U srijedu, 6. svibnja održana je u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća tribina pod naslovom «Bez hrvatskoga jezika u Europskoj uniji?». Nastupili su: akademik Stjepan Babić, dr. Mario Grčević i viši stručni savjetnici u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, profesori Milan Bošnjak i Staša Skenžić. U nastavku donosimo izlaganje akademika Stjepana Babića održano na temelju opsežnoga članka koji će biti u cjelini objavljen u jednome od budućih brojeva Jezika.

1. Uvod

O bitnim obilježjima, posebnostima hrvatskoga jezika, a u svezi s njime i srpskoga, napisano je na stotine članaka, a ipak je nakon svega teško doći do dobroga suda o hrvatskome književnome jeziku. Sporno je da li pridjev književni ili standardni, ali to nimalo ne utječe na bit ovoga članka i zato tu raspravu ovom prilikom možemo izostaviti. Samo napominjem da i kad kratkoće radi kažem hrvatski jezik, ipak podrazumijevam samo hrvatski književni jezik. Jednu tvrdnju mogu sa sigurnošću reći: Hrvatski književni jezik svojim glasovima, svojom gramatikom, leksičkim sastavom i stilskim vrijednostima takav jezik kakvoga više nema na svijetu. Zato se može reći što je Francuzima francuski jezik, to je Hrvatima hrvatski, u društvenome, pravnome, ustavnome, političkome smislu nema nikave razlike. Razlika je samo u tome što hrvatski ima književno (normativno, standardno) bliske srodnike, a francuski ih nema. Ipak, kad prilazimo opisu hrvatskoga jezika, može se reći da ga nije lako opisati da bude opisan sam po sebi, a da ujedno bude jasno određen prema drugima, bliskim jezicima i da se usporedbe izravno ne navode. Iako je teško učiniti, ipak se to može i mora.

2. Povijesno određenje

Današnji je oblik hrvatskoga književnoga jezika plod njegove osebujne povijesti. Svoj početak ima u 9. stoljeću u starocrkvenoslavenskom, i odonda u leksičkom, frazeološkome i pravopisnome pogledu ima neprekinutu tradiciju do danas. Današnji oblik ima neprekinutu tradiciju s kraja 15. stojeća, od pjesama Šiška Menčetića, Đore Držića i pjesama Ranjinina zbornika. Ta i druga djela dubrovačkih književnika dala su snažno obilježje hrvatskomu književnomu jeziku. Odonda je doživio nekoliko faza, ali ni jedna koja bi napravila bitan prijelom. Uz povremene teškoće, razvija u jednom pravcu do danas.

3. Dijalekatno određenje

Što se dijalekata tiče, hrvatski književni jezik natkriva područje triju dijalekata, štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga i su oni neko vrijeme bili i književni jezici i utjecali na oblikovanje književnoga jezika štokavske stilizacije. A on nikada nije tako oblikovan da je sam štokavski dijalekt u izvornome obliku uzet za osnovicu književnomu jeziku, nego je on pod kraj 15. stoljeća stiliziran obilježjima dotadašnjega hrvatskoga književnoga jezika, uglavnom čakavske stilizacije, što je lijepo prikazao Ivan Pederin u svojoj studiji Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik. Zbog svoje posebne povijesti, dijalekatnoga stanja i pripadnosti hrvatskoga naroda zapadnoj kulturnoj sferi hrvatski je jezik dobio osebujan normativni lik koji nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ni najbliži književni jezici u njegovu okruženju.

4. Glasovne posebnosti

Jezici se prvenstveno razlikuju po svojim glasovnim sastavima pa tako i hrvatski. On je poseban već zato što ima 32 glasa (fonema). Sporan je broj pa i on kao razlika prema bliskosrodnim jezicima u njegovu okruženju. I kad bi se dokazalo da je broj nebitan, sigurno je da je raspodjela tih glasova u hrvatskome sasvim osebujna, kakve opet nema ni jedan drugi jezik na svijetu. Hrvatski su jekavci kao izvorni govornici u manjini, ali je u književnoj uporabi, zbog dubrovačke kulturne vrijednosti, prevladala jekavica koja samo u pisanome liku ima ije: mlijeko, bijel, lijep..., ali izgovorno je mlieko, biel, liep... uz neke posebnosti kao živio, mlio, nisam... Hrvatski ima 25 zatvornika (suglasnika). Ima bliskih jezika koji imaju većinu tih istih glasova ili sve, ali je u hrvatskome njihova raspodjela drugačija. Uzmimo samo glas h. Njime se odavno služimo. Slavonski ga pisci 18. stoljeća u svome govoru nisu imali, ali su se njime uvijek služili u velikoj mjeri. Relković je u svojoj gramatici s punim razlogom konstruirao rečenicu za uzor: Kuhar kuha od kruha juhu. Hrvatskoknjiževna uporaba glasa h dolazi do izražaja u riječima: kuhati, skuhati, kuhar, kuhača; gluh, grah, suh, duhan, hrapav, hren, hroptanje... pa poslije prema kajkavskome: hrđa, hrzati, hrvati se.

5. Naglasne posebnosti

Postoje i mnoge hrvatske naglasne posebnosti, ali je njih teško opisati jer ne postoji jednoznačno opisana hrvatska naglasna norma. Samo hrvatski ima: činòvnik, činovníka, jorgovan, jorgovana, gradovi, radovi, redovi..., čitamo, čitate, pletemo, pletete, žèlimo, žèlite...

6. Oblične posebnosti

ObliČne posebnosti nisu česte, ali ih ima. Hrvatska je sklonidba: Cígo, Cíge, Cígi, góljo, gólje, gólji Péro, Pére, Péri... Normativno je dopuštena sklonidba Ivo, Iva, Ivu..., ali samo kao dubrovački obilježena.

7. Tvorbene posebnosti

U tvorbi riječi ima više posebnosti, ali ću ovdje spomenuti samo tri: U izricanju zajedništva služi prefiks su-: suautor, subaštinik, suborac, subrat, sugrađanin, suključar, suoptuženik, supatnik, suputnik, suradnik, suučenik... U složenicama u značenju ‘protivni, suprotni’ rabi se protu-: protudokaz, protuigrač, protujuriš, protumjera. protuotrov, proturazlog, protureformacija, protustranka... protuavionski, protudržavni, protupravni, proturječan, protutenkovski, proturatni, protuzarazni... Veoma je čest glagolski sufiks -irati: akcentírati , akcèntiram, bojkotirati, bojkotiram, cementirati, cementiram, projektirati, projektiram...

8. Leksičke posebnosti

Najbrojnije su leksičke posebnosti. Ne računajući uskostručne tekstove, ima ih prema vrsti teksta oko 4 do 6 tisuća ili u cjelini oko 10 do 20 posto. Hrvati za za nazive mjeseci imaju svoje domaće nazive: siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac, kakve nema ni jedan drugi narod na svijetu. Domaće nazive imaju i češki i poljski, ali Hrvatima mnogi nisu razumljivi, ali kad na prvi pogled jesu, kao što je to listopad, lako može doći do zabune jer je to Česima i Poljacima novembar, a Hrvatima oktobar. Ostalih leksičkih ima na tisuće kojih nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ih ovdje navodim desetak samo kao podsjetnik: brijač (čovjek koji brije), dragulj, gnojnica, gruda, istražitelj, izviješće, kalež, kazalište, klijet, kolodvor, konobar, krijesnica, kukac, mramor, mrkva, neboder, ovrha, ovrhovoditelj, plin, povećalo, putovnica, rublje, satnik, spužva, tisuća, tjedan, tlakomjer, sveučilište, tisuća, urota, uš, uzduh, vrhnje, zadušnice, znanost, Židov...

9. Sintaktičke posebnosti

Izrazitih sintaktičkih posebnosti koje bi u cjelini obilježavale hrvatski književni jezik, nema, ali ipak postoje posebnosti samo što se one gotovo sve mogu istaknuti kao težnje, nastojanja, i mogle bi se izraziti u postotku, on bi za hrvatski književni jezik bio često znatno veći nego za druge jezike... Slavenski je genitiv češći nego u drugim jezicima: Nikad, nikad ne će Frankopani zaboraviti Krka. (M. Nehajev) U hrvatskome je tipična upotreba infinitiva: ...stric Zvonko učio je roniti - kasnije sam čuo pripovijedati... Enklitika dolazi na drugo mjesto i kad rastavlja sintagme, Čak dolazi između imena i prezimena i u publicističkome stilu: Vinko me Barišić smijenio...

10. Stilske posebnosti

Ako se pojedine leksičke posebnosti nađu i u kojem drugom jeziku, one u hrvatskome imaju posebnu stilističku vrijednost. Hrvati imaju za isti pojam dvije riječi svjetiljka i lampa, ali ih ne rabe ravnopravno, svjetiljka je stilski neutralna riječ, a lampa osim svoga posebnoga značenja (lampa u televizoru kad su bili takvi televizori) ili stilski obilježena, najčešće lokalnom uporabom: Gori lampa nasred Vinkovaca. Hrvati imaju riječi plaća i plata, ali je plaća stilski neutralna riječ, a plata zastarjelica, i poetizam, svako je ljeto slušamo na otvorenju dubrovačkoga ljetnoga festivala: Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti. Za ovakva raspravljanja važno je razlikovati suvremeno stanje od prošlih. Kao hrvatske su riječi rabile su se do 19. stoljeća otadžbina, drum, talas, srećan, a danas to više nisu riječi suvremenoga hrvatskoga jezika, danas su izrazite zastarjelice. Zato danas nitko ne može Hrvatu čestitati sreÊan Božić, a da to Hrvat primi kao neutralnu čestitku, pomislit će: ili mi to čestita Srbin, ili Hrvat iz Bosne ili Vojvodine ili me podbada.

11. Spremnost za tvorbu i prihvaćanje novih riječi

Stalna težnja hrvatskoga jezika za jezičnom čistoćom stvorila je u hrvatskom jeziku osjećaj po kojem se za zadovoljavanju jezičnih potreba najprije potraže u samom jeziku, a ako ih nema, onda se iskušaju tvorbene mogućnosti, a ako se i tu ne mogu zadovoljiti, tek tada se poseže za tuđicom, i to pod uvjetom da se može prilagoditi sustavu hrvatskoga jezika. Tako smo dobili i dobro su prihvaćene: dlanovnik (vrsta računala), limunika (grejp), sučelje (interfejs), računalo (kompjuter), uspješnica (hit, bestseler), premosnica (bajpas), srčani stimulator (pejsmejker), uspornik (ležeći policajac)... I stotine drugih jedva primjetljivih, koje nastaju prigodno i mogli bismo ih zvati prigodnice. Neke će od njih možda ostati trajno, kao: balonijada, bukobran, gastropis, golfište, hodnja, mikrovalka, nazočnik, oporabiti (reciklirati), razročiti (supr. oročiti), suvenirnica, uhidbenica, uskrsnica (dodatak za Uskrs)... Svaki mjesec nastaje bar koja stotina novih riječi pa ih je lako navesti, evo samo desetak što sam ih prigodice zabilježio: bajkopisac, bjelčuga, čarteraš, čokoladar, čokoljubac, javnik (javni djelatnik), kotlurina, kratkiš (kratki film), kravatoljubac, kreditčina, kupinjak (kupinovo vino)...

12. Posebnosti kao cjelina

U nabrajanju hrvatskih jezičnih posebnosti možda se potkrala koja što ju ima i koji drugi jezik, a to nimalo ne utječe na cjelinu posebnosti. Prvo, što su sve nabrojene posebnosti povezane u cjelinu, u sustav, tj. ako je odabrana jedna od njih, odmah su i sve druge , tj. s izborom jedne dolaze i druge, npr. ako točan, onda i općina, i kemija..., tj. čim se susretnemo s jednom od njih, odmah znademo da je hrvatski jezik posrijedi, kad npr. na radiju ili televiziji čujete: Sada je točno pet sati, onda znate da je to hrvatski jezik i da će doći mlijeko, bilješka, juha, netko, opći, kršten, kemija, činòvnik, Cígo, suučenik, protuotrov, deportirati, siječanj, časnik, glazba, skladatelj, kazalište, sveučilište, Cipar... Hrvatski je jezik određenen svojom jasnom normom, uporabnom ili kodificiranom, a takve norme nema ni jedan drugi jezik na svijetu, to je ono bitno po čemu su jezici određeni i po čemu se razlikuju.

13. Razumljivost nije kriterij za posebnost

Razumljivost nije kriterij za posebnost, za jezični identitet. Razumljivost je veoma uvjetna kategorija. Ali i kad je ona u pitanju, ona nije jednostavna kako neki misle. Hrvati ni najbliže jezike ne mogu razumjeti bez velikih teškoća i zato bez posebnoga učenja. Obično se kao međusobno razumljivi navode hrvatski i srpski. Razlika tu ima manje, ali unatoč tomu može se reći da i nerazumijevanja ima dosta. Kad uzmemo nazive za mjesece. već će sporazumijevanje biti teže. Posebnne će nesporazume stvarati i riječi u kojima je glasovni kostur isti, a značenje različito kao kolovoz, odojče, predstava, naučnik, zapušiti, zapušen... Od velikoga broja srpskih riječi koje Hrvati ne će razumjeti, navest ću za primjer samo nekoliko: činija, čitulja, gundevalj, kamilavka, kengur, kondir, litija, marifetluk, nipodaštavati, pokondiriti se, ražalovati, svitac, šargarepa, tropar, uštogljiti se, uštogljen, vajni, zaveštati... Ima primjera gdje je samo jedno nerazumijevanje nanijelo jednoj strani i milijunske štete. Ni dok smo živjeli u istoj državi, razumljivost nije bila potpuna, a sada kad živimo u razdvojenim državama, sve je manja. Novi naraštaji ne razumiju mnogo onoga što smo mi još razumjeli.

14. Pravni položaj hrvatskoga književnoga jezika

Pa ipak, unatoč svemu ima nerazumijevanja i lingvističke posebnosti hrvatskoga književnoga jezika kojih ne bi trebalo biti. A nerazumijevanja ima i u pravnome, političkome smislu, kažu da su hrvatski i srpski jezici samo politički dva jezika. Kad kažemo politički, to neki ne prihvaćaju u pravom značenju i njegovim posljedicama, politički ih pomalo nervira i misle da to nije vrijedno znanstvenoga promatranja. Kad se to zavije u stručan naziv kao što je sociolingvistički, onda prolazi iako sociolingvistički u sebi sadrži i politički. A kad je o hrvatskome književnome jeziku riječ, onda politička dimenzija ima u njemu važnu ulogu jer se s političkim promjena i on mijenjao, katkada i jače.

Kad su hrvatski jezikoslovci bili prisiljeni u preddeklaracijsko i poslijedeklaracijsko doba iz političkih razloga govoriti o varijantama, oni su već tada za hrvatski jezik i kao varijantu tražili sva ona prava koja imaju i drugi standardni jezici. To načelo jasno su isticali mnogi, posebno ga je izrekao prof. Brozović na Petom slavističkome kongresu u Sarajevu 1965. i iste godine objavio u Jeziku. Kad smo dakle u vrijeme dok smo morali govoriti da je hrvatski književni jezik samo varijanta srpskohrvatskoga, tražili njegovu ravnopravnost sa svima drugima jezicima, s punim pravom to možemo tražiti danas kad je jasno da je hrvatski književni jezik lingvistički poseban jezik kakvoga na svijetu više nema, a službeno je priznat u Ustavu Republike Hrvatske.

Stjepan Babić

{mxc}