Britansko-hrvatski lov na Gotovinu

U hrvatskoj javnosti širi se tvrdnja da je nakon smrti dr. Tuđmana američki veleposlanik u Hrvatskoj, gospodin Montgomery, s nekoliko uglednih pripadnika stranke HDZ-a održao sastanak u «potrazi za Tuđmanovim nasljednikom», tražeći od njih onoga koji bi pozitivno odgovorio na njegova pitanja:

a) Jeste li spremni udaljiti se od hrvatske dijaspore?

b) Jeste li spremni napustiti Hrvate u BiH?

c) Jeste li spremni koalirati sa strankom hrvatskih Srba?

Ne ulazeći u traženje istinitosti takvog susreta i takvih pitanja od strane američkog veleposlanika, imamo s druge strane poteze hrvatskog vodstva u ovih deset godina, od smrti predsjednika Tuđmana, koji su indikativni.

Iako je Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora usvojio Rezoluciju o suradnji s Haaškim sudom 5. ožujka 1999. godine, kojom se suprotstavlja bilo kakvim optužbama hrvatskih branitelja a inzistira na konačnom kažnjavanju agresora, trećesiječanska Vlada je inzistirala na donošenju nove Deklaracije o suradnji s Haaškim sudom i ona je donijeta 14. travnja 2000. godine, u kojoj se, u članku 3. te Deklaracije, suprotno izraženom stajalištu spomenute Rezolucije, navodi: «U skladu s odredbama Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu, te odredbama statuta Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu, Republika Hrvatska ne dovodi u pitanje pravo Suda da pokreće postupke utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata».

Sučeljavajući se s takvim stajalištima, Ustavni sud Hrvatske donio je svoje načelno stajalište u Izvješću u povodu inicijative Vlade RH, klasa:004-01/02-02-12, ur. broj 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. pod brojem: U-X- 2271/2002. od 12. studenoga 2002., u kojem detaljnom analizom svih događanja u agresiji na Hrvatsku na nešto više od 52 kartice teksta, u odnosu na djelovanje vojnih jedinica hrvatske vojske zaključuje:

«Djelovanje oružanih snaga RH poduzeto s ciljem oslobođenja dijelova okupiranog područja RH – uključujući i otklanjanje neposredne opasnosti za život stanovništva i sprječavanje uništenja imovine, uzrokovano oružanim (vojnim i paravojnim, parapolicijskim i/ili terorističkim) napadima okupacijskih postrojbi poduzimanih s okupiranih područja – bilo je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njenu teritorijalnu cjelovitost.

Pri oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske, oružane snage Republike Hrvatske djelovale su u ime i po ovlaštenju suverene države s međunarodnim subjektivitetom. Oslobađajući područja Republike Hrvatske - na kojima je ustrojena protuustavna tvorevina bez demokratskog legitimiteta i međunarodno-pravnog subjektiviteta – oružane snage Republike Hrvatske suzbijale su oružanu pobunu i otklanjale posljedice izvanjske oružane agresije. One su na ta područja istodobno uvodile nacionalni (ustavnopravni), a time i međunarodnopravni poredak jao njegov dio, sa svim pravima, obvezama i odgovornostima koje su za njih proizlazili iz Ustava i zakona RH i iz međunarodnopravnih akata koje je Republika Hrvatska prihvatila i ratificirala.

Takav ustavni položaj i ulogu oružanih snaga Republike Hrvatske za vrijeme trajanja Domovinskog rata Ustavni sud utvrđuje neospornima i nepobojnima».

Izvješće ustavnog suda dano je na 52 kartice teksta, što je izazvalo veliku zainteresiranost u širim krugovima i političkom sustavu Hrvatske. Vlada SDP-a na čelu s Ivicom Račanom reagirala je zaista na nedostojan način, osobito svjesna svoje Deklaracije od 14. travnja 2000. pa je zatražila izlazak iz te situacije na još gori način.

Naime, 5. veljače 2003., prema sadržaju bilješke od 7. veljače Ministarstva unutarnjih poslova – ravnateljstva policije, dogodio se nevjerojatan događaj. Ta bilješka glasi:

Bilješka sa sastanka s predstavnicom britanskog veleposlanstva i britanske obavještajne službe održanog u prostorijama Vlade RH i ravnateljstva policije MUP-a dana 5. veljače 2003. s početkom u 12.30 sati.

Sastanak je održan u dva dijela, a prisustvovale su sljedeće osobe:

Prvi dio sastanka održan je u prostorijama Vlade RH, Markov trg 2, Zagreb.

Republika Hrvatska:

g. Ivica Račan, predsjednik Vlade RH,

g. Paro, veleposlanik RH u Velikoj Britaniji,

g. Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova RH,

g. Ranko Ostojić, pomoćnik ministra, ravnatelj policije, MUP RH,

gđa. Tajana Banović, tajnica ravnateljstva policije, u svojstvu prevoditeljice.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske:

g. Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik u RH,

g. Gareth Lungley, prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH,

g. Boyd, britanska obavještajna služba.

Drugi dio sastanka održan je u prostorijama ravnateljstva policije, Ilica 335., Zagreb

Republika Hrvatska:

g. Ranko Ostojić, pomoćnik ministra, ravnatelj policije, MUP RH,

g. Dragutin Cestar, načelnik Uprave kriminalističke policije ravnateljstva policije, MUP RH.

g. Gojko Marković, načelnik Odjela za opći kriminalitet. Uprava kriminalističke policije, ravnateljstvo policije, MUP RH,

gđa. Tajana Banović, tajnica ravnateljstva policije, u svojstvu prevoditeljice.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske:

g. Gareth Lungley, prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH,

g. Boyd, britanska obavještajna služba.

Tema sastanka – traganje za optuženikom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, hrvatskim generalom, gospodinom Antom Gotovinom.

Tijekom prvog dijela sastanka predsjednik Vlade RH, Ivica Račan naglasio je spremnosti odlučnost hrvatske Vlade za suradnju s Haaškim sudom u svim slučajevima, tako i u slučaju Ante Gotovine. Također je naglasio i spremnost hrvatskih vlasti za razmjenu saznanja o predmetnom slučaju s relevantnim inozemnim službama, čija je pomoć dobrodošla, pri čemu je posebno istaknuo stručnost i iskustvo britanskih službi, posebice uzevši u obzir dobre odnose RH s Velikom Britanijom i želju Vlade RH da te odnose i dalje unaprijedi.

Gospodin Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik RG, istaknuo je da je Velika Britanija spremna Republici Hrvatskoj pružiti svu potrebnu pomoć u navedenom predmetu i s tim ciljem je preporučio svoje suradnike g. Lungloya i g. Boyda kao osobe za suradnju po predmetu.

Ivica Račan sa zadovoljstvo je prihvatio ponuđenu pomoć i uz preporuku Šime Lučina, imenovao je Ranka Ostojića koordinatorom suradnje s britanskim vlastima po navedenom predmetu.

Tijekom drugog dijela sastanka, Ranko Ostojić svoje je suradnike gospodu Cestara i Markovića upoznao s britanskim kolegama i obavijestio ih da je zadužen za koordinaciju suradnje s britanskim vlastima po predmetu te im naložio da razmjene saznanja koja hrvatska policija posjeduje o predmetu s britanskim kolegama te da istaknu područja na kojima bi ima bila korisna njihova pomoć.

Nakon što su g. Cestar i g. Marković upoznali goste s postojećim stanjem u svezi predmeta, gospodin ravnatelj goste je odveo na objed.

Zato nije čudno da je došlo odmah nakon toga do izmijenjene optužnice kojom su, prema formi engleskog prava, optuženi svi u hrvatskom vojnom i političkom vodstvu za zajednički zločinački pothvat kojemu je cilj bio: ne oslobođenje hrvatskoga teritorija okupiranog od srpskog agresora u vidu stvaranja srpske krajine, nego je cilj bio samo istjerivanje Srba iz Hrvatske.

Postoji laž u samom imenu Međunarodnog suda u Haagu koji je previše ograničenog dometa da bi se tako smio zvati. Njegovo ime je suviše pompozno za sud koji se bavi s manje zemalja nego što ima prstiju jedne ruke. On je svojevrsni trijumf europske birokracije iza koje ostaje brdo papira, s malo stvarno obavljenog posla. Pred sličnom takvom birokracijom, samo u Bruxellesu, francuski predsjednik mirno obavlja deportaciju Roma u rumunjsku, prizor s kakvim se nismo sreli od Hitlerovih deportacija Židova. Međunarodni sud u Haagu može se podičiti neobičnim 'uspjehom' da je upravo u njegovim tamnicama preminuo prirodnom smrću, ne dočekavši presudu, najveći zločinac nakon II. svjetskog rata. Drugi je srbijanski zločinac sa časnim sucima zbijao šale i navlačio ih za nos. Postavlja se pitanje: poništava li taj sud samoga sebe, pritisnut vlastitim aferama, neregularnostima, usporenim procedurama, ima li on uopće realnog razloga za postojanje? Na kakvim mu učincima trebamo biti zahvalni, kakav nam je on uzor, zbog čega bismo mu se trebali diviti? Nije li došlo vrijeme da se sudi i presudi samom Međunarodnom sudu za sve pogrješke koje si je dopustio proteklih godina, ta da shvatimo kako je naše vlastito sudstvo, bez obzira na sve probleme manjkavosti u mnogo boljem stanju od onog što nam Europa nudi kao model.

Milan Vuković, dr.iur.