knjiga fascinira upravo zbog svoje višedimenzionalnosti: prikazuje različite vidove jedne te iste zbilje. Jer i politika i kultura zajednički oblikuju hrvatsku stvarnost i povijest.

Višedimenzionalnost samo je potvrda onoga što je već Platon tvrdio: onaj tko je dobar u jednom umijeću mora biti podjednako dobar i u drugima. Odnosno, ono što Vitez piše o drugima vrijedi i za njega: „Samo najbolji mogu biti dobri glumci, dobri ljudi, dobri prijatelji" (str. 241).

Knjiga je cjelovita zbog svjetonazora koji Vitez nije mijenjao od svojih Varaždinskih i studenskih dana. Dosljedna je zbog načela kojih se Zlatko držao i u kazalištu i u politici.Iskrena jer on nije mijenjao svoje kriterije, već je koristio uvijek iste: i za glumu i glumce, kao i za politiku i političare. Cjelovitost svjetonazora, dosljednost i iskrenost Zlatka Viteza - uz spoznaju o njegovoj velikoj energiji, neospornom talentu, iznimnoj kreativnosti, te hrabrosti i upornosti da se ide ad extremum (doslovno: do kraja) u provedbi i kazališnih i političkih nauma – daju autentičnost priči o snazi duha i uspjehu Zlatka Viteza, u vremenima komunizma, pa rata i poraća.

Vjerujem da je maksima „u kazalištu je važnija etika od estetike" (koju je naslijedio od svojih profesora na kazališnoj akademiji, str. 219) ključ za razumijevanje njegove životne filozofije, djela kao i ove knjige. Vitez se te maksime drži i u kazalištu i u politici. Jer ako predstava nema duhovnu i moralnu poruku, ona nema etičku moć da privuče, zadrži i obdari publiku. Država pak bez etičke moći nije ništa drugo nego diktatura manjine nad većinom.

Pučko kazalište – prostor slobode

Institucionalizacija i kazališne i političke prakse najveća je opasnost da se etika potisne u drugi plan, te da svu moć preuzmu „tehničari", tj. eksperti za birokratizaciju kulturnog i političkog umijeća. U kulturi u ime raznih pomodnih estetika, a u politici u ime političke korisnosti i profitabilnosti – ali ne i radi političkih sloboda i pravednosti.

Zato Vitez slobodu traži izvan kazališnih institucija: „Histrion je bio bijeg od stega institucije, od svemoći redatelja, od tuđih odabira tuđih riječi. Od tuđih svjetonazora, prostor za iskazivanje EtikaVjerujem da je maksima „u kazalištu je važnija etika od estetike" (koju je naslijedio od svojih profesora na kazališnoj akademiji) ključ za razumijevanje njegove životne filozofije, djela kao i ove knjige. Vitez se te maksime drži i u kazalištu i u politici. Jer ako predstava nema duhovnu i moralnu poruku, ona nema etičku moć da privuče, zadrži i obdari publiku. Država pak bez etičke moći nije ništa drugo nego diktatura manjine nad većinom.vlastitih estetskih i ideoloških prioriteta, prilika za okupljanje slično mislećih" (str. 26). Za njega je pučkokazalište prostor umjetničke slobode: poveznica glumišta – glumca i autora – s pukom a ne sa društvenim elitama. Pučko je kazalište blagdanska svečanost, poput procesija i proslava. Pučko je kazalište poput javnog spektakla. Pučki je teatar proslava narodnih pobjeda i nacionalnih vrijednosti. Njegova je uloga čuvati osjećaj slobode, pravde, nacionalnog jedinstva i odanosti zajednici.

Profesionalizam glumaca, izvrsnost izvedbe i autorskih tekstova, osigurava pučkome kazalištu trajnost, jer ne propada s aktualnim političkim elitama ili režimima. Pučko je kazalište zajednički događaj, zajedništvo glumaca i publike, ili kako veli Tenžera „kolektivna teatralizacija jednog naroda" (str. 381). Zajedništvo s narodom već desetljećima Histrionima osigurava mnogobrojnu publiku, ali i prešućivanje u masovnim medijima i omalovažavanje od teoretika različitih estetika - etički praznih ali punih „izvankazališnih 'aduta' za privlačenje pozornosti publike" (str. 364), estetika za stvaranje brendova koji „dobro služe u trgovini" i rasprodaji nacionalnih vrijednosti.

Globalizam

Kazališna filozofija koje svoju potvrdu traži i dobiva u puku, a ne u teoriji i promotorima sterilne institucionalizacije i komercijalizacije kulture, čini Viteza prirodnim pripadnikom političke grupe i opcije koji polaze od iste etičke maksime, žele hrvatskom narodu da živi u svojoj državi, žude za političkom pravednošću a protiv su „gluposti kao svemirske sile koja pokreće svijet" (str. 360) jednako kada se radi o nenarodnim režimima, ali i onda kada to radi hrvatska politika i država odričući se svoje suverenosti, kulture i identiteta u cilju globalnih integracija.

„Zar globalizam kao novi totalitarizam nije majmunski sijed jednoumlja na globalnoj razini?" pita se i tvrdi Vitez (str. 360).

SotoniziranjeViše od desetljeća iste objede, klevete i uvrede trpe pisci, znanstvenici, akademici, javni i kulturni djelatnici, političari i generali hrvatske vojske koji dijele one ideale ione vrijednosti što su sotonizirane i kriminalizirane Mesićevom i Račanovom politikom detuđmanizacije. Radi se o desecima autora i stotinama naslova, koji su jednako kao i glumci stigmatizirani, kriminalizirani i prešućivani. Poput Histriona i oni su otoci i oaze u aktualnoj političkoj močvari institucionalizirane gluposti, bezidejnosti i nesposobnosti.Iz političkih uvjerenja Vitez nije snimao partizanske filmove, ni honorarčio na profitabilnim partizanskim i jugoslavenskim obljetnicama do 1990. Međutim 1994. „na Medvedgradu nisam bio kao glumac, nisam bio kao recitator. Tamo sam bio kao Zlatko Vitez.... A što se tiče honorara, otvarao sam spomenik Šenoi ... Zagorki ... Anti Starčeviću ... Tadiji Smičiklasu ... Krčeliću ... Nikada nisam zato uzeo niti ću uzeti ijedan dinar honorara. To ne smatram glumačkim nastupima. Smatram se dijelom toga korpusa i nastavkom tih slavnih ljudi. Bila bi mi uvreda kada bi netko takvu moju aktivnost pokušao platiti" (str. 45).

Upravo ta odanost hrvatskoj povijesti i vjera u hrvatski narod privukla ga je i trajno vezala za predsjednika Tuđmana. Ne kao poklonika, pa ne i kao suradnika, ili ne samo kao suradnika, nego kao „frenda". Dvojica Zagoraca bezgranično vjeruju u hrvatski narod, posvetili su tome sav svoj život, rušeći stari – jedan kulturni a drugi politički poredak. I svaki proživljava sličnu sudbinu. Slavljeni u narodu a prešućivani,odnosno osporavani u režimskim anacionalnim medijima.

Knjiga Zlatka Viteza „Između glumišta i politike" ima još jednu drugu, prikrivenu i ne odmah prepoznatu vrijednost. Jer ona nije samo podsjetnik na odnos aktualne politike prema kazalištu: „Danima i tjednima stupci dnevnika i tjednika, radijske i televizijske emisije pune se tvrdnjama kako su glumci 'žabe kreketuše', 'pijanci', 'ksenofobi', 'nacionalisti', 'šovinisti' a vrhunac potvora izrečen je tvrdnjom da 'počinje, budimo brutalno iskreni, fašizam'" (str. 199).

Više od desetljeća iste objede, klevete i uvrede trpe pisci, znanstvenici, akademici, javni i kulturni djelatnici, političari i generali hrvatske vojske koji dijele one ideale ione vrijednosti što su sotonizirane i kriminalizirane Mesićevom i Račanovom politikom detuđmanizacije. Radi se o desecima autora i stotinama naslova, koji su jednako kao i glumci stigmatizirani, kriminalizirani i prešućivani. Poput Histriona i oni su otoci i oaze u aktualnoj političkoj močvari institucionalizirane gluposti, bezidejnosti i nesposobnosti.

Vrijeme će osuši tu političku i medijsku močvaru u kojoj caruju mediokriteti i kompradorski sloj. Otoci kulturne i političke zbilje, danas zagubljeni po kutovima hrvatske stvarnosti, postat će jedino plodno, povezano a čvrsto tlo kada se osuši močvara u kojoj živimo. Zato je knjiga Zlatka Viteza i dnevnik o zajedništvu jer homogenizira ljude i njihova djela koji i u kulturi i u politici dijele istu etiku i iste vrijednosti. Anacionalne politike i utopijske izmaglice će ispariti, a ostat će kao čvrsto tlo i uporište budućim naraštajima upravo ono o čemu u ovoj sjajnoj knjizi piše Zlatko Vitez.

prof. dr. Miroslav Tuđman