Yubilej

U novom broju Novosti Srpskoga narodnog vijeća, tjednika koji izdašno financiraju hrvatski porezni obveznici, Yubilejobjavljen je „specijalni dodatak na 22 stranice povodom stogodišnjice prve i 75. godišnjice druge Jugoslavije“. Naslovnicom pak dominira grb Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ispod kojega velikim slovima piše „Yubilej“.

U najavi ovoga posebnoga broja stoji: „O Jugoslaviji za Novosti pišu i govore: Svetlana Broz, Dubravka Ugrešić, Zoran Čutura, Davorka Turk, Nenad Vukosavljević, Dragan Markovina, Dejan Jović, Vjekoslav Perica, Budimir Lončar, Zlatko Dizdarević, Rastko Močnik, Mitja Velikonja, Drago Bojić, Nadežda Čačinovič, Luka Bogdanić, Milan Gavrović, Ante Lešaja, Štefica Galić, Sejo Sexon, Miki Manojlović, Mira Bogdanović, Tanja Petrović, Vesna Teršelič, Rade Šerbedžija, Snježana Kordić, Goran Vojnović, Dejan Ilić, Velimir Visković, Rumena Bužarovska, Jurica Pavičić, Mirjana Karanović, Rajko Grlić, Srđan Karanović, Borivoj Dovniković, Bojan Krištofić, Snježana Banović, Vladimir Arsenijević, Jeton Neziraj, Maša Kolanović, Damir Imamović, Robert Botteri, Borka Pavićević, Đorđe Matić, Duško Vujošević, Andrej Nikolaidis i Boris Vlastelica.“

Yubilej Novosti

Naslovnica tjednika Novosti

Za naše čitatelje izdvojili smo nekoliko misli pojedinih autora specijalnoga priloga Novosti povodom obljetnice uspostave prve Jugoslavije, kojom je apsolutistički vladao Aleksandar I. Karađorđević zajedno s beogradskim dvorom, i uspostave druge Jugoslavije, kojom je iz Beograda vladao komunistički diktator Josip Broz Tito.

Rajko Grlić o kulturnom ujedinjenju i ustašoidnim idiotima

Dakle, ne pamtim je po nekom velikom zlu i rigidnom političkom teroru, kako je danas pokušavaju opisati ustašoidni idioti. Pamtim je kao prostor svog djetinjstva i odrastanja, kao ne pretjerano bogatu zemlju, kao kraj u kome sam se dobro osjećao, živio onako kako sam mislio da treba živjeti, radio ono što sam volio.

Što se kulturne suradnje tiče, može se mirno reći da su u toj Jugoslaviji različiti stvaraoci iz različitih kultura bili među onim rijetkima koji su tu državu ujedinjavali, a da su je bezlično isti političari na identičan način razdvajali. U tom sukobu kultura je poražena, političari su pobijedili; druga Jugoslavija je nestala. Iz nje su nastale male države koje se danas bolno suočavaju sa stvarnošću svojih nacionalističkih snova.

Dejan Jović o Jugoslavenima i Hrvatskoj koja bi se raspala

Istini za volju, okolnosti dva svjetska rata u kojima su se Jugoslaveni borili jedni protiv drugih i jedni drugima činili velike zločine, nisu išle na ruku stvaranju jedne, jedinstvene jugoslavenske nacije. Iako je kao uzor uzela ujedinjenje Njemačke i Italije, koje se dogodilo samo 40-ak godina prije ujedinjenja Jugoslavije, sjećanja na Prvi svjetski rat - a poslije i još gori, Drugi - u kojem su jedni ratovali protiv drugih bilo je vječna prepreka stvaranju narodnog jedinstva. Ali, nije točno ni da osjećaj zajedništva, jugoslavenstva i pripadnosti Jugoslaviji nije postojao među njenim građanima.

Jugoslavija je bila neuspješna zemlja, jer nije ispunila svoj prvi zadatak: da opstane. Međutim, ni većina njenih zemalja-nasljednica, a naročito tri ključne (Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska) nisu to uspjele, nego su se raspale s raspadom Jugoslavije. Da nije bilo međunarodne pomoći - u vojnom i diplomatskom smislu - i Hrvatska bi ostala raspadnuta po etničkim linijama, kao što se raspala i Jugoslavija.

Snježana Kordić o „zajedničkom“ jeziku

Zajednički jezik je postojao prije prve i druge Jugoslavije, a nastavio je postojati i nakon njih, što je sasvim razumljivo s obzirom da države mogu nastati ili nestati preko noći, dok jezik ne može. Jugoslavija nije pokušavala ustavom i drugim zakonima negirati jezičnu stvarnost da četiri republike imaju zajednički jezik. A današnje države to čine, kao da tvrdnju u zakonu da se radi o četiri jezika može poništiti jezičnu stvarnost, u kojoj Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci tečno razgovaraju. Očito je iz aviona da imaju zajednički jezik. Pa kad se u zakonima četiriju država negira čak i tako očita činjenica vidljiva svakog trenutka u sadašnjosti, jasno je kolika je tek spremnost nacionalističkih elita za negiranje činjenica iz prošlosti.

Jezični unitarizam bi bio da su u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su školski udžbenici bili na ekavici, da su književna djela koja izlaze tamo morala biti na ekavici, da je čovjek na sudu ili u saveznoj skupštini morao govoriti na ekavici. Međutim, nije bilo tako. U Srbiji bi unitarizam bio da je sve tamo moralo biti na ijekavici i da je ćirilica bila zabranjena. Ali nije tako bilo. U Jugoslaviji su sve četiri varijante nesmetano supostojale jedna pored druge, nije se ni pokušalo ukinuti neku od njih.

Budimir Lončar o Nesvrstanima i Titovu djelu

Pokret nesvrstanih i njegova snažna uloga u emancipaciji naroda i zemalja koje su dosta utjecale na promjene u svijetu bio je glavni instrument vanjske politike Jugoslavije, učinivši tako od male zemlje velikog igrača.

Titovo ime kao osnivača Pokreta nesvrstanosti i danas je prisutno u tom pokretu koji danas broji 123 zemlje i 17 stalnih promatrača. Istočnoevropske zemlje, koje su doživjele duboke unutrašnje promjene i redefinirale svoj položaj, pamte Tita kao državnika koji je Staljinu rekao ‘ne’ i dao veliki doprinos i poticaju i emancipaciji tih zemalja od sovjetske dominacije. Titovo ime i nakon svih promjena nose mnogi trgovi i ulice diljem svijeta.

Titovo djelo i pored nekih pogrešaka ima trajno i veliko povijesno značenje za narode bivše Jugoslavije. Koliko će tko od toga danas uzeti ili ostaviti, ovisi o političkoj konstelaciji i odgovornosti u svakoj od novonastalih država bivše Jugoslavije.

Zlatko Dizdarević o ideološki i civilizacijski poraženima za vrijeme Jugoslavije

Uspoređivati se s ovim danas deplasirano je do frustracije. Onima koji znaju ili se sjećaju kako su živjeli, smiješno je objašnjavati. Za one koji znaju šta je bilo, ali to ne će prihvatiti jer se sada vraćaju, a onda su bili ideološki i civilizacijski poraženi, objašnjavati nema smisla. Ljudima malih gabarita sluganstvo je dodatna strast, pa se služeći velikima gazdama prečesto poistovjećuju s njima i lijepo im je. Objašnjavati i takvima pola stoljeća samosvojnosti, gubitak je vremena. A i činjenice i istine kao temelj interpretacije pogubile su svako značenje.

Ovo danas je, osim donekle Slovenije, čak i ‘statistički’ ponižavajuća realnost u usporedbi s onim što je bila Jugoslavija, krvavo razvaljena u nečijoj velikoj profiterskoj matematici. A taj ‘rezultat’ evo mazohistički stalno ovjeravamo izbornim ponavljanjem istoga. Svakodnevnim, slobodnim i pobjedničkim jurišanjem u nove – poraze.

Rade Šerbedžija o sudbini Malih Naroda, kako je negdje pročitao

Danas su Slovenija i Hrvatska ponovno zajedno u jednoj velikoj europskoj zajednici, kojom uglavnom upravljaju Nijemci, Austrijanci, Francuzi i ostali veliki narodi. Uskoro će im se tamo pridružiti i Srbi, Bosanci, Crnogorci, Makedonci, a i bivše ‘jugoslovenske manjine’. I eto, opet ćemo nekako biti zajedno, bez granica i bez zajedničke administrativne države... I opet ćemo svojim jezicima i svojim kulturama i mentalitetima za Veliku Evropu, a i za cijeli svijet, biti Južni Slaveni, mali narodi utopljeni u veliku europsku državu. Sve što smo imali svoje, prirodna bogatstva, banke i tvornice, rasprodali smo stranom kapitalu. I ponovno nismo svoji na svome. Kak bi rekel stari Krleža: ‘Kaj njih je za nas v Pragu brig? Evropa za nas ima štrik.’ Možda to i jest sudbina Malih Naroda, kako sam negdje pročitao...

RT Srbije – emisija Upitnik o ustašizaciji Hrvatske i prednostima Jugoslavije

Ususret jugoslavenskim obljetnicama, za koje smo vidjeli kako ih je obilježio tjednik Srpskoga narodnog vijeća, i Radiotelevizija Srbije dosta se bavila Jugoslavijom. Ovom prigodom izdvajamo emisiju Upitnik od 20. studenoga, s gostima Miloradom Pupovcem, Vukom Draškovićem i Predragom Markovićem te voditeljicom Oliverom Jovićević. Emisija je posebno zanimljiva jer je dosta vremena posvetila jugoslavenskim temama, na vrlo sličan način kao što su to učinili i sugovornici Novosti. No, budući da je emisija bila namijenjena srpskoj publici, osobito Vuk Drašković i sama voditeljica bili su u tom pogledu puno slobodniji i konkretniji kako bi se te integracije mogle ponovo ostvariti i zašto bi to Srbiji bilo korisno.

Iz emisije smo izdvojili nekoliko odgovora koje je dao Vuk Drašković.

Ja bih se vratio izvoru, na početak: 1921. godine u Parizu kralj Aleksandar, tada regent, kaže knezu Pavlu: 'Moramo čuvati Jugoslaviju, jer ako je razbijemo, oči ćemo jedni drugima vaditi.' Razbijena je u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća i evo mi živimo to Aleksandrovo proročanstvo. Ja mislim da Srbija mora promovirati novi početak i novi patriotizam i odvezati se od one politike koja je devedesetih godina sudjelovala u ubijanju jedne velike zemlje. Mora se okrenuti svome moralnom, političkom i ekonomskom preporodu, ne negirati politiku poraza i nacionalnog sloma, ničim ne opravdavati i krivicu prebacivati na bilo koga drugoga i da sva neprijateljstva koja je ta politika poraza iz devedesetih nanijela Srbiji pokuša pretvoriti u prijateljstva. Srbija se mora okrenuti pobjednicima... Srbija se mora ugledati na pobjednike iz Velikoga rata, a ne njegovati i hvaliti one i podržavati one koji čuvaju mržnju i rat iz devedesetih u kojemu je ubijena Jugoslavija.

Početkom ovoga stoljeća moja je nada bila da će Europska unija biti neka zamjena za Jugoslaviju, da će nas ona otrijezniti, možda educirati, uputiti na neke nove odnose, međutim, Europska unija je promašila.

Ako su ovi rezervati i ovi nacionalni torovi prepuni mržnje sreća kojoj smo težili, onda je Jugoslavija bila velika zabluda i najveći grijeh i zločin počinio je njen tvorac Aleksandar Karađorđević. Ja, međutim, mislim da je Jugoslavija bila ostvarenje najvećeg ideala svih južnih Slavena, gdje ne računam Bugare, koji je sanjan i kojemu su najbolji i najpametniji i među Srbima i među Hrvatima i Slovencima i da ne nabrajam dalje, stremili još od polovice devetnaestoga stoljeća. Ali, rekoh, i Europska unija, i Bruxelles, i Pariz, i Berlin, su jednostavno bili slijepi za dva epicentra nastavka mržnje na razvalinama Jugoslavije. Ustašizaciju Hrvatske, kao da nisu htjeli vidjeti, i kao da nisu htjeli vidjeti da se ovdje ništa ne mijenja u odnosu prema službama sigurnosti iz Miloševićevoga vremena i mreži te službe. Otuda izvire čuvanje te mržnje i kao da se ta dva zla međusobno podupiru i prožimaju.

Središnje srpsko-hrvatsko pitanje naravno je opterećeno tom strašnom ranom genocida iz 2. svjetskoga rata, onim što se događalo i zločinima u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća... Međutim, treba znati da su Hrvati od prvoga dana skeptični prema Jugoslaviji, iako je veliki dio njih i bio za Jugoslaviju. Nas je prije svih tih zločina opterećivao veliki problem koji nikad nismo uspjeli riješiti, problem malih razlika. Ja se usuđujem reći da će sutra, kada dođe do normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, odnosi između Srbije i Kosova biti puno bolji nego između Kosova i Albanije. Kosovo i Albaniju će opterećivati problem malih razlika, tko je stariji, tko je od koga potekao itd.

Mudri srpski, hrvatski i bošnjački političari uopće ne bi trebali komentirati izjave budala u Beogradu, budala u Sarajevu ili u Zagrebu. Ako se upustite u polemiku s budalom, mnogi ljudi ne mogu uočiti razliku. Ako se sa svinjom valjate u blatu, vi ćete se zaprljati, a svinji je lijepo.

Ne bih se složio s povlačenjem znaka jednakosti između Prvoga, Velikoga rata i Drugoga. U Prvom Srbija je zadivila svijet i strašno nastradala. U Drugom ratu mi smo samo stradali. Nikoga u svijetu nismo zadivili. Stradali smo puno više od braće nego od okupatora. Puno više su Srba, pa i Hrvata, pa i Roma, pa i Židova, poubijale hrvatske ustaše nego svi okupatori zajedno, a koliko nas je poginulo u građanskom, srpsko-srpskom ratu, partizansko-četničkom ratu.

Ona je bila velika država velikih ljudi, govorim o Kraljevini Srbiji. Regent Aleksandar doslovno 1918. godine žrtvuje i Crnu Goru i Srbiju da bi dao jednu veliku novu državu, Jugoslaviju. A devedesetih godina ne će Milošević i njegova generalska klika između obrane Jugoslavije i obrane njihove komunističke ideologije izabrati Jugoslaviju. I prvi puta hrvatski secesionizam, koji uopće nije bio sposoban ni dovoljno snažan srušiti Jugoslaviju, nalazi svog saveznika u Beogradu, i Jugoslaviji nije bilo spasa.

Zaključno

Mantru o ustašizaciji Hrvatske, vidimo to svaki dan, osim Vuka Draškovića i ostalih srpskih političara, uporno ponavljaju pojedini političari i mediji u Hrvatskoj, sve do pučke pravobraniteljice. Objašnjenje je vrlo jednostavno, a jasno ga je iznio Vuk Drašković. Mi ćemo samo ponoviti njegove misli nešto drukčijim riječima. Hrvatske samostalnosti nikad ne bi bilo da Milošević nije vodio pogrešnu politiku. Slika o Hrvatima kao genocidnom narodu, a Srbima kao pobjednicima u Velikom ratu, bila je toliko jaka da je Jugoslavija mogla trajati vječno.

Ako se na hrvatska nastojanja za neovisnost i samostalnost uspije ponovo čvrsto prilijepiti etiketa o navodnoj ustašizaciji, ako ništa drugo, Hrvatska će i dalje biti slaba i besperspektivna. To ne odgovara samo beogradskim aspiracijama za kontrolom svoga zapadnoga susjedstva, nego i drugim vanjskim čimbenicima koji od slabe Hrvatske imaju svakodnevno koristi. Toga smo se u hrvatskoj povijesti nagledali, kao što smo se nagledali hrvatskih provincijskih političara i intelektualaca koji za svoje sitne interese i probitke služe stranim prijestolnicama. Upravo je Jugoslavija bila odličan primjer toga.

Priredio: O. Barišić

Uto, 11-12-2018, 13:41:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).